Malo povijesti...

[EdgarFranjul]

Svima je bilo dobro, ali došao je Tuđman...

Autor: 7Dnevno 8. kolovoza, 2014.
Datum: petak, 08. kolovoza 2014. u 19:05

Popularni novokomponirani mitovi kažu da je Jugoslavija bila radnički raj u kojem su svi imali posao i plaću, besplatne stanove, dobro živjeli. Industrija je cvjetala, i sve je bilo kao u pjesmi Branka Kockice "Na svetu ima jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo"

Jugoslavija je izvozila, gradila tvornice, bolnice, škole, autoceste, pruge. Svi su bili srednja klasa. Svima je bilo dobro. Potom je došao Tuđman, sve nam oteo, privatizirao, opljačkao, i danas nemamo ništa svoje, nemamo industriju, nemamo svoje banke, goli smo i bosi.

Naravno, ti mitovi su sustavno usađivani u svijest stanovništva već preko dvadeset godina. Bez namjere da idemo u temeljitu analizu, jer bi to zahtijevalo bar poveći esej ako ne znanstveni rad, pogledajmo što kažu gole brojke i lako provjerive činjenice.

U Jugoslaviji su svi bili zaposleni

Jesu, ako su kupili kartu za München u jednom smjeru. Takvih je bilo više od pola milijuna samo u prvih pet godina nakon što je Tito otvorio granice, od 1968. do 1973., a kasnije im se pridružilo još oko milijun ljudi. Pad nezaposlenosti u tim godinama upravo odgovara broju ljudi koji su se - odselili. Službeni podaci o nezaposlenosti u SFRJ kažu: ona se osamdesetih uglavnom kretala oko 15-16 posto, dakle bila je osjetno veća nego u Hrvatskoj prije krize, i nešto malo manja nego što je to danas. Problem je međutim što je ona eksponencijalno rasla iz godine u godinu, naročito među visokoobrazovanima. Trend rasta nezaposlenosti se jasno vidi iz grafikona.


No nezaposlenost je jako varirala među republikama. Tako je u Sloveniji bila na razini tzv. prirodne nezaposlenosti, oko 4-5 posto, u Hrvatskoj se uglavnom kretala između 8 i 9 posto, dok je na Kosovu dosizala nevjerojatnih 57 posto, a u Bosni i Hercegovini se nakon 1983. nije spuštala ispod 20 posto!

Nekoliko konkretnih brojki: u Hrvatskoj je službena nezaposlenost 1988. iznosila razmjerno niskih 8,5 posto, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6 posto. U Sloveniji je te godine iznosila, opet po podacima SFRJ, 4,8 posto, u Srbiji oko 16,8 posto, dok je u BiH dosezala 20,6 posto. To su brojke koje je Susan Woodward iznijela u svojoj knjizi, bazirane na Statističkom godišnjaku Jugoslavije.

Reklo bi se, dosta bolje nego danas, bar što se Hrvatske tiče. Međutim, postoje nezgodne činjenice koje malo mijenjaju te brojke. Posljedica je to fenomena na koje se osvrnula Woodward, ali i Mencinger u knjizi "Otvorena nezaposlenost i zaposleni bez posla". Kao prvo, oni su došli do podatka da je, pored 268.000 službeno nezaposlenih 1968. godine, kad je nezaposlenost službeno iznosila samo 7,2 posto, postojalo još barem 135.000 osoba koje su aktivno tražile posao ali nisu bile zavedene na birou. Do sredine osamdesetih, broj službeno nezaposlenih se popeo na više od milijun, a uz to je postojalo još oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na zavodu. Da stvar bude još gora, latentna nezaposlenost u poljoprivredi je iznosila nevjerojatnih 1.400.000 ljudi, jer je Jugoslavija članove obitelji seoskih gospodarstava vodila pod zaposlene.

No, to je manji problem. Sve studije, domaće i strane, su upućivale da u Jugoslaviji postoji golema skrivena nezaposlenost, kao posljedica "političkog zapošljavanja". Naime, postojao je, prema svim istraživanjima, višak zaposlenih koji je iznosio 20-30 posto radne snage, zavisno od autora studije i godine kad je istraživanje vršeno. Radilo se o ljudima koji su samo na papiru imali radno mjesto, ali su zapravo bili čisti "tehnološki višak", balast. To je bilo naročito izraženo u velikim državnim sustavima koji su služili i kao socijalni amortizer. Mnogi su bili zaposleni samo statistički, a u stvarnosti nisu dolazili na posao, ili su jednostavno sjedili na radnom mjestu, ne radeći ništa. Osamdesetih su sve češći postali "prinudni godišnji" neplaćeni odmori, koji su znali potrajati po godinu i više dana.

Kao posljedica toga, nezaposlenost među mladima i visokoobrazovanima do 25 godina je bila u svjetskom vrhu – 1985. godine je čak 59,6 posto nezaposlenih bilo mlađe od 25! Naime, u Jugoslaviji niste mogli ostati bez posla ma kako ste loši bili, ili podkvalificirani. Ali posljedica je bila ta da mladi nisu mogli naći posao. To jest, jesu, ako su bili spremni iskeširati desetak tisuća maraka za radno mjesto na Ininoj crpki, što bi se krađom goriva vratilo za manje od godinu dana. Ili jednostavo otići van. Znalo se: bez dobre veze je bilo gotovo dobiti naći posao, naročito u velikim firmama. Jednom kad ste ga našli, niste morali ništa raditi.

U konačnici, puna zaposlenost u Jugoslaviji je mit. Nezaposlenost je bila među većima u svijetu, a prikrivala se masovnim odlaskom na bauštele u Njemačku i, ponajviše, zapošljavanjem preko veze na fiktivna i nepostojeća radna mjesta ("direktore, imam jednog malog, ekonomiju je završio, stavi mu negdje jedan stol nek nešto radi"), dok je plaća u mnogim firmama do sredine osamdesetih spala na razinu socijale: prosječna radnička plaća je tih godina bila stotinjak dolara, što su zaposleni nadoknađivali krađom i velikim socijalnim povlasticama. Stvarna nezaposlenost je bila otprilike na sadašnjoj razini - i mnogo veća nego u godinama prije krize.

Jugoslavija je imala samo 20 milijardi dolara duga

Da, samo je tih 20 milijardi, koliko je dug iznosio krajem sedamdesetih, iznosilo preračunato u kupovnu moć otprilike kao današnjih stotinu milijardi. Tada ste naime u Americi kuću mogli kupiti za nekoliko desetaka tisuća dolara, a novi VW Golf za 7995 dolara.

No problem duga Jugoslavije je bio u nečem drugom: dolar je, kad je Jugoslavija uzimala kredite, vrijedio oko 1,7 maraka - dugi niz godina je bio zacementiran na tom tečaju. Dolaskom Reagana na vlast, dolar naglo skače na tri, u jednom trenutku čak četiri marke! A kamate su istovremeno drastično rasle. Jugoslaviji se doslovce dogodio scenarij onih koji su uzimali kredite u "švicarcima". Glavni izvor deviza Jugoslaviji su bile marke od turizma, i devizne doznake gastarbajtera - također u markama. A dug je bio denominiran - u dolarima. Dug se u markama uvišestručio za nekoliko godina, iako je na papiru, u dolarima, ostao isti.

Kako je to izgledalo u brojkama? Jugoslavija je sedamdesetih krenula u snažan razvojni ciklus, i počela se zaduživati. Na početku velikoga zaduženja Jugoslavije cijena kapitala bila je povoljna. Na svjetskom tržištu novca kamatna se stopa kretala: 1975. - 5,8 posto, 1976. - 5,1 posto, 1977. - 5,5 posto. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara.

No, potkraj 1978. godine zbio se radikalni preokret na tržištu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadržavši i dalje kontrolu nad emisijom novca, a ispustivši kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skočile na 8,8 posto, u 1979. na 12,1 posto, u 1980. na 14,2 posto, a u 1981. na lihvarskih 16,8 posto, dakle, cijena se novca Jugoslaviji povećala gotovo trostruko. Istovremeno, dugovi su rasli: 1977. - 9540 milijardi dolara, 1978. - 11,833 milijardi, 1979. - 14,952 milijardi, 1980. - 18,395 milijardi, 1981. - 20,804 milijardi dolara; dakle, u godinama vrtoglavoga skoka kamata nominalni dug se više nego udvostručio, a u markama učetverostručio.

Istodobno je inflacija 1981. dosegla 45 posto, i krenula u nezadrživ rast koji je do Markovića narastao na više od 1000 posto godišnje, doprinoseći osjećaju bijede i beznađa. S tržišta je nestala skoro sva uvozna roba, zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u proizvodnji, počelo se s mjerama poput vožnje par-nepar i bonova za gorivo - nastupila je ekonomska kriza koja će trajati do raspada Jugoslavije.

Potkraj 1979., uoči izbijanja krize, savezna vlada je odlučila devalvirati dinar za oko 30 posto kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova. Smrtno bolesni Tito nije odobrio devalvaciju jer je smatrao da to škodi ugledu zemlje, pa je, prema Bilandžiću, rekao delegaciji savezne vlade: "Lako je vama devalvirati. To se može i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopće dođe."

Mjesec dana nakon Titove smrti, u lipnju 1980., savezna vlada je devalvirala dinar za 30 posto, a zatim će se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.

1983. Jugoslavija je službeno bankrotirala, iako to nikad svojim građanima nije objavila (no objavili su drugi), te prestala plaćati sve obaveze prema inozemstvu, što je rezultiralo golemim nestašicama.

Jugoslavija je, dakle, 1991. godinu dočekala s oko 20 milijardi dolara duga. Njen dug se prodavao za 30 centi za dolar, dakle smatrao se nenaplativim. Prethodno joj je Međunarodni monetarni fond umanjio dug za 1.8 milijardi jer zemlja jed­no­stavno nije imala sred­stava za vra­ća­nje ni kamata, a kamoli glav­nice. Usto je SAD, u očajničkom pokušaju da spriječi rat i raspad države, Markoviću dala besporvratno oko 3,5 milijardi dolara kako bi stabilizirao dinar, no taj novac se istopio u šest mjeseci. Ovom je pret­ho­dilo neko­liko desetljeća izgrad­nje eko­no­mije čija je struktura bila takva da joj je opsta­nak zavi­sio baš od stal­nog pove­ća­nja vanjskog duga!


Upravo suprotno danas popularnim mitovima, ekonomija Jugoslavije nije bila zasnovana na dobiti industrije - nje nije bilo, naprotiv, cjelokupna industrija Jugoslavije je radila s gubitkom, već isključivo na zaduživanju, deviznim doznakama radnika u inozemstvu i turizmu.

Jugoslavija je izvozila i imala snažnu industriju

Je, ali u bajkama. Industrija je zapravo bila potemkinovo selo. Ako pogle­damo uku­pan jugo­slo­ven­ski trgo­vin­ski defi­cit tokom sedam­de­se­tih godina pro­šlog stoljeća, vidimo da on ubr­zano raste između 1970. i 1980., unatoč brojnim ograničenjima uvoza i ogromnim carinama.

U brojkama, to je izgledalo ovako: trgovinski deficit - dakle razlika uvoza i izvoza - je 1977. iznosio 4.4 milijarde dolara, 1978. g. 4.3 milijarde, 1979. g. 7.2 milijardi; pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2 posto u 1976. na 54,6 posto u 1977. i na 48,5 posto u 1979. Danas je ta razlika čak i nešto manja, i to službeno. Neslužbeno, deficit je, kad se doda sitni prekogranični šverc, bio i osjetno veći. U Jugoslaviji su svi nešto sitno švercali - kavu iz Graza, traperice iz Trsta, računala čiji je uvoz bio zabranjen. Savezna vlada se protiv toga pokušala boriti zabranama uvoza, obaveznim depozitom za odlaske u inozemstvo... bez uspjeha.

Jedan dio te razlike bio je, kako sam već naveo, pokriven je doznakama emigranata. Na primjer, ukupne doznake emigranata su 1971. iznosile 1.3 milijarde dolara, a 1972. g. 2.1 milijardu. Ipak, priljev strane valute kroz kredite i doznake emigranata nije bio dovoljan da pokrije sav trgovinski deficit i spriječi odljev deviza iz Jugoslavije.

Ekonomska kriza osamdesetih je otkrila svu bijedu ekonomskog sustava Jugoslavije. Indikator vrlo niske izvozne snage privede je podatak da je 1978. izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 dolara, dok je u Grčkoj bio 362, u Španjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1628 itd.

Standard je pao u razdoblju 1979.-1984. g. 34 posto, a mirovine čak 40 posto, investicije su smanjene s 34 posto društvenog proizvoda u 1980. na 29,6 posto u 1981., na 27,2 posto u 1982., na 23,2 posto u 1983. i na oko 19,5 posto u 1984. i početkom 1985.

I za kraj: godišnji gubici poduzeća u Jugoslaviji su iznosili, 1989. godine, 15 posto BDP-a! Toliko o tome da je Jugoslavija živjela od industrije. Ustvari, industrija je živjela od gastarbajtera i turizma.... a najviše od stranih kredita. U posljednjoj fazi Jugoslavije, kad zaduživanje više nije bilo moguće, prešlo se na inflatorno financiranje gubitaka, tj. tiskalo se sve više novčanica kako bi se isplatile plaće, što jasno nije riješilo ništa, osim što je onemogućilo regularno poslovanje i razvilo crno tržište do neslućenih razmjera.

Dramatičan pad standarda, bez presedana u Europi, ipak nije doveo do većih socijalnih nemira iako je Jugoslaviju osmadesetih zahvatio val štrajkova, zbog socijalnih ventila poput vrlo čestih bolovanja, invalidskih mirovina, substandardnog rada ("kakva plata takva vrata", "ne mogu oni mene tako malo platiti kako ja mogu slabo raditi"), "sive ekonomije", rasprostranjenih krađa iz firmi i masovnog neplaćanja računa kao jednog aspekta erozije građanske discipline i raspada pravnog sustava.

