REFERENDUM ZA OBITELJ

[DeeJay]

Jebesh ti pravo na prijezir kad ti ovaj usprkos tome kroji sudbinu...nema popuštanja,treba inzistirati da ovo uđe u Ustav,na temelju toga se onda može raspisati referendum i o raspuštanju vlasti,ljudi su svjesni da njihov glas vrijedi i znači kad ga daju za pravu stvar a ne kad glasaju za iste majmune u zvjerinjaku na svakim izborima.

http://www.youtube.com/watch?v=FZZJeMKJV3M

Upravo bi uspjeh na ovom referendumu mogao donijeti promjenu u hrvatskim glavama, da ljudi konačno shvate kakvu moć imaju ako se slože. Naravno, znaju to vlastodršci, i bivši i sadašnji i nikome od njih to ne odgovara. Upravo zbog toga im moramo pokazati da smo i brojniji i jači od njih i da se MI pitamo, a ne ONI! Nisu oni izabrani da vladaju nama nego da nama služe! TO im MORAMO utuviti u glave! I dati im do znaja da imaju izbor ili se pokloniti ili se ukloniti da ne bi bili UKLONJENI!

[EdgarFranjul]

Tjedan 'prosvijećenog apsolutizma' završio ideološki obojenom emisijom Aleksandra Stankovića


Ako bi protekli tjedan trebao dobiti neko ime, onda bi najprikladnije bilo nazvati ga „tjednom glasnika prosvijećenog apsolutizma“. Nakon što je objavljeno da je građanska inicijativa 'U ime obitelji' prikupila najprije pola milijuna, a po novijim izvještajima i preko 700.000 potpisa hrvatskih građana, javio se cijeli niz onih koji su pokušavali i još uvijek pokušavaju obezvrijedniti tu činjenicu.

Autor: Luka Popov Ponedjeljak, 03 Lipanj 2013 09:14

Riječ je o 'prosvjetiteljima' 21. stoljeća koji sami sebe smatraju kulturnima, učenima, obrazovanima, društveno osjetljivima – prosvijetljenima – a sve ostale, ma koliki njihov broj bio, zadrtima, zatucanima, ideologiziranima, primitivnima, itd. Ta šačica ljudi koji su sebe prozvali elitom ne prestaje iznositi tezu prema kojoj većina građana smije odlučivati samo o onome o čemu im ta ista elita dozvoli da odlučuju. Oni su prosvijetljeni, mi smo zatucani – i zato je na njima da preuzmu svu kontrolu i vlast, da nas „prosvijetle“ i u konačnici zaštite od nas samih.

U nizu „prosvjetitelja“ koji su davale izjave proteklog tjedna, spomenimo samo neke. G. Zoran Šprajc, koji se nije libio predloženu referendumsku odredbu na Dnevniku javne televizije proglasiti „homofobnom“, iako je ista praktički prepisana iz postojećeg Obiteljskog zakona kojeg je 2003. potpisao predsjednik Republike Stjepan Mesić.

Zatim gđica Mirela Holy koja je nakon prvih rezultata inicijative izjavila da je hrvatski narod neosviješten i da je ovo očiti pokazatelj da treba još ustrajnije raditi na njegovom osvještavanju (lijepa riječ za 'pranje mozga').

Onda je tu i gospodin Mate Kapović s Filozofskog fakulteta, koji se od perspektivnog mladog intelektualca pretvorio u papagaja koji ponavlja izlizane parole i dženderističke floskule.

Zatim g. Boris Dežulović, koji je od svih njih bio jedini dovoljno inteligentan i iskren da otvoreno kaže da se zalaže za 'prosvijetljenu Državu' koja služi tome da zatucanu većinu drži pod kontrolom.

Njegov bivši kolega, g. Viktor Ivančić, Hrvatsku je nazvao 'pokatoličenom jazbinom'...

Ovaj niz mogao bi se nastaviti u nedogled, pa završimo s g. Aleksandrom Stankovićem koji je svoj šou 'Nedjeljom u 2' još jednom iskoristio za promidžbu ideologije u čijoj je službi, pozvavši gošću s kojom se u svemu slaže, pa je ta emisija više izgledala kao live prijenos kave dvoje istomišljenika koji nakon ugodnog ćaskanja malo i zapjevaju. Najzanimljiviji dio emisije nastupio je kada je gđica Simić – inače veliki borac za ljudska prava, prava na izbor, toleranciju i sve što uz to ide – s nevjericom konstatirala da postoje roditelji koji su toliko zatucani i nazadni da svojoj djeci govore da je masturbacija nešto loše. I ne samo to, nastavlja gđica Simić, oni im govore da je to grijeh, i to težak grijeh koji je potrebno ispovjediti! Od takvih roditelja svakako treba zaštititi djecu, i zato je Jovanovićev zdravstveni odgoj prijeko potreban. Gđica Simić čak i osobno poznaje osobe koje su bile izložene tom monstruoznom odgoju, i koje do dan-danas osjećaju teške traume.

I tako su sve maske pale. Od gay aktivizma i borbe za „ljudska prava“ za čas dolazimo do tvrdnje da se katolicima ne bi smjelo dozvoliti da odgajaju djecu u skladu sa svojim svjetonazorom. Katolici su, kao što svi znamo, nazadni, zadrti i primitivni. Njihove se „ludorije“ onda odražavaju na djeci koja će cijeli život osjećati traume tog srednjovjekovnog odgoja.

Ministar Jovanović i njegov šef, premijer Milanović, i dalje nastavljaju s potkopavanjem temeljne institucije na kojoj počiva pravno uređena država – Ustavnog suda. Nečuvena je i neviđena situacija u kojoj jedan ministar uz podršku premijera javno kritizira rad Ustavnog suda, kao da je to visoko tijelo njihova privatna prčija koja je dužna ispunjavati im želje. S obzirom na modus operandi ove Vlade, ovo zapravo i nije nešto čudno – već su odavno političari na vlasti pokazali nepoznavanje abecede demokracije, nerazumijevanje trodiobe vlasti i neuvažavanje glasa naroda. Pravi „prosvjetitelji“!


Hrvatski su biskupi, prilikom zasjedanja Vijeća HBK, po prvi put javno i nedvosmisleno progovorili o neetičnosti bankarskog sektora i bankara koji „svojim potezima preuzimaju glavnu riječ nad sudbinom pojedinca, obitelji te na posljetku i čitavog društva“. Biskupi su svoje izlaganje zaključili pozivanjem na uspostavu „etičkih banaka“ koje će raditi u prilog pojedincu i obitelji, te tako davati doprinos izgradnji čovječnog društva otvorenog životu. Iako ne znam što bi to bila 'etička banka' (možda ona koja bi radila po distributističkom modelu društvenog kreditiranja kojeg su predlagali Chesterton i Belloc?), svim srcem zahvaljujem našim mudrim pastirima što su otvoreno i bez rukavica prokazali jedno od najvećih zala suvremene civilizacije. Neka ih Bog blagoslovi!





Zadnja Promjena: Ponedjeljak, 03 Lipanj 2013 07:32

[EdgarFranjul]

Stručnjaci upozoravaju: Uskoro ćemo imati zahtjeve za legalizacijom braka čovjeka i životinje


Autor: Damir Kramarić Photo: Pixsell/Patrik Macek/Vecernji list Srijeda, 05 Lipanj 2013 22:06

Poznati dizajner Karl Lagerfeld ovih je dana za CNN izjavio da se zaljubio u svoju mačku, te da bi je rado oženio.

- Nikad nisam mislio da ću se ovako zaljubiti. Šteda da još ne postoji brak između čovjeka i životinje - rekao je dizajner, te dodao kako mačku tretira kao da je žena koja zahtjeva puno pažnje te da uživa u tome, prenio je portal 24 sata.

Fatalna sijamska maca ima vozača i nekoliko sluškinja

Legarfeldova mačka Choupette ima i profil na Twitteru na kojem je prati 27,442 ljudi, a na usluzi uvijek ima vozača, iPad i nekoliko sluškinja!

Možemo li, sudeći po ovoj vijesti, ali i po sve učestalijim zahtjevima za prihvaćanjem raznih nastranosti, u budućnosti očekivati zahtjeve za legalizacijom braka između čovjeka i životinje, zbog čega u današnjoj civilizaciji dolazi do sve više ovakvih isčašenja, te zašto se takve nastranosti sve više smatraju normalnim i općeprihvaćenim pojavama, upitali smo poznatog psihijatra i seksologa dr. Vladimira Grudena.

Gruden: Sve se smije, samo nitko ne smije riječ reći protiv liberalizma

- Sudeći prema posljednjim događajima, očito je da uskoro doista možemo očekivati i zahtjeve za legalizacijom braka čovjeka i životinje. No, pitanje je smijem li ja, odnosno svi drugi liječnici, uopće reći svoje mišljenje o ovome. Jer danas je liberalizam postavljen na apsolutni pijedestal, što znači da je sve dozvoljeno, samo nitko ne smije ništa govoriti protiv liberalizma. Tako ustrojen društveni poredak vodi vladavini manjine nad većinom – napominje dr. Gruden., te dodaje da su ga prije desetak godina homoseksualne udruge prijavile Liječničkoj komori zato što je javno izjavio da liječi homoseksualce.



Zbog iskrenosti ga prijavili pravobraniteljici


- Nedavno su me, pak, prijavili pravobraniteljici jer sam u jednom razgovoru izjavio da mnoge žene žele da muškarci budu odlučniji, nakog čega je pravobraniteljica zaprijetila da će me prijaviti liječničkoj komori. To valjda znači da ja kao liječnik ne smijem iznositi svoje mišljenje o temama u mojem djelokrugu! Valja, naime, naglasiti da je do sedamdeset i neke godine prošlog stoljeća homoseksualnost smatrana bolešću. Liječnici su stoljećima učili da postoje poremećaji prema životu, koji često vode samoubojstvu, poremećaji prema hrani, te poremećaji prema produženju vrste. Odjednom to nije poremećaj?! A ako nije poremećaj, to bi trebalo značiti da bi takve stvari svi trebali činiti. Najveći svjetski etičar Immanuel Kant govorio je da treba činiti ono što može postati opća norma. Slijedom tog naputka, svi bi trebali biti homoseksualci. No, onda se postavlja pitanje: gdje ćemo u tom slučaju nalaziti djecu? - primjećuje Gruden, te dodaje da bi i seks sa životinja, koji se već tisućljećima naziva sodomija, trebao spadati u poremaćaj prema produženju vrste.


Koga uopće zastupaju agresivni gay aktivisti?

- Valja na kraju primijetiti da su homoseksualci, koji se na agresivan način 'zalažu' za svoja prava, u stvari najveći homofobi. Jer oni na gay paradama, ljubeći se polugoli na ulici, prave ruglo od sebe te tako štete ugledu osoba koje imaju sklonosti prema istom spolu. Zato se mnogi homoseksualci sve češće ograđuju od agresivnih aktivista koji tobože zastupaju sve one koje privlači isti spol, a koji, u stvari, najviše štete takvim osobama – zaključuje dr. Vladimir Gruden.

Zadnja Promjena: Srijeda, 05 Lipanj 2013 15:32

[EdgarFranjul]

http://www.tinolovka-news.com/vijesti-h ... a-tportala

Duhaček bi 'u dupe': Profašistički pamflet primitivnog blogera Tportala

SRIJEDA, 05 LIPANJ 2013 14:16 IVANA



Vjerojatno nikada u povijesti hrvatskog Internet novinarstva nije bilo većeg pamfleta mržnje, a hrvatski web prostor trpi sva moguća zlostavljanja koja moderna tehnologija poznaje, od pamfleta koji je napisao bloger Tportala, Gordan Duhaček, radi se o portalu 'onog glavonje' Mudrinića, koga je rat posebno pogodio i totalno ga osiromašio. Komentirajući aktivnosti građanske inicijative 'U ime obitelji' i zlorabeći hrvatski web primitivni bloger barem petnaest puta u svom fašistoidnom uratku nazvao je spomenutu inicijativu homofobnom, što naravno nije istina, ali je takvo, makar i nakaradno, njegovo mišljenje na koje ima pravo, budući kako Tportal ipak nije javna televizija te se ne potpomaže direktno novcem hrvatskih građana, iako si je glavonja Mudrinić itekako pomogao.

- Općenito je jako zabavno gledati tu vrišteću kognitivnu disonancu domaćih homofoba, za koje pedere treba 'polit benzinom i užgat', ali kada se neki primitivni nasilnik odluči njima pristupiti na isti način, kmeče kao opako razmažena derišta – piše podivljali Duhaček i u istu razinu stavlja primitivce kakvih, nažalost, ima u svakoj zemlji, koji nasijem idu na gay parade i ne samo na njih nego i na sve što ne miriši poput njih, i jednu Željku Markić, uspješnu poslovnu ženu, majku, koja k tome nikome i nikada nije uvredljivu riječ uputila. Ne samo to, on indirektno potiče na nasilje kojim su bili izloženi volonteri građanske inicijative 'U ime obitelji'. Ovakvog suludog, fašističkog, pamfleta ne bi se posramio ni heteroseksualac Himler, osobno, ali ni njegov sudrug u zločinu, homoseksualac Rohm, također nacist. Koliko treba drskosti i fašističkog kuraža da se na stotine tisuća hrvatskih građana uspoređuje s jednom marginalnom, dosadnom, pa čak i opasnom, manjinom, koja jeste nasilna, ali koja s inicijativom 'U ime obietlji' nema nikakve veze?

