Malo povijesti...

[EdgarFranjul]

U ZAGREBU OBJAVLJEN ALBUM KONTROVERZNE ZVIJEZDE IZ 80-IH
Oliver Mandić i Hrvati ponovno se vole...

Objavljeno 4. svibnja, 2014.


Nismo za njega dugo čuli, a i on je, od kada je sa sebe svukao četničku odoru i ponovno počeo nositi štiklice, prestao navraćati u Hrvatsku.

Baš kada smo zaboravili da je taj tip ikada i postojao, poznati zagrebački nakladnik odlučio je objaviti kompilaciju njegovih najvećih uspješnica.

Dakako, riječ je o Oliveru Mandiću, jednom od najdarovitijih protagonista jugoslavenskog novog vala i autora popularne glazbe koji je uspješno koketirao s funkom i soulom. Proslavio se albumima “Probaj me” (PGP RTB, 1981.), “Zbog tebe bih tucao kamen” (Jugoton, 1982.) i “Dođe mi da vrisnem tvoje ime” (Jugoton, 1985.), a s pjesmama eksplicitnog sadržaja poput “Sve su seke jebene” lukavo je preveslao tadašnju ćudorednu komunističku cenzuru, pozivajući se na Vuka Stefanovića Karadžića i njegovu zbirku lascivne narodne poezije “Crven ban”, odakle je taj stih i uzeo.

“Srpski Boj Džordž”

Mandić je bio prava zvijezda prve polovine 80-ih godina slijedeći estetiku campa. Njegov otvoreni tranvestitizam, oblačenje sukanja, nošenje najlonskih čarapa i ženskih cipela s visokom potpeticom te šminkanje, sablažnjivao je tadašnju jugoslavensku javnost. Zvali su ga “srpski Boj Džordž” (Boy George). Premda je bio (a)tipični izdanak beogradske scene, svu svoju karijeru praktički je izgradio u Zagrebu, gdje je bila adresa njegove diskografske kuće Jugoton i gdje su bili mediji (RTV Zagreb, časopisi Studio i Start), koji su od njega napravili zvijezdu.

Kada je počeo rat u bivšoj Jugoslaviji, točnije velikosprska agresija, Oliver Mandić odlučio se “odužiti” Hrvatskoj, i to s kamatama. Pridružio se zloglasnoj Srpskoj dobrovljačkoj gardi, poznatijoj pod nazivom Arkanovi tigrovi, ili Arkanovci. Bila je to posebna postrojba, zadužena za najprljavije ratne zločine protiv nesrpskih civila, nešto kao srpski bašibozuk, koju su vodili specijalci Resora državne sigurnosti Republike Srbije. Njom je na terenu zapovijedao predratni kriminalac europske reputacije Željko Ražnatović zvani Arkan, a bila je dio veće vojno-policijske postrojbe koja se popularno nazivala Crvene beretke, ili, konspirativno, samo Jedinica. Ta zločinačka vojna družina imala je više svojih samostalnih postrojbi, poput Frenkijevaca, Knindža, Škorpiona i Vukova. O ulozi Srpske pravoslavne crkve u agresiji na Hrvatsku dovoljno govori i podatak da je Srpska doborovljačka garda osnovana u manastiru Pokajnica 11. listopada 1990., o čemu pišu beogradske Večernje novosti, a sam Arkan je tadašnjeg patrijarha Pavla nazvao svojim “vrhovnim komandantom”. Njihov prvi pljačkaško-vojni pohod bila je Tenja, zapravo Osijek, u lipnju 1991. Zanimljivo, Arkanovci i njima slični, bez obzira na imidž i reputaciju krvoločnih četnika dobrovoljaca, zapravo nisu bili poluvojna postrojba, jer ih je osnovala državna institucija uz blagoslov srbijanskog državnog vrha, odnosno Slobodana Miloševića. Tijekom srpske opsade Vukovara, Arkanovi tigrovi djeluju formalno kao postrojba u sastavu Novosadskog korpusa JNA. Prema nekim izvorima, na području Dalja, Erduta i Aljmaša Arkanovi su tigrovi sudjelovali u pokolju stotinjak civila. Oni nevine ljude muče i siluju te sustavno pljačkaju. Arkanovce u njihovom pohodu prate kamioni u koje sklanjanju opljačkane stvari. Ta logistička operacija nije mogla biti odrađena bez Olivera Mandića. Arkanovci kasnije masovno pljačkuju naftu iz Đeletovaca i drvo iz slavonskih šuma. Njihova zlodjela pedantno su popisana u hrvatskoj tužbi za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom u Den Haagu. Uz Arkana, njezini poznatiji zapovjednici bili su Franko Simatović, Dragan Vasiljković zvani Kapetan Dragan, Milorad Ulemek poznat kao Legija i Radovan Stojičić zvani Badža. Ta će postrojba kasnije, nakon srpskog poraza u Oluji, dobiti službeni naziv Jedinica za specijalne operacije (JSO), a u novijoj srbijanskoj povijesti ostat će upamćena po atentatu na premijera Zorana Đinđića 2003. godine, ubojstvo Ivana Stambolića 2000. i više pokušaja atentata na srbijanskog oporbenog čelnika Vuka Draškovića. Đinđića je ustrijelio pripadnik JSO-a Zvezdan Jovanović, zvani Zmija, koji je zločinački zanat ispekao početkom 90-ih, zajedno s Arkanom, u istočnoj Slavoniji.