Usto, mračna strana jugo-ekonomije je što je stvoreno izuzetno malo robnih marki koje su išta značile na svjetskom tržištu. Tehnološka osnova je ostala niska: sve što se radilo, radilo se po licenci. Relativno mali broj gotovih proizvoda u socijalističkoj Jugoslaviji je bio rezultat ikakve domaće pameti. Malo je poznato da je opjevani Jugo bio odbačeni Fiatov projekt nasljednika Fiata 127, koji je dan "socijalističkoj braći" u ranoj fazi razvoja, s obzirom da je u startu ocijenjen tehnološki zastarjelim i dizajnerski promašenim. Jugo - inženjeri su ga pustili na tržište bez pravog razvoja, za koji nisu imali ni novca ni znanja, a Talijani se vratili za crtaće daske i stvorili prvi Uno. Tako je bilo manje više i sa svim ostalim.

S druge strane megalomanske ideje odnijele su milijarde. Kao primjer, tenk M-84 rađen je po sovjetskoj licenci u "Đuri Đakoviću", „Goši" i MIN-u. Ukupni troškovi osvajanja proizvodnje ovog tenka koštali su SFRJ više od tri milijarde tadašnjih dolara, bez da je ikad vraćeno išta od tog novca. Bila je to cijena glupog nacionalnog ponosa Jugoslavena.

Veliki izvozni uspjesi s brodovima poput Amorele i Izabele?

Penali koje je Brodosplit platio zbog višemjesečnog kašnjenja s isporukom su doveli do toga da je taj posao bio - čisti gubitak, koji se mjerio u desecima milijuna dolara... ali ti brodovi su i danas "ponos jugoslavenske izvozne industrije". Opet, prilično skup ponos. Glad za devizama za otplatu dugova dovela je do toga da se izvozilo pod svaku cijenu, po cijenama osjetno nižim od troškova proizvodnje. Razliku su, jasno, plaćali građani SFRJ plaćajući domaće proizvode mnogo skuplje od cijene po kojoj su se isti mogli nabaviti u susjednoj Austriji.

Tijekom 1980-ih postojala je i megalomanska ideja da se proizvede avion radnog naziva NA („novi avion", „nadzvučni avion"), bez vizije koliko će koštati i kome će se prodati pored jake konkurencije iz SAD-a, Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i Francuske. I unatoč tome što je prethodnik "Orao", zapravo francuski stari Mirage za koji su Rumunji dobili licencu zbog bliskih veza s Francuskom, s Rolls Royce motorom, ubijao pilote jednog za drugim i bio leteći mrtvački sanduk.

Općenito, tvornice su se gradile bez ideje o ekonomskoj isplativosti i bez svijesti da proizvod, u konačnici, nekom treba i prodati, i to u određenoj količini i po određenoj cijeni, da bi se zaradilo. Epitome takvih ulaganja je bila tvornica glinice u Obrovcu, koja je progutala stotine milijuna dolara, da bi bila zatvorena nakon samo nekoliko mjeseci. Drugi dobar primjer je Agrokor "babe" Abdića, koji se financirao izdavanjem mjenica bez avala i pokrića, te tako održavao privid rasta.

Danas ljudi rado pamte sedamdesete kad je standard je rastao zahvaljujući zaduživanju i usmjeravanju sredstava u javnu potrošnju. Upravo zato se jugonostalgičari prisjećaju „zlatnih sedamdesetih". Međutim, taj umjetni rast je doveo do najveće krize u povijesti Jugoslavije, koja ju je i odnijela s povijesne scene. Industrija u koju se ulagalo nije donijela očekivanu dobit, naprotiv, pokazala se kao kamen oko vrata.

U konačnici, mnogi će reći da je Tito ipak razvio i industrijalizirao zemlju. Međutim to baš nije tako. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika 1973. godine u Jugoslaviji je iznosio je 57 posto europskog prosјeka, dok je npr. 1938. godine iznosio 50 posto. Taj neodrživi razvoj na kreditima se vratio kao bumerang. Ubrzana poslijeratna industrijalizacija (kao mjera razvoja) po cijenu devastacije sela, "izvoz" na Zapad stanovništva u najboljoj stvaralačkoj snazi, povećavanje regionalnih razlika i neracionalno zaduživanje zemlje doveli su do toga da je već osamdesetih godina prošlog stoljeća jugoslovenski nacionalni dohodak po glavi stanovnika pao ispod 50 posto europskog prosјeka.

Dakle: još prije rata i pada komunizma, koji je otpuhao ostatke ekonomije, vratili smo se tamo gdje smo bili - prije Drugog svjetskog rata. A u odnosu na ono gdje smo bili u Austro ugarskoj, kad se Hrvatska počela ubrzano industrijalizirati paralelno s većinom drugih država i kad su osnovane rafinerije i luke i sagrađena većina cesta i pruga, smo napravili korak unatrag.

Mnogi danas žale za socijalističkim tvornicama, međutim one su bile mrtve već prije nego što su devedestih došli lešinari. Nestanak socijalističkog tržišta i bankrot socijalizma kao globalnog projekta ih je dotukao, zadao im konačni udarac - i to je dobro, jer smo na primjeru brodogradilišta, koja su nam iz džepova izbila tridesetak milijadi kuna u zadnjih dvadesetak godina, ili sanacije banaka, vidjeli što se događa s poduzećima koja nisu privatizirana. Da je Brodotrogir odmah nekom dan makar i badava da se tamo sagradi marina i hotel, bilo bi bolje. Netko bi možda zaradio na turizmu kakav novac, platio nešto poreza, i poštedio nas spašavanja mrtve industrije na životu novcem poreznih obveznika. I nemojte misliti da je netko namjerno "uništio proizvodnju". Ona je propala već davno. Kao uostaom i u Detroitu, Glasgowu i drugim nekad jakim industrijskim, a danas propalim gradovima... Jednostavno, pojavile su se novi igrači i nove tehnologije, a mi nismo vladali ni starima.

Jugoslavija je gradila autoceste, stanove, bolnice, pruge...

Pozitivne strane socijalističke Jugoslavije je što je ulagala u obrazovanje, zdravstvo, kulturu i infrastrukturu. Ipak, tu treba napomenuti par stvari. Prvo, Jugoslavija je u 45 godina uspjela sagraditi 45 kilometara autocesta. Za cestu do Splita smo dali samodoprinos, ali su sredstva preusmjerena u prugu Beograd - Bar, a autocesta proglašena "nacionalističkom". I sve zato da bi se promet iz Rijeke prebacio u Bar, o hrvatskom trošku... a pruga smo u Hrvatskoj devedesete, u kilometrima, imali manje nego 1939.!

Tito je možda gradio bolnice, ali ih sigurno nije gradio u Zagrebu, čija se populacija uvišestručila tijekom 35 godina njegove vladavine. Zadnju prije njegove smrti je sagradio Pavelić (Rebro). A nije ih gradio ni u Rijeci, gdje se građani i dalje liječe u bolnici iz austro ugarske. Istina, platili smo dva samodoprinosa za sveučilišnu bolnicu u Zagrebu koja nikad nije sagrađena...

Zdravstvo je bilo besplatno, na papiru. U praksi, lijekova osamdesetih kao i ničeg uvoznog nije bilo, Zagreb je imao jedan jedini uređaj za dijalizu koji je češće bio u kvaru nego što je radio, a ako ste htjeli na operaciju bez da čekate tri do pet godina, morali ste dati mito doktoru, ili imati dobru vezu u bolnici.

Istina, gradili su se stanovi. Ali, isti takvi stanovi su se gradili za sirotinju u američkim crnačkim četvrtima ili u Engleskoj. Mit o jakoj srednjoj klasi? Ta "srednja klasa" je živjela poput Del Boy Trotera iz "Mućki", od sitnog šverca i na 17. katu nebodera u socijalnom stanu od 50 "kvadrata"! A Del nije bio nikakva "srednja klasa" (to su ipak liječnici i pravici). Nije bio čak ni radnička klasa. Bio je - socijalni slučaj. Usto, mnogi ni takav stan nisu dobili... ali su platili nečiji tuđi. Jer bi sin od direktora uletio na listu, na temelju bodova na članstvo u partiji i kojekakvih... pa, mućki.

Školstvo je također bilo upitne kvalitete, s izuzetkom par boljih tehničkih škola poput ETF-a (danas FER), PMF-a i strojarstva u Zagrebu. Društvene i humanističke znanosti su posve zanemarene i ideologizirane, relevantna literatura nije prevođena iz ideoloških razloga, FFZG je bio ustanova za partijsku indoktrinaciju gdje su sinovi članova partije mogli steći diplomu, a svjedodžbe legendarnih sveučilišta poput "Đure Pucara Starog" u Banja Luci ili "Džemala Bijedića" u Mostaru su se, ako ste bili dovoljno visoko u partiji, mogle dobiti poštom uz odgovarajuću naknadu. ("Čuj direktor si, druže, nije red da imaš četiri razreda osnovne, daj da ti sredimo diplomu, javi se onom profesoru u Bihaću...")

U konačnici, Jugoslavija je, unatoč "besplatnom" školstvu, imala tek oko 8-9 posto visokoobrazovanog stanovništva među radnom snagom. Točan broj nije moguće dati, zbog manjkave evidencije koju je Jugoslavija vodila. Za srednje razvijenu državu, minimum je oko 20 posto. Današnja Hrvatska je na oko 18 posto, prema procjenama.

Iz svega navedenog, moglo bi se komotno reći da Jugoslavija nije bila u stanju riješiti niti jedan životni problem svog stanovništva, od građevnih dozvola i vođenja gruntovnice, javnih usluga, opskrbe gorivom i strujom, do osiguravanja održive ekonomije koja bi mogla funkcionirati bez zavisnosti o stranom novcu i tehnologiji. Što ne znači da jugonostalgija nema svoje temelje, ali oni svakako nisu u sferi realne ekonomije, niti realnosti općenito.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... udman.html

[EdgarFranjul]

M. Curać: Tko će i kada riješiti otvorena pitanja između Hrvatske i Srbije

Objavljeno Četvrtak, 14 kolovoza 2014 18:00



Zašto hrvatska vlast zaboravlja na Sporazum o normalizaciji odnosa između Hrvatske i SRJ, odnosno Srbije?

Srbija je prije više od pola godine na međuvladinoj konferenciji u Bruxellesu postala kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji. Što se od tada dogodilo u pogledu rješavanja otvorenih pitanja između dviju susjednih država? Malo ili ništa. Sve se vrti oko medijski napuhanih susreta, uglavnom šefova diplomacije i predsjednika dviju država. U Hrvatskoj se još malo tko i sjeća da je za vrijeme prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana zaključen Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, koji su potpisali Mate Granić i Milan Milutinović, a potvrdio Zastupnički dom Sabora 20. rujna 1996. (NN, međunarodni ugovori, 1966.). Upravo u tom sporazumu, kojem je pravna slijednica Republika Srbija, regulirana su sva bitna pitanja od kojih se neka nisu ni počela rješavati u bilateralnim odnosima.

Ugovorne stranke obvezale su se bez odgode ubrzati proces rješavanja pitanja nestalih osoba, proglasiti oprost za djela počinjena u svezi s oružanim sukobima, osim za najteže povrede humanitarnoga prava koja imaju karakter ratnih zločina, zatim sukladno međunarodnome pravu, poštovati suverenost, teritorijalnu cjelovitost i neovisnost druge ugovorne stranke, osigurati uvjete za slobodan i siguran povratak izbjeglica i prognanika te u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu sporazuma, sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu. Je li zaključen taj sporazum u svezi s uništenom imovinom?

Proces „stabilizacije i normalizacije"

Kad je u drugoj polovici siječnja ove godine Srbija i službeno dobila status kandidata, hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić izjavila je da proces pristupanja znači izgradnju države u našoj regiji i izgradnju ne bilo koje i bilo kakve države već one po specifičnim kriterijima koji su neka vrsta kolektivnog iskustva zemalja članica EU. Prolazeći kroz te Mate Granićreforme, zemlja se i stabilizira i normalizira. Tako da je to dugačak proces, kao što se vidi iz svih prethodnih pa i našega iskustva, ali bez kojega članstvo de facto nema smisla, rekla je tom prilikom Pusićeva. Do sada baš nismo bili svjedoci da je Srbija počela s procesom 'stabilizacije i normalizacije', posebno glede preuzetih obveza prema sporazumu, a odnose se na naknadu ratne štete, pitanja nestalih, ali i poštivanja suverenosti i teritorijalne cjelovitosti.

Hrvatska je uložila golema sredstva u obnovu ratom uništene imovine svojih građana, kako bi osigurala dom svojim građanima, ali i povratak izbjeglica, a Srbija još nije ni otvorila razgovore o ratnoj šteti, koju je prouzročila agresijom na Hrvatsku. Istini za volju, na to ju ne potiče ni hrvatska vlast, posebno ne diplomacija. Državna komisija svojedobno je procijenila da ukupna vrijednost izravnih šteta izazvanih ratom, odnosno okupacijom kao i troškovima kao posljedicom rata iznosi 236.431.568.000 kuna ili 37.119.679.000 USD, što je svota nešto manje od ukupnoga duga hrvatske države. Provedba sporazuma o normalizaciji kojim je regulirano pitanje ratne štete morala bi se naći na dnevnome redu u sklopu pristupnih pregovora Srbije i EU jer se radi o jednome od temeljnih sporazuma zaključenih između Hrvatske i SRJ, odnosno pravne slijednice Srbije.

Jer zašto bi spomenuti sporazum, u kojem je regulirano pitanje naknade za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu, bio zaključen ako imovina nije uništena? Tim sporazumom SRJ/Srbija priznala je odgovornost za posljedice rata. Sporazum o normalizaciji bitan je zbog povijesnih činjenica. Njegov članak 7. relevantan je i za hrvatsku tužbu za genocid o kojoj je završila usmena rasprava pred Međunarodnim sudom. Sporazumom je regulirano pitanje poštivanja suverenosti i teritorijalne cjelovitosti Hrvatske. Gotovo dvadeset godina nakon potpisivanja toga sporazuma pred sve nas postavlja se pitanje koliko se u tom dijelu poštuje sporazum. Srbijansko prisvajanje vukovarske i šarengradske ade, napose područja Kenđije i Karapandža, sjeveroistočno od Batine, koji su sastavni dio Hrvatske, daje naslutiti da Srbija nije odustala od teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj.