- Moglo bi još mnogo toga napisati o cijeloj priči oko homofobne inicijative i njenog najnovijeg pokušaja pretvaranja Hrvatske u katoličku džamahiriju (samo u proteklih godinu dana ta je ekipa ispucala nekoliko sličnih inicijativa, uvijek sastavljenih od istih ljudi ili njihovih sestara) uz svesrdno asistiranje Katoličke crkve. No, kome dosad nije jasno o čemu je tu riječ, teško da će mu postati jasno zahvaljujući racionalnim argumentima. Jer kada se razmota raskošni celofan PR-a homofobne inicijative i njenih podržavatelja, ostaju dvije vječne 'istine' u temelju svake homofobije: katolička dogma i par citata iz Biblije (ili neke druge navodno svete knjige), te gađenje koje neki, nesigurni u vlastitu seksualnost, osjećaju prema jebanju u dupe. (Što je doista nešto iznimno zadovoljavajuće, uzbudljivo i lijepo; inače pederi ne bi to radili!) – poentira pomahnitali bloger portala te vrijeđa osjećaje oko 80 posto hrvatskih građana kada Bibliju naziva 'navodno svetom knjigom', naime, ne morate vjerovati u Bibliju, biti vjernik, da biste poštovali osjećaje vjernika. I jedan divljak, makar non bio na internetu, bi to morao znati.
Glede 'jebanja', tko i kada je pokušao zabraniti Duhačeku da se je*e u dupe, pa čak i s onim glavonjom s početka priče? Nadajmo se da je bloger, u trenutku pomračenog uma, bio pijan ili drogiran, ukoliko nije teško je naći opravdanje.

Pokušajte se sjetiti koliko su puta u komunikaciji s javnošću čelnici građanske inicijative 'U ime obitelji' spomenuli homoseksualce, ili pedere, kako to piše Duhaček? Niti jednom, pametnome dosta. Nije problem, ni najmanji, kada Duhaček hoće u dupe, problem je što bi on seks i sa zdravim razumom, a to neće ići…

[EdgarFranjul]

.Četvrtak, 06 Lipanj 2013 19:12 Ivana ..Tweet .

Izgleda da ipak ne mogu ništa, koliko god se neki trudili, protiv volje naroda. Naime, čak i u anketama takozvane javne televizije, veselih konjanika Zorana Šprajca i Denisa Latina te dresera Gorana Radmana, većina građana podržava referendum kojim bi se u Ustav stavilo kako je brak zajednica muškarca i žene. Prema tom istraživanju, koje, naravno, nije relevantno budući kako je 'obznanjeno' na takozvanoj Hrvatskoj televiziji, 55.3 posto građana podržava 'referendum o braku'.

Radi se o anketi Promocije Plus posebno napravljenoj za ukleti zamak na Prisavlju. Valja naglasiti kako je protiv ovakve inicijative tek 31.1 posto građana, među onima koji bi sigurno izašli na referendum ukoliko do referenduma dođe čak 68.7 posto njih bi glasovalo da se brak definira kao zajednica muškarca i žene, dok je protiv ovakve inicijative tek 25 posto birača. Kada bi se referendum održavao sutra, 44,9 posto ispitanika na njega bi sigurno izašlo, a 10,2 posto bi vjerojatno izašlo. Na referendum sigurno neće izaći 26 posto ispitanika, a 12,1 posto ih vjerojatno neće izaći.

Konstatirajmo kako je anketa provedena na uzorku od 1300 birača. Za one koji još uvijek ne znaju, a takvih je u Hrvatskoj jako malo, ili ih uopće nema, građanska inicijativa 'U ime obitelji' prikupila je oko 710 000 potpisa, više nego dovoljno za referendum te će ih Saboru predati početkom idućeg tjedna.

[EdgarFranjul]

http://www.tinolovka-news.com/vijesti-h ... referendum

Tweet .Građanska inicijativa "U ime obitelji" uputila je otvoreno pismo predsjedniku Republike Hrvatske Ivi Josipoviću s referendumskim pitanjem "Jeste li za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?".

Inicijativa tvrdi će sljedeći tjedan Hrvatskom saboru predati zahtjev za raspisivanje referenduma zajedno s više od 710.000 potpisa birača RH.

– Slobodni smo Vas podsjetiti da još nismo dobili odgovor na pismo koje smo Vam uputili 28. svibnja 2013. Budući da Vam je, prema odredbama Ustava Republike Hrvatske (čl. 94. st. 2.), povjerena briga za redovito i usklađeno djelovanje državne vlasti, zamolili bismo Vas da nedvosmisleno poručite javnosti i drugim tijelima državne vlasti o pravnoj snazi referenduma kao najizravnijeg oblika neposrednog odlučivanja građana Republike Hrvatske. Postoji, naime, više državnih dužnosnika koji posljednjih dana javno iskazuju kako bi za promjenu Ustava, nakon što referendum bude proveden u skladu s Ustavom RH i Zakonom o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave (dalje: Zakon o referendumu), bilo potrebno dodatno glasovanje u Saboru RH radi promjene Ustava.

Time se, bez zadrške, ignorira pravna snaga odredbe čl. 87. st. 5. Ustava RH i čl. 8. st. 1. Zakona o referendumu – da je odluka donesena na referendumu obvezatna. Isto tako, možda još i značajnije, na taj se način predlaže zatiranje osnovnih polazišta Ustava RH (čl. 1. st. 2. i 3.) – da vlast proizlazi iz naroda te da narod odlučuje, osim putem izbora svojih predstavnika (Hrvatski sabor itd.), i neposredno, putem referenduma, kao klasičnog instrumenta demokracije. Uvažavajući gore izneseno i zabrinutost građana za ispravno djelovanje državne vlasti, sukladno Ustavu i zakonima u Republici Hrvatskoj, molimo Vas za ulaganje dodatnog napora u valjanom objašnjavanju ustavnog značaja odluke donesene na državnom referendumu – piše u priopćenju koje u ime inicijative 'U ime obitelji' potpisuje Željka Markić.

[EdgarFranjul]

Pismo 'Slomljenoj': Radi se o proračunatoj propagandi izloženoj u 'Homoseksualnom manifestu'


Nešto je u tom pismu čudno, neobično, nešto izaziva nelagodu. Kada se bolje pročita, ovo pismo sadrži strategiju manipulacije koja je profesionalno razrađena i provođena u SAD prije nekih 25 godina, i koja je u SAD bila jako uspješna.

Autor: dnevno.hr Photo: blog.markblinch.com Subota, 01 Lipanj 2013 20:30

Pismo maloljetne anonimne djevojke koja je potaknuta inicijativom 'U ime obitelji'' na Facebooku 'ispričala' svoju životnu priču, a koju smo na portalu Dnevno objavili pod naslovom 'Ne shvaćate koliko je tužno i bolno mrziti samu sebe zbog onoga što jesam', izazvalo je reakciju jedne od naših čitateljica.

U svome detaljnom obrazloženju, čitateljica navodi kako pismo djevojke koja se potpisuje kao 'Sramotna' sadrži strategiju manipulacije koja je profesionalno razrađena i provođena u SAD prije nekih 25 godina, i koja je u SAD bila jako uspješna. Nadalje, čitateljica ukazuje kako se radi radi o 'Homoseksualnom manifestu' koji izlaže opširnu strategiju u tri faze, brižno proračunatu PR propagandu koja će 'desenzibilizirati, izmanipulirati i preobratiti' američku javnost.
Pismo obajvljujemo u cijelosti.

Pismo „Slomljenoj“

Neki smo dan na portalu dnevno.hr (četvrtak, 30. svibnja 2013. u 10:13) pročitali na prvi pogled iskreno, spontano, privatno pismo jedne djevojke koja voli djevojke. Potpisuje se sa „Slomljena“. Potiče na iskren, spontan odgovor. Pa ipak. Nešto je u tom pismu čudno, neobično, nešto izaziva nelagodu. Što je to? Pokušajmo analizirati točku po točku i pogledajmo je li to tako iskreno, spontano i privatno kao što izgleda na prvi pogled.

A. Iskreno spontano privatno pismo ili prikrivena LGTBIQ propaganda?

Kome se „Slomljena“ obraća? Redom: javnosti, dostojanstvenicima Katoličke crkve i hrvatskoj zakonodavnoj vlasti, sugrađanima, čitateljima pa i onim homofobnima, vjerskim fanaticima, svećenicima, učenim ljudima, dragim roditeljima, homofobnim roditeljima. Vrlo široka lepeza.

1. Prvo se obraća javnosti, dostojanstvenicima Katoličke crkve i hrvatskoj zakonodavnoj vlasti. Živi u „pomalo zaboravljenom dijelu Hrvatske“. Nadjeva si ime „Slomljena“. Piše iz perspektive „djevojke koja voli djevojku“. Voli je i neće se objašnjavati (ali traži objašnjenje od onih koji se s njom ne slažu i optužuje ih). Tko je kriv što je ona slomljena? To su

a. „okruženje“ (taj zaboravljeni - ili možda zabiti i retrogradni? - dio Hrvatske),
b. „uvriježena mišljenja sunarodnjaka“ (Hrvata?),
c. „vlada koja njome (Slomljenom) upravlja“ (koliko znamo, vlade ne upravljaju osobama nego državama)
d. „i religija u kojoj sam odgojena“ (iz priloženog se može pretpostaviti da je to katoličanstvo).

Ministar Jovanović odmah bi rekao: „Sram vas bilo!“

„Slomljena“ vjeruje da „trenutačno u našoj državi nema mjesta ni vremena za ovakve poput mene“. Što se mjesta i vremena tiče, svake godine se organiziraju gay-parade… A ima i novaca. Iz državnog proračuna. Za nevladine udruge koje plaća Vlada.

2. Drugo, obraća se sugrađanima, pokazuje socijalnu osjetljivost i ukazuje na društvene probleme, ali odmah nadovezuje svoju osobnu bol:
a. „Previše nezaposlenih, previše gladnih, bolesnih… Sugrađani, previše je nesretnih“
b. „No meni se ne čekaju pravi trenuci, sada me boli i sada vam pišem…“
Njezina je bol važnija od nezaposlenih, gladnih, bolesnih, nesretnih, i ona ne može čekati.

3. Treće, opisuje svoju obiteljsku situaciju kako bi pokazala da ni u čemu nije drugačija od drugih, kako bi dokazala da društveni okoliš nije imao utjecaja na njezin drugačiji emocionalni razvoj: „U životu sam imala što sam željela, odgojena u mirnoj, velikoj obitelji, financijski stabilnoj, išla u normalnu osnovnu školu, imala nekolicinu pravih prijatelja, hvatala guštere po dvorištu, išla na more, smijala se i plakala, ni po čemu različita od ostale djece…“ Prava idila. Jedna razlika ipak postoji: ona je „gay“ i to je u srednjoj školi priznala svojoj majci.

4. Četvrto, sada se obraća čitateljima, pa i onim homofobnima, a tko su oni, to bi nam ona trebala objasniti. Govori o svojim neprospavanim noćima oblivenim suzama. Tko ne bi bio ganut? Nije željela i sada ne želi biti „gay“. Tko ne bi bio ganut? Pita se „zašto je baš mene dopala da prokleta ceduljica na rođenju?“ – čime vrlo rafinirano želi reći da je homoseksualnost prirođena, što znanost poriče.

5. Peto, sada se obraća vjerskim fanaticima (?), svećenicima, učenim ljudima. Izaziva ih. Priznaje da je noćima plakala i molila Gospodina (kojega?) što da radi. „Recite mi, vjerski fanatici, svećenici, učeni ljudi… ŠTO DA RADIM? Kako da pregrizem to što osjećam? Kako da se pravim, kako da lažem sama sebi? No, hajde! Recite mi način da zavaram sebe i svoje osjećaje. Ne možete, zar ne? Jer ga nema!“ Vrlo patetično, praćeno tvrdnjama da nema načina da se ti osjećaji promijene, što je opet netočno. To joj mogu reći učeni ljudi u koje, izgleda, nema povjerenja.

6. Šesto, tvrdi da je sve pokušala, ali ne ide. Je li pokušala reparativnu psihoterapiju ili se obraćala dobrodušnim svećenicima koji o toj problematici nemaju pojma, pa je bila razočarana? Ili samo svojim LGTBIQ prijateljima? Ili je sve to samo dobro smišljena namještaljka, možda prepisana i prevedena s međunarodnih LGTBIQ portala? Dalje vrlo uspješno i emotivno opisuje svoju borbu i osjećaje prema ljubljenoj djevojci. Vrlo dirljivo.

7. Sedmo, obraća se čitateljima, tvrdi da ne zna zašto je „gay“ i da bi željela biti kao i oni. „Zaljubiti se u nekoga dečka i s njim prošetati gradskim parkom i njega dovesti pred roditelje. Ali ne mogu, ne mogu protiv sebe“. Jako dirljivo. Ako želiš taj način života, ako ne možeš sama, traži stručnu pomoć.

8. Osmo: opet se obraća čitateljima i moli ih da shvate da „oni“ postoje. Javnost je to već odavno shvatila, homoseksualne „parade ponosa“ privukle su dovoljno veliku pozornost (i neslaganje) javnosti. Nije, dakle, riječ o tome da javnost shvati da oni postoje, nego da javnost prihvati njihov način života. Dalje, opet srcedrapateljno: „Većina nas nije sretna zbog toga, većina nas i ne želi biti to, ali smo primorani prihvatiti jer moramo živjeti, mrzeći sebe - propadamo.“ Ovime želi naglasiti da homoseksualnost nije pitanje slobodnog izbora, nego pitanje unutarnjeg pritiska, što je apsolutno točno. Govori o tome da mrzi samu sebe. To je teško čuti, ali i za to ima lijeka.

9. Deveto: Dalje opisuje razočaranje svoje majke kada je saznala da joj je kćer lezbijka… Isto tako tvrdi da si majka sada „ne može oprostiti“ što je godinama govorila ružne stvari „o njima“. Poruka čitatelju: majka je kriva što je ružno govorila „o njima“, što nije shvatila da „ih“ treba podržati… U Crkvi učimo voljeti sebe takvi kakvi jesmo, ali učimo isto tako ne voljeti grijeh koji činimo. Toga se valjda držala i njezina majka. Možda je trebala kod kuće biti napredna (a ne zatucana i zadrta malograđanka) pa govoriti o ljepotama i prednostima homoseksualnog života?