Ljubav u Erdutu

Prema vlastitom priznanju Olivera Mandića, on je tijekom rata za Arkana obavljao posao glasnogovornika i zapovjednika logistike. Iako se u medijima volio predstavljati kao onaj tko je arkanovcima nabavljao samo cigarete, čini se da je, kao pozadinac, radio i sve druge tehničke poslove za tu zloglasnu četničku postrojbu. U intervjuu za beogradski list Informer, Mandić kaže: “Pokopao sam najmanje 40 svojih suboraca. Najteže je kada roditeljima nosite kovčeg s tijelom njihova djeteta. Teško sam to podnio i trebale su mi godine da se oporavim. Bio sam poput ljudi koji pate od Vijetnamskog sindroma. Pakao je to, užas.”

Oliver Mandić bio je stari Arkanov intimus. “Željka znam od 1972. godine. Bili smo kao braća. Stanovao sam u Ulici 27. marta 67, a on na broju 83... Cecu sam ja upoznao sa Željkom. To je bilo na proslavi Srpske dobrovoljačke garde u Erdutu. Pozvao sam drage kolege, Džeja, Nadu Topčagić, Cecu... Tako je počela njihova priča...”, prenosi beogradski list Telegraf riječi Olivera Mandića.

Arkanovog najdražeg tranvestita može se vidjeti i u dokumentarcu “Pad Krajine”, beogradskog novinara Filipa Švarma, dostupnom i na YouTubeu, kako negdje početkom 90-ih, odjeven u maskirnu odoru, prijeti izbjeglim Srbima iz tzv. Krajine koji sjede po kafićima u Beogradu da se što prije vrate s oružjem u rukama kako bi “branili srpske zemlje”.

Danas Oliver Mandić gleda nešto pristojnije prema Hrvatskoj i Hrvatima, na koncu ovdje mu ponovno objavljuju albume! Kaže kako obožava Mišu Kovača i nudi svom imenjaku Oliveru Dragojeviću glamurozni koncert dvojice Olivera na stadionu Crvene zvezde u Beogradu, a ne smeta mu čak ni Thompson.


Ipak, nečiste savjesti, boji se za svoju kožu. Navodno je prije nekoliko godina htio sa suprugom Majom skoknuti do Španjolske pa je odlučio provjeriti vodi li se protiv njega istraga u Hrvatskoj. Kada je saznao da se, navodno, nalazi na hrvatskoj “crnoj listi”, odustao je od traženja Schengenske vize, plašeći se se da bi mogao biti uhićen i izručen. No, pitanje je koliko je Oliver Mandić uopće siguran i u Srbiji. Val mafijaških ubojstava, koji je odavno prešao broj od stotinu ubijenih kriminalaca i ratnih poglavica, uključujući i Arkana i Badžu, prije mjesec dana nastavljen je ubojstvom bivšeg Ražnatovićevog tjelesnog čuvara i pripadnika Srpske dobrovoljačke garde Rade Rakonjca. Čini se da bi Oliver Mandić bio sigurniji u kakvom hrvatskom zatvoru nego na beogradskim ulicama.

Milosrđe ili trgovina taocima

Arkanova uporišta u istočnoj Slavoniji bila su u Tenji i Erdutu, mjestima koja su u to vrijeme bila u sastavu Općine Osijek. Iako su Arkanovi tigrovi u istočnoj Slavoniji i drugdje ostavili krvavi trag, pamtimo i neobičan čin milosrđa (ili trgovine taocima), kada je, u zamjenu za tri trupla svojih četničkih suboraca, iz uzništva oslobodio tenjskog župnika Tomislava Cvenića, tri katoličke laikinje Martu Miterko, Katicu Bilandžija i Blanku Pavlović te još jednu ženu iz Tenje Katarinu Cerenko.

Kao njegov glasnogovornik i šef logistike, Mandić 1991. upoznaje Arkana s pjevačicom Cecom u Erdutu

http://www.glas-slavonije.hr/234268/2/O ... no-se-vole

[EdgarFranjul]

[EdgarFranjul]

VIDEO: Zaboravljeni intervju Franje Tuđmana: ‘Samo šest posto HDZ-ovaca je sudjelovalo u privatizaciji’


Autor: M.P. Objavljeno: 19-05-2014 u 09:55

Na Youtubeu je objavljen zanimljiv novogodišnji intervju dr. Franje Tuđmana iz 1998. godine. Osim novinara HTV-a, Gorana Milića i Daniela Bučana, pitanja bivšem predsjedniku su postavljali i obični građani, umirovljenici, radnici, seljaci, studenti, učenici …

Pri tom su se čule mnoge kritike i postavljana su razna neugodna pitanja od radničkih plaća, mirovina, životnog standarda pa do osobne imovine predsjednika. Osim zanimljivih pitanja i odgovora intervju je primjer kako je predsjednik bio neposredan u kontaktu s građanima, kako je svatko bio slobodan iznijeti bilo kakvu kritiku i pitati što god želi, a predsjednik je odgovarao i na najneugodnija pitanja. ‘Iako se Tuđmana proziva kao autokrata koji nije podnosio drugačije mišljenje ovakvu vrstu neposredne i slobodne polemike predsjednika države s građanima nije prakticirao ni jedan njegov nasljednik’, stoji u komentaru ispod video zapisa.

[EdgarFranjul]

MIŠO MIHOČEVIĆ: Oslobođenje Mokošice po Udbijanskom kalendaru
Datum objave
28.05.2014 00:07
Autor: PortalOko.hr

Bio je lijep i sunčan dan. Kao i svakog dana, obukao sam svoju odoru i na glavu stavio kapu sa šahovnicom. Gliser Lučke kapetanije odveo me je iz Gruža u Staru Mokošicu, gdje me je na mulu kao obično dočekao oficir za vezu Jugoslovenske narodne armije. Nakon što je, kao obično, najprije zaronio ispod volana kako bi spajanjem žica pokrenuo motor teško ukradenog Mercedesa, odvezli smo se u 'Komandu mesta' u kojoj je vladala neobično užurbana atmosfera.