Josipović u susretima s Tadićem i Nikolićem nije ni spominjao pitanje odštete


Prije dvije godine srbijansko Ministarstvo poljoprivrede, trgovine, šumarstva i vodoprivrede objavili su projekt razvoja navodnjavanja u Republici Srbiji. U prvoj fazi trebalo se raditi na potezu Kenđija-Karapandže, području koje pripada Hrvatskoj. U tu svrhu područje Kenđije posjetili su Aleksandar Prodanović, direktor Direkcije za vode srbijanskoga Ministarstva poljoprivrede, trgovine, šumarstva i vodoprivrede te somborski gradonačelnik Nemanja Delić.

Postavlja se pitanje s kojim nakanama Srbija ulazi u projekte infrastrukture ne području Kenđije, hrvatskoga suverenog područja, izdaje malobrojnim tamošnjim stanovnicima dokumente Republike Srbije, osim ako nema nakanu anektirati područje koje katastarski pripada Hrvatskoj i na svim je zemljovidima ucrtano kao sastavni dio Republike Hrvatske, primjerice u Velikome atlasu Hrvatske u mjerilu 1:100 000, što ga je objavila Mozaik knjiga 2012.

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović u dosadašnjim susretima sa srbijanskim predsjednicima Borisom Tadićem i Tomislavom Nikolićem pitanje ratne štete koje je regulirano Sporazumom o normalizaciji nije spominjao, ostao je najčešće na protokolarnoj razini, hodanja 'po jajima' i nezamjeranja, umjesto da je odlučno stavio otvorene probleme na stol.

Mjesecima vodi kampanju za drugi mandat, ali u toj kampanji ta pitanja ne otvara, bez obzira koliko ih neki mogu ocijeniti populističkim. Ali ništa drukčije nije se ponašala u dosadašnjemu mandatu ni ministrica vanjskih poslova, koja do sada nije potakla diplomatsko rješavanje ni jednog otvorenoga problema u odnosima dviju država. Takvo ponašanje otvara pitanje tko će umjesto hrvatskih predstavnika otvoriti neriješena pitanja između Hrvatske i Srbije. Hoće li ovakav nekonzistentan pristup u jednome trenutku opteretiti odnose između dviju država, posebno ako se bude odgađalo rješavanje otvorenih pitanja.

Sporazumom o normalizaciji koji je zaključen u vrijeme prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana definirani su temelji na kojima će stranke nastojati jačati međusobno povjerenje, dobru volju i toleranciju te će surađivati u poticanju mira, stabilnosti i razvitka u regiji (članak 2. Sporazuma). Jesu li hrvatske vlade i hrvatski predsjednici, nakon Tuđmana, povjerenje sa srbijanskim predstavnicima gradili na rješavanju otvorenih problema ili trošili vrijeme te prepuštali da ih voda nosi. U sklopu pristupnih pregovora otvorena će se pitanja morati naći na stolu. Što ranije započne njihovo rješavanje, bit će manje nervoze i napetosti u odnosima dviju država.


Marko Curać
Hrvatski tjednik

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/1818 ... rbije.html

[EdgarFranjul]

Titovi komunistički zločini strašni kao i Hitlerovi!

Autor: 7Dnevno/ 15. kolovoza 2014.
Datum: nedjelja, 17. kolovoza 2014. u 12:56

Nakon pada prve Jugoslavije, intenziviraju se četnička zvjerstva i klanje svega što nije srpsko. Ta zvjerstva su započela od istočne Bosne do Like, Banije, Korduna, Dalmacije i diljem Hrvatske, posebno u dijelovima gdje je živjelo miješano pučanstvo. Zvjerstva četnika i srpskih partizana su neopisiva, od klanja, rezanja dijelova tijela, nabijanja na kolce, do pečenja i bacanja živih Hrvata u razne jame te mučenja zarobljenih

Drugi svjetski rat u Hrvatskoj imao je tri bitna obilježja. Prvo se očituje u intenziviranju četničkog klanja svega što nije srpsko, i ostalih masovnih zločina. Drugo su odluke Avnoja s ciljem stvaranja zakonske podloge za novu Jugoslaviju - veliku Srbiju. Treće je kadrovsko preuzimanje vlasti od strane Srba, kakvo je bilo i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.

Dakle, nakon pada prve Jugoslavije, intenziviraju se četnička zvjerstva i klanje svega što nije srpsko. Ta zvjerstva su započela od istočne Bosne do Like, Banije, Korduna, Dalmacije i diljem Hrvatske, posebno u dijelovima gdje je živjelo miješano pučanstvo. Zvjerstva četnika i srpskih partizana su neopisiva, od klanja, rezanja dijelova tijela, nabijanja na kolce, do pečenja živih Hrvata, bacanja živih Hrvata u razne jame te mučenja zarobljenih. Tako, na primjer, kada su uhvatili župnika Jurija Gospodnetića, pozvali su sve Srbe ispred katoličke crkve, stavili župniku na leđa magareći samar i jahali na njemu. Potom su ustanici naložili vatru, te uz veliku viku i galamu nabili župnika na ražanj i pekli ga. Tada uhvaćeni Hrvati, među kojima je bila i župnikova majka, bili su primorani to gledati. Nakon toga zarobljeni Hrvati odvedeni su u Tiškovac u kojem su mučeni, potom odvedeni u Kamenicu i ubijeni.

Nekoliko dana poslije, 2. kolovoza, ustanici su počinili strašan zločin u hrvatskom selima Krnjeuši i Vrtoči koje su potpuno spalili, a više od 200 stanovnika ubili. Tamošnjem trgovcu Josipu Matijeviću odrubili su glavu, stavili je na kolac i nosili okolo, a truplo bacili u vatru. Tada su ubili devetero članova njegove obitelji, među kojima petero djece. Tada je ubijen i župnik Krešimir Barišić. Ti zločini počinjeni su pod vodstvom Mane Rokvić i Laze Astlagića. (Hrv. kontraverza str. 91)

Prikrivanje četničkih zvjerstava

Tadašnja liječnica u Drvaru, dr. Irma Rotbart, supruga poznatog ljevičarskog književnika Ervina Šinka, u svom dnevniku koji je pedantno vodila, opisala je napad ustanika (četnika) na Drvar, koji ju je iznenadio. U dnevniku navodi kako je 30. srpnja vidjela "da kolovozom prolazi grupa od pedesetak ljudi u širokim redovima, to su muškarci svezanih ruku, a pored toga svi su vezani za onog ispred i iza sebe". Dalje je dr. Irma napisala da su u jamu Kamenicu, ustanici bacili "preko 200 povezanih muškaraca katolika". Osim toga, srpski su ustanici, 27. srpnja 1941., Hrvate koji su radili u Tvornici celuloze u Drvaru, njih 89 s obiteljima pobacali žive u kotlove celuloze. (Hrv. kontraverza str. 90). Već tada je poubijano nekoliko stotina Hrvata. Samo u Drvaru ubijena su 400 Hrvata.

Rezultati srpskog ustanka bilo je etničko čišćenje Hrvata. U zapadnoj Bosni ubijeno je i protjerano oko 4000 Hrvata. Ovo je samo jedan mali prikaz zvjerstava koje su činili četnici koje su se tada zvali ustanici.

O velikosrpsko-četničkim i srpsko komunistički zločinima postoje mnoštva pisanih knjiga i izjava kao svjedočanstva. Dovoljno je pročitati Sivu knjigu – Odmetnička zvjerstva i pustošenje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Da bi prikrili dotadašnja četnička zvjerstva, Đoko Jovanić i Gojko Polovina odlaze 26. srpnja 1941. u Srb gdje dogovaraju o osnivanju prve partizanske ćelije. Potom četnici i srpski partizani uspostavljaju suradnju s talijanskim fašistima. I jedni i drugi su okupatori s osvajačkim pretenzijama i etničkim čišćenjem. Tako, 11. kolovoza 1941., u mjestu Otriću, Gojko Polovina, ispred ustanika-četnika i Đoko Jovanić ispred partizana, zaključuju sporazum s talijanskim fašistima o nenapadanju - sporazum o suradnji. (99)

Kasnije, Gojko Polovina priznaje da je taj sporazum u Otriću s Talijanima potpisan bez znanja i privole OK KPJ za Liku i bez znanja Marka Oreškovića Krntije, člana CK KPJ. (109)
Sprega srpskih partizana i četnika bila je očita na svim područjima djelovanja. Tako je u Srbu 23. listopada 1941. održana smotra četničkog Puka nacionalnog oslobođenja kralja Petra II. na čelu s Pajicom Omčikusom, a na smotri je bio i Gojko Polovina, te Kata Pejnović, poznata partizanka, kao članica OK KPH za Liku, koja je sudjelovala i u organizaciju srpskog ustanka u Lici.

Tada, 1941. godine, bilo je među komunistima i nešto Hrvata, kao što je Marko Orešković Krntija, a u kolovozu im se pridružio i Jakov Blažević. Kada su dolazili na ta područja skrivali su svoj hrvatski identitet, što govori o karakteru tog antifašističkog ustanka. Ipak, srpski pobunjenici su Marka Oreškovića Krntiju uhvatili, prebili i vezali i odveli ga Gojku Polovini da ga "islijedi". (H, kontraverza str. 98). Ipak, Marko Orešković ubijen je u Bosni 20. listopada 1941. godine. Ubili su ga ljudi koji su, kako su komunisti govorili, orijentirani "više četnički nego partizanski". Očito da su u organizaciji ubojstva prste i interes imali Gojko Polovina i Đoko Jovanić. (str. 109).

Mnogi nevini Hrvati bili su likvidirani po srbo-četničkom programu, zbog tradicionalne velikosrpske mržnje prema hrvatskom narodu, a često su izvršitelji bili sami Hrvati kao sluge velikosrpsko-komunističke ideologije. Za vrijeme Karađorđeve Jugoslavije i za vrijeme Drugog svjetskog rata partizani Srbi nisu mijenjali svoje mišljenje i svoj odnos prema hrvatskom narodu. Povjerenje Srba mogao je imati samo onaj Hrvat, koji je služio velikosrpskoj ideologiji, tj. onaj koji se borio kao komunist za Jugoslaviju (čitaj srboslaviju), a ne za neke republičke interese.

Hrvatski partizani među četnicima

Kako je hrvatskim partizanima, pa tako i Marku Oreškoviću Krntiji, kao članu CK KPH, bilo u partizanima, o tome je iskreno rekao Srbin, politički komesar II. Armije, Rade Žigić, koji je na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, u svibnju 1945. godine govorio o strahotnim dimenzijama histeričnog protuhrvatskog raspoloženja srpskih ustanika (četnika) - partizana:
"Smrtna opasnost prijetila neustrašivim sinovima hrvatskog naroda, koje je KP poslala da idu među Srbe, da ih organiziraju... svi su oni nosili glavu u torbi, a mnogi glavom platili samo zato što su Hrvati... Tako, Marko Orešković Krntija bio je nekoliko puta vezivan i zatvaran dok ga konačno iz zasjede ne ubiše četnički zločinci" (četničku zasjedu je organizirao Đoko Jovanić). Dalje, Rade Žigić kaže:

"Gledao sam Jakova Blaževića, Hrvata, kako čitav sat... očekuje metak u čelo, a da mu ja kao Srbin nisam mogao pomoći. Tek kada su neki drugi Srbi potvrdili da je on Hrvat - komunist, razjarena masa ga je oslobodila".

Kod ustanika i partizana Srba, "komunist" je značio da se taj pojedinac bori i zalaže za komunističku Jugoslaviju, a ne za Republiku Hrvatsku i neke republičke interese. Bilo kakva Jugoslavija, uvijek je značilo Velika Srbija, što je Srbima bio jedini cilj, za to su se jedino borili.

Nakon ovakve izjave jednog srpskog komandanta - političkog komesara, lako je shvatiti što je takva razjarena antihrvatska, partizansko-četnička gomila činila Hrvatima 1945. godine prolaskom kroz hrvatska sela, od istoka prema zapadu, a posebno što je činila zarobljenim Hrvatima na Bleiburgu i Križnom putu i poslije toga.

Kako su Srbi 1945. ponovo preuzeli apsolutnu vlast?

Kako je Srbija i po rodbinskim odnosima, a i preko Rusije, članice Antante, bila u dobrim odnosima s Velikom Britanijom, tako su 1941. Srpska vlada i Kralj Petar pobjegli u London i tako nastavili razvijati dodatašnje prijateljstvo. Ti dobri odnosi Srbije i Britanije trajali su tijekom cijelog Drugog svjetskog rata. Tako su u rujnu 1943., nakon kapitulacije Italije, Britanci tražili od Tita da abolira četništvo, dok će mu oni pružiti pomoć u naoružanju. Tito je potpuno abolirao četnike, s tim da im je omogućio da zadrže činove koje su do tada zaslužili klanjem i ubijanjem Hrvata. Tako abolirani četnici, pojedinačno ili grupno, prelaze u partizane - umjesto kokarde na šajkače stavljaju crvenu zvijezdu petokraku, kako bi Ivo Josipović rekao - "simbol ljubavi i dobrote". To je već tada dovelo do velikog nesrazmjera u komandnom kadru, u korist srbočetničkih oficira.

Jedan od najvažnijih datuma ratno-poratnog razdoblja, koji je ostavio ogromne posljedice po hrvatski narod, bio je 1. ožujka 1945. godine. Naime, tog dana srpski generali, u suglasnosti Tita kao vrhovnog komandanta armije, provode reorganizaciju ustroja vojske tako da umjesto dotadašnjih Republičkih štabova i Glavnog štaba vojske Jugoslavije, osnivaju četiri Jugoslavenske armije s Generalštabom, čije sjedište je u Beogradu. Komandanti Armija su velikosrpski generali: Peko Dapčević, Koča Popović, Kosta Nađ i Petar Drapšin. Politički komesari Armija su također velikosrpski generali.