10. Deseto, sada se obraća „dragim roditeljima“ i poziva ih na ispit savjesti: „Koliko ste puta pljuvali po osobama druge seksualne orijentacije pred svojom djecom? Lažite sebi pa recite da sam ja jedini ovakav primjer. Samo se zapitajte koliko je suza pustilo vaše dijete u svojoj sobi dok ste vi imali homofobne govore ne znajući kojoj seksualnoj orijentaciji pripada vaše dijete? Nemate pojma. Ne znate i ne možete znati dok vam to isto dijete ne kaže…“ Zar misli da su baš svi roditelji slijepi? Dalje: „U dubini sam propadala jer nisam znala kome i kako reći da sam drugačija. I onda gledam po TV-u i slušam u svojoj okolini kako nas mrzite i mislim u sebi: Pa hej! To je u redu, i ja mrzim samu sebe! Ne shvaćate koliko je to tužno, kako je to bolno…“ Nikome ne pada na pamet da je ona jedina, ali znamo da ih u Hrvatskoj baš i nema toliko, što se vidi na „paradama“. Navodi vrlo važan izraz „seksualna orijentacija“ (koji bi svakako trebao biti prihvaćen od široke javnosti da bi Slomljena i njezino društvo manje trpjeli)… Ovdje do izražaja dolazi još jedan element LGTBIQ propagande: OKOLINA je kriva što homoseksualne osobe nisu sposobne voljeti sebe. Nije li to možda SAVJEST koja im govori da ono što rade nije u redu?

11. Jedanaesto, sada se obraća svećenicima. Tvrdi da je vjernik, da nikome ne želi zlo, da nikome nije nanijela zlo, da voli nevino i istinski, da se moli svim srcem… (NB 1. Postoji li živ čovjek koji nikome nije nanio zlo? NB 2. Koji su to kriteriji po kojima se određuje voli li netko nevino i istinski?) a onda ih napada i izaziva, dok vlastite riječi smatra nepristranima i biblijskima, sumnja u to da su oni pravi svećenici i pravi Božji izbor (!?!?!): „Koliko od vas može reći na svome oltaru ovako nešto nepristrano, ovako nešto 'biblijski'!? Koliko od vas je pravih svećenika? Koliko od vas je pravi Božji izbor? Hajde, pokažite se na svetim misama!“ Ups! Je li „Slomljena“ doista tako slomljena?

12. Dvanaesto, najavljuje da će reći „nešto nepristrano“ jer to svećenici navodno žele (?), a zapravo napada „tu njihovu knjigu“, indirektno ih optužuje da su krivi zbog „nemoralnih žena i trudnih udavača u bijelome“. „Ja mislim da je u redu što nam ne dopuštate brak. To je zapisano negdje u toj vašoj knjizi i vi se toga držite (šteta što se ne držite svega napisanoga, bilo bi manje nemoralnih žena, manje trudnih udavača u bijelome)! Ja zaista mislim da je to u redu!“ Bravo, Slomljena, tu se vidi da uopće nisi slomljena nego jako jako borbena! Gađala si u sridu, ali se bojim da je ispalo uništa…

13. Trinaesto, još uvijek se obraća svećenicima i kaže: „Ne mislim da je u redu da nam branite civilni brak. Nemate ništa s tim. Zašto onda skupljate te smiješne potpise? Protiv koga se borite? Što branite? Vjerujete li istinski u to za što se zalažete ili ste samo rob svome zanimanju?“ Potpuno je pomiješala lončiće, jer nisu svećenici skupljali potpise niti u Hrvatskoj ima preko 700.000 svećenika. Pomiješala je lončiće, jer se potpisi ne bore ni protiv koga nego ZA nešto. Vrijeđa 700.000 građana čije potpise smatra „smiješnima“, da ne ulazimo u druge detalje njezinih riječi koji su presmiješni. Ropstvo? Možda su LGTBIQ aktivisti robovi svojeg „zanimanja“ a ne mogu izaći iz njega jer ih udruge drže pod pritiskom? To je bilo viđeno u mnogim situacijama kada su se bivši homoseksualci pokušali približiti tim krugovima…

14. Četrnaesto, moli za dopuštenje „da uđemo u te vijećnice i na trenutak budemo sretni sa svojim životnim partnerom. S tim nikoga ne vrijeđamo, nikoga ne sputavamo. Vi ne znate što mi osjećamo i ne znam kako se usuđujete onda naše osjećaje osporavati! Mi isto tako nismo osjetili ljubav prema Bogu koju vi jeste tijekom vašeg poziva pa je ne osporavamo. Uostalom, u vašoj knjizi piše - blago onima koji ne vide, a vjeruju.“ Zanimljivo je da traži samo „trenutak“ sreće sa svojim životnim partnerom. To je jako blizu istine jer su proučavanja pokazala da su homoseksualne veze neusporedivo labilnije i kratkotrajnije od heteroseksualnih. Misli da nikoga ne vrijeđa ako homoseksualni partneri sklapaju „brak“. Ne slažem se, vrijeđa zdrav razum. Poziva se na „osjećaje“. Nitko ne osporava njezine osjećaje, samo što državne institucije ne reguliraju pitanja osjećaja svojih građana. Osjećaji nisu predmet zakonodavstva. „Slomljena“ priča o ljubavi prema Bogu, o svećeničkom pozivu, o tome što je netko pritom osjetio. To nije predmet građanskog zakona. Čovjek bi joj odgovorio njezinim vlastitim riječima: „Nemate ništa s tim!“ Ovaj odlomak završava biblijskim citatom koji mi je jako teško uklopiti u ovaj kontekst. (Možda je LGTBIQ aktivist/ica koji je sročio/la ovo pismo pobrkao/la odlomke koje je kopirao/la i preveo/la…)

15. Petnaesto, za kraj, opet se obraća „homofobnim roditeljima“ koji bi se trebali suzdržati „od homofobnih govora pred svojom djecom“. „Slomljena“ bi plesala od sreće „kada bi samo jedna osoba koja nas ne podržava izraz 'pederi' zamijenila s 'homoseksualci'“. Želje su doista skromne, ali zar to nešto mijenja u meritumu stvari? „Kada bi samo jedan svećenik na oltaru rekao kako mi nismo loši ljudi, ponovno bih išla na misu.“ Pardon, ali ja joj ne vjerujem. Mnogi su svećenici to rekli, a na oltarima se baš puno i ne priča o homoseksualnosti. Ako se o tome i govori, ne kaže se da su homoseksualne osobe loši ljudi, nego da je ono što čine loše. Crkveni nauk razlikuje dostojanstvo ljudske osobe od njezinog nedostojnog ponašanja. Čini se da dugo nije bila u crkvi.

16. Šesnaesto, slijedi zaključni poučak: „Zapamtite – nije sramota promijeniti mišljenje, nije sramota promijeniti stavove, sramota je mrziti.“ Ovime se sve ljude koji se ne slažu s njezinim stavovima naziva mrziteljima. Opet se miješaju lončići. Mišljenje i stavovi su nešto što proizlazi iz razuma, a mržnja je emocija. Preporuča se kurs iz filozofije i logike.

17. Sedamnaesto, upozorenje roditeljima vjernicima i prijetnja prokletstvom koje će se u budućnosti obrušiti na one koji se ne promijene: „Dragi roditelji, vjernici, nemojte da o vama čitaju vaši unuci u udžbenicima iz povijesti za nekoliko desetljeća i da se zgražaju nad ovime što radite.“ Što to oni rade? Potpisuju da je brak zajednica žene i muškarca. A što se udžbenika iz povijesti tiče, u njima se zbilja nađe sve i svašta. Preporučam usporedbu udžbenika iz povijesti koji se koriste u Vukovaru u srpskim i u hrvatskim školama. Preporučam i usporedbu udžbenika iz povijesti koji se koriste u Bosni i Hercegovini – kod Bošnjaka, kod Srba, kod Hrvata.

18. Osamnaesto, opet prikrivena prijetnja i klasična manipulacija poznata u krugovima LGTBIQ aktivista, a to je izjednačavanje borbe za prava homoseksualaca s borbom za prava žena i crnaca: „Nemojte da vas žale kao što mi danas žalimo protivnike jednakih prava žena i crnaca. U konačnici, nemojte da vas se vaša djeca srame jer, vjerujte mi, nema gore nesreće! Učite ih voljeti i učite ih prihvaćati!“ (Ovo me opet podsjeća na Jovanovićevu omiljenu rečenicu: „Sram ih bilo!“) „Slomljena“ spominje žaljenje i stid. Ma tko to žali ljude koji su se odupirali pravima crnaca i pravima žena? Dvojbena je i neizrečena pretpostavka da je spol društvena kategorija kao i rasa. Rasa je društvena kategorija koja je u nekim, ali ne u svim kulturama povezana s bojom kože. Spol je naprotiv biološka kategorija koja nadilazi kulturu. Neuvijeno rečeno: nema kulture u kojoj muškarci rađaju djecu ili žene oplođuju svoje muževe. Osim ovoga, razlika između spolova i brak između muškarca i žene u svakoj su kulturi činjenica. Pravi smisao uspoređivanja s „rasom“ sastoji se u tome, da se zagovornike tradicionalnog braka „raskrinka“ kao netolerantne malograđane. Homoseksualni aktivisti vole svaku osobu koja misli drugačije nazivati rasistom.

To su sve redom optužbe na račun neistomišljenika. Pokušaj da se ljudima nametne osjećaj krivnje. A pismo se potpisuje „s poštovanjem“. Opla.
Zaključak: ovo pismo sadrži SVE elemente koji se preporučaju u strategiji LGTBIQ marketinga. Ovo nije privatno iskreno pismo jedne slomljene djevojke (iako sadrži elemente nečijeg/nečijih života) nego prikrivena LGTBIQ propaganda.

B. Metode LGTB marketinga


Kada se bolje pročita, ovo pismo sadrži strategiju manipulacije koja je profesionalno razrađena i provođena u SAD prije nekih 25 godina, i koja je u SAD bila jako uspješna. Marshall Kirk i Hunter Madsen napisali su 1988. god. „Homoseksualni manifest“ koji izlaže opširnu strategiju u tri faze, brižno proračunatu PR propagandu koja će „desenzibilizirati, izmanipulirati i preobratiti“ američku javnost. Cilj je bio zakonski kodificirati homoseksualno ponašanje kao nečije „pravo“, nametnuti prihvaćanje homoseksualne kulture, ušutkati oporbu i u konačnici promijeniti svjetonazor američkog društva. Desenzibilizacija nije otvoreno prisiljavanje, nego skriveno pripremanje pristanka kroz re-strukturiranje svijesti. Manipulacija je psihološki terorizam koji ima za cilj spriječiti svako jasno formuliranje ili podržavanje drugačijeg mišljenja. Preobraćanje ima za cilj preusmjeriti osjećaje, razmišljanje i volju prosječnog građanina uz pomoć strateški planiranog psihološkog napada.


Homoseksualni pokret na tržištu ideja često se koristi negativnim etiketiranjem: „oni drugi“ su pobožni licemjeri, homofobi, heteroseksisti, neznalice, mrzitelji, netolerantni. Stavlja ih se u istu ladicu s rasistima, nacistima, seksistima, elitistima i drugim „…istima“.

To je kao kod kineskog mučenja kapljicom vode: privatna stajališta ili uvjerenja ne mijenjaju se uz pomoć brutalnog nasilja, nego se minimalni javni društveni pristanak iznuđuje uz pomoć vode koja teče kap po kap.

Psihološkim sredstvima želi se postići promjena društvenog stava prema homoseksualnosti, i to tako da se najprije stvori stanje „društvene disonance“. Postojeća disonanca stvara pritisak koji teži njezinom smanjivanju. Taj pritisak vodi do mijenjanja ponašanja i do oblikovanja novih stajališta.

Optužba za homofobiju lijepi se svima koji javno izražavaju konkurentne ideje. Ovdje je kompleksnost posebno učinkovita: po definiciji, fobija je neprirodan strah kome se pridodaje cijeli mehanizam „…ist“-etiketa. Snaga iznuđivanja ove taktike je tim veća, što se ona često povezuje s idejom da se većina homofoba služi paravanom protu-homoseksualnih stavova da bi prikrili vlastite homoseksualne osjećaje.

Godine 1989. pokret za prava homoseksualaca objavio je dvije strategije o tome, kako se homoseksualno ponašanje može „prodati“ na posve nov način, i to kao pitanje građanskih ili ljudskih prava. „Najprije gurnete nogu u vrata tako što se pokazujete kao vrlo sličan drugima; onda, doista tek onda – nakon što je ta jedna mala razlika (seksualna orijentacija) konačno prihvaćena – možete početi dodavati druge specifičnosti, jednu po jednu. Počinje se malim koracima, da bi se na kraju postiglo ono što u izreci uspijeva devi: nakon što je gurnula nos u šator, brzo će se uvući i cijelo tijelo“. Pederasti, gender-banderi, sadomazohisti i druge manjine u homoseksualnoj zajednici s ekstremnijim „posebnostima“ pritajit će se sve dok se homoseksualnost kao takva ne uvuče u šator. Isto tako, uobičajene homoseksualne prakse kao analni seks itd. nikako ne smiju biti tema. Drugim riječima: treba davati samo one informacije koje mogu biti ocijenjene kao pozitivne… da bi se povećala vjerojatnost da će korisnik ovoj ponudi dati prednost pred konkurentnim ponudama. Javnost mora prihvatiti stajalište da su homoseksualci žrtve vlastitoga stanja… Za praktične svrhe to znači da se netko „takav rađa“, iako je seksualna orijentacija po mišljenju većine rezultat kompleksne interakcije genetskih datosti i djelovanja okoline u djetinjstvu i ranoj mladosti.
Homoseksualnom pokretu nije do traženja istine niti socijalne pravde, nego do moći. Borba se vodi za kontrolu javne riječi kroz marketing i tehnike uvjeravanja, da bi se postigao mjerodavan utjecaj na ono o čemu društvo razmišlja i kako o tome razmišlja. Homoseksualni aktivisti idu za tim da društvo donese odluke, a da pri tom ne primjećuje da je bilo ciljano uvjetovano da dođe do nekog zaključka, koji onda smatra vlastitim. To se dogodilo u Francuskoj gdje, prema anketama, 60% građana podupire „brak za sve“. Ako su ankete točne.