Do tada sam nekoliko puta na pregovore išao sasvim sam, pa mi nije bilo neobično što me pretežno žutokljuni pitomci gledaju prijeteći. Nisu me nikada voljeli, čak ni oni kojima sam poklanjao šahovnice. Pour souvenir. Zrak u 'Komandi mesta' bio je nabijen nervozom. Sve zgrade uokolo imale su neobično zatvorene persijane. Bio je 26.5. i to 1992.
Ostavljen sam u prostoriji u kojoj smo uvijek pregovarali (učionica škole), sa, također neobično, čak četiri vojnika sa strojnicama pred vratima. Pregovora nema. Do tada inače prema meni uvijek krajnje ljubazni reaktivirani pukovnik, čija unuka svira klavir pa onda to kao ima veze s Ljenim igrama, recimo, ima sasvim drukčije lice – odrješito, kratko, vojnički, i sa slapovima mržnje, kaže mi da se njegove snage povlače na nedefiniranu liniju prema Cavtatu.

Rijeka dubrovačka naglo dobija dimenzije najšireg dijela Amazone, valovi se pretvaraju u aligatore... sam u raljama bijesnih okupatora.

Moram na WC, penzionirani pukovnik mi daje pratnju. Pozna čovjek svoje ljude... na putu do 'tamo' i natrag uspijem od tek unovačenog novosađanina doznati da on misli da je u Igalu, i nje mu baš jasno zašto moraju otići iz bratske Crne Gore. Najs.

I tako. Odlaze nakon pet, šest košmarnih sati, i nakon što su, sebi dosljedni, pokušali zapaliti vrtić. Vraćam pukovnika. Gase vatru pri samom ulazu i nestaju prema izvoru.

Ostajem sam pred smrdljivom 'Komandom', na vrhu ulice, uz ogradu. Sloboda. Ali što s njom??? Ne treba ti kad je imaš.

Trčim u Crveni križ. Objavljujem da su otišli. Suze, veselje... javljam se uživo u Radio Dubrovnik.

Radio Zagreb u Kronici dana objavljuje to kao neku petu ili šestu vijest. Toliko je bilo važno oslobođenje Hrvatske, i to PRVO uopće oslobođeno područje. Urednica je još uvijek tamo. Nadam se da nije nesretna.

Bio je, dakle, 26. svibnja 1992. godine.

Slijedeće, 1993., 'vlasti' odlučuju da se obljetnica oslobođenja obilježava 23.5. Par godina kasnije nestaje sa radija snimka mog javljanja iz Mokošice. Jer sam ja, a ne ONI, 'oslobodio' Mokošicu, i valjda na krivi dan. Njih nigdje nije bilo, nisam imao izbora.

Sorry. Neću više nikad. Ali ću se držati Gregorijanskog kalendara.

p.s. Pada vodostaj, pada BDP. Nikako da padne Vlada.

http://www.portaloko.hr/clanak/mi%c5%a1 ... u/0/61063/

[EdgarFranjul]

SUSJEDI KORISTE 'RASPAD' RH VLADE

Počinje komadanje Hrvatske, Slovenci nam uzimaju Piran a Crnogorci Prevlaku

Autor: Damir Grund Objavljeno: 02-06-2014 u 18:16


Istoga dana kada je pred Arbitražnim sudom u Den Haagu počela rasprava o graničnom sporu Hrvatske i Slovenije, u Zagreb je doletio Milo Đukanović predsjednik Crne Gore. Slično kao i Slovenci na sjeveru, ta zemlja svojata dio Hrvatskog teritorija na jugu, polovicu poluotoka Prevlake.

Analitičari ističu kako se ne radi o slučajnom poklapanju dvaju događaja već o namjeri susjeda da iskoriste slabost hrvatske Vlade opterečenu unutarnjim svađama, kako bi ugrabili dio hrvatskog teritorija. Osim sa Slovenijom i Crnom Gorom, hrvatska već dvadeset godina ima teritorijalni spor i sa Srbijom te BiH.

Ivica Račan poklonio Slovencima dio Hrvatske

-Naš pregovarački tim je već bio utvrdio gotovo cijelu kopnenu granicu sa Slovencima no onda se dogodio jedan slučaj koji je to sve srušio. U ljeto 2001. tadašnji premijer Ivica Račan otišao je kod slovenskog predsjednika Vlade Janeza Drnovšeka i u četiri oka prihvatio ugovor koji je bio potpuno loš za Hrvatsku. Tamo je navedeno da Hrvatska daje Sloveniji čak 170 četvornih kilometara mora i podmorja i to bez ikakve naknade. To je otprilike površina otoka Visa i Raba zajedno! Pokušao sam prosvjedovati ali me Račan nazvao hrvatskim nacionalistom. Od toga se srećom odustalo pa je 2009. potpisan Arbitražni sporazum. No i kod njega su sporne neke točke. U njemu stoji da će Arbitražni sud utvrditi vazu, dodir, spoj, Slovenije sa otvorenim morem i to ne samo na temelju Međunarodnoga prava već i na temelju ‘pravičnosti’. To znači da ako sudac smatra da je to pravedno-tako će i postupiti. Zbog toga sam dao ostavku na svoju funkciju u povjerenstvu za utvrđivanje granica kaže akademik Davorin Rudolf, stručnjak za Međunarodno pravo.

Inače predsjednik Arbitražnog suda je Francuz Gilbert Guillaume koji se 2005. godine, nakon 18 godina, umirovio kao stalni sudac Međunarodnog suda pravde (ICJ), no još uvijek sudi u ad-hoc slučajevima poput ovog. Od 2000. do 2003. bio je predsjednikom ICJ-a.