Kako je rat još trajao, vojska je bila faktor svih naredbi, pa tako i onih na do tada "oslobođenim" područjima. Civilna vlast se uspostavlja nakon potpunog "oslobođenja" Jugoslavije i Hrvatske. Kao u svakom ratu, sve odluke donose oni u čijim je rukama naoružanje. Tako je i sva vlast u rukama Titove vojske, odnosno velikosrpskih generala od kuda dolaze sve moguće naredbe i uputstva. Kasnije, kod uspostave "civilne" vlasti, ona je u rukama istih osoba, bilo da su u uniformama ili preobučeni u civilna odijela. Tako dolazimo do nove velikosrpske Jugoslavije, s tim da u glavnoj fotelji ne sjedi srpski Kralj, već Staljinov komunistički ideolog, maršal Tito.

On je je još za vrijeme rata dolazio u ideološki sukob s Andrijom Hebrangom, koji je već tada vodio prohrvatsku politiku, osnivao hrvatske novine, donosio odluke o uvođenju vjeronauka u škole i slično, što je ocijenjeno kao - hrvatski separatizam. Titova se ideologija, koji se borio za Jugoslaviju, poklapala s ideologijom velikosrpskih generala, pa su tako su imali zajednički pogled u osudi bilo kakvih posebnih republičkih interesa, a najmanje separatističkih. Kako je kod Srba konstantno bila prisutna politika stvaranja velike Srbije, sve što je bilo suprotno toj politici bilo je neprijateljsko - tako su se odnosili prema svim pokušajima suprotstavljanja velikosrpskom unitarizmu.

Stojanović: "Hrvati nisu narod..."

Naime, velikosrpska politika konstantno je suprotstavljena hrvatskoj samostalnosti i slobodi. Iz te dvije suprotnosti, trajno je prisutan hrvatski antagonizam, a iz povijesnih činjenica vidimo da je rasla velikosrpska mržnja. Cjelokupni taj odnos Srba na ovim prostorima, temeljio se na Garašaninovom programu iz Načrtanija. Tako je još 1902., velikosrpski ideolog Nikola Stojanović izrazio prijetnju prema hrvatskom narodu, objavljenu u "Srpskom književnom glasniku", rekavši: "Do istrage naše ili vaše" (Bespuća F.T. str 538 i 602 i 671). Dalje, Stojanović kaže: "Hrvati nisu narod i nema nikakvog razloga za njihovo postojanje, pa će tako i nestati kao narod, jer nemaju ni svog jezika, ni svoje kulture, ni svog teritorija, zato su na putu da postanu srpska narodnost" (D. Jelčić).

Takvu velikosrpsku politiku zastupaju i svi ostali srpski političari. Tako i Jovan Cvijić, velikosrpski ideolog, 1907. godine kaže: "Srbi žive i izvan tadašnjih granica Srbije. Svijet treba da zna i da se uvjeri, da Srbija može da operira na mnogo većoj cjelini no što je njen teritorij. Od Srbije mogu da pođu najveće teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svijest ako je to korisno za naše nacionalne interese. Srpski se problem mora riješiti silom."

Tu je i nezaobilazni Stevan Moljević, koji kao glavni politički savjetnik četničkog vođe Draže Mihailovića objavljuje memorandum-proglas "Homogena Srbija", u kojem, između ostalog, kaže:

1. Srbi moraju stvoriti homogenu Srbiju;
2. Taj novi prostor mora obuhvatiti cijelo etničko područje Srba;
3. Pristupiti preseljenju naroda kako bi novi srpski prostor postao etnički čist.

Bila je cijela plejada velikosrpskih ideologa koji nisu osobno nosili puške i kame, ali su pisali razne upute - memorandume o ugroženosti srpskog naroda, o potrebi proširenja teritorija Srbije i to u vrijeme dok su ti isti Srbi despotski vladali na cijelom području Jugoslavije. Sve je to utkano u srpskoj ideologiji, što potvrđuje i odredba Ustava Srbije iz 1835. godine, gdje se kaže da svaki doseljenik i stranac koji je u Srbiji deset godina, postaje Srbin. Tako se kod Srba razvijala stoljetna mržnja prema hrvatskom narodu, a došla je do punog izražaja 1945. godine na Bleiburgu i križnim putevima.

Sve te velikosrpske planove kasnije smo vidjeli utkane u Memorandumu SANU-a i u realizaciji politike Slobodana Miloševića. Tu stoljetnu velikosrpsku politiku Milošević je želio konačno riještiti vojnom agresijom, ponavljajući srpske laži kako su Srbi ugrožen narod.

Zvjerstva aboliranih četnika sa zvijezdom petokrakom

Masovne likvidacije nepoćudnih Hrvata provodile su se za vrijeme rata, a nastavljene su i za zadnje ofenzive "oslobodilaca". Valja naglasiti jednu depešu komandantima "oslobodilaca" u kojoj stoji: "Prolaskom naših jedinica kroz hrvatska sela i gradove, ne smije biti zarobljenih". Dakle, poruka depeše je jasna: ubijaj sve sumnjivo ili što može biti sumnjivo i nepoćudno našem režimu.

Potom su, uz intervenciju i potporu Engleza, uslijedila poznata zvjerstva na Bleiburgu i križnim putevima. Kolika i kakva su to ubojstva i zvjerstva bila, napisane su mnoge knjige. No, dovoljno je reći da su ti današnji antifašisti 45 godina strogo branili o tome govoriti, a bilo je onih koji su likvidirani zato što su nešto znali o tim zločinima i progovorili. Eto, i danas izbjegavaju o tome govoriti, pa su čak ukinuli pokroviteljstvo Hrvatskog sabora u odavanju pijeteta tim ogromnim žrtvama. Kako se radi o nekoliko stotina tisuća žrtava, od kojih su više od 550.000 civili (po izjavama Engleza).


Danas vidimo da žrtve Srebrenice nisu mogli sakriti, pa je čak donesena i presuda Međunarodnog suda nizozemskom bataljunu koji se nije stavio u zaštitu srebreničkih žrtava. Tako će uskoro doći i do službene osude za hrvatske žrtve tijekom velikosrpsko-komunističkog režima. To je ono čega se današnji antifašisti najviše boje, ali istina o njihovom antifašizmu izlazi na svjetlo dana.

Nekad su se sami hvalili, te u tiskovinama i knjigama opisivali svoje junaštvo i zločine. Tako je i tadašnji ministar unutarnjih poslova Jugoslavije, Aleksandar Ranković, u veljači 1952. godine izveo "političku diverziju", pa je mimo Titova znanja, u dnevniku "Politika" objavio izvještaj u kojem je naveo: "Kroz naše logore i zatvore između 1945. i 1951. godine prošlo je 3,777.776 logoraša i zatvorenika, a broj likvidiranih narodnih neprijatelja iznosi 586.000". Unutar zadnjeg broja više od 500.000 žrtava činili su Hrvati. Dakle, sam Ranković potvrđuje da od ukupno ubijenih državnih neprijatelja, 85 posto su Hrvati. (H-slovo od 2., 9., 16., 23., i 30. studenoga, te 7., 14., 21., i 28. prosinca 2007., te Večernji 14. 9. 07.).

U svezi žrtava velikosrpsko-komunističkog režima, krčki biskup Valter Župan, na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza 2007. u katedrali Uznesenja Marijina, rekao je da su komunistički zločini koje je počinio Tito, strašni kao i Hitlerovi. Statistike pokazuju da je komunizam urodio sa 100 milijuna mrtvih, Hitler sa 20,900.000 mrtvih, a ni Tito u maloj Jugoslaviji, nije daleko od toga sa 1,129.000 mrtvih.

Ako na podatke koje je naveo biskup Valter Župan o 1.129,000 ubijenih, primijenimo Rankovićevu formulu da su od ukupno likvidiranih 85 posto Hrvati, dolazimo do brojke od 960.000 ubijenih Hrvata. (H slovo 6. 8. 10., str 14). Ako znamo da je Hitler, po podacima Židova, u Auswitzu likvidirao 1,100.000 nepoćudnih koje je dovodio iz cijele Europe, tad vidimo razmjere velikosrpsko-komunističkih zločina, posebno prema hrvatskom narodu. Ti podaci pokazuju da je taj zločinački režim likvidirao gotovo svakog četvrtog Hrvata.

Svi ovi podaci imaju svoju činjeničnu podlogu u raznim izjavama tadašnjih političara i politici koju su vodili, te poznatoj stoljetnoj mržnji Srba prema hrvatskom narodu u sklopu velikosrpskog programa Ilije Garašanina.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... erovi.html

[EdgarFranjul]

Skandalozni pokušaj prekrajanja povijesti Milanovićeve vlade prešućivanjem velikosrpstva

Objavljeno Četvrtak, 21 kolovoza 2014 18:00


Za Milanovićevu vladu je obilježavanje atentata na Stjepana Radića neprihvatljivo „isticanje povijesnih sukoba“

Saborski zastupnik HSS-a Branko Hrg predložio je da se 20. lipnja proglasi Danom sjećanja na Radića, no ministrica kulture Andrea Zlatar Violić kazala je kako inicijativu o proglašenju Dana sjećanja podržava no i predložila da to bude na dan Radićeve smrti 8. kolovoza 1928, a ne datum atentata na njega

- Sa sjednice Vlade Republike Hrvatske 21. kolovoza 2014.
“
”

Mislimo da je potrebno komemorirati njegovu smrt, ali ne i isticanje povijesnih sukoba

- Ministrica kulture RH Andrea Zlatar Violić na sjednici Vlade 21. kolovoza 2014.
“
”

Pitanje je tko je danas njegov baštinik i baštinik njegove politike i njega osobno, jer je on dao apsolutan pečat kao jednog izraženo socijalnog čovjeka, panslavista, a tada se to tako govorilo, izrazitog antiklerikalca

- Predsjednik Vlade RH Zoran Milanović na sjednici Vlade 21. kolovoza 2014.
“
”

Pitanje je tko je danas njegov baštinik i baštinik njegove politike i njega osobno, jer Stjepan Radić je, u našoj kompliciranoj politici 20. stoljeća, važan, velik i na neki način i kontroverzan. Povijesna pravda i paradoks je u tome da nakon što ga je napao i na njega pucao eksponent velikosrpske politike Puniša Račić, taj isti Račić je kaznu od, ako se ne varam, 20 godina služio u vili na Dedinju i iz nje su ga izvukli srbijanski partizani, dva dana prije oslobođenja Beograda i oni su mu presudili i likvidirali", rekao je Milanović zapitavši se "tko je tu čiji"

- Predsjednik Vlade RH Zoran Milanović na sjednici Vlade 21. kolovoza 2014.
“
”

Ministrica kulture Republike Hrvatske smatra da ne bi trebalo obilježiti dan kad je predsjednik Hrvatske seljačke stranke bio smrtno ranjen u atentatu na sjednici Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije čiji je bio zastupnik, budući da bi to bilo „isticanje povijesnih sukoba“!

Ubojstvo zastupnika u parlamentu države uistinu je presedan, i zasigurno se svi takvi događaji u povijesti ljudske vrste mogu nabrojiti na prste jedne ruke. Da i nije nitko smrtno stradao u tom atentatu (a na mjestu su preminuli HSS-ovci Pavle Radić i Đuro Basariček, Stjepan Radić je bio smrtno ranjen, a ranjeni Ivan Granđa i Ivan Pernara su preživjeli), taj bi dan trebalo obilježavati.

Za ministricu Zlatar Violić je vjerojatno i obilježavanje događaja iz Domovinskog rata „isticanje povijesnih sukoba“. U oba slučaja se radi o stradanjima Hrvata od velikosrpskih ruku.

Zašto se onda ne usprotivi obilježavanju, primjerice, Dana antifašističke borbe na dan kad je ona počela, i ne zahtijeva da se taj dan događaj obilježava nekog drugog datuma?

No, još je tragičnije da intervencija Ministrice kulture Republike Hrvatske nije zasmetala ni predsjedniku Vlade Zoranu Milanoviću niti ostalim ministrima, štoviše, Vlada je podržala ministričinu inicijativu o obilježavanju Dana sjećanja na Stjepana Radića na dan 8. kolovoza, kad je umro, a ne 20. lipnja kad je bio smrtno ranjen u atentatu u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije.

Očito je da Vlada Republike Hrvatske nameće logiku i politiku prekrajanja i lažnog tumačenja povijesti, odnosno da je za njih obilježavanje borbe hrvatskog naroda protiv velikosrpstva i stradanja u toj borbi, sve od uspostave Kraljevine SHS pa do okončanja Domovinskog rata, „isticanje povijesnih sukoba“.

Viđenje, poznavanje i razumijevanje hrvatske povijesti predsjednika hrvatske Vlade Zorana Milanovića

A što reći o Milanovićevim komentarima? On je naravno u pravu. Stranka koju je vodio Stjepan Radić zvala se Panslavenska seljačka stranka, veliku većinu hrvatskog naroda je Stjepan Radić bio pridobio uz svoju stranku i politiku svojim „izrazitim antiklerikalizmom“.

A odgovor na pitanje Zorana Milanovića „Tko je tu čiji?“ u svezi pogibije Puniše Račića od ruku srbijanskih partizana odgovor zna svatko tko imalo zna i razumije povijest.

Stoga ćemo odgovoriti Zoranu Milanoviću:


Stjepan Radić je bio Hrvat i veliki domoljub i borac za interese hrvatskog naroda.

Puniša Račić je bio velikosrpski ubojica, koji je atentatom na hrvatske zastupnike u Skupštini postao legendom u Srbiji (stoga ga se i tadašnja kraljevska vlast nije usudila kazniti strože nego kućnim pritvorom u vili).

I baš zato su ga i ubili srpski partizani, u skladu s Titovom direktivom o preuzimanju vlasti, da im svojom popularnošću u srpskom narodu ne bi zasmetao nakon rata. A tako su partizani radili i po cijelim „ovim prostorima“, s posebnim naglaskom na Hrvate i Hrvatsku, gdje za razliku od Puniše Račića nisu stradavali ubojice, već ogromnom većinom časni ljudi koji su uživali ugled u narodu i samim tim bili opasni partizanima.

D.J.L.

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d ... ocina.html

[EdgarFranjul]

'Tko je tu čiji', pita se neuki premijer?