Jedno drugo pismo


Dodajmo na kraju jedno drugo pismo. Napisala ga je jedna Amerikanka koja pozna nesreću, konfuziju i jad što homoseksualnost izaziva u ljudskom životu. Neki kažu da je jedni način da homoseksualno orijentirani ljudi nađu pravi mir i sreću u tome da jednostavno prihvate svoju homoseksualnost i „izađu iz ormara“. Njezino iskustvo je pokazalo da je to pogrešna ideja.
Išla je na reparativnu terapiju na klinici u Encinu, Kalifornija, i uvidjela da je to učinkovito. Doživjela je olakšanje i iscjeljenje, dubok mir i sreću koje nije nikada prije iskusila. Poboljšanje koje je iskusila bilo je tako veliko da je dobila snažnu motivaciju da učini sve što može da promijeni mišljenje ljudi koji se agresivno protive toj vrsti terapije. Najprije se obratila Američkoj udruzi psihijatara (APA), od koje nije dobila čak niti potvrdu o primitku pisma. Onda je potražila jednu TV zvijezdu, voditeljicu jedne poznate emisije, koja je lezbijka i snažno promiče afirmaciju homoseksualnosti. Ni od nje nije dobila odgovora. Pokušala je preko njezine web stranice, ali joj je vrlo brzo bio zabranjen pristup. Zašto? Homoseksualni aktivisti ne bi smjeli biti jedini koje se sluša kada se odlučuje što je korisno i prihvatljivo u tretiranju homoseksualnosti. Oni kojima je reparativna terapija bila korisna žele da ih se čuje i uzme u obzir. Evo njezina pisma:

„Homoseksualnu privlačnost osjećam od 18-te godine i imala sam nekoliko istospolnih veza. Nakon dugotrajnog traženja, došla sam do zaključka da homoseksualnost nije ni normalna ni naravna ni zdrava.

S čisto biološkog gledišta prilično mi je jasno da naša tijela po prirodi nisu građena za spolni odnos s osobom istoga spola. Želim reći: da smo stvoreni za spolni odnos s osobom istoga spola naša bi tijela bila tako oblikovana da se možemo međusobno seksualno zadovoljiti. Kako stvari stoje, ispunjenje može biti postignuto samo na umjetan način – to znači da homoseksualni muškarci i žene moraju koristiti „neke stvari“ za koje se teško može reći da su po prirodi namijenjene spolnom odnosu (na pr. anus, usta, vibrator, gumeni penisi, ruka itd… Oprostite što sam tako izravna, ali moramo biti stvarno iskreni i suočiti se sa realnošću situacije a ne uljepšavati istinu).
Činjenica je da prirodni dizajn naših tijela jasno pokazuje svrhu i namjeru, a u homoseksualnim odnosima jasno je da ne koristimo svoja tijela na način na koji su po prirodi dizajnirana. Naprotiv. Koristimo ih na neprirodan način i zato to ne može biti normalno niti zdravo. Sve što se radi protiv naravi ne može biti ispravno niti zdravo. U početku možda mislimo da se možemo „provući“ čineći nešto što je protuprirodno i da je to OK, no kao sa svim drugim stvarima u prirodi, kada ih se zloupotrebljava, zanemaruje ili ne poštuje, uvijek treba platiti račun za negativne posljedice.

Netko će reći: ako to nije „prirodno“, zašto onda ljudi osjećaju seksualnu privlačnost prema ljudima istoga spola? Moje istraživanje i proučavanje (a bilo ga je neizrecivo mnogo) dovelo me do čvrstog uvjerenja da je to psihološki i emocionalni poremećaj izazvan prvenstveno obiteljskim i društvenim iskustvima i utjecajima u ranom djetinjstvu, i našom nesvjesnom reakcijom na te utjecaje (što u mnogome ovisi o našoj prirođenoj osobnosti i vrsti temperamenta). To se može terapijom izliječiti ili barem umanjiti kod ljudi koji žele prihvatiti pomoć.
Već neko vrijeme idem na terapiju koja mi pomaže popraviti emocionalnu štetu koju sam doživjela u ranom djetinjstvu. Vjerujem da je to najjači razlog za homoseksualnu privlačnost koju osjećam. Svjedočim da je terapija učinkovita. Konačno počinjem osjećati da doista živim, i to prvi puta u životu. Istovremeno počinjem otkrivati ono za što vjerujem da je moje „pravo ja“, „istinsko ja“… osoba kakva doista trebam biti… osoba kakva sam od početka trebala biti.

Drugim riječima, iznutra polako postajem osoba koja odražava tijelo s kojim sam rođena. Drugim riječima, moj unutarnji psihički i emocionalni spolni identitet polako se usklađuje s tjelesnim spolnim identitetom s kojim sam rođena. To dvoje sve je manje u međusobnom sukobu, polako se usklađuje i postaje jedno – žensko, izvana i iznutra. Još je nevjerojatnije da osjećam da se moje homoseksualne sklonosti umanjuju i da se počinju razvijati heteroseksualne sklonosti!

To mi je donijelo velik osjećaj slobode i mira kakav nisam nikada prije osjetila. Ne kažem da je bilo lako. Obavljen je prilično velik broj „emocionalnih kirurških zahvata“ da bih došla do toga (i još ih trebam) i traži se mnogo hrabrosti, odlučnosti i volje da se kroz to prođe, ali na kraju, vjerujem da se doista isplati zbog olakšanja koje to u konačnici donosi.
Preporučam ti da o tome razmisliš. Možda vjeruješ da si proživjela neke predivne trenutke u životu, ali vjeruj mi, ako se doista otvoriš ovoj mogućnosti, najbolje tek dolazi!“
Siena, SAD

[EdgarFranjul]

Verzija za ispis

Homoseksualnost sa znanstvenog gledišta

Last update on 11/04/2013 under Pokreti

Najveće kolektivno izlječenje u povijesti čovječanstva

Stoljećima je homoseksualnost u normalnim društvima smatrana poremećajem. Ali godine 1973. homoseksualnost je uklonjena sa liste mentalnih oboljenja u SAD – u, a taj primjer slijedile su i zemlje zapadne Europe. Preko noći homoseksualci su postali ‘normalni’. Homoseksualni aktivisti pozivaju se na tu odluku američkih psihijatara. Može li jedna politička odluka učiti nekoga zdravim? Poznato je da je u znanosti argument većine najslabiji argument. Tim više što je Američko udruženje psihijatara tu odluku donijelo ne samo pod pritiskom, već i sa jedva natpolovičnom većinom!1 A kako je uopće došlo do tog ‘najvećeg kolektivnog ozdravljenja’ u povijesti čovječanstva?

Da bismo odgovorili na to pitanje, potrebno je otići u vrijeme Prvog svjetskog rata. Komunisti su tada povjerovali da je došao njihov trenutak, diljem Europe pozvali su radnike na ustanak. Od Rusije do Njemačke podignuta je revolucija koja je neslavno završila; radnici Zapada, taj mitski proletarijat odbio je odigrati ulogu koju mu je Marx namijenio. I ne samo da su odbili odigrati tu ulogu, već su toljagama umlatili i ustrijelili Rosu Luxemburg i marksističke ustanike u Bavarskoj i srušili nakon samo nekoliko mjeseci komunistički režim Béle Kuna u Budimpešti. Čak i u Rusiji gdje su boljševici nasiljem i prevarom došli na vlast, ruski se narod nije obratio na komunizam, nego ih je mrzio. Ništa od onoga što su marksisti predvidjeli, nije se ostvarilo. Njihov trenutak je došao i prošao, a oni su ispali budale.

Rušenje temelja društva


Kako su marksisti reagirali? Većina se razočarala, neki su se, poput Mussolinija, okrenuli nacionalističkim idejama, a oni koji su ostali vjerni Marxu kao glavnog krivca za neuspjeh označili su kršćanstvo i tradiciju. Dok god se iz duše zapadnog čovjeka ne iskorijene tradicionalne vrijednosti i kršćanstvo, taj imunitetni sustav Zapada, revolucija će biti nemoguća. Radnici su ‘izdali’ revoluciju, pa su novi vojnici revolucije pronađeni među homoseksualcima, lezbijkama, feministicama…


György Lukacs, bivši agent Béle Kuna, nakon propasti revolucije pobjegao je iz Mađarske. On je svoje ideje s pravom nazvao ‘demonskima’. Promicao je razvrat među ženama i djecom2 koji je imao za cilj rušenje obitelji kao temelja zapadnog društva. Neomarksisti su se odlučili za promjenu strategije: umjesto da prvo osvoje vlast, a onda nameću kulturu, trebaju prvo promijeniti kulturu, a onda će im vlasti sama doći u ruke.

Lukacs i drugi neomarksisti osnovali su 1923. na Frankfurtskom sveučilištu ‘Institut za društvena istraživanja’, koji će kasnije postati poznat kao Frankfurtska škola. Desetak godina kasnije, bježeći pred nacistima, spakirali su svoju ideologiju i došli u Ameriku. U pedesetim i šezdesetim godinama proveli su tzv. kulturnu revoluciju – preuzeli gotovo cijelu industriju zabave, medije, škole, fakultete. Etiketiranje, proglašavanje protivnika fašistima i mentalno poremećenima bio je način na koji su djelovali. Svaku osudu njihovog djelovanja i iznošenje drugačijih stavova nazvali su ‘govor mržnje’ iako je mržnja bila ono što je isijavalo iz njihovih knjiga, pamfleta i cjelokupnog djelovanja: mržnja prema obitelji, vjeri, moralu, tradiciji…

Znanost u službi prikrivanja seksualnih izopačenja


U isto vrijeme djelovao je Alfred C. Kinsey, omiljeni ideolog homoseksualnih aktivista. Skrivajući se iza fasade znanstvenika, zagovarao je prihvaćanje homoseksualnosti, ali i nekrofilije, pedofilije, zoofilije… Razlozi za to bili su osobne prirode, budući da je Kinsey bolovao od čitavog niza seksualnih poremećaja i nastranosti, od homoseksualnosti i pedofilije do sado-mazohizma. Kinsey 1947. osniva ‘Institut za istraživanje seksualnosti’ odakle će krenuti i poznata seksualna revolucija iz šezdesetih. Umjesto da se bavi znanstvenim istraživanjima, iza zidova tog instituta odvijale su se najgore seksualne perverzije, orgije sa suradnicima i njihovim ženama, studentima… a sve uz kamere.

Za pokretanje seksualne revolucije bilo je potrebno više od udovoljavanja bolesnim seksualnim fantazijama u tajnosti instituta, i Kinsey je to znao. Stoga je napisao dvije knjige i u javnosti uvijek nastupao kao neutralni znanstvenik. Njegova strategija bila je u tome da seksualne devijacija proglašava čestim, a po njegovoj logici kad se nešto događa često, onda je to i normalno. Do danas se poteže njegova tvrdnja da homoseksualci čine oko 10 % populacije. No, malo je poznato da je Kinsey svoje istraživanje proveo uglavnom na zatvorenicima i to seksualnim prijestupnicima, među kojima je kao što i sam priznaje bilo nekoliko stotina muških prostitutki.

Glumeći neutralnog znanstvenika Kinsey je grčevito prikupljao podatke koji bi mu pomogli u prikrivanju vlastitih seksualnih izopačenosti. Tako gospodina X (Kinsey ga tako naziva da mu prikrije identitet) koji je prema vlastitom priznanju imao seksualne odnose sa stotinama mladića i djevojaka predadolescentne dobi opisuje ne kao seksualnog monstruma već:

,,Tih i miran šezdesetogodišnjak ljubazne i blage naravi – uopće jedno divno i nenametljivo čeljade.”

O pedofiliji Kinsey dalje piše:

,,Teško je shvatiti zašto bi se dijete, osim ako nije kulturalno uvjetovano, uznemirilo što mu netko dodiruje genitalije, kada vidi genitalije kod drugih ili kada doživi neki još specifičniji seksualni kontakt. ”

Kinseyev institut i Frankfurtska škola proveli su široku revoluciju i utjecali na milijune mladih ljudi Zapada, preko Hollywooda, medija, fakulteta, škola, knjiga… u šezdesetima se revolucija širila kao zaraza.

Već je 1968. pod utjecajem Kinseya homoseksualnost u DSM–u (Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja) izbrisana sa liste sociopatskih poremećaja. Godine 1973., pod prijetnjama i zastrašivanjem homoseksualnih aktivista i drugih lobija, a na prijedlog dr. Roberta L. Spitzera (o ovom uglednom znanstveniku i liječniku, te o njegovim teškim predomišljanjima, biti će još riječi u daljnjem tekstu) homoseksualnost je političkom odlukom izbrisana s liste poremećaja.

Dr. Charles Socarides je autor brojnih knjiga i dobitnik nagrade Distinguished Professor Award (Nagrada za istaknutog profesora), koju mu je dodijelilo udruženje britanskih psihologa i psihoanalitičara (APP). Evo kako on opisuje način na koji je američko udruženje psihijatara promijenila homoseksualnost od patološkog stanja u ‘životni stil’:

,,Homoseksualni aktivisti nisu tada napadali svećenike. Napadali su članove svjetovnog ‘svećenstva’, zajednicu psihijatara, i neutralizirali je radikalnim redefiniranjem same homoseksualnosti. Godine 1972. i 1973. uspjeli su pridobiti vodeće ljude u Američkom udruženju psihijatara pa su nizom poteza i izravnih obmana preko noći ‘izliječili’ homoseksualce – sudskim nalogom. Uspjeli su to udruženje pridobiti da izjavi kako odnos s istim spolom nije poremećaj, nego samo ‘stanje’ – jednako neutralno kao i ljevorukost. Mi koji se nismo suglasili sa tom novom političkom definicijom ubrzo smo ušutkani na vlastitim stručnim sastancima. Na sveučilištima su ukinuta naša predavanja, a znanstveni časopisi odbijali su nam objavljivati znanstvene radove.”