Potpisnici loših sporazuma za RH nagrađeni diplomatskim foteljama

-Što se granice na Prevlaci tiče, nije sporna Prevlaka već granica uz Prevlaku. Ugovor koji je Hrvatska zaključila s Crnom Gorom 2002. a koji je istekao 2012. bio je blamaža za našu diplomaciju. Mi uvijek imamo taj dodvornički mentalitet. Pa pogledajte sporazum koje je Tuđman potpisao u Sarajevu s Izetbegovićem. Zbog njega BiH danas inzistira na Velikom i Malom škoju. Da s njima idemo na sud, izgubili bi smo-upozorava Rudolf te dodaje da za razliku od primjerice profesionalnih i nepopustljivih Slovenskih pregovarača, naše diplomtske timove su velikim djelom činili amateri.
-Da stvar bude gora neki od njih koji su ispregovarali nepovoljne ugovore za Hrvatsku poslani su na diplomatska smjesta u vrlo važnim državama. Nikada nisu podnijeli račun za svoj posao već su nagrađeni visokim funkcijama-otkriva Rudolf.

Kakav će udvornički stav dočekati Milu Đukanovića u Zagrebu nije teško zaključiti s obzirom da je njegov domaćin ministrica Vesna Pusić u petak je u Budvi izjavila kako je Crna Gora, po ocjeni Hrvatske, ispunila potrebne uvjete i spremna je za članstvo u NATO savezu.

Vesna Pusić ‘gura’ Crnu Goru u NATO a oni traže pola Prevlake

Ministrica Pusić je zajedno s ministrom obrane Antom Kotromanovićem te ministrima vanjskih poslova i obrane Slovenije napisala pismo državama članicama i glavnom tajništvu NATO-a u kojem se izražava jedinstveno stajalište dviju zemalja regije koje su članice saveza da je Crna Gora ispunila uvjete i da bi trebala dobiti pozivnicu.


Istovremeno je direktor crnogorske Uprave za nekretnine Dragan Kovačević izjavio da po njegovom mišljenju pola Prevlake pripada Crnoj Gori, no to je prešućeno.

Za slabost hrvatske vlasti teško da ne znaju i susjedi Srbi pa ne bi čudilo da uskoro uslijedi i njihov službeni posjet Zagrebu. Raspravi o bilo kakvim teritorijalnim ustupcima Srbiji žestoko se protive u udruzi Croatorum.

Srbima treba blokirati pristup EU dok ne vrate hrvatski teritorij na Dunavu

-Okupirani teritorij nikad nije u cijelosti vraćen Hrvatskoj i neprihvatljivo je da politika o tome šuti već dvadeset godina. Prema granicama AVNOJ-a, dio Vojvodine i određena kilometraža s druge strane Dunava pripada Hrvatskoj-kaže glavni tajnik Croatoruma za Hrvatsku, Zoran Berkić.
U tu svrhu, Croatorum je poslao otvoreno pismo predsjedniku Vlade Zoranu Milanoviću i predsjedniku Hrvatskog sabora Josipu Leki u kojem pitaju da li se išta radi po pitanju vraćana otuđenog teritorija i ako ne, tko je odgovoran za to.

- Koje su točno granice, znaju i Hrvatska i Srbija. Državne institucije bi trebale postaviti uvjet Srbiji da vrati okupirani teritoriji, a ako to ne naprave, prekinut njihove pregovore za ulazak u EU. Mi smo to isto doživjeli sa Slovenijom – zaključuje Berkić.
Hrvatski granični sporovi:

Slovenija:
-Piranski zaljev, granica na kopnu i moru
Srbija:
-Granica na Dunavu, granica kod bolnice na Principovcu iznad Iloka
BiH
-Mali i Veliki škoj u Malostonskom zaljevu, granica na Uni kod Kostajnice i Martin Broda
Crna Gora
-Granica na Prevlaci

http://www.hrvatski-dom.hr/pocinje-koma ... -prevlaku/

[EdgarFranjul]

Objavljena je i četvrta epizoda serije ZLOČINI KOMUNIZMA U HRVATSKOJ.

[EdgarFranjul]

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... atsku.html

Kako je nastalo i tko je zapravo autor pisma 12 generala koji su (po Mesiću) htjeli 'rušiti' Hrvatsku!

Autor: Dražen Boroš
Datum: srijeda, 04. lipnja 2014. u 11:28

"Daleko važnije od samog autorstva je činjenica da smo tim pismom željeli upozoriti na ono što će se događati, čak i pod cijenu žrtve koju smo podnijeli. Da smo na kraju bili u pravu pokazuje i oslobađajuća presuda generalima Gotovini i Markaču u kojoj je sudac Theodor Meron (is)koristio neke formulacije iz našeg pisma", tvrdi umirovljeni admriral Davor Domazet Lošo.

Nakon 14 godina naš portal otkriva priču tko je zapravo autor pisma 12 generala iz rujna 2000. godine, koji su tada željeli upozoriti na svjesni i planski pokušaj kriminalizacije Domovinskog rata u čemu je tadašnji predsjednik Republike Stipe Mesić imao vrlo istaknutu ulogu. Bez obzira koliko se neki danas trudili javno prikazati svoje veselje oslobađajućom presudom, velik dio njih iskreno žali za tim što njihove dosadašnje tvrdnje i političko djelovanje nije "blagoslovljeno" osuđujućom presudom protiv hrvatskih generala u Haagu.