Subota, 23 Kolovoz 2014 12:42


-„A čiji si ti, historijski nepismeni premijeru i čija ti je ono polu-trijezna ministrica (ne-)kulture“, pita se hrvatski narod?

Na sjednici vlade 21.kolovoza yugo-nostalgična Andrea Zlatar-Violić predlaže zaborav na dan krvoprolića hrvatskih zastupnika, 20.lipnja u Beogradu, kako time ne bi povrijedili tankoćutnost istočnih nam susjeda, pa veli:

„Dan sjećanja na Stjepana Radića trebao bi biti dan Radićeve smrti 8. kolovoza 1928. a ne datum atentata na njega, jer, potrebno je komemorirati samo njegovu smrt, ali ne i isticanje povijesnih sukoba!?“

Na toj istoj sjednici aktualni premijer-politički patuljak nesuvislo ali i dvosmisleno trabunja o velikom hrvatskom sinu Stjepanu Radić i upitnosti naslijeđa njegove političke baštine pokazujući još jednom svu mizeriju svog znanja o nedavnoj povijesti vlastitog naroda:

„Pitanje je tko je danas Radićev baštinik i baštinik njegove politike i njega osobno, jer Stjepan Radić je, u našoj kompliciranoj politici 20. stoljeća, važan, velik i na neki način i kontroverzan.

srr1.jpg (26.67 KiB) Viewed 5623 times

On je(iako kontroverzan!?, o. a.) dao apsolutan pečat kao jednog izraženo socijalnog čovjeka, panslavista, a tada se to tako govorilo(bla-bla), izrazitog antiklerikalca (gornja značka nastala je prije drugog svjetskog rata, dakle, prije 1941.; Milanovićevi 'antiklerikalci'-bezvjerci ističu svoj motto na kojem stoji i 'vjera u Boga'!?, o. a.).

Povijesna pravda i paradoks je u tome da nakon što ga je napao i na njega pucao eksponent velikosrpske politike, Puniša Račić, taj isti Račić je kaznu od, ako se ne varam, 20 godina služio u vili na Dedinju(nije nego u 'zatvorskoj vili' u Požarevcu a tek 1941. je kao slobodan čovjek dobio stan u 'njemačkom' Beogradu!, o. a.) i iz nje su ga izvukli srbijanski partizani, dva dana prije oslobođenja Beograda i oni su mu presudili i likvidirali ga!“

Nakon tog izljeva niza gluposti i povijesnih neistina premijer sam sebe solomunski pita: 'tko je tu čiji'?

Samo politički idiot može ovako govoriti o Radićevu antiklerikalizmu i panslavizmu jer od kraljevskog dvora naručeni i plaćeni četnički komita, Puniša Račić, pucao je u Stjepana Radića i druge hrvatske poslanike ne zbog njihova panslavizma nego zato jer su bili hrvatski nacionalisti koji su željeli hrvatsku republiku, neovisnost i slobodu….

Što se tiče projugoslavenski orijentirane ministrice Zlatar-Violić, 20.lipnja 1928. nije se desio nikakav povijesni sukob čijeg se obilježavanja Hrvatska treba ustručavati, desio se krvavi politički atentat kojeg Hrvatska nikad ne će i ne smije zaboraviti.

I još nešto:

U okupiranom Vukovaru, 1991., odlukom ratnog gradonačelnika, kasnije saborskog zastupnika RH i aboliranog ratnog zločinca Vojislava Stanimirovića ulica Stjepana Radića, zlonamjerno je i cinički 'prekrštena' u ulicu 'srbijanskog junaka' Puniše Račića a plakat u Beogradu s natpisom 'jedan je Puniša Račić' osvanuo je usred Beograda 2.svibnja 2008. godine.

I jedno i drugo bili su notorni izrazi 'isticanja povijesnih sukoba' (citat Andrea Zlatar s jučerašnje sjednice hrvatske vlade).

Dakako, i osornom premijeru i (ne-)kulturnoj ministrici trebalo bi održati lekciju iz povijesti koju silom žele izokrenuti….:

Rapallskim ugovorom potpisanim u noći 12. studenog 1920. Italija je dobila veliki dio Istočne obale Jadrana i njenog priobalja. Talijanska delegacija nije prihvatila obvezu glede zaštite nacionalnih prava za 600.000 Hrvata i Slovenaca koji su političkom silom postali talijanski državljani, ali je druga strana, 'jugoslovenska', bila prisiljena prihvatiti obveze za malobrojnu talijansku manjinu. Prevrtljiva Italija je priznala ujedinjenje i postojanje Kraljevine SHS. Iste noći potpisana je 'Antihabzburška konvencija' o suradnji s ciljem onemogućavanja povratka habzburške dinastije na prijestolje Austrije i Mađarske.

Još prije ujedinjenja, 24. studenoga 1918. godine Stjepan Radić rekao je da odluku o ujedinjenu ima pravo donijeti jedino Hrvatski sabor.

Bilo je to na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba. To Narodno vijeće nastalo je 5. listopada 1918. godine, a bilo je vrhovni organ vlasti za Hrvate, Slovence i Srbe koji su živjeli u Austro-Ugarskoj, koja je izgubila rat i prestala postojati.

Na spomenutoj sjednici u raspravi o ujedinjenju, Stjepan Radić govorio je i o tome da Hrvati hoće svoju republiku. Istaknuo je da sličan jezik nije dovoljan razlog za ujedinjenje i da Središnji odbor nema pravo donijeti odluku o zajedničkoj državi.

Rekao je tada hrvatskim zastupnicima u Beogradskoj skupštini onu čuvenu rečenicu:

„Ne srljajte kao guske u maglu.“

Ipak, izabran je Odbor sedmorice, koji je izradio 'Naputke' – uvjete ujedinjenja. Prema tim uvjetima, konstituanta se trebala sastati najkasnije šest mjeseci poslije sklapanja mira i donijeti konačnu odluku o državnom uređenju, republici ili monarhiji.

'Naputcima' je bilo predviđeno privremeno postojanje Državnog vijeća te zemaljskih vlada i parlamenata. Na snazi su trebali ostati pokrajinski zakoni. Također, određeno je da će odluku o konačnoj organizaciji države donijeti Narodna skupština(SHS-a) dvotrećinskom većinom. Četiri dana poslije, svi dogovoreni uvjeti ostaju samo mrtvo slovo na papiru, jer 28. studenoga 1918. godine Delegacija Države Slovenaca, Hrvata i Srba predvođena Svetozarom Pribičevićem stiže u Beograd i odustaje od 'Naputaka', upravo pod utjecajem Srbina Svetozara Pribičevića, unitarista i monarhista.

Spomenuta Delegacija izrađuje 'Adresu ujedinjenja', koju predaje regentu Aleksandru Karađorđeviću. U veljači 1919. godine Glavna skupština Radićeve 'Hrvatske pučke seljačke stranke' prihvatila je rezoluciju, koja se zalaže za neutralnu seljačku republiku i saziv hrvatske ustavotvorne skupštine. Tada je zaključeno da se takav zahtjev uputi i mirovnoj konferenciji u Parizu. Rezolucijom u ožujku iste godine proglašeno je da hrvatski građani ne priznaju tzv. Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, jer je proglašena izvan Hrvatskog sabora. Zbog toga su članovi HPSS-e proganjani i zatvarani, a posebno je na udaru velikosrpskog režima bio Stjepan Radić.

Suludo je dakle, Radića proglasiti panslavistom jer je evidentno bio gorljivi hrvatski nacionalist zbog čega je i planirano ubijen od zločinačke, velikosrpske ruke! Ponovimo detaljnije, povijesnu lekciju još jednom, zbog premijera i sličnih mu antihrvatskih historijskih diletanata:

Hrvati su, dakako, gubili svoj teritorij u Kraljevini SHS.

Rapalskim ugovorom 1920. godine Kraljevina SHS ustupila je Italiji dijelove hrvatskog teritorija. Tako je Istra (bez Kastva) pripala Italiji kao i Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo, Sušac i Palagruža. Rijeka je proglašena neovisnim gradom-državom pod zaštitom Lige naroda.

Do siječnja 1921. godine trajala je vlast jurišnika predvođena Gabrielom D`Anunziom, koji su Rijeku zaposjeli u rujnu 1919. godine.

Ipak, i Rijeka (Fiume) pripala je Italiji Rimskim sporazumom iz 1924. godine.

Hrvati su na tom teritoriju proganjani, škole su zatvarane, a sustavno se provodila talijanizacija.

Smijemo li optužiti po Milanoviću 'panslavistu' Stjepana Radića da je prodavao Hrvatsku?

U svezi s tim (predloženi)Radićev ustav neutralne seljačke Republike Hrvatske iz 1921. godine sasvim eksplicite govori i o teritorijalnom pitanju.

Njemu ustav posvećuje značajnu pažnju u uvodnom dijelu i u tri posljednje glave Ustava. (C, V.-VII.)

Dakle:

Osim 8 županija banske Hrvatske, ustavom se predlaže da se i Dalmaciji omogući narodnim plebiscitom izjašnjenje o priključenju Banskoj Hrvatskoj. U pogledu Rijeke i Istre ne priznaje se Rapallski ugovor, već se očekuje od 'prosvijećene radničke i seljačke demokracije u Italiji' da se stanovništvo tih pretežno hrvatskih krajeva vrati (!) Republici Hrvatskoj.

Radić nije nikada ni bio u situaciji da pregovara sa Talijanima o bilo čemu, ali njegovi nasljednici (Maček, Trumbić-koji se zbog izdaje hrvatskih interesa kasnije i ubio), te Frank, Pavelić, jesu, i to od 1927. godine pa nadalje

Londonski sporazum, Rapalski sporazum, Rimski sporazum (1924) svi su oni išli na ruku Italiji a na štetu Hrvatske, i tek 1926. Mussolini je stupio malo čvršće na Balkan (prvi tiranski sporazum).

Izuzev toga Benito Mussolini je imao i tajne pregovore s kraljem Aleksandrom Karađorđevićem.

I za kraj…koji su to i čiji su to aktualni premijer i njegova ministrica (ne-)kulture?

-Panslavisti sigurno nisu ali su bez sumnje anti-klerikalci, anti-hrvatske protuhe i štetočine u svakom pogledu, pan-regionalisti i pan-jugoslavisti!

Naravno, 0,12 tona žive vage teškoj ministrici (ne-)kulture uz odobrenje njenog šefa te srodne im anti-hrvatske političke 'elite', nimalo ne smeta sponzorirati odnosno iz našeg džepa dotirati odvratnu 'Odisejevu' brijunsku predstavu 'Mali mi je ovaj grob', hvalospjev Gavrilu Principu jer ta 'smrdljiva jaja' Rade Šerbedžije ne ističu ama baš nikakve povijesne sukobe, zar ne!?

Mlađahni i po Britancima educirani atentator-ubojica, Gavrilo Princip u sprezi sa srbijanskom 'Crnom rukom', bio je pravo oličenje Milanovićeva 'panslavizma'!

Zaključak:

Pitajući se 'tko je tu čiji?' mogli bi protumačiti kako je i Milanović u ideološkoj dilemi jeli i Puniša Račić ustvari bio 'naš' kad je opravdano pucao po hrvatskom nacionalizmu 'štiteći kralja i otadžbinu' jednako Gavrilu Principu koji je pucao po Ferdinandu i trudnoj mu Sofiji, jer su bili neprijatelji svih Slavena….pa i Velike Srbije!?



damir kalafatić

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=33

[EdgarFranjul]

TITO JE TAKVE SLAO NA GOLI OTOK

Četvrtak, 04 Rujan 2014 01:45



Odgovor novoj "obožavateljici" Tomislava Karamarka


Napisao: Mladen Pavković

Saša Broz, unuka prvog čovjeka nekadašnje Jugoslavije Josipa Broza Tita, svako malo pa nabacuje blato po hrvatskoj državi. Nedavno se ponovno javila i kako mediji prenose "popljuvala Karamarka". Posprdno je izjavila da je "on njezin novi idol" te da "nije lako naći adekvatan "lijek" za ovo naše bolesno društvo". Teško je sirotici izgovoriti Hrvatska, pa našu državu naziva "rvacka nacija". Ovog joj se puta "pomutila pamet" jer je Tomislav Karamarko poručio da, ukoliko HDZ dođe na vlast, više ne će biti ulica i trgova po imenu njezina djeda, niti će djeca u školi učiti to što uče o jednom od deset najvećih svjetskih zločinaca, tajnom suradniku NKVD-a i Staljina i izvršitelju ili naredbodavcem tisuća ubojstava.

ŽIVOT U BOLESNOM DRUŠTVU

Unuka Josipa Broza, za razliku od velikog broja djece Hrvata, poglavito onih koji su sudjelovali u stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, imala je lijepo djetinjstvo. Može li ona shvatiti i prihvatiti da danas, 23 godine od početka srpske agresije, njoj je dopušteno da slobodno priča što god hoće i želi, da dijeli lekcije, da kaže kako živimo u "bolesnom društvu" i da bi najradije da se vrati u djetinjstvo i napokon nešto da nauči iz povijesti. Naravno, ovo "da napokon nešto nauči iz povijesti" ona govori ironično, jer ne može se pomiriti s činjenicom da njezinog djeda više nema, da nema Jugoslavije i da je prošlo vrijeme da ovakve žalosne osobe mogu raditi što god ih je volja.

Ne možemo ni zamisliti da je u doba Josipa Broza netko poput nje izjavio da "živimo u bolesnom društvu". Dr. Hrvoje Šošić je primjerice sedamdesetih godina izjavio da Hrvatska mora postati članica Ujedinjenih naroda (UN), pa je samo zbog toga (sic!) od komunističke, Brozove vlasti dobio dvije godine robije, dok je prije toga zbog svog mišljenja osuđen na tri godine. Kazne je odslužio u Lepoglavi i Staroj Gradiški. Koliko je bilo sličnih ljudi koji su završavali na najtežim robijama samo zbog toga što ih je netko prijavio da su za Hrvatsku, a ne Jugoslaviju, ili da su protiv Tita?