‘Poplava’ homoseksualaca u medijima

Šezdesetih i sedamdesetih su studenti Frankfurtske škole i Kinseyevog instituta (dva najpoznatija Kiseyeva studenta su Hugh Hafner, osnivač Playboya, i Harry Hay, osnivač homoseksualnog pokreta) zauzimali svoje pozicije u društvu i vrata medija i fakulteta za homoseksualne aktiviste pomalo su se otvarala. Danas homoseksualci ‘preplavljuju’ medije, te nastoje relativizirati svoju bolest i svesti sve pod varijantu normalnoga. Još od sedamdesetih godina populariziraju se razne serije i filmovi gdje postoje likovi homoseksualci, koji su osmišljeni kao zanimljivi i pozitivni likovi, što je u suprotnosti sa realnim životom. Dr. Socarides imao je prilike upoznati svu tragediju homoseksualnosti na primjeru vlastitog sina. Pa ipak, upravo je dr. Socarides uz dr. Annu Freud imao najveće uspjehe u liječenju. Četrdeset godina je liječio homoseksualce, te izvješćuje o ¾ uspješnih liječenja. O populariziranju homoseksualnosti u medijima od sedamdesetih na ovamo, on piše:

,,Televizijski i filmski redatelji počeli su snimati filmove i serije koje promiču homoseksualnost kao legitiman način života. Jedan odbor za praćenje homoseksualnosti naredio je Hollywoodu što smije, a što ne smije snimati glede homoseksualnosti. Velike nakladničke kuće odbile su objavljivati knjige koje su bile protivne homoseksualnoj revoluciji. Homoseksualci i lezbijke utjecali su na seksualni odgoj u američkim školama, a homoseksualni aktivisti su zauzeli vodeća mjesta na američkim fakultetima. Zakonodavna tijela saveznih država poništila su zakone protiv sodomije.”


Zadnjih godina svjedoci smo agresivne kampanje u svim hrvatskim medijima koji slijepo slijedile obrasce rada Hollywooda i MTV-a. U emisijama kao što su ‘In magazin’, ‘Red Carpet’, ‘Big Brother’, ‘Farma’… neprestano se propagira bolesno i izopačeno ponašanje. Osobe kojima je potrebna stručna pomoć često su ‘zvijezde’ ili čak voditelji tih emisija. Takvi sadržaji se emitiraju u popodnevnim i ranim večernjim terminima. Što reći svojoj djeci kad na televiziji vide dva muškarca kako se ljube?!

Stjepan Lice bio je član vijeća HRT- a i otvoreno je progovorio o homoseksualizaciji društva:

,,Homoseksualnost sve više postaje stvar pomodnosti, jer se ona postavlja kao kriterij i put u modernost. Svjedoci smo homoseksualizacije našeg društva. Ali homoseksualnost nije način života, već nesnalaženje u njemu.”

Treba samo pogledati modne piste. Posljednjih godina propagiraju se mršave djevojke bez grudi koje sliče na dječačiće, te ljepuškasti, njegovani i feminizirani manekeni. Trend metroseksualaca nije potrebno izričito ni naglašavati. Modna i farmaceutska industrije pune su homoseksualca. Stoga ne treba čuditi što mnogi imaju nejasne predstave o ovoj bolesti i što je sve više ljudi zbunjeno i zavedeno propagandom i stereotipima iz medija.

Neki od najmonstruoznijh masovnih ubojica bili su homoseksualci (A. Cunanan, J. Dahmer, J.W. Gacy…), ali o njima nikad nećete naći ništa u medijima, jer se ne uklapaju u lažnu sliku dobroćudnih i veselih ‘gejeva’ kakvu nam nameću mediji, u nizu fiktivnih likova iz filmova i serija, koje u pravilu glume heteroseksualci. Zato danas mnogi ljudi kao hipnotizirani ponavljaju da homoseksualnost nije bolest nego ‘stanje’.

Bivši homoseksualni aktivist i izliječeni homoseksualac, Michael Glatze medije vidi kao jednog od glavnih uzročnika homoseksualnosti:

,,Homoseksualizam je uzeo gotovo 16 godina mog života i ispunio moj život lažima uz pomoć masovnih medija koji ciljaju na djecu i pokušavaju ih uvjeriti u to da je homoseksualizam normalan oblik ponašanja. ”11

Ne može se svakog homoseksualca izliječiti niti se svakog heteroseksualca može učiniti homoseksualcem. No naš poznati psihijatar dr. Vladimir Gruden potvrđuje važnu ulogu medija:

,,Homoseksualnost čuči u mnogim ljudima, a posebno će se razviti ako se na različite načine reklamira.”12

A rabi Rosenberg iz udruge liječenih homoseksualaca i lezbijki ‘Jonah’ zaključuje:

,,Mnogi bivši homoseksualci kažu da je najdublji razlog za njihovu depresiju bio veliki pritisak kojemu su bili izloženi kako bi svoje osjećaje smatrali urođenim i nepromjenjivim.”


U medijima se s druge strane neprestano napada Katolička crkva zbog pedofilskih skandala u njezinim redovima, ali nećete naći činjenicu da su homoseksualci prema istraživanjima znatno skloniji pedofiliji od heteroseksualaca. Mediji namjerno ignoriraju činjenicu da 97% tih pedofilskih skandala datira iz vremena 1960.- 1985. kada je katolička hijerarhija u SAD i drugdje na Zapadu prešutno dozvolila ređenje homoseksualaca i da je više od 80% žrtava svećenika – pedofila dječaci. Već početkom osamdesetih Crkva je ponovno uvela zabranu ređenja homoseksualaca, što je urodilo plodom. Samo 3 posto slučaja pedofilije u Katoličkoj Crkvi u SAD-u dogodilo se nakon 1990. i ni jedan u razdoblju 2000. – 2004.


Vidimo da je moguće problem donekle riješiti boljim nadzorom homoseksualaca, ali je li moguće njihovo potpuno izlječenje i uspješna resocijalizacija?

Liječenje homoseksualaca

Spomenuti dr. Robert Spitzer, profesor psihijatrije na Sveučilištu Columbia je znanstvenik koji je potaknuo Američko udruženje psihijatara 1973. na uklanjanje homoseksualnosti kao mentalnog poremećaja iz DSM. Dr. Spitzer je s vremenom pod teretom znanstvenih činjenica promijenio stav. Godine je 2001. i 2003. objavio svoju analizu izlječenja homoseksualaca, i na temelju 200 slučajeva izliječenih homoseksualaca i lezbijki, te zatražio vraćanje homoseksualnosti na listu bolesti. O prijetnjama njegovoj obitelji, koje su tada uslijedile, nerado je govorio.


Dr. Spitzer nije jedini koji je promijenio mišljenje. Poznati psiholog Richard Cohen je izliječeni homoseksualac, a danas sam uspješno liječi homoseksualce. Talijanskog glazbenika Giuseppea Poviu je izliječio klinički psiholog Joseph Nicolosi, a nakon toga i dvojicu Povijinih prijatelja. Povia je svojedobno izjavio:

,,Ljudi nisu homoseksualci, oni postaju homoseksualci ovisno o tome s kim se druže”.


Osnivačica lezbijskog časopisa Venus (1995) i lezbijska aktivistica, Charlene Cothran je 2006. javno obznanila da je napustila homoseksualni način života. Zanimljivo je i izlječenje vodećeg homoseksualnog aktivista, osnivača magazina Young Gay America (YGA). To je bio ‘mainstream’ magazin kojeg su naručivale škole, knjižnice i druge javne ustanove, a bavio se promoviranjem homoseksualizma kao načina života. Michael Glatze je prekinuo 10-godišnju vezu koju je imao sa drugim suosnivačem tog magazina, te javno objavio da više nije homoseksualac. Glatze kaže:

,,Iscjeljivanje rana uzrokovanih homoseksualnim ponašanjem nije jednostavno – malo je stvarne podrške. A ona koja postoji je osramoćena, ismijana i ušutkana agresivnom retorikom masovnih medija koji promoviraju homoseksualizam kao normalan oblik ponašanja ili učinjena ilegalnim izvrtanjem zakona. Morao sam proći kroz izrugivanje i ‘glasove’ neprihvaćanja od svih koji su za to saznali. Cilj homoseksualne agende je učiniti da ljudi prestanu uopće i postavljati pitanje napuštanja homoseksualizma, bez obzira na pitanje je li to moguće.

Dugo vremena sam negirao istinu i još uvijek osjećam krivnju zbog toga. Kao vođa ‘gay’ pokreta mnogo sam puta imao priliku govoriti javnosti. Da imam priliku povući neke od stvari koje sam govorio, učinio bih to. Sada kad znam da je homoseksualnost pohota i pornografija zamotano u jedno, nikada neću dozvoliti nekome da me uvjeri u suprotno, bez obzira na to koliko fine bile njihove riječi i koliko tužna bila njihova priča. Vidio sam to, znam istinu…

U mom iskustvu ‘coming out’ od utjecaja homoseksualnog mentalnog sklopa je bila posve oslobađajuća, najljepša i najnevjerojatnija stvar koju sam ikada doživio u vlastitom životu.”19

Ovo su riječi predsjednika udruge ‘Exodus International’ koja okuplja homoseksualce i bivše homoseksualce, Alana Chambersa:

,,Činjenica je da postoje deseci tisuća muškaraca i žena koji su kao i ja nadvladali homoseksualizam… mi smo živi dokaz!“

Unatoč ovim ohrabrujućim riječima, sama pomisao na liječenje homoseksualaca kod homoseksualnih aktivista izaziva agresiju. Znanstvene činjenice, međutim, govore drugačije od parola tih aktivista. Od onih bolesnika koji pristupe terapiji, oko 30 – 60 % bude potpuno izliječeno. Samo zadnjih desetljeća u SAD-u i Nizozemskoj je izliječeno više od 25 000 homoseksulaca. Uspješno su liječili i danas liječe homoseksualce G. V. Ardweg, Ch. Meves, R. Cohen, J. Nicolosi, Ch. Vonholdt, L. Payne, W. Gasser, Anna Freud, V. Frankl, Ch. Sociarides i mnogu drugi. Čak i da prihvatimo zabludu da je homoseksualnost neizlječiva, zar zato nije bolest? Mnoge bolesti su neizlječive, poput side ili shizofrenije, pa nikome ne pada na pamet da shizofreničare proglasi normalnim.

Utemeljitelji psihijatrijske i psihonalitičke znanosti kao i psihologije bilo su po tom pitanju jednoglasni. Već je 1932. profesor Schultz-Hencke napisao da su različiti oblici homoseksualnosti, uključujući i određene karakteristike osobnosti, koje često možemo primijetiti kod homoseksualaca, psihološki poremećaji. Alfred Adler i Wilhem Stekel bili su istog mišljenja. Ni Freud nije imao dileme, za njega je homoseksualnost bila psihički poremećaj, i razrađivao je različite metode liječenja homoseksualaca. Osobito je u tome daleko otišao C. G. Jung koji je objasnio:

,,Homoseksualni muškarac nespoban je pronaći muškost duboko u svojoj nutrini. Stoga je pokušava naći na biološko-seksualnoj razini. “

Viktor Frankl, otac logoterapije, nazivao je homoseksualnost perverzijom i bolešću. U novije vrijeme znanstvenici počinju priznavati ono što Freud, Jung, Frankl i ostali nikad nisu ni dovodili u pitanje – homoseksualnost je bolest. U posljednjih nekoliko godina izlaze znanstveni radovi mainstream znanstvenika koji dokazuju povezanost homoseksualnost i psihopatologije, poput onih dr. J. M. Baileya, dr. G. Remafedija i dr. R. Friedmana. O radovima i studijama prema kojima se homoseksualnost može uspješno liječiti u nas je govorila dr. Verdijana Pavlović.

Da li se homoseksualcem rađa ili postaje?

Često se u raspravama sa homoseksualnim aktivistima čuje fraza: ,,Mi se takvi rađamo.” Je li to istina? Poznati austrijski psihijatar E. Ringel kaže:

,,Homoseksualnost nema nikakve veze sa nasljeđivanjem, predispozicijama ili hormonalnim poremećajem, ona je zapravo neurotski simptom, školski primjer jedne seksualne simptomatike iza koje se zapravo krije neki poremećaj osobnosti.”


I. Bieber ide još dalje: ,,Ne postoje homoseksualci, samo latentni heteroseksualci.”28

A jedan izliječeni homoseksualac, C. Cook, je primijetio: ,,Naša heteroseksualnost leži zatrpana tisućama strahova. ”

Isto potvrđuje izliječeni homoseksualac, psiholog dr. R. Cohen: ”Nitko nije rođen kao homoseksualac.”30

Cohen kaže da homoseksualnost nije seksualni problem, nego poremećaj u razvoju s obzirom na vlastiti identitet. Važnu ulogu u razvoju homoseksualnog poremećaja ima odnos sa ocem.

Očeva muškost vrlo je važna za razvoj djeteta. To potvrđuju i istraživanja dr. Satinovera, koji je desetljećima istraživao homoseksualnost. Otkrio je da među ortodoksnim Židovima gotovo nema homoseksualaca što govori protiv teze da se homoseksualci takvi rađaju.31

Iako su na to potrošeni milijuni, do sada nikome nije uspjelo dokazati da je homoseksualnost nasljedna. Svi takvi pokušaji su doživjeli neuspjeh, iako su homoseksualni lobiji bogato sponzorirali istraživanja. Najpoznatija takva istraživanja, ona Le Vaya iz 1991. i D. Hamera iz 1998. pokazala su da je ‘gay gen’ zapravo ‘nepostojeći fantom’. Pretpostavimo da bi netko i uspio dokazati da se homoseksualci takvima rađaju. Što bi to promijenilo? Homoseksualnost bi i dalje ostala bolest. Ljudi se rađaju i s maničnom depresijom, shizofrenijom, Downovim sindromom i drugim bolestima.


Homoseksualnost – zlo, a ne varijanta prirode

Zašto je lav sa tri noge deformacija, a ne varijanta prirode? Jer su za normalno funkcioniranje i preživljavanje potrebne četiri noge. Kada bi se samo jedan posto lavova rađalo sa tri noge, ali nekom tehnikom moglo jednako dobro trčati i loviti kao lavovi sa četiri, onda bi tronogi lav bio samo varijanta prirode. No, zbog značenja koje za lava imaju četiri noge, tronogi lav je deformacija, a ne varijanta jer mu nedostaje ono što bi trebao imati. Primijenimo to na homoseksualnost. Zašto je homoseksualnost deformacija? Promatranje spolne strukture muškarca i žene, te analiza njihove svrhe pokazuje da seksualno sjedinjenje dvojice muškaraca nije moguće. Što god ta dvojica radila ostaje sterilno i ne dolazi do stvarnog sjedinjenja.