- Budući smo imali većinu informacija, mi smo točno znali u kom pravcu će ići priča s Haagom onog trenutka kada je saborska većina izglasala odluku da je Međunarodni tribunal za ratne zločine nadležan za vojnu operaciju "Oluja", govori nam danas admiral Davorin Domazet Lošo.

- Da smo bili u pravu s onim što smo tvrdili u pismu najbolje potvrđuju riječi suca Teodora Merona koji je u obrazloženju oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču upotrijebio upravo neke od formulacija izrečenih u našem pismu, pojašnjava Domazet i dodaje kako je Mesićeva teza o pokušaju nekog državnog udara i puča smiješna, jer su to mogli napraviti bez problema, ali im tako nešto nikada nije palo na pamet.

- Bilo je još 7,8 generala koji su željeli potpisati to pismo, ali mi smo simbolično željeli da to bude 12 generala, iako smo u isto vrijeme bili svjesni da već slijedeći dan nas sedmorica koji smo bili u aktivnoj službi to više nećemo biti, odnosno da će nas Mesić smijeniti i umiroviti, kaže Domazet.

Što se pak tiče autorstva nad pismom ono, po Domazetovim riječima, i nije toliko bitno koliko njegova svrha da se upozori na ono što će se događati s hrvatskom državom, Domovinskim ratom, braniteljima i hrvatskim generalima.

- U vojsci se vrlo dobro zna hijerarhija. General Bobetko je uz mene imao najviši čin i kako je bio najstariji i imao je autoritet u Hrvatskim oružanim snagama, svi potpisnici su poštovali tu hijerarhiju, naglašava admiral Domazet.

Kada su generali sastavili pismo, trojka (Ante Gotovina, Krešimir Čosić i Davor Domazet) otišla je kod novinara i publicista Nenada Ivankovića koji je dao svoje sugestije s novinarskog aspekta. Poslije su to ponovno predočili 12-torici i generalu Bobetku koji je tražio još oštriju retoriku u nekim dijelovima. No od toga se suglasno odustalo i na kraju su u noći od 28. na 29. rujan potpisali to pismo i uputili ga medijima.

Budući se i danas spominju neke rušiteljske namjere 12 generala, donosimo pismo u cijelosti kako bismo se podsjetili tko govori istinu, a tko je tvrdio da se radilo o pokušaju puča.

Otvoreno pismo dvanaestorice hrvatskih ratnih zapovjednika hrvatskoj javnosti od 28. rujna 2000. godine.

Budući da se naša imena već mjesecima povlače po medijima u sklopu sve raširenije kampanje kriminalizacije Domovinskog rata, kao i vrijeđanja i omalovažavanja Hrvatske vojske, te s obzirom na činjenicu da mnogi od onih, od kojih bi to bilo očekivati, nisu protiv toga odlučno podignuli glas, mi, hrvatski generali i ratni zapovjednici, smatramo svojom moralnom obvezom upoznati hrvatsku javnost s našim stavovima i gledištima. Na to nas obvezuje i povjerenje, a i zadaća koju nam je hrvatski narod ukazao u najtežim trenucima obrane zemlje i koju smo izvršili ne samo uspješno nego i časno.

1. S ogorčenjem konstatiramo da dobar dio medija i političara o Domovinskom ratu govori još samo i jedino kao o nečemu negativnom, problematičnom pa i sramotnom, premda je Domovinski rat temelj na kojem su izrasle hrvatska sloboda, suverenost i neovisnost. Držimo nedopustivim i nečasnim da se o braniteljima i invalidima Domovinskog rata govori samo kroz šačicu onih koji su se stvarno ogriješili o njegovu čistoću, ili o pozitivne zakone, a istodobno prešućuje sve ono pozitivno i veličanstveno u čemu je sudjelovala golema većina najboljih hrvatskih sinova. Jer to u konačnici, htio to tko priznati ili ne, vodi kriminalizaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od velikosrpske agresije i okupacije. Napokon, treba li danas ikoga uvjeravati da svi oni, a tu ubrajamo i sebe, koji su po cijenu vlastitog života branili i obranili hrvatsku slobodu, nisu to činili zbog nekih prizemnih interesa ili privilegija, nego iz najviših ideala, jer na bojišnici su jedine privilegije bile smrt i neizvjesnost?!

2. Posebno ističemo, i ovom prigodom naglašavamo da nismo protiv sankcioniranja pojedinačnih zločina ili kriminalnih djela. Svatko tko se zaista ogriješio o čistoću Domovinskog rata, ili je počinio kakvo nečasno i kriminalno djelo treba odgovarati, ali na način koji priliči pravnoj i demokratskoj državi. Policijske akcije, kojih smo nedavno bili svjedoci, međutim, više nalikuju na obračun s terorističkim grupacijama ili mafijaškim skupinama negoli odgovoru pravne i demokratske države, sukladnom našim stvarnim prilikama te dostojanstvu hrvatskih branitelja i časnika Hrvatske vojske.

3. Nepotrebno demonstriranje sile, proglašavanje krivaca prije sudske presude, pa čak i prije provedene istrage, uključujući tu i licitiranje haaškim optužnicama, a u čemu, na žalost, ne sudjeluju samo mediji, svakako ne pridonosi klimi tolerancije i izgradnji demokratske Hrvatske, za koju smo se i mi, generali i ratni zapovjednici, borili. Štoviše, takvi postupci vode u nepotrebne i opasne rascjepe našeg društva.

4. Zbog toga želimo posebno naglasiti da nikakvi sukobi, a najmanje terorizma ili bilo kakvo nasilje, o kojima se tako olako u posljednje vrijeme u nas govori, nisu i ne mogu biti u interesu nikoga razumnog i odgovornog, a pogotovo ne onih koji su svojom krvlju stvarali ovu državu! Onaj koji je gradio kuću ima najmanje razloga da ju dovodi u pitanje ili da se igra njezinom sudbinom! To kažemo ne samo u svoje ime, nego, nadamo se s pravom, i u ime Hrvatske vojske i svih hrvatskih branitelja, te svih hrvatskih građana koji su u najtežim danima bili na braniku Domovine.