Kad je njezin djed progonio Hrvate, ona je uživala u sretnom djetinjstvu (rođena 1968.). Njezin otac, Aleksandar Mišo Broz, u vrijeme komunizma također nije znao za nevolje, a kad se stvarala hrvatska država, umjesto na prve crte obrane, zahvaljujući dr. Franji Tuđmanu, odlazi u diplomatsku službu. Prvo je službovao u Rusiji i Egiptu, dok mu je posljednje imenovanje bilo – hrvatski veleposlanik u Indoneziji (2004.-2009.).

JEDAN IZ POVIJESTI

Može li sirota unuka jednog od najvećih zločinaca uopće i zamisliti da se nešto slično moglo dogoditi kad je Josip Broz bio na čelu Jugoslavije, odnosno da je tada netko tko je samo bio i daljnja rodbina recimo Ante Pavelića ili zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, koji je 1998. proglašen blaženim, mogao biti poslan u diplomaciju? Tito je takve slao na Goli otok, Staru Gradišku i u još desetak drugih logora, ili ih je jednostavno, kao primjerice Andriju Hebranga, dao ubiti, da im obitelj ni za grob nikada ne sazna.

A što je u svojoj mladosti radila Saša Broz? U Zagrebu je završila osnovnu i srednju školu, a istovremeno je pohađala Školu za klasični balet i ritmiku (Djed joj je jako volio "plesačice").. Baletno školovanje nastavila je, a gdje drugdje nego u Rusiji, na prestižnom MAXY (Moskovsko akademsko koreografsko učilište). Po završetku poslijediplomskog studija u Moskvi i ozbiljne povrede stopala, prekida karijeru i vraća se u Hrvatsku, gdje upisuje smjer kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Ostalo je – povijest. Nije bilo ozbiljnijeg kazališta u "rvackoj" u kojem ona nije režirala, radila je i radi što joj je volja bez obzira na njezine "ograničene" umjetničke dosege. Jedino tko joj može biti ravan je – Rade Šerbedžija.

Dakle, djeca bivših komunističkih moćnika, umjesto da se pokriju preko glave, poglavito ako nisu oni, niti članovi njihovih obitelji, sudjelovali u stvaranju hrvatske države, danas se ponašaju još ogavnije nego kad je Sašin djed bio živ. Ona ima itekako velikih razloga da štiti svoga djeda, Jugoslaviju, i da pleše srpska kola. Djed, koji je negdje na Nebu sigurno je ponosan na svoju unučicu, koja baš ništa nije naučila iz povijesti.

Stoga, draga Saša Broz, sjedni- jedan!

I kad se drugi puta javiš u svojoj "rvackoj" sjeti se što bi tvoj djed uradio s takvima kao što si ti, a da su bili na suprotnoj strani, da su samo rekli da je Broz predsjednik "Juge", a ne Jugoslavije.

Ti si, jadna Saša, poželjela Karamarku da poživi još tisuću godina, a mi tebi želimo da više ne ostaneš u "bolesnom društvu", da možebitno odeš u Rusiju i nastaviš sa – baletom.

http://www.tjedno.hr/index.php/category ... -goli-otok

[EdgarFranjul]

NA DANAŠNJI DAN

07:47, 07.09.2014.

JNSZ-580x408.jpg (70.09 KiB) Viewed 5572 times

U proboju opsade Sigeta poginuo Nikola Šubić Zrinski

Na današnji dan junačkom smrću u bici kod Sigeta 7. rujna 1566. godine poginuo je Nikola Šubić Zrinski. Rođen je 1508 godine u mjestu Zrin na Banovini, bio je hrvatski plemić, državnik i vojskovođa, te potomak slavne obitelji Šubića iz hrvatske Dalmacije koja je u naponu snage u 14 stoljeću vladala većim dijelovima hrvatskog etničkog teritorija.

Branitelj Beča i Pešte

Već u ranoj mladosti istaknuo se izuzetnim vojnim pothvatima pa je sa 21 godinom nagrađen od cara za izuzetne uspjehe u obrani Beča od opsade Turaka pod Sulejmanom veličanstvenim 1529. godine. Ta godina je navijestila kraj osmanlijske okupacije Europe i pobjedu kršćanske koalicije dio čega su bile i postrojbe kojima je zapovijedao Nikola Šubić Zrinski. Otada je Nikola stajao na čelu mnogih bitaka kršćanskih vojski protiv muslimanskih Osmanlija.

Prvi put se proslavio 1542. godine spasivši Peštu od sigurne propasti sa posadom svojih Hrvata. Zbog toga su ga stanovnici Pešte slavili i govorili da ga je sam Bog poslao. Zbog svog junaštva i izuzetne omiljenosti u narodu iste godine izabran je za hrvatskog bana. Kao nagradu u posjed je dobio od kralja hrvatsko Međimurje sa utvrđenim gradom Čakovcem.

Opsada Beča i Siget kao prepreka

Godine 1566. sultan Sulejman I kreće s više od 100.000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da osvoji Beč. Beograd, Budim i Pešta bili su u rukama Turaka. Prije polaska na Beč trebalo je savladati utvrđeni grad Siget (mađ. otok) koji je bio i sjeverna brana biskupskom gradu Zagrebu te utvrdama Karlovcu i Varaždinu.

Zrinski, tadašnji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava, je dobro opskrbio grad, te je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2.500 ratnika, koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga sam se zakleo: “Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikom, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnom vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!”

Opsada je počela 5. kolovoza i trajala je mjesec dana. Sigetska posada je nanosila teške gubitke Turcima i zbog toga je turski vezir Sokolović ponudio Nikoli u zamjenu za predaju Sigeta cijelu Hrvatsku kao posjed! Nikola nije pristao i 7. rujna počeo je veliki napad vatrenim strijelama i loptama na Siget. Turci su očekivali predaju branitelja, ali oni su ostali vjerni danoj zakletvi. Napravili su proboj iz grada, a Nikola gine u posljednjem proboju. Janjičarski je zapovjednik mu odsijeca glavu. Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u porodičnoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.

Nikola se slavi kao nacionalni junak u Hrvatskoj i Mađarskoj, a zbog svoje časne smrti posebno je cijenjen u Japanu. Njemu u čast spjevana je opera “Nikola Šubić Zrinski“. Zanimljivo je da je ta opera iznimno popularna čak i u dalekom Japanu. Ondje ga poštuju zbog časne „samurajske” smrti, a naučili su je 1919. od hrvatskih mornara koji su se nasukali jugozapadno od Honshua vraćajući se iz Sibira. Između ostalog po njemu je imenovan je trg Zrinjevac u Zagrebu, podignut spomenik u Čakovcu, ulica u Budimpešti (Zriny utca) i brojna druga podsjećanja na njegovu slavu.

Manje je poznato da engleska kraljevska obitelj među precima ima Nikolu Šubića Zrinskog. Njegova kćer čija je majka bila Katarina Frankopan udala se za mađarskog plemića Ferenza Turza koji ima krvnu svezu sa britanskom kraljevskom obitelji preko njemačkog plemstva iz Transilvanije.

Izvor: Narod.hr

http://narod.hr/kultura/u-proboju-opsad ... c-zrinski/

[EdgarFranjul]

Istina o kojoj se šuti: 'Alija Izetbegović i njegova stranka željeli su zadržati BIH u krnjoj Jugoslaviji'

Autor: Iva Međugorac
Datum: četvrtak, 18. rujna 2014. u 10:38

Koordinacija udruga proizašlih iz Domovinskog rata odlučila je progovoriti o ratnim zbivanjima u BIH.
Koordinacija udruga proizašlih iz Domovinskog rata javnosti se obratila priopćenjem koje prenosimo u cijelosti.

- 18. rujna 1991. godine datum je početka Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini te ujedno i dan kada su hrvatski organizatori otpora, dragovoljci Domovinskog rata, te aktivni i pričuvni pripadnici policije izborili zakonsko pravo i priznanje kao najzaslužnijim domoljubima za stvaranje Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, sukladno Članku 2. Zakona o pravima razvojačenih branitelja i članova njihovih obitelji Vlade Federacije BiH, kojeg navodimo: "Razvojačenim braniteljem, u smislu ovoga zakona, smatra se pripadnik Hrvatskoga vijeća obrane, Armije Republike Bosne i Hercegovine i policije nadležnoga organa unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: Oružane snage), koji je sudjelovao u obrani Bosne i Hercegovine (početak agresije na općinu Ravno) od 18.09.1991. do 23.12.1996. godine, odnosno do prestanka izravne ratne opasnosti i koji je razvojačen rješenjem nadležnoga vojnog tijela kao i osoba koja je sudjelovala u pripremi za obranu i u obrani Bosne i Hercegovine u vrijeme prije 18.09.1991. godine, a koja je angažirana od nadležnih tijela.Pod sudjelovanjem u obrani Bosne i Hercegovine, u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva se sudjelovanje u oružanome otporu i djelovanje koje je u izravnoj svezi s pružanjem otpora".

18. rujna 1991. dan je i kada je uslijedila izravna okupacija doline Neretve, od strane Jugoslavenske narodne armije i srpsko-crnogorskih dobrovoljaca, proizišla iz dogovora Muhameda Filipovića i Radovana Karadžića, nazvanog Historijskim sporazumom, kojeg prenosimo u cijelosti:

Srpsko-muslimanski «Historijski sporazum»: Muhamed Filipović - Radovan Karadžić ( 2. 8. 1991.)*

"Suočeni sa razvojem događaja koji u sebi nose sve veću opasnost konfrontacije naša dva naroda, čiji se interesi historijski ne sukobljavaju i koji nikada nisu imali sukob takve vrste, svjesni svoje odgovornosti pred narodima koje zastupamo i svim narodima Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, odlučili smo da u cilju buduće suradnje i mira uspostavimo i potpišemo sljedeći politički Sporazum:

1. Svjesni teškoća koje su naslijeđene i onih do kojih je doveo dosadašnji politički život poslije izbora, odlučili smo da se u duhu otvorenosti i uzajamnog poštovanja, založimo za ostvarenje istorijskih i političkih interesa naša dva naroda. Pri tome, ovo nije sporazum ni protiv koga, već za sve i kao takav biće otvoren svima koji podržavaju načelo zajedničkog života u slobodi i punoj ravnopravnosti.
2. Smatramo da osnovu takvog života čini međusobno priznavanje suverenosti pojedinih naroda i osiguranje punog teritorijalnog integriteta i političkog subjektiviteta naše Republike Bosne i Hercegovine i njenog istovjetnog ustavno-pravnog položaja s ostalim republikama u zajedničkoj državi Jugoslaviji.
3. Po našem mišljenju Jugoslavija ima puno istorijsko opravdanje kao zajednička država potpuno ravnopravnih republika i naroda, te ćemo se zalagati za održanje i razvoj takve zajendice.
4. Saglasni smo da Bosna i Hercegovina treba da bude pravno-politički jedinstvena i demokratski uređena federalna jedinica, sa pravnim ingerencijama na svakom dijelu svoje teritorije, pod uslovom da su savezni ustav i zakonodavstvo osnov pravnog sistema zemlje i garant ravnopravnosti građana, naroda i republika.
5. Izražavamo svoj interes da Hrvati u Bosni i Hercegovini žive sa nama u punoj ravnopravnosti te ih pozivamo da pristupe ovom sporazumu. Bez obzira na položaj Republike Hrvatske u ili izvan Jugoslavije, Hrvati u BiH su potpuno ravnopravan narod.
6. Međusobni odnosi građana, naroda i republika u Jugoslaviji biće uređeni u zajedničkom ustavu, uz korišćenje evropskih standarda.
7. Svjesni smo da ovaj Sporazum predstavlja tek političku i historijski osnovu za naš trajan i miran zajednički život. Međutim, ovakav politički dogovor otvara prostor za nalaženje najkonstruktivnijih i najracionalnijih rješenja na planu funkcionisanja saveznih odnosno zajedničkih organa: monetarnog sistema, jedinstvenog tržišta, jedinstvenih oružanih snaga, kao i spoljnih poslova.
8. Isto tako, smatramo da je optimalna jugoslovenska zajednica ona koja obuhvata svih šest republika i sve narode koji inicijalno konstituišu takvu zajednicu. Svako istupanje iz takve zajednice, onih naroda i republika koje to žele, podrazumijeva postizanje sporazuma o tome i pružanje garancije za realne interese svake od članica u odnosu na druge."

Isto tako, okupaciji doline Neretve i grada Mostara prethodio je dogovor Predsjednika Predsjedništva RBiH, Alije Izetbegovića i glavnog štaba JNA, na čelu s generalom Blagojem Adžićem, o nemiješanju Bošnjaka Muslimana u sukob Republike Hrvatske i tadašnje JNA koja je s prostora BiH izvodila vojne operacije na Republiku Hrvatsku.

Historijski sporazum je ozbiljno doveo u pitanje odnose između hrvatskog i bošnjačko- muslimanskog naroda u BiH, nakon čega su predstavnici hrvatskog naroda u BiH izravno tražili da se predstavnici bošnjačkog naroda očituju jesu li za ostanak BiH u krnjoj Jugoslaviji ili ipak žele da BiH krene putem neovisnosti poput Slovenije i Hrvatske.

Nakon prvog ratnog zločina nad hrvatskim civilima u mjestu Ravno i sramne izjave Predsjednika Predsjedništva BiH, Alije Izetbegovića, kako zločin u Ravnom nije njegov rat, pale su sve maske. Tada je postalo jasno kako predsjednik Predsjedništva RBiH, Alija Izetbegović, na čelu R Bosne i Hercegovine želi štititi samo interese bošnjačkog muslimanskog naroda, što je i potkrijepio svojom izjavom kako između interesa države Bosne i Hercegovine i interesa bošnjačko muslimanskog naroda, bira interese svog naroda.

18. rujna 1991. godine hrvatski predstavnici hrvatskog naroda u BiH uvidjeli su kako moraju početi s organiziranjem svojih oružanih snaga koje će biti sastavljene od redova dragovoljaca Domovinskog rata, i koji će nakon utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (18. studenog 1991.), Referenduma o neovisnosti BiH (1. ožujka 1992.) i priznanja Bosne i Hercegovine (06. travnja 1992.), 08. travnja 1992. početi djelovati kroz Hrvatsko vijeće obrane, kao jedinu organiziranu političku i vojnu snagu u BiH.