Životinje kao uzor?

Još jedna česta izlika homoseksualnih aktivista je da se homoseksualnost može naći među životinjama i da je homoseksualnost prema tome prirodna. Ovo je miješanje pojmova. Nije prirodno sve što je u prirodi ‘uobičajeno’. Inače bi trebali jesti sirovo meso trgajući ga sa životinja. Tako se, naime, hrane zvijeri. Ali niti u prirodi homoseksualni odnos nije uobičajen, samo je defektnost prirode. Inače bi odavno i sama priroda nestala. U stvari, kada majmun siluje drugog majmuna tu se ni ne radi o homoseksualnosti, već o iskazivanju dominacije. Istu pojavu možemo uočiti i kod pasa i nekih drugih životinja. Očito se pokušava dokazati nedokazivo. Čovjek nije životinja, te se ne može pozivati na životinjske obrasce ponašanja.

Dr. Toševski kaže:

,,Homoseksualci, biseksualci i onaj sloj iz znanstvenih krugova koji ‘razumije’, ili se indiferentno odnosi prema ovoj zabrinjavajućoj pojavi, nalaze opravdanje za ovu pojavu kod čovjeka u činjenici da se ‘homoseksualnost’ sreće kod mnogih životinja. Oni apsolutno nisu u pravu, jer ono što liči na homoseksualnost kod nesvjesnih životinja ni po trajnosti ni po štetnim efektima nije isto što i homoseksualnost svjesnog čovjeka.”32

Suvremena ignorancija


Nizozemski liječnik dr. Gerard J. M. van den Aardweg 35 godina istražuje homoseksualnost i ostale seksualne i neurotske poremećaje. Njegovoj individualnoj terapiji podvrgnulo se preko 300 homoseksualaca, uglavnom muškaraca, te mnogi drugi seksualni neurotičari i ljudi sa neseksualnim neurotskim poremećajima. Dr. van den Aerdweg optužuje struku, političare i vjerske vođe za politizaciju i ignoranciju:

,,Naša saznanja o homoseksualnosti su se u zadnjem stoljeću povećala. Unatoč razlikama u upotrebi terminologije, različiti psihološki i psihoanalitički pravci u shvaćanju i terapiji jedinstveni su glede određenih osnovnih značajki homoseksualnosti i nekih temeljnih uzroka. O tome se malo čuje jer su postojeća saznanja zbog tiranije i politizacije istjerana sa sveučilišta i iz medija, a njeguje se ignorancija.

Predodžbe većine liječnika, psihologa, političara, novinara i vjerskih vođa uglavnom se temelje na neznanju i davno prevladanim teorijama.

Ispravno shvaćanje o homoseksualnosti je onemogućeno jer se ona promatra kao izolirana pojava. Ona spada u veću skupinu poremećaja u kojoj su i egzibicionizam, pedofilija, auto – erotizam…”

A što je u stvari homoseksualnost i najvažnije kako nastaje taj psihički poremećaj?

Homoseksualizam kao oboljenje: nastanak istospolnih seksualnih poriva

Već iz dobro dokumentirane činjenice da imamo homoseksualce koji imaju identične blizance (tj. braću/sestre sa identičnim genskim zapisom) heteroseksualce, možemo zaključiti da homoseksualne sklonosti nisu urođene. Prikazi slučajeva često ukazuju na čimbenike vezane uz okoliš, koji objašnjavaju razvoj različitih seksualnih sklonosti kod genetski identične djece, i podupiru zaključak da je sklonost istom spolu proizvod uzajamno povezanih utjecaja iz okoliša.

Kod osoba koje osjećaju seksualnu sklonost prema istom spolu često nailazimo na jedno ili više od slijedećeg:

• Odsutstvo oca, očinske figure ili otuđenje od oca u ranom djetinjstvu, jer je otac doživljen kao neprijateljski raspoložen ili nezainteresiran, nasilan ili alkoholičar;

• Majka je bila previše zaštitnički nastrojena (kod dječaka);

• Majka je previše tražila pomoć i bila zahtjevna (kod dječaka);

• Majka je bila nespremna uspostaviti emocionalnu vezu (kod djevojčica);

• Roditelji su propustili da ohrabre identifikaciju djeteta sa svojim spolom;

• Nedostatak grublje igre (dječaci)

• Neuspjeh u identifikaciji sa vršnjacima istog spola;

• Nesklonost timskim sportovima (dječaci);

• Slaba koordinacija oko/ruka i sa time povezano zadirkivanje vršnjaka (dječaci);

• Seksualno zlostavljanje i silovanje;

• Socijalne fobije ili ekstremna stidljivost;

• Gubitak roditelja zbog smrti ili razvoda;

• Odvojenost od roditelja tijekom kritičnih faza odrastanja35

Ukoliko se na odgovarajući način odgovori na emocionalne i razvojne potrebe djeteta, razvoj sklonosti prema istom spolu je vrlo malo vjerojatan.


Ako se odjednom javi više gore navedenih čimbenika veća je vjerojatnost nastanka homoseksualnog poremećaja koji se usvaja još u ranom djetinstvu. U nezreloj dobi, razvoj djeteta obilježava upijanje i usvajanje obrazaca ponašanja, bez jake kontrole i filtara svijesti koji kod djeteta još nisu ni razvijeni. Zavođenje je vrlo rijetko uzrok homoseksualnosti, kod žena tek ponekad silovanje.

Prema dr. Richardu Fitzgibbonsu, glavni čimbenici koji dovode do slabog muškog identiteta, kao preduvjeta za razvoj homoseksualizma, je slaba povezanost s vršnjacima – u Americi često uslijed zadirkivanja i odbacivanja zbog slabih sportskih sposobnosti, slaba emocionalna veza sa ocem, te nepovjerenje u žensku ljubav – često zbog iskustva izdajstva od strane majke ili pak prevelikih zahtjeva koje su majke stavljale pred sinove.

Homoseksualni dječaci su najčešće ‘meki’, prepasivni, ‘dragi’… tu nije riječ o urođenim osobinama već o stečenim navikama. Ako je majka u životu dječaka imala središnju ulogu, onda on u mnogome oponaša svoju majku, njezine interese, način govora i uslijed toga se neće ponašati kao drugi dječaci, a onda će se lako osjećati ‘drugačiji od drugih’. Kod žena lezbijki je čest emocionalni odmak od majke.

Homoseksualnost je kompleks manje spolne vrijednosti. Homoseksualci imaju infantilno viđenje sebe, prisutna je tzv. lomljiva identifikacija, najčešće i loša slika oca. Sebe vide kao žrtve što im je zajedničko sa drugim ljudima s emocionalnim neurotskim problemima. Zbog zaostalost u predpubertetu i manjka muškog samopouzdanja ne mogu osjetiti pravu privlačnost prema ženama. Mladić se osjeća manje vrijedan u odnosu na svoje vršnjake, sklon se strastveno diviti i idolizirati vršnjake, a takve su čežnje u predpubertetu lagano erotizirane. Zbog zaostalosti u predpubertetu često je infantilno samosažaljenje – ‘jadan ja’ jer je autodramatiziranje karakteristično za egocentrično djete u predpubertetu. Jedan od faza sažaljenja obilježena je buntom, bijesom, protestom, sklonošću osveti…


Za homoseksualni izbor partnera vrijedi pravilo ‘obrnutosti’: kod željenog partnera se kao privlačne vide one osobine za koje adolescent smatra da ih ne posjeduje. Tako većina muških homoseksualaca kod partnera traži ‘muškost’.

Posljedice predpubertetske emotivne fiksacije su višestruke; nagon za samosažaljenjem koji se manifestira na različite načine, zadržavanje adolescentnih emocija, razmišljanja, želja, a budući da homoseksualna želja proizlazi iz fiksirane dinamike žaljenja samog sebe nalazi kratkoročno zadovoljenje. Zato Adler homoseksualnost definira kao seksualnu neurozu ili psihički infantilizam.

Kod žena sa lezbijskim sklonostima često nalazimo da su im očevi bili ‘emocionalno intenzivni’, alkoholičari ili zlostavljači. Takve žene, zbog bolnog djetinjstva i rane mladosti, imaju razloge da se plaše svoje ranjivosti u odnosu na muškarce. Također se i kod žena koje se nađu iznevjerenom od muškarca nakon dugotrajnih veza često plaše vezati s drugim muškarcima i traže izlaz kroz upuštanje u istospolne veze. Žene koje su bile seksualno zlostavljane ili silovane kao djeca ili adolescenti mogu nalaziti teškim ili skoro nemogućim da vjeruju muškarcima.

Drugi važan razlog istospolnim sklonostima kod žena je slabo razvijen ženski spolni identitet; često iskazan u poteškoćama u odnosima s majkom – emocionalno nepristupačnom ili nesklonom da afirmira kćerinu ženskost, zatim odbacivanjem od strane vršnjaka i loše mišljenje o vlastitom tijelu.

Duhovna degeneracija

Homoseksualnost je duhovna degeneracija ljudskog bića u njegovom najranijem stadiju odrastanja i usvajanja pogleda na stvarnost – a kroz nefiltrirane sadržaje svijesti – reflektiranje bolesti se ne pojavljuje odmah, nego s razvojem seksualnosti. Tek tada iskače ova teška psihička aberacija na scenu svijesti i postaje problem: asocijalno ponašanje, agresivnost i patnja i za okolinu i za bolesnika tj. bolesnicu.

Homoseksualnost ukratko kao kompleks više psihičkih, mentalnih i socijalnih poremećaja možemo definirati kao kompleks nedozrelosti muškarca i bježanja od odgovornosti, nedozrelost, zaostalost u razvoju (infantilnost) s retrogradnim učincima faze djetinjstva od 3. do 9. godine, nemogućnost adaptacija u normalno socijalno i mentalno okruženje. Zato pokušavaju izmijeniti ne sebe, nego svoje okruženje. Time izazivaju učinak otpora i sukoba na svim nivoima.

Definicija lezbijstva je: Seksualna praznina bez penisa i iz toga izvedeni strah i mržnja na muškarca. Mentalna nezrelost, infantilnost i kompleks zavisti prema muškarcu i kompleks krivnje prema ocu. U kompleksu zavisti prema muškarcu skriva se osjećaj niže vrijednosti zbog neposjedovanja penisa kao muškarac, a u odnosu kompleksa krivnje prema ocu – incestuidna žudnja.

To je psihički poremećaj tzv. ‘muškobanja’ ili ‘butch’, a psihički poremećaj tzv. ‘femme’ lezbijki je isto to, ali uz kompleks pridodane krivnje i straha zbog nesvjesne žudnje za penisom. Sve lezbijke ‘femme’ se straše muškarca i mrze muškarca jer se straše sebe. Filteri svijesti ne dozvoljavaju izlazak stvarnih sadržaja van jer bi to za osobu moglo imati katastrofalne posljedice (Jung je ovo i dokazao na primjerima).

Dakle, homoseksualnost je poremećaj mentalne zaostalosti u procesu psihičke tranzicije od djetinjstva prema seksualnom razdoblju, a poremećaj se reflektira buđenjem seksualnog kompleksa i, kasnije, sve više u obrascu asocijalnog sukoba s okolinom.


Lezbijstvo je poremećaj zavisti na muškost i strah od muškosti u isto vrijeme, stvarajući mentalnu konfuznost i seksualnu disfunkciju u psihičkom razvoju seksualnog kompleksa u skladu s naravnim zakonom morfologije.


Homoseksualnost nije u Sjedinjenim Američkim Državama (od strane American Psychiatric Association) formalno priznata kao mentalno oboljenje. Dio profesionalaca u oblasti mentalnog zdravlja, međutim, ne slaže se sa tim: nekoliko godina nakon uklanjanja homoseksualnosti iz „Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders“ (DSM), većina psihijatara u Americi su gledali na homoseksualnost kao na patologiju, a većina psihijatara širom svijeta i dalje nastavlja gledati na istospolne porive kao znak mentalne bolesti.

Priroda priznaje samo reprodukciju

Imajući sve gore navedeno u vidu, zamislite kakve štetne posljedice može imati dijete koje odgajaju roditelji homoseksualci. Poznata sociologinja dr. Milanka Vujičić o homoseksualcima kaže:

,,Sa sociološke točke gledišta, za dijete, zdrav razvoj dječjeg identiteta izrazito je štetno
da homoseksualci odgajaju dijete. Priroda priznaje samo reprodukciju, i sve ove varijetete i greške prirode moramo, htjeli – ne htjeli, odbaciti i naša planeta može opstati samo u ravnoteži između plusa i minusa… moramo biti na relaciji stroge spolne određenosti, i ja, kao sociolog i žena, smatram da je to jedini ispravan put i da se treba prema tome opredijeliti… iako je velika medijska kampanja populariziranja homoseksualnosti, i bojim se da će u skorije vrijeme biti sramota ne biti homoseksualac… tako da bi se trebalo okrenuti prirodnom ponašanju, naravno kultiviranom… ja sam za prirodne zakone.”‘
Otpadništvo najgore vrste’

Dr. Jovan Toševski, predstojnik katedre za anatomiju na medicinskom fakultetu u Srbiji je deklarirani liberal i vodeći ekspert za pitanja ljudske seksualnosti na ovim prostorima. Kada Toševski govori, znanstvena zajednica sluša. U svojoj knjizi ‘Skrivena seksualnost’ piše:

,,Muška homoseksualnost predstavlja manjkavost bar jednog od dva glavna nagona muškarca po morfopsihološkom modelu čovjeka, prije svega nagona za seksualnim spajanjem sa ženom. Homoseksualnost je jedna od najopasnijih pojava za našu vrstu… pada u oči utjecaj žena na povećanje broja stečenih homoseksualaca muškaraca kojih je sve više posljednjih desetljeća. Mušku homoseksualnost favorizira jaka biovlast najprije majke, a zatim cijele okoline, a žrtve su one osobe muškog spola koje imaju slabu muškost po rođenju. Te jedinke lako podliježu ženskom utjecaju, preuzimajući čak ženske obrasce ponašanja.