5. U tom sklopu – a zbog spekulacija, pa i ciljanih dezinformacija u vezi s preustrojem Hrvatske vojske – želimo iznijeti naš načelan stav: podupiremo sve one nakane da se na zapovjedna mjesta postave školovani i najsposobniji ljudi, a to znači oni koji su se dokazali u Domovinskom ratu. Jer Hrvatska vojska je upravo u Domovinskom ratu izrasla u pobjedničku vojsku, s kadrovima i doktrinom koji su to omogućili, a što je kapital koji nitko kome je stalo do sigurnosti zemlje i hrvatske slobode ne bi smio olako zenamariti.

6. Na kraju pozivamo najodgovornije osobe i institucije države, kao i mjerodavne čimbenike civilnog društva, a napose medije, da se odupru negativističkom i povijesno nekorektnom i neistinitom prikazivanju Domovinskog rata, da zaštite čast i dostojanstvo hrvatskih časnika i vojnika, da ne podliježu klimi olakog optuživanja i blaćenja, jer time se štite ne samo temelji na kojima je uspostavljena hrvatska sloboda i državna neovisnost, nego, a u to smo duboko uvjereni, i temelji na kojima jedino može počivati budućnost demokratske i prosperitetne Hrvatske.

Potpisnici: stožerni general u mirovini Janko Bobetko, admiral Davor Domazet Lošo, general pukovnik Ivan Čermak, general pukovnik u mirovini Ivan Basarac, general pukovnik Krešimir Ćosić, general pukovnik Ante Gotovina, general bojnik Damir Krstičević, general bojnik Ivan Kapular, general bojnik Mirko Norac, general bojnik Miljenko Filipović, general bojnik u mirovini Ivan Korade i general bojnik u mirovini Nojko Marinović.

[EdgarFranjul]

DAN D: 70. godina od najveće invazije u povijesti ratovanjaž


Normandija, 06.06.2014., 06:30 Autor: M.G.


Oko 1800 ratnih veterana i 17 svjetskih državnika s obje strane Atlantika, sa svih strana svijeta nazočit će danas obilježavanju 70. godišnjice Dana D, najveće invazije u povijesti ratovanja.

Prošlo je 70 godina od Dana D:


I dok će slavljenički vatrometi osvijetliti plaže Utah, Omaha, Gold, Juno i Sword, ova će okrugla godišnjica biti i prigoda za tiho prisjećanje na žrtvu mnogih mladića koji su dali svoje živote za konačni slom nacističke okupacije Europe, konačno oslobođenje stravičnih nacističkih logora smrti i završetak višegodišnjeg brutalnog sukoba koji je veći dio zapadne Europe ostavio u fizičkim i ekonomskim ruševinama.

Sedamdeseta godišnjica savezničkog iskrcavanja u Normandiji bit će dirljivija od ijedne prije jer će se svijet na njoj oprostiti od svoje "najbolje generacije", posljednjih neposrednih svjedoka Dana D, danas ostarjelih i mahom onemoćalih ratnih veterana u devedesetim godinama koji će vjerojatno posljednji put u većem broju nazočiti slavljeničkoj obljetnici.

Njih bi danas u Normandiji trebalo biti oko 1800, Britanaca, Amerikanaca, Francuza, Kanađana, Australaca, Novozelanđana i ostalih koji su sudjelovali u invaziji.

Uz njih će biti i 17 svjetskih državnika, uključujući američkog predsjednika Baracka Obamu, francuskog predsjednika Francoisa Hollandea, njemačku kancelarku Angelu Merkel, britansku kraljicu Elizabetu II. Iako su im odnosi zategnuti zbog ukrajinske krize, s njima će biti i Vladimir Putin, čija je zemlja dala golem doprinos ratnoj pobjedi na drugoj strani Europe.

Središnja međunarodna svečanost bit će danas održana na plaži Sword, najistočnijoj od pet plaža, na kojoj će biti podignuta posebna tribina za sve uzvanike. Na Swordu će se odati počast svima od 156 tisuća pripadnika savezničkih invazijskih snaga i francuskim članovima pokreta otpora koji su sudjelvali u borbama na Dan D.

Francuskim civilnim žrtvama, njih 20 tisuća, koji su djelomično ginuli i u savezničkom bombardiranju, počast će se odati nacionalnom memorijalnom službom u Caenu u petak ujutro.

Američki predsjednik Barack Obama u društvu francuskog kolege Hollandea položit će vijenac na američkom vojnom groblju u seocetu Collevilleu-sur-Meru, gdje je pokopano 9387 američkih vojnika, koji su većinom bili tinejdžeri u lipnju 1944. godine. Najviše njih izginulo je na "krvavoj" plaži Omaha gdje je zbog nešto uzdignutije konfiguracije terena njemačka obrana bila najčvršća.

U znak poslijeratnog europskog jedinstva, odat će se počast i za 23 tisuće poginulih Nijemaca, u nazočnosti kancelarke Angele Merkel i njemačkih ratnih veterana.

Duž 75 kilometara duge normandijske obale bit će još stotinu drugih događaja do nedjelje. Parade veterana i vojnih vozila, bdijenja, preleta vojnih zrakoplova, izložbi, koncerata. Očekuje se da će do nedjelje Normandiju posjetiti milijun ljudi. (Hina)

Ishod i žrtve

SAD: 29 000 mrtvih, 106 000 ranjenih i nestalih;
Velika Britanija: 11 000 mrtvih, 54 000 ranjenih i nestalih,
Kanada: 5 000 mrtvih, 13 000 ranjenih i nestalih .