Danas, dvadeset tri godine nakon početka organiziranja oružanih snaga Hrvatskog vijeća obrane, događa se falsificiranje povijesti, dragovoljci Domovinskog rata se masovno izvode iz stečenih prava, a istina o Domovinskom ratu u potpunosti se iskrivljuje. U isto vrijeme, kao organizatori obrane i dragovoljci Domovinskog rata, masovno se i nezakonito u prava uvode pripadnici Armije BiH, članovi Stranke demokratske akcije, o čijem organiziranom djelovanju ne postoji nikakva evidencija prije 08. travnja 1992. kada su se bošnjački pripadnici Jugoslavenske narodne armije počeli masovno uključivati u teritorijalnu obranu BiH, gdje su sve svoje vojne i političke sposobnosti pokazali 1993. godine kada su masovno napali Hrvatsko vijeće obrane, želeći Bošnjacima u BiH priskrbiti novi životni prostor kao kompenzaciju za teritorije koje su izgubili od srpske vojske 1992. godine.

Hrvatski organizatori otpora i dragovoljci Domovinskog rata najzaslužniji su za gašenje stoljetnog sna o Velikoj Srbiji koja je trebala obuhvaćati zapadne granice Karlovac-Virovitica-Karlobag, snose ogromne zasluge za obranu Republike Hrvatske, najzaslužniji su za nestanak Jugoslavenske narodne armije, bez njih ne bi bilo obrane i opstojnosti hrvatskog naroda u BiH, niti teritorijalnog opstanka Bosne i Hercegovine u međunarodno priznatim granicama, stoga nam nije jasno na temelju kojih povijesnih činjenica je utvrđeno izjednačavanje prava hrvatskih i bošnjačkih branitelja u obrani BiH počevši od 18. rujna 1991. godine, kada su i Alija Izetbegović i njegova Stranka demokratske akcije svojim političkim djelovanjem čvrsto pokazali kako su, sve do referenduma za neovisnost BiH, 01. ožujka 1992., bili za ostanak BiH u krnjoj Jugoslaviji.

A kako se bošnjačka politička elita u Sarajevu, samo nekoliko tjedana prije dolaska srpsko-crnogorskih rezervista u dolinu Neretve i Mostar pripremala za obranu i neovisnost Bosne i Hercegovine, pogledajte na linku snimke sarajevskog Koncerta za mir od 28. srpnja 1991.

Povodom dvadeset treće obljetnice početka organiziranja obrane od velikosrpske agresije u Bosni i Hercegovini, svim hrvatskim dragovoljcima Domovinskog rata, organizatorima otpora, pripadnicima aktivne i pričuvne policije Herceg-Bosne, obiteljima poginulih hrvatskih branitelja, želimo iskazati zahvalnost i poštovanje za svu žrtvu i patnje koje su podnijeli za opstojnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

http://www.dnevno.hr/vijesti/regija/132 ... aviji.html

[EdgarFranjul]

KAKVOG PREDSJEDNIKA HRVATSKA TREBA !? 1.DIO
Petak, 26 Rujan 2014 18:02


1. U v o d

Pred nama su predsjednički izbori, to je šansa hrvatskom narodu da izaberemo predsjednika koji će zaustaviti daljnje urušavanju hrvatskog nacionalnog identiteta i svih njeni nacionalnih vrijednosti ostvarenih u Domovinskom ratu. Trebamo predsjednika koja će voljeti svoj narod i brinut se o njegovim nacionalnim interesima, predsjednika koji će štititi interese Hrvatske i hrvatskog naroda.

Ne treba nam predsjednik čija se politika zasniva na velikosrpsko-komunističkoj ideologiji koja i danas traži prijateljstvo i suradnju sa zemljama regiona čitaj Srbijom, politika koja ne može bez suradnje sa pročetničkim ideologom Tomislavom Nikolićem, Borisom Tadićem i ostalim velikosrpskim ideolozima.

Danas u samostalnoj Hrvatskoj vlada sveopće nezadovoljstvo, kako hrvatskih građana tako i hrvatskih branitelja koji su se borili za samostalnu Hrvatsku. Razlozi tomu proizlaze iz upropaštenog hrvatskog gospodarstva, nezaposlenosti i osiromašenih građana. Takvo stanje posljedica je srbočetničke agresije, ubijanja svega što nije srpsko, pljačke i paleži hrvatske imovine. Materijalne posljedice srbočetničke agresije iznose oko 308 milijardi američkih dolara (analitički prikaz s interneta.)

Svemu zlu po hrvatski narod i Hrvatsku, svojom anacionalnom politikom pridonijeli su i velikosrpsko-komunistički ideolozi, koji su danas na vlasti, koji su bili i ostali protiv stvaranja samostalne Hrvatske, a ideološki su nastavili sa antihrvatskom politikom. Da je to tako to potvrđuju činjenice, a i oni sami to ne skrivaju pa su se aktivno uključili u rušenje svega što je stvoreno u Domovinskom ratu, i to su nazvali „detuđmanizacija“ samostalne Hrvatske.

Hrvatski branitelji su posebno nezadovoljni svojim statusom za kojeg se može reći da se osjećaju kao progonjene zvijeri, a na čelu ideologije progonitelja su Pantovčak i Banski Dvori.

2. Kontinuitet obespravljenosti i progona hrvatskog naroda od 1945. godine

U jednom 45-godišnjem kontinuitetu, Hrvati kao katolici proganjani su, obespravljeni po nacionalnom, kulturnom i ekonomskom pitanju, a Hrvatska sistematski pljačkana. Hrvatima kao katolicima je bilo zabranjeno ići u crkvu na bogoslužje, zabranjeno se vjenčati u crkvi, zabranjeno krštenje djece u crkvi. Nadbiskup Alojzije Stepinac osuđen je na 16 godina robije kao simbol katoličanstva u Hrvata.

Što se tiče progona i likvidacija hrvatskog naroda, u promatranom razdoblju, dovoljno je reći da danas znamo za preko 1.500 masovnih grobnica u kojima leži oko 960.000 kostura Hrvata. Sam velikosrpski zlotvor Aleksandar Ranković tada je izjavio da su od 1945. do 1951. godine likvidirali preko 586.000 državnih neprijatelja od čega preko 500.000 Hrvata. Dakle, od ukupno likvidiranih državnih neprijatelje preko 85% činili su Hrvati. Postoji izjava krčkog biskupa Valtera Župana koji je na propovijedi 15. kolovoza 2007. rekao da je Titov režim likvidirao 1.129.000 državnih neprijatelja. Ako tu primijenimo Rankovićevu formulu da su od ukupnog broj likvidiranih neprijatelje 85% su Hrvati. Tako dobijemo da je taj zloglasni režim likvidirao preko 960.000 Hrvata.

Navedeni podatak dosta govori o odnosu velikosrpsko-komunističkog režima prema hrvatskom narodu, a ta politika, s različitim intenzitetom i oblikom, nastavljena je sve do 1990. godine. Tada, 1991., srbočetničkim zlotvorima nije bilo dovoljno što su apsolutno vladali nad Hrvatskom i hrvatskim narodom, pa su izvršili vojnu agresiju na Hrvatsku.

3. Ni katolici ni hrvatski branitelji ne znaju tko su im progonitelji.

Danas vidimo da u Hrvatskoj imamo preko 87% katolika, a na vlasti su velikosrpsko-komunistički ideolozi. To je dokaz kako katolici ne poznaju svoje progonitelje i protivnike samostalne Hrvatske.

Isto tako, hrvatski branitelji proganjani su kao divlje zvijeri, a da ne znaju tko su im progonitelji. Dovoljno se sjetiti da je velikosrpsko-komunistička koalicija, 15. travnja 2000. godine donijela Deklaraciju o suradnji sa sudom u Haagu. Ta Deklaracije zakonska je podloga za progon hrvatskih branitelja. Deklaraciju je pisao stručni tim pravnika među kojima su bili glavni Ivo Josipović i Ivan Šimunović.

4. Zašto Hrvati katolici ne prepoznaju svoje progonitelje.

Odgovor na tu nelogičnost daju povijesne činjenice. Naime, Hrvati su jedini narod u demokratskoj civiliziranoj Europi koji nemaju razvijenu nacionalnu svijest, pa su istovremeno narod koji je povijesno i politički neuk narod. Ako se takvom narodu ugroze nacionalne vrijednosti, pa i nacionalni interesi, takav se narod neće suprotstavljati rušiteljima jer ne primjećuju da se sistematski urušava nacionalni identitet, a tako se zapostavljaju i sveukupni nacionalni interesi.

Povijest naroda piše se i uči još u školskim udžbenicima, a tako se uči i o vrijednostima nacionalnog identiteta, o sveukupnim nacionalnim vrijednostima i što simbolizira nacionalni identitet jednog naroda.

Međutim, hrvatskom narodu, još od 1918. godine, bilo je uskraćeno, pa i zabranjeno sve što je u svezi hrvatskog nacionalnog identiteta. Ta velikosrpska politika prema hrvatskom narodu trajala je u kontinuitetu pune 22 godine, sve do 1941. godine. Ona je, s različitim intenzitetom i oblikom, nastavljena od 1945. do 1990., punih 45 godina. godine.

Ta anacionalna politika prema hrvatskom narodu, u potpunosti je obnovljena i intenzivirana 2000. godine i traje do današnjih dana. I danas, 2014. godine, hrvatskom narodu školske udžbenike i povijest pišu velikosrpsko-komunistički ideolozi, kao što su i ranije pisali razni vlastodršci, a rezultate vidimo na svakom koraku i nivou. Cijelo to promatrano razdoblje, hrvatskom narodu, školske udžbenike i povijest pisali su velikosrpski i komunistički vlastodršci.


Dakle, posljedice te stogodišnje obespravljenosti hrvatskog naroda po nacionalnom, kulturnom i ekonomskom pitanju danas vidimo na izborima kad Hrvati ne prepoznaje svoje progonitelje i protivnike samostalne Hrvatske pa za njih glasuju.


5. Kako riješiti prisutne političke i ekonomske probleme u Hrvatskoj

Svi problemi Hrvatske i hrvatskog naroda mogu se riješiti jedino i isključivo putem predsjedničkih i parlamentarnih izbora. To je prilika da hrvatski narod prepozna svoje progonitelje i da ne bira one koji ne mogu bez Jugoslavije i bez Srbije na čijem čelu je četnički vojvoda i njegovi istomišljenici. Kod glasovanja birači trebaju prepoznati ideologiju koja je bili i ostala protiv samostalne Hrvatske, protiv hrvatskog nacionalnog identiteta.


Na taj način zaustavit ćemo daljnje urušavanje nacionalnih temelja samostalne Hrvatske stvorenih u Domovinskom ratu. To je preduvjet da bi hrvatsko gospodarstvo mogli usmjeriti prema razvijenim civiliziranim zemljama Europe.

U nerazvijenom Balkanu, pod okriljem velikosrpsko-komunističkog režima, na principu demokratskog centralizma, hrvatsko gospodarstvo se nije moglo razvijati sukladno svojim ekonomskim i intelektualnim mogućnostima hrvatskog naroda. Cjelokupno hrvatsko gospodarstvo bilo je podložno politici demokratskog centralizma po razvojnim planovima koje je diktirao gospodar iz Beograda. Da nije bilo tako, Hrvatsko gospodarstvo moglo je danas biti ravno gospodarstvu Austrije i Italije.

Uz 45-godišnju pljačku Hrvatske, srbočetnički ideolozi, 1991. godine, izvršili su vojnu agresiju na Hrvatsku, pa nasiljem srušili, zapalili ili opljačkali sve do čega su došli, a hrvatskom gospodarstvu onemogućili normalno poslovanje sve do 1998. Poslijeratno razdoblje, ni rata ni mira, pridonijelo je daljnjem upropaštavanju hrvatsko gospodarstvo zbog nemogućnosti normalnog proizvodno tržišnog poslovanja.

Sve navedeno ukazuje na potrebu buđenja nacionalne svijesti u Hrvata, u cilju zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, onako i onoliko kako to čine svi demokratski narodi civilizirane Europe.

6. Karakteristike politike predsjednika Stipe Mesića i Ive Josipovića

Da bi se zaustavilo daljnje urušavanje samostalne Hrvatske stvorene u Domovinskom ratu i spriječilo vračanje Hrvatske u balkansko-velikosrpsko-četničku regiju, u okrilje velikosrpsko-četničkog vojvode Tomislava Nikolića i njegovih velikosrpskih ideologa, hrvatskom narodu treba predsjednik koji će se suprotstaviti dosadašnjoj antihrvatskoj politici koju je provodio bivši predsjednik gospodin Stipe Mesić i koju provodi sadašnji predsjednik gospodin Ivo Josipović. Oni, umjesto da su stali u zaštitu hrvatskog naroda i samostalne Hrvatske, oni su se otvoreno priklonili agresorskoj velikosrpskoj politici i zajedno s njima optužuju hrvatski narod, a posebno učestvuju u progonu hrvatskih branitelja.

Oni su predvodnici tog anacionalnog, antihrvatskog, velikosrpsko-komunističkog režima i ideologije, čiju politiku sistematski zastupaju i provode, i tako kroz program „detuđmanizacije“ Hrvatske, ruše sve stvoreno u Domovinskom ratu.

7. Činjenice o „detuđmanizaciji“ samostalne Hrvatske

Svaki problem ima neke svoje razloge i uzroke, tako i „detuđmanizacija“ samostalne Hrvatske ima svoje. Sama riječ „detuđmanizacija“ govori da je protiv politike koju je provodio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Njegov osnovni program bio je izlazak Hrvatske iz sastava republika SFRJ-a i borbe za samostalnu Hrvatsku. Taj program realiziran je u Domovinskom ratu, uz velike ljudske žrtve i ogromnu materijalnu štetu. Dakle, sve ono što je u svezi Domovinskog rata to „detuđmanizacijom“ treba uništiti i Hrvatsku vratiti omiljenu im Jugoslaviju u zagrljaj njihovih ideoloških prijatelja i prijatelja njihovih očeva.