Homoseksualnost čovjeka koja se smatra alternativnom seksualnosti, u stvari je svjesno neopravdano usmjerenje koje se čini lakšim i različitim od obaveza koje muškost nameće. Osim toga, homoseksualnost se ne može podvesti pod kategoriju seksualnosti, jer negira osnovnu premisu seksualnosti (odnos suprotnih spolova). U tom smislu homoseksualnost predstavlja otpadništvo najgore vrste koje može biti stavljeno u grupu patoloških poremećaja i ne zaslužuje da bude stavljeno pod okrilje pojmova vezanih za termin seksualnosti, jer negira najvažniji modus žive prirode – dvospolnost. “

Polazište da se homoseksualnost proglasi abnormalnom jest činjenica da je čitava ljudska anatomija i psihologija oblikovana u smjeru razmnožavanja; prirodni objekt seksualnosti je dakle drugi spol. Ako se ta evidentnost izgubi iz vida ili potiskuje, javlja se znak mentalnog poremećaja.

Destruktivni izvori zadovoljstva

Homoseksualizam i slične pojave (lezbijstvo, biseksualizam…) su oblici destruktivnih izvora zadovoljstava koji ljude potiču na još destruktivnije i morbidnije aktivnosti. Prema istraživanjima, 83 % homoseksualnih osoba tijekom života ima seksualne odnose sa više od 50 partnera, a od njih 29 % sa više od 1000 partnera, a samo 1/16 živi sa partnerom u vezi neko vrijeme!

Seksualne perverzije u koje ulaze homoseksualci i njima slične osobe nadilaze najgore horore i najmorbidnije scene holivudske produkcije. Kada se vrše policijska istraživanja vrsta zločina koji se počine u različitim društvenim zajednicama, jasno se dolazi do zaključka da su ubojstva koje se počine u homoseksualnim zajednicama nešto najstravičnije, praćeno strašnim masakrima i iživljavanjima nad žrtvom. To samo dodatno oslikava stanje uma ljudi u takvim zajednicama.

Godine 1998. objavljeni su rezultati znanstvenog istraživanja u kojemu se pokazuje da jedan od tri homoseksualca pokuša samoubojstvo.43 Studija pruža dokaz čvrste povezanosti rizika suicida i bi/homo spolne orijentacije kod muškaraca. I drugi članci govore o tome, kao onaj objavljen u časopisu Pediatrics, o rizičnim faktorima za pokušaj suicida kod homoseksualne i biseksualne mladeži (14-21 god.). Oni homoseksualci koji dožive prirodnu smrt žive u prosjeku 18 godina kraće od heteroseksualaca.

Homoseksualno ponašanje je samo po sebi opasno i homoseksualci (epidemiološki gledano) se zato uvijek kategoriziraju skupa sa narkomanima, prostitutkama i promiskuitetnim osobama. Homoseksualci u SAD-u imaju 44 puta veću šansu da dobiju AIDS.45 Više od pola milijuna od ukupno milijun ljudi u SAD-u koji imaju SIDU su homoseksualci.46 Homoseksualci imaju veću šansu za zarazu Hepatitisom A i B, isto je i sa sifilisom – 65% svih slučajeva zaraze sifilisom u SAD-u čine homoseksualci iako zasigurno ne čine 65% populacije.
Homoseksualci su glavni ‘prijenosnik’ i razlog zašto se sifilis koji je zamalo iskorijenjen prije 10 godina opet pojavio u statistički značajnim brojevima.48 Također 15% homoseksualaca ima klamidiju.49 Pojava gonoreje 3,68 puta češća kod homoseksualaca, ujedno je 14% homoseksualaca njome i zaraženo. U istoj je zemlji zabilježeno da Epstein-Barr virus tip 2 ima 39% homoseksualaca.

Korištenje lubrikanata 3 puta povećava vjerojatnost za nastanak rektalne spolne infekcije – lubrikant ima toksični učinak na rektalno tkivo i stanice, a koristi ga 90% homoseksualaca. Znanstvenici čak tvrde da je korištenje lubrikanta među homoseksualcima češće od korištenja sredstava za zaštitu od spolno prenosivih bolesti.

Ali priručnik za prevenciju HIV-a kojeg je izdao ‘Iskorak’, a financirao grad Zagreb i Ministarstvo zdravstva preporuča upravo suprotno.

Da je seks kakav oni prakticiraju nezdrav jasno je iz činjenice da homoseksualci imaju 17 puta veću šansu da dobiju karcinom rektuma. Treba li uopće spominjati da normalna upotreba organa ne dovodi do oštećenja?! Homoseksualci imaju i 20 puta veću šansu da će konzumirati metamfetamin (sintetičku drugu) od ostatka populacije, to je pak povezano sa HIV-om; naime, 43% novozaraženih HIV-om u LA-u ujedno je bilo na metamfetaminu.

Homoseksualci imaju smanjenu očekivanu životnu dob za 8 do 20 godina, kronično, moguće i smrtno oboljenje jetre – zarazni hepatitis koji povećava rizik od raka jetre, oboljenje imunološkog sustava koje je gotovo uvijek smrtno – uključujući i popratna tumorna oboljenja, upala pluća, rak debelog crijeva koji je često smrtonosan, različita crijevna oboljenja i druge zarazne bolesti, daleko veći rizik od samoubojstva…

Infantiline metode za stvaranjem vlastite utjehe (mastrubacija, maštanje) lako dovode do psihičkog zarobljavanja. Budući da je uzrok homoseksualnosti neka neuroza, mnogi slučajevi pate od depresije, psihosomatskih teškoća, strahova, a nisu rijetke ni paranoidne tendencije. Postotak graničnih psihotika je veći nego u općoj populaciji. Česta je i ovisnost o alkoholu, drogi…. Michael Bailey, istraživač koji je na strani homoseksualnih lobija, priznaje da se oni koji žive homoseksualnim načinom života izlažu bitno većem riziku oboljenja od određenih emocionalnih problema, između ostalog i sklonosti samoubojstvu, teškim depresijama i tjeskobnim neurozama.Dr. Satinover zaključuje: ,,Povezanost analnog odnosa i neprestanog mijenjanja partnera najopasniji je profil ponašanja!”

Zbog svih ovih statističkih podataka homoseksualcima je zabranjeno donirati krv (u SAD-u od 1983.). Ne zato jer su vodeći ljudi u Zavodu za transfuziju ‘homofobi’ nego iz straha za one koji bi primali takvu krv. Diskriminiraju li oni na taj način neselektivno i institucionalno cijelu homoseksualnu populaciju? Pa naravno! Ali homoseksualnim aktivistima ne pada na pamet buniti se protiv toga jer bi onda liječnici iznijeli statističke podatke, a homoseksualni aktivisti ne žele da se o tome govori u javnosti.

Umjesto zaključka

Sveto pismo Novoga zavjeta, nastavljajući se na dosljednu starozavjetnu tradiciju naziva homoseksualne odnose ‘sramotnima’ i ‘protunaravnim’; tako sv. Pavao u Rim 1, 26-28 piše: ,,Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima, te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja. I kako nisu smatrali vrijednim držati se spoznaje Boga, predade ih Bog nevaljanu umu te čine što ne dolikuje”.

Katolička crkva ustraje kod učenja Svetog pisma i Tradicije; pozivajući vjernike da se suzdrže od nepravedne diskriminacije protiv homoseksualaca, naglašava ipak da se homoseksualni odnosi protive naravnom zakonu, te da oni u moralnom pogledu ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni (Katekizam Katoličke Crkve, t. 2357 – 2359).

Učiteljstvo Katoličke crkve, međutim, daje upute o vjerskim i moralnim pitanjima. Zato ono neće ponuditi odgovor da li homoseksualizam – kao poriv i praksa koja je ‘sramotna’, ‘protunaravna’ i ‘protivna naravnom zakonu’ – imamo smatrati bolešću.

Znanstveno ‘učiteljstvo’ je, pak, u modernom svijetu odlutalo od milenijskog konsenzusa ljudske misli da je homoseksualnost bolest: imamo jedan znatan dio liječnika i psihologa koji pružaju zdravstvenu pomoć homoseksualcima i koji će tvrditi da homoseksualnost nije bolest. U pravilu će ovi stručnjaci, doduše, također reći da homoseksualnost također nije niti ‘sramotna’, ni ‘protunaravna’, ni ‘protivna naravnom zakonu’. To jest, reći će ti stručnjaci kako homoseksualizam nije u neskladu sa njihovim vjerskim i moralnim nazorima. U javnosti – koja je često orkestrirana od dobro organiziranih homoseksualnih grupa – ovakvi će stručnjaci u pravilu dobivati pozitivnu i veliku pažnju.

Znatan dio liječnika i psihologa uopće ne želi pružati neku specifičnu psihološku pomoć homoseksualcima kao zasebnoj kategoriji: ako oni imaju problema s alkoholom, drogama, shizofrenijom – liječiti će ih kao i bilo koga drugoga. Otprilike po onoj narodnoj ‘ne bi se štel mešat’.

Imamo, naposljetku, nemali broj liječnika i psihologa (i znanstvenika u tim oblastima) koji će homoseksualnim nagnućima pristupiti kao psihičkim bolestima, i voljni su ih liječiti. Tvrde da za takvo što imaju razloga, i da su njihove terapije uspješne. Pišu o toj temi i znanstvene radove, makar najugledniji medicinski časopisi tekstove o njihovim izučavanjima – zacijelo zbog političkih obzira u ‘današnjem političkom trenutku’ – uglavnom odbijaju objavljivati. Do daljnjega.

Alen Peruško, psiholog

[EdgarFranjul]

Inicijativa 'U ime obitelji': Ne nasjedajte na provokacije tijekom Gay Pridea u Splitu i Zagrebu

Podsjeća se da su volonteri Građanske inicijative 'U ime obitelji' tijekom izjašnjavanja birača o potrebi raspisivanja referenduma iskusili mnoga vrijeđanja, ponižavanja i fizičke napade. 'Žalosno je da volonteri tijekom dva tjedna takvih napada nisu dobili javnu podršku i zaštitu vladajućih'.

Autor: Hina Petak, 07 Lipanj 2013 19:02


Građanska inicijativa 'U ime obitelji' pozvala je danas sve građane, a osobito one koji su podržali demokratsko odlučivanje birača na referendumu, da ne nasjedaju na moguće provokacije tijekom Gay Pridea u Splitu i Zagrebu.

Podsjeća da su volonteri Građanske inicijative 'U ime obitelji' tijekom izjašnjavanja birača o potrebi raspisivanja referenduma iskusili mnoga vrijeđanja, ponižavanja i fizičke napade. 'Žalosno je da volonteri tijekom dva tjedna takvih napada nisu dobili javnu podršku i zaštitu vladajućih'.

- Unatoč tomu, više od 710 000 građana izjasnilo se ZA referendum na kojem će svaki birač moći slobodno odlučiti o referendumskom pitanju kojim bi se u Ustav RH unijela odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca - ističe Građanska inicijativa 'U ime obitelji' u priopćenju.

Smatra kako je u demokratskom društvu, u kakvom svi želimo živjeti, pravo svake osobe da na miran i dostojanstven način slobodno izražava svoje mišljenje ili uvjerenje. Osuđuje svako vrijeđanje i svaki napad na bilo koju osobu te poziva odgovorne službe da poduzmu sve potrebnu za zaštitu dostojanstva i sigurnosti svih građana.

Poučeni uskraćivanjem zaštite građana volontera Građanske inicijative "U ime obitelji" pozivaju sve građane, medije i političare da se suzdrže od daljnjeg produbljivanja podjela zbog različitih mišljenja i stavova. Želimo graditi društvo mira i međusobnog uvažavanja u kojem se poštuje demokratska volja građana, ističu.

'Građanska inicijativa 'U ime obitelji' pokrenula je izjašnjavanje građana o tako važnim pitanjima kao što su brak, obitelj i posvajanje djece upravo zato da se korištenjem demokratskog mehanizama izbjegnu situacije kao u Francuskoj i nekim drugim državama u kojima se nasiljem na ulicama rješavaju pitanja na koja građani mogu demokratskim putem, u miru, dati odgovor', stoji u priopćenju.

Zadnja Promjena: Petak, 07 Lipanj 2013 17:02

[EdgarFranjul]

Otvoreno pismo Hrvatskoj psihološkoj komori

Utorak, 12 Srpanj 2011 09:46 Mirko Horvat Nekatoličke skupine - Pokreti


Lezbijska grupa "Kontra" i Centar za prava seksualnih i rodnih manjina "Iskorak" pokrenuli su kod Hrvatske psihološke komore postupke protiv našeg autora Alena Peruška. Kao i inače, postupaju te udruge prema uzoru srodnih na srodne udruge na Zapadu; u ovom slučaju vrše pritisak na psihološku struku, na način kako to već desetljećima čine i u zapadnim zemljama. Cilj je "začepiti usta" onim psiholozima koji nisu dio "LGBT lobija", kako bi na javnoj i stručnoj sceni ostali govoriti o problematici homoseksualizma samo oni psiholozi, koji "propovijedaju" teze za koje se zalažu LGBT udruge.

U nastavku objavljujemo tekst otvorenog pisma, koje je tim povodom naše uredništvo uputilo Hrvatskoj psihološkoj komori.



Udruga „Katolik“
Bartolići 9
10 000 Z A G R E B




HRVATSKA PSIHOLOŠKA KOMORA
Drniška 20
10 000 Z A G R E B
- Predsjednik HPK Hrvoje Gligora
- Etički odbor HPK




O T V O R E N O P I S M O

Poštovani,

od našega autora Alena Peruška saznajemo da je sa strane Lezbijske grupe Kontra i Iskorak – Centra za prava seksualnih i rodnih manjina izjavljena protiv njega disciplinska prijava kod Hrvatske psihološke komore, čiji je A. Peruško član. Također je Etički odbor Hrvatske psihološke komore – potaknut prijavom tih udruga – našeg autora već i pozvao na razgovor, te mu je najavljeno da će se Etički odbor očitovati o članku „Homoseksualnost sa znanstvenog gledišta“, koji je objavljen na našim web – stranicama.