Do ponoći 6. lipnja 1944. saveznici su uspjeli odbiti sve protunapade i uspostaviti kontrolu nad plažama omogućujući iskrcavanje ostatka vojnika i na kraju pobjedu u bitci.

http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/foto-o ... 39195.html

[EdgarFranjul]

‘Jasenovac je mit. To znam jer su moji preci kao Srbi završili u tom logoru’


Objava: 08.06.2014 | 13:43 Povijest



“Fotografije mrtve djece su bile savršeno oruđe za iskrivljivanje činjenica, iako sam kroz istraživanje i kazivanja svjedoka doznao da su ustaše činile sve kako bi spasile djecu, angažirali volontere koji su ih oblačili, hranili ili vodili u udomiteljske obitelji. Mnoga su, nažalost, bila pokošena ratnim uvjetima i poumirala od gladi i zaraze…”, tvrdi Igor Vukić.

>>> „U Jasenovcu sam 1946. pokapao na stotine ljudi koje su svakodnevno ubijali partizani!“

Teško dopire glas Igora Vukića do hrvatske javnosti. I mi smo sasvim slučajno došli do njega zahvaljujući Zdravku Tomcu koji je s neskrivenim oduševljenjem svom društvu objašnjavao zašto je impresioniran ovim zagrebačkim novinarom, publicistom i istraživačem. “Igor Vukić je”, moglo se čuti iz usta Zdravka Tomca, “održao sjajno predavanje u prostorijama Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata. Pričao je o logoru u Jasenovcu. Nažalost, njegova šokantna otkrića teško da će doprijeti do javnosti jer Vukić, osim što je godinama istraživao temu Jasenovca, ima informacije iz prve ruke. Njegova je obitelj, kao srpska, bila zatočena u tom logoru!”


Da je istraživanje Igora Vukića poprilično zataškano u javnosti, potvrdio je i on sam, a mi smo se potrudili da njegova priča preko nas barem djelomično izađe na danje svijetlo:

- U Jasenovcu su, kao Srbi, završili moj otac, baka, prabaka i pradjed. Moj je djed poginuo kao partizanski zapovijednik, a ostatak obitelji je, kao što sam rekao, nakon bitke na Kozari prepraćen u logor. Kad imaš takvu priču u obitelji, onda te to mora ponukati na istraživanje. Ja sam ’66. godište i “jugoslavensko” sam dijete, ali sam svakim danom odrastanja sve više shvaćao koliko su nam lagali – započeo je svoju zanimljivu priču susretljivi Vukić koji nije skrivao zadovoljstvo zbog činjenice da će još netko, izuzev jednog ili dva medija, objaviti ono što on smatra apsolutnom jasenovačkom istinom, javlja Dnevno.hr.

Popis je višestruko uvećan zbog ratne odštete

- Popis žrtava u logoru Jasenovac rađen je na osnovi popisa iz 1964., koji je pak nastao nakon što je Njemačka pristala platiti ratne reparacije Jugoslaviji. Nijemci su tražili ozbiljan popis ratnih žrtava. Jugoslavenska strana krenula je u izradu popisa. I tu se trpalo sve, neki su popisani više puta, a pretpostavka je da su mnoga imena naprosto izmišljena. Prema izjavama preživjelih, ono što se događalo u Jasenovcu u velikom je neskladu s popisom žrtava. Prve godine postojanja logora bilo je oko tisuću do 1300 zatočenika. A u popisu JUSP-a Jasenovac stoji da je 1941. ubijeno 10.700 ljudi. To vas tjera da dalje istražujete, zar ne? - doznajemo od Vukića čiji je feljton o Jasenovcu objavio Glas Koncila, a vodeći ga mediji glatko odbili.


- Totalitarni sistem se svojski potrudio da nam Jasenovac prikaže u što gorem svijetlu. Jedan dio zarobljenika proslijeđen je u Slavoniju. Drugi dio zarobljenih ljudi otpreman je preko logora u Jasenovcu i Staroj Gradišci na prisilni rad u Njemačku ili Norvešku. Moj je pradjed na popisu žrtava u Jasenovcu, navedeno je da je ubijen u tom logoru. Međutim, pronašao sam ga na jednom popisu odvedenih u Norvešku. Veliki broj ljudi koji je na popisu jasenovačkih žrtava su umirli u Slavoniji od kojekakvih bolesti. Drugi svjetski rat je, naravno, za sobom ostavio silne žrtve, međutim, sve te silne fotografije ubijenih, a naročito djece s Kozare, nisu autentične. O tome je 2008. Nataša Mataušić napisala knjigu “Jasenovac – Fotomonografija” donoseći nove činjenice uz fotografije koje su desetljećima služile za svojevrsnu manipulaciju jasenovačkim žrtvama. Fotografije mrtve djece su bile savršeno oruđe za iskrivljivanje činjenica, iako sam kroz istraživanje i kazivanja svjedoka doznao da su ustaše činile sve kako bi spasile djecu, angažirali volontere koji su ih oblačili, hranili ili vodili u udomiteljske obitelji. Mnoga su, nažalost, bila pokošena ratnim uvjetima i poumirala od gladi i zaraze… - kaže Vukić koji je razgovarao sa stotinama preživjelih logoraša.