Analizirajući kontinuitet politike bivšeg predsjednika Stipe Mesića i sadašnjeg predsjednika Ive Josipovića i cjelokupne velikosrpsko-komunističke elite kojoj njih dva ideološki pripadaju i predstavljaju, dobit ćemo otvorenu sliku ideologije koju oni zastupaju i provode.

Ako znamo da je velikosrpsko-komunistički režim, čiji su oni ideološki slijednici, bio zločinački, u kojem je hrvatski narod proganjan, a mnogi likvidirani, pa je logično da su protiv svega što je stvoreno u Domovinskom ratu i protiv onih koji su učestvovali u stvaranju samostalne Hrvatske ili podržavaju Tuđmanovu politiku.

Oni, kao jugo-komunistički ideolozi, skupa sa velikosrpskim ideolozima, vjerno su 45 godina služili tom zločinačkom režimu. To je režim i razdoblje u kojem su zajednički vladali, zajednički učestvovali u progonu i likvidacijama onih Hrvata koji ideološki nisu pripadali tom režimu, te uživali bezbrojne materijalne i društvene privilegije.

Činili su ogromna zvjerstva nad hrvatskim narodom, a da bi to prikrili, sistematski su optuživali, one Hrvate koji nisu s njima, da su zločinci kakvih na ovim prostorima nije bilo još od vremena Đingis Kana. To što su desetljećima prikrivali svoje zločine, došlo je vrijeme da istina konačno ugleda svjetlo dana. A to je svjetlo kojeg se oni najviše plaše, jer to svjetlo otkriva tamu o kojoj je desetljećima živio hrvatski narod. I danas to pokušavaju negirati, zbog toga su ukinuli pokroviteljstvo Hrvatskog sabora u odavanju pijeteta žrtvama Bleiburga i Križnog puta. O tim zločinima i žrtvama tog režima nije se smjelo govoriti ni pisat to je tretirano kao najveća državna tajna. Istovremeno, po tisuću puta su uvećavali broj žrtava Jasenovca kako bi hrvatski narod držali u počinjenosti, vladali i dalje pljačkali Hrvatsku.


Rušenjem Jugoslavije i stvaranjem samostalne Hrvatske, oni su sve to izgubili, a došlo je i vrijeme da istina o stvarnim zločinima i zločincima izađe na svjetlo dana. Ta istina treba svijetu pokazat i dokazat tko su stvarni zločinci na ovim hrvatskim prostorima. Tako će jedino doći vrijeme da će Marko Perković Thompsom moči slobodno pjevati u svojoj Hrvatskoj i po demokratskoj Europi, a Josipu Šimuniću zločinci neće više moči zabraniti da nastupa za nogometnu reprezentaciju Hrvatske.

Da jugo-komunistički ideolozi Hrvatske i velikosrpskih ideolozi Hrvatske i Srbije imaju i provode zajedničku antihrvatsku projugoslavensku politiku to pokazuju u kontinuitetu svojih političko propagandnih aktivnosti. Tu zajedničku velikosrpsko-komunističku politiku vidimo i danas kad po popisu stanovništva u Hrvatskoj imamo 4,5% Srba, a u Milanovićevoj vladi ih je 47%. Tu svoju velikosrpsko-komunističku politiku pokazali su i u Vukovaru, kada su protuzakonito i nasiljem postavljali ćirilične ploče. Da su primijenili nasilje suprotno članku 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnim manjina, to je svojom odlukom dokazao i Ustavni sud RH. Tu je nepotreban bilo kakav daljnji komentar o kontinuitetu velikosrpsko-komunističke politike na tlu samostalne Hrvatske.

8. Zašto su Stipe Mesić i Ivo Josipović predvodnici „detuđmanizacije“ samostalne Hrvatske

Njih dvojica, da bi zaštitili politiku i djela svojih očeva, i režima za koji su im očevi radili, a oni kao djeca uživali u blagodatima tog režima, pokušavaju na sve načine, ali na štetu Hrvatske i hrvatskog naroda, i danas tražiti zajedništvo sa velikosrpskim ideolozima u bratskoj Srbiji. Tako dolazimo do razloga nepobitnog ideološkog prijateljstva sa velikosrpskim ideologom Borisom Tadićem i danas sa četničkim vojvodom Tomislavom Nikolićem i njegovom ideološkom svitom.

Svojevremeno, 5. veljače 2010., na programu HTV-a, u TV emisiji „Lica nacije“, Ivan Zvonimir Čičak je napao Ivu Josipovića zašto govori neistinu o svom ocu. Čičak kaže, Ivo josipović nije kriv što mu je bio otac, ali kao predsjednik države ne smije govoriti neistinu. Naime, Ivo Josipović je izjavio kako mu otac Ante, 1971. godine nije bio politički aktivan jer se povukao iz politike. Čičak navodi suprotno, da je tek 1971./72. Ante Josipović naglo napredovao, što govori o njegovom političkom opredjeljenju i povjerenju tadašnje velikosrpsko-komunističke vlasti u njega. Tada je Ante Josipović, ispred Izvršnog biroa CK SKH imenovan na čelo Koordinacione radne grupe, kojoj je bio zadatak pravilno i ispravno informirati javnost o toku i činjenicama karaktera istraga i pripremanja suđenja i koordinirati djelovanje svih faktora koji se tiče u ovom postupku.

Čičak jest naglasio da Ivo Josipović, kao i ostala djeca ustaša ili partizana, nisu krivi što su im bili očevi. To je točno, ali ako djeca podržavaju očevu zločinačku politiku i k tome tu politiku i nastavljaju podržavat i provoditi ju tada to više nije otklon od tog režima i tih zločina.


Čičak kasnije kaže: „Dobio sam otkaz u Jutarnjem listu nakon što sam napisao da je otac aktualnog predsjednika Ante Josipović 1972. godine progonio pripadnike Hrvatskog proljeća… Ante Josipović bio je kadrovik za izbacivanje, hapšenje i optužnice protiv proljećara…“ . (H list 14. travnja 2011. str 4).



Ivan Runje

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=68

[EdgarFranjul]

Što je malim Istrijanima (anti)fašizam?

Autor: Marcel Holjevac
Datum: utorak, 07. listopada 2014. u 20:47

Povjesničari dr. sc. Milan Radošević, Dragan Sokolović i Igor Jovanović proveli su anketu među istarskim srednjoškolcima, vjerojatno da provjere kakvi su rezultati indoktrinacije i pranja mozga.

Anketa je predstavljena na "znanstvenom skupu" "(Anti)fašizam u prošlosti i sadašnjosti" koji se prošli tjedan održao u Puli. Pula je jedan vrlo antifašistički grad u Hrvatskoj, koji se pored toga što ne dozvoljava nastupe stanovitom hrvatskom pjevaču i branitelju iz DR diči i kinom "Alida Vali" u središtu grada, nazvanom po Mussolinijevoj ljubavnici i ikoni talijanskih fašista.

Rezultat: dvadeset posto od anketiranih 648 učenika srednjih škola je Antu Pavelića svrstalo u vođe antifašizma, a deset ih je posto među njih svrstalo Benita Mussolinija. Četrdeset posto drži da antifašizam nije bio totalitarni sustav. 57 posto anketiranih učenika drži da se antifašizam "rodio" tijekom Drugog svjetskog rata, a 17 posto misli da je pokret nastao nakon Drugog svjetskog rata.

Naravno, u tako kontroverznom gradu nije teško očekivati i kontroverzne rezultate. Iako, nimalo ne sumnjam da bi bili jednako loši ili čak gori u drugim gradovima. Današnje klince sluđujemo s pojmovima koji njima ništa ne znače, niti ih stvarno mogu razumjeti: mi koji smo preživjeli "antifašizam" znamo što se otprilike iza tog pojma koji se ofucao od raznih zloupotreba poput stare prostitutke zapravo skriva. No, intencija ankete je prilično jasna. Čemu uostalom ispitivati učenike o nečem tako eteričnom kao što je pojam "antifašizma" u Hrvatskoj? Ideoligiji u školama ne bi trebalo biti mjesta, tek relevantnim povijesnim činjenicama.

Iskreno, niti ja ne znam što bih na takva pitanja odgovorio. Osim onih o Mussoliniju i Paveliću. Antifašizam je termin koji je izvorno skovala kominterna, odnosno Staljin, i taj se termin među zapadnim saveznicima nije koristio, jer je prepoznato da se iza njega zapravo skriva sovjetski model komunizma. A u upotrebu u Hrvatskoj je ponovo ušao nakon 2000., kad ga je reafirmirao Mesić. No, kako antifašisti na svojim skupovima uglavnom nose komunističke simbole i slike druga Tita, dok se hrvatski borci protiv "fašizma", odnosno njemačke i talijanske okupacije iz vremena drugog svjetskog rata na koje Hrvatska ima razloga biti ponosna - poput Tuđmana, Bobetka ili Hebranga tamo ne viđaju nikad, zdravorazumski je zaključiti kako se radi o mimikriji i amnestiji bivšeg totalitarnog "antifašističkog" režima. Uostalom, "antifašisti" se često pozivaju na spominjanje ZAVNOH-a u preambuli ustava, ali nikad nisu dali suvisli odgovor na pitanje zašto su onda dali ubiti Hebranga, i odbijaju ga rehabilitirati.

Također, djecu vjerojatno zbunjuje i to što se ni odrasli često ne mogu dogovoriti, primjerice, oko toga je li četnički pokret bio antifašistički ili fašistički, jesu li partizani bili totalitarni komunisti ili antifašisti, je li Tuđman bio klerofašist kakvim ga često mediji, naročito lijevi kakvi u Istri dominiraju, prikazuju ili, kao bivši partizan, antifašist, je li Titova JNA bila fašistička ili antifašistička, ako je bila ovo potonje, zašto smo onda protiv nje ratovali, jesmo li mi onda fašisti... racionalizirati stavove o tome očito ne može ni Jakovina, pa gdje će onda djeca.

Istini za volju, valja reći da su učenici koji drže da "antifašizam" nije bio totalitarni sustav tek djelomično u krivu, on je u Jugoslaviji primarno bio diktatura. No, kad bi se ispitalo hrvatske profesore, kamoli učenike, o razlikama između diktature i totalitarnog režima, vjerojatno bismo dobili još poraznije rezultate. Totalitarni režimi naime idu za potpunom kontrolom svih aspekata života, i ne rade to nužno prisilom, već se služe indoktrinacijom, društvenim pritiskom za prihvaćanjem ovih ili onih "vrijednosti", hiperregulacijom, ograničavanjem sloboda i izmišljanjem "prava" koja su zapravo tek ljepši način da se kaže da sad država regulira nešto što je do sad bilo predmetom osobne slobode. Diktature pak primarno idu za političkom kontrolom, i provode je autoritativno i silom, dok ih osobne slobode građana u pravilu previše ne zanimaju dok god ne ugrožavaju vlast.

S te strane lijepo je da anketirani učenici osobne slobode stavljaju na prvo mjesto vrijednosti: pitanje je međutim jesu li oni u stanju razlikovati puku permisivnost, kakva se danas forsira pod egidom "liberalizma", od stvarne slobode koja nužno podrazumijeva osobnu odgovornost, dok permisivnost tek podrazumijeva državu-dadilju koja građane pretvara u razmažena i nesamostalna derišta koja dreče o "svojim pravima" i u pravilu ovise o tuđoj brizi, prvenstveno države.

No da je antifašizam u Istri čudna biljka, svjedoči još nekoliko primjera pored Alide Vali, ikone talijanskog fašizma i istarskog antifašizma. Djecu možda zbunjuje i to što su neke ikone hrvatskog "antifašizma" ne tako davno raširenih ruku dočekali u Puli Gianfranca Finija, tada predsjednika Donjeg doma talijanskog parlamenta i bivšeg čelnika neofašističkih političkih stranaka Movimento Sociale Italiano-Destra Nazionale i Alleanza Nazionale.

Hrvatski političar talijanske manjine Furio Radin, antifa-novinar Inoslav Bešker, pa čak i IDS-ov saborski zastupnik Damir Kajin su se tada natjecali u dokazivanju da Fini više nije niti neofašist, niti postfašist. Iako je upravo taj Fini sustavno negirao Hrvatima pravo na Istru. I iako nikad nije skrivao da on, upravo kako su navedeni tvrdili, nije ni neofašist ni postfašist, nego fašist kao takav. U Istri su od viđenijih fašista od lokalnih antifašista bili lijepo primljeni i Mario Andretti, čuveni vozač Formule 1 i Indycara rođen u Motovunu, koji je ujedno i načelnik tzv. Slobodne općine Motovun u egzilu. On je u organizaciji Famiglie Montonese iz Trsta s obitelji 2010. posjetio svoj rodni grad, a predstavnici općine Motovun i Zajednica Talijana Motovun dočekali su ih uz prigodan domjenak.

A od otprilike 110 članova Famiglie Montonese koji su tada posjetili Motovun, tek je polovica bila na domjenku. No, svi su bili na mjestu Čiže, gdje je smješten "divlji" spomenik za 22 Talijana koje su u svibnju 1945. ubili partizani. Oni su inače članovi Unije Istrana, koja izdaje glasilo '4 ciacole soto la losa', koje pak uređuje Luigi Papo iz Rima, prvi čovjek fašističke stranke u Motovunu i ratni zapovjednik fašističkog Milicijskog garnizona u tom istarskom gradu. Uz takvu spregu lokalnih antifašista i uvoznih fašista, kako djeca neće biti zbunjena?

A što tek reći na to da je gost SDP-ove vlasti grada Rijeke bila i jedna delegaciju u kojoj je bio zakleti tršćanski postfašist Roberto Menia, ili na to da je na nekim svečanostima u organizaciji antifašističke Rijeke bio nazočan i načelnik tzv. Slobodne općine Rijeka u egzilu Guido Brazzoduro?

I kako onda djeca neće biti zbunjena, kad ni nama nije baš sve jasno oko antifašizma u Istri i šire, u suvremenoj Hrvatskoj? A da o totalitarizmu ne znaju ništa, nije ni čudno. Ne znaju ni odrasli baš previše.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... sizam.html