Kao nakladnik gore navedenog članka, upućuje Udruga „Katolik“ ovo otvoreno pismo predsjedniku HPK i Etičkoj komisiji HPK, u svrhu zaštite prava naše udruge i prava našega autora Alena Peruška – zajamčenih člankom 3. Zakona o elektroničkim medijima (sloboda izražavanja i programska sloboda), kao i čl. 38., 40. i 68. Ustava RH, čl. 7. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, te čl. 9. i 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda



I. O ČLANKU


Naš autor i vaš član Alen Peruško je objavio članak „Homoseksualnost sa znanstvenog gledišta“ koristeći Ustavom zajamčene slobode govora, misli i kulturnog stvaralaštva. Pri tome on faktografski nije izrekao nikakvih neistina - čak nisu niti predstavnici udruga koji su sastavljali disciplinsku prijavu uspjeli pronaći takvih nepravilnosti. Članak u svakom pogledu odgovara zahtjevima koji vrijede za formu publicističkog novinarstva, gdje se baš zahtjeva jedan spoj stručnog znanja autora, točnosti u iznošenju činjenica i referenci, te otvorenosti u iznošenju autorovih vrijednosnih sudova.

Napominjemo kako članak sadrži precizan opis stajališta Katoličke Crkve u toj materiji i prikaz doktrine kojom se u zdravstvenim ustanovama u vlasništvu Katoličke Crkve u Sjedinjenim Američkim Državama vode kod pružanja psihološke i druge zdravstvene pomoći osobama sa istospolnim seksualnim porivima. Također se daje prikaz stajališta onog dijela psihološke i psihijatrijske struke u zemljama Zapada, koji se zalaže za „tezu“ da je homoseksualizam bolest u svim situacijama i pod svim uvjetima.

Stajališta tog dijela psihološke i psihijatrijske struke su, inače, već dugi niz godina učinjena dostupnima najširoj javnosti putem web – stranica udruge NARTH iz Sjedinjenih američkih država, gdje se može čitati vrlo veliki broj znanstvenih, stručnih i publicističkih tekstova o toj tematici – uključujući tu i „Handbook of Therapy for Unwanted Homosexual Attraction“ (grupa autora) iz 2009. Moramo uočiti da niti autori gore naznačenih tekstova (psiholozi i psihijatri), niti njihovi izdavači nisu postali predmetom „discipliniranja“ u SAD, niti igdje drugdje. Nisu, zapravo, niti u Hrvatskoj bili disciplinirani stručnjaci iz tih struka, koji su uzeli učešća na Okruglom stolu Hrvatske biskupske konferencije „Homoseksualnost – stanje ili opredjeljenje“ iz studenog 2002. godine.


II. O NASTOJANJIMA LBGT UDRUGA

Također moramo opaziti da „LGBT“ udruge maksimalno koriste standarde slobode govora radi izražavanja i promicanja svojih u javnosti nepopularnih stajališta. Sada, međutim, traže od HPK da „stane na kraj“ iznošenju suprotnih stajališta – čim netko (u ovom slučaju naš autor i vaš član Alen Peruško) izrazi svoje mišljenje, koje „slučajno“ dijeli većina hrvatskog (i svjetskog) stanovništva.


Smatram da bismo barem mi u Hrvatskoj mogli znati prepoznati te (neo)marksističke obrasce indoktrinacije, gdje se najprije nastoji ishoditi donošenje zakona koji su daleko „ispred“ javnog mnijenja, a onda se kombinacijom jednostrane propagande i onemogućavanja izražavanja suprotnih stavova nastoji (de)formirati javnost tako da – možda i nakon mnogo desetljeća – naposljetku podržava stavove te ideologije. Kažemo „barem mi u Hrvatskoj“, jer nisu narodi, intelektualne i političke elite SAD i drugih zapadnih zemalja imale prilike osjetiti na vlastitoj koži sve „blagodati“ marksističkog nastojanja „da se svijet učini boljim“.

Također nalazimo shodnim uputiti na ovu ideološku sastavnicu djelovanja LGBT udruga, jer članak našeg autora upravo počinje opširnijim prikazom djelovanja pristalica neomarksističke ideologije, čiji metafizički nazori teže svakoj vrsti „emancipacije“ čovjeka, uključivo „emancipaciju“ od biološke reprodukcije i obveza prema djeci (abortus), od spola u kojem je čovjek rođen („gender ideologija“) i naposljetku od života samoga (eutanazija).

Zaključno, smatramo da je etička dužnost Hrvatske psihološke komore – kao i svakog drugog segmenta građanskog društva – da zaštiti svoje članstvo i cjelokupnu javnost od neprincipijelnih pritisaka usmjerenih na deformiranje stručnih i znanstvenih kriterija, te javnog mnijenja u svrhu postizanja političkih ciljeva LGBT udruga, ili bilo kojih drugih društvenih grupa. Nije, naime, dopustivo pravnim, medijskim, političkim ili drugim manipulacijama postizati proizvoljno odabrane ciljeve jedne posebne društvene grupacije – kao što npr. znamo da „LGBT zajednica“ na nekim mjestima uspijeva postići da psiholozi „pomažu“ djeci i mladima čija spolnost nije do kraja formirana i koji imaju problema sa spolnom identifikacijom na način da dodatno promoviraju njihovu sklonost istom spolu, povećavajući na taj način brojnost „LBGT zajednice“. Ovakva je aktivnost dijela psihološke struke u izravnoj suprotnosti sa uputama Svjetske zdravstvene organizacije i nema uporišta u znanstvenim istraživanjima, izuzev u člancima i radovima koje objavljuju aktivisti LGBT udruga (a koji su aktivisti po struci psiholozi ili psihijatri) u zapadnim zemljama.


III. O SLOBODI IZRAŽAVANJA ZA SVE

Nadam se da Naslov sagledava, da će uvijek postojati stanoviti broj društvenih grupacija koja se sa gore navedenim vrstama tobožnje „emancipacije“ neće slagati, i da će među tim grupama očito uvijek biti vjerska zajednica koja je većinska u Republici Hrvatskoj. Također se nadam da će se Naslov oduprijeti pokušaju instrumentalizacije Hrvatske psihološke komore kao nekakvog bastiona neomarksističke i „LGBT“ propagande u Hrvatskoj.

To ne bi bilo nepravilno samo zato što su „pro – gay“ stavovi u Hrvatskoj iznimno nepopularni, nego u prvom redu zato što – sve ako se u toj propagandi osobito zauzmu homoseksualci koji su po struci psiholozi i pristalice neomarksističke i srodnih ideologija – takva propagandna nastojanja nužno moraju zanemariti činjenicu da je Međunarodnom klasifikacijom bolesti Svjetske zdravstvene organizacije transseksualizam posve jasno klasificiran kao duševni poremećaj, da je kao duševni poremećaj kojega treba liječiti naznačen poremećaj uloge spola u djetinjstvu (te se terapija djece sa istospolnim porivima ne smije smatrati za zlostavljanje djece, kako vole tvrditi LGBT udruge), a da se pod nazivom „egodistonička spolna orijentacija“ dijagnosticira duševni poremećaj kod svakog homoseksualca ili druge osobe sa istospolnim porivima, uz banalni uvjet da pacijent izrazi želju da ga se liječi.

Stoga proizlazi da bi „zauzimanje strane“ u ovom sporu idejne - a samo u manjoj mjeri stručne - naravi dovelo Hrvatsku psihološku komoru u situaciju u kojoj je American Psichologycal Association dovedena od strane svoje bivše predsjednice Sharon Stephens Brehm, koja je za 2007. god. za pitanja vezana uz homoseksualizam uspjela oformiti „Task Force“ sastavljen isključivo od stručnjaka koji su pro – gay aktivisti, a uglavnom su i javno deklarirani homoseksualci i lezbijke (sve ako takvi među američkim psiholozima ne predstavljaju nikakvu većinu)1. Potom taj „Task Force“ sastavlja u ime APA dokumente koje konzultiraju članovi Etičkog odbora Hrvatske psihološke komore, a gdje se djecu sa evidentnim poremećajem uloge spola u djetinjstvu (koji je u američkom Diagostic Statistical Manual „šifriran“ brojem 302.6, a u MKB šifrom 64.2) naziva „sexual minority children“2. Tako pro – gay aktivisti u redovima psihologa djecu sa klasificiranim psihološkim poremećajima (kojoj su psiholozi dužni pomoći, po mogućnosti na način da budu naposljetku oslobođena psihološkog poremećaja) „promoviraju“ u nekakvu političku „seksualnu manjinu“, kojoj se mora pristupati na način da se ne bi slučajno uvrijedili drugi članovi te „seksualne manjine“ (to jest, LGBT udruge) kojoj tobože pripadaju ta djeca. Na taj način se na jednoj razini objektivne stvarnosti djeca sa poremećajem uloge spola u djetinjstvu „oduzimaju“ iz djelokruga vlastitih obitelji i stavljaju u djelokrug „LGBT udruga“ – čiji članovi iskreno vjeruju da je u najboljem interesu te djece da postanu pripadnicima „LBGT zajednice“.

Također je pripremio „Task Force“ za APA (u istom dokumentu) izjavu kojom psihološka struka u Americi iznosi da su istospolni porivi i čini „normalne i pozitivne varijacije ljudske seksualnosti“ – što uopće nije pitanje stručnog izučavanja, nego stav metafizičkog (kada govorimo o pitanjima religije) i ideološkog (kada govorimo o pitanjima politike) reda. Pri tome su pro – gay aktivisti u sastavu „Task Force“ morali biti savršeno svjesni da svojim kolegama u struci podvaljuju jedno ideološko (a ne stručno, niti znanstveno) stajalište koje je u zavadi sa metafizičkim i idejnim stavovima velike većine svjetskog stanovništa i gotovo svih glavnih vjerskih zajednica3; pri tome struka nije prethodno odustala od klasificiranja cijelog niza istospolnih poriva kao mentalnih poremećaja, te pro – gay „Task Force“ na taj način „ispod žita“ poduzima korake kako bi stručnu i opću javnost uvjerila kako psihološka struka smatra normalnim porive koji su zapravo klasificirani kao psihička oboljenja.

Kako smo gore već naveli, pripadnici Udruge „Katolik“ i autori na portalu „katolik.hr“ iskreno vjeruju da u ovoj – i mnogim drugim stvarima – uvjerenja pobornika „LGBT ideologije“ (pa tako niti američkih pro – gay aktivista koji su ujedno psiholozi) nisu ispravna. Zakon nam daje pravo da takva svoja uvjerenja – u kojima smo sve, samo ne usamljeni – na javan način izražavamo.


Ovime iskazujemo odlučnost da se u javnosti zalažemo za naša uvjerenja.



IV. O POTREBI DA SE OSIGURA URAVNOTEŽEN PRISTUP U ETIČKIM RASPRAVAMA U HPK


Gore u ovom dopisu je upućeno na lošu praksu APA, koja je dopustila da jedna grupa pro – gay aktivista iznosi svoja stajališta o terapiji osoba sa istospolnom sklonošću, pozivajući se na tu psihološku asocijaciju.

Smatramo više nego očitim da Etički odbor HPK treba u svojem radu potaknutom od strane Udruga „Iskorak“ i „Kontra“ osigurati učešće također i onih hrvatskih stručnjaka, koji se zalažu za terapiju homoseksualizma, i koji će u najmanju ruku znati napraviti kritični odmak od raznih „deklaracija“ koje u SAD i drugdje pripremaju stručnjaci koji podržavaju „LGBT ideologiju“ i čiji tekstovi manje – više slijede obrazac koji smo u Hrvatskoj desetljećima mogli vidjeti kod stručnjaka koji su pripadali marksističkoj ideologiji: naime da tobože znanost dokazuje da je „naša“ ideologija ispravna i pobjednička, pa je onda „neznanstveno“ tvrditi da bi npr. Kanada mogla biti demokratičnija od „države radničke klase“ ili da kapitalistički privredni sustav može imati ikakvih prednosti pred samoupravnim socijalizmom. Ili, kada su u pitanju stavovi LGBT udruga, iznijeti notornu činjenicu da je život homoseksualnih osoba težak i njihovo objektivno stanje nezavidno, bez obzira koliko liberalnosti od društvene zajednice u kojoj žive uspiju ishoditi. Pravi stručni i znanstveni stav je čak i u vrijeme „diktature proletarijata“ odbacivao takva kvaziznanstvena stajališta; u vrijeme kada u Hrvatskoj doista nemamo nikakvu diktaturu, još manje ima razloga da Hrvatska psihološka komora samu sebe čini žrtvom sličnih kvaziznanstvenih ideologizacija, koje proistječu od LGBT udruga i njihovih pobornika među stručnjacima i znanstvenicima.

Više smo nego sigurni, da ne mora Udruga Katolik „prokazivati“ imena hrvatskih psihologa i psihijatara koji misle da duševne poremećaje kategorizirane u MKB treba liječiti, i da „sexual minority children“ moraju imati stanovitu – makar načelnu - obranu od homoseksualne propagande, homoseksualne pornografije i neodgovornih pristupa pojedinaca iz „LGBT zajednice“, makar „udruge“ mislile da svaka seksualna perverzija popisana u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti predstavlja nekakav „gender“.

Smatram da pogađamo raspoloženje hrvatske javnosti, ako od Hrvatske psihološke komore očekujemo u ovoj stvari razborit i uravnotežen pristup.


S izrazima štovanja,


Za Udrugu „Katolik“,

Mario Šudić, predsjednik






Na znanje:
- Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za obitelj
- Ured Hrvatske biskupske konferencije za obitelj
- Odbor HBK za sredstva društvenih komunikacija
- Tiskovni ured HBK



1 „The 2009 APA Task Force Report – Science or Politics“, Joseph Nicolosi PhD, siječanj 2010 god., http://narth.com/2011/01/dr-nicolosi-on ... ce-report/

2 Report of the American Psychological Association „Appropriate Affirmative Resposnes to Sexual Orientation Distress and Change Efforts“, kolovoz 2009., http://www.apa.org/about/governance/cou ... tation.pdf

3 usp. npr. „Promišljanja u svezi sa zakonskim prijedlozima o proiznavanju zajednica osoba istoga spola“. Rim, lipanj 2003. god., Kongregacija za nauk vjere po Joseph Ratzinger i Angelo Amato, http://katolik.hr/crkvamnu/dokumentimnu ... toga-spola

< « » >