Preživjeli logoraši: “Nije bilo tako”

- Često se pisalo da u Jasenovcu nije bilo dobre evidencije zatočenika, no to nije točno. Postojala je vrlo precizna kartoteka, članovima komisije prezentirana je kao dokaz da se radi o uređenu radnom logoru. Opisano im je na koji način redarstvene oblasti šalju prijedloge o upućivanju zatočenika u logor, kako se o njima izdaju točne personalne liste, s fotografijom i osobnim opisom, i kako se sve bilježi u logorsku kartoteku, iz koje se kopije šalju u Zagreb. Opis toga evidencijskog sustava može se naći u radu »Lišavanje slobode i prisilni rad u zakonodavstvu NDH«, kojem je autor Mario Kevo. Rad je objavljen 2010. u zborniku »Logori i prisilni rad u Hrvatskoj i Jugoslaviji 1941—1951«. Tu su i faksimili obrazaca u koje su se upisivale odluke po kojima UNS nekoga šalje u radni logor i potvrde logora da je netko zaprimljen. Objavljeni su i faksimili »odpustnica«, odnosno potvrda o puštanju iz logora po izdržanoj kazni. Komisija se sastojala od šefa Ustaške nadzorne službe (UNS) Eugena Dide Kvaternika, a članovi komisije bili su i Giuseppe Massucci, tajnik papinskog legata Ramira Marconea, zatim Stjepan Lacković, tajnik nadbiskupa Stepinca, te predstavnici Hrvatskoga Crvenog križa i Srpskoga Crvenog križa iz Beograda.

>>> Dr. Razum: Nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu, ali ima za partizanske!

Prema sjećanju Ante Miletića, zatočenika od veljače 1942. do sredine 1943, u proljeće 1942. za doručak je uglavnom bila kukuruzna kaša, za ručak kuhana repa i kupus, a za večeru krumpir i juha od krumpira. Za ručak je katkad bilo i konjskog mesa. Hinko Steiner kaže da su često dobivali i govedsku juhu od skuhanih goveđih kostiju. Za Uskrs 1942. određen je slobodan dan. Zatočenici su dobili svečani obrok s kuhanim jajima i komadom slanine. Kruh se pekao u velikoj pekari, za ustaše i zatočenike. Miletić je ubrzo iz lančare prebačen za podvornika u logorsku bolnicu u mjestu Jasenovcu. “Tu je bilo hrane koliko god je trebalo. Prava ‘Esplanada’. Najeo sam se tih mjeseci griza na mlijeku za tri života”, ispričao mi je bivši logoraš Miletić – piše u Vukićevom feljtonu.

Igor Vukić ne osporava logor u Jasenovcu, ne osporava niti ubijanja koja su se tamo dogodila. Osporava, međutim, brojke za koje kaže da su višestruko uvećane i ljuti ga manipulacija jasenovačkim žrtvama koja ne prestaje:

- Broj žrtava u logoru puno je manji od službenog popisa. Tih ’80-tih godina u bivšoj Jugoslaviji bilo je nedopustivo proturiječiti službenim brojkama. Bez problema bi vas strpali na tri godine u mentalnu ustanovu, ako biste pokušali dokazati da je broj ubijenih znatno manji. Upravo to se dogodilo beogradskom novinaru Markoviću koji je zbog toga završio u mentalnoj instituciji. Jednostavno, proglasili bi vas ludim. Ne znam, možda i ja sad riskiram (smijeh). Ali, nadam se da ipak živimo u nekom “mekšem” vremenu – kazao je Igor Vukić, potomak zatočene srpske obitelji u Jasenovcu.



Izvor: Dnevno.hr

http://www.sloboda.hr/jasenovac-je-mit- ... om-logoru/

[EdgarFranjul]

Konačno! Osnovano Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac
Objava: 11.06.2014 | 11:06 Znanost

jasenova partizanski zločin Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac

Lažnu sliku o Jasenovcu, kao isključivo ustaškom logoru u kojemu su Hrvati nemilice ubijali na desetke i stotine tisuća nedužnih ljudi, moglo bi promijeniti novoosnovano Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.


Osnivačka Skupština Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac održana je 6. lipnja 2014. u Zagrebu. Na Skupštini su sudjelovali: dr. sc. Mato Artuković, Goran Ante Blažeković, dr. sc. Branko Hebrang, dr. sc. Vladimir Horvat, mr. sc. Mladen Ivezić, dr. sc. Stjepan Kožul, Vladimir Mrkoci, Stipo Pilić, dr. sc. Stjepan Razum, Vlado Razum, Mate Rupić, Drago Štokić, Smiljana Šunde, Igor Vukić i Tomislav Vuković. Dr. sc. Josip Jurčević i akademik Josip Pečarić su se ispričali, što je navedeno na početku Skupštine i očekuje se da će se uključiti u rad Društva kao osnivači.

>>> Nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu, ali ima za partizanske!

Spomenimo Članak 7 Pravila Društva:

Članak 7. Svrha Društva

(1) Svrha društva je istraživanje hrvatske povijesti XX. stoljeća, osobito položaja i uloge hrvatskoga naroda za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća.

(2) Svrha je zatim osvijetliti okolnosti nastanka, trajanja i prestanka Nezavisne Države Hrvatske, kao i narav i postojanje ratnoga sabirnog i radnog logora, te poslijeratnog logora za uništavanje hrvatskih domoljuba i informbiroovaca u Jasenovcu, ali isto tako nastanak i razvoj velikosrpskoga i jugoslavenskoga jasenovačkoga mita.

Za predsjednika Društva izabran je dr. Stjepan Razum, a za tajnika Igor Vukić.

Koliko je postojanje ovog Društva neophodno za Hrvatsku pokazuje i članak pod nazivom ‘Jasenovac je mit. To znam jer su moji preci kao Srbi završili u tom logoru’.

Autor: Sloboda.hr

http://www.sloboda.hr/konacno-osnovano- ... jasenovac/