Prosvjednici 'protiv ćirilice' – zločinci ili ipak žrtve?

[EdgarFranjul]

KOMENTAR ANTE MIKIĆA
Prosvjednici 'protiv ćirilice' – zločinci ili ipak žrtve?

Datum objave:
12.04.2013 22:30
Autor: Anto Mikić

Prije negoli su i stigli do Trga, prije nego što su razvili ijedan transparent i izrekli ijedan zahtjev, prosvjednici su već bili temeljito popljuvani, izvrijeđani i kolektivno etiketirani, a oni koji dvoje bi li im se pridružili očitom su manipulacijom od toga odvraćani. I nikome, ama baš nikome relevantnome sve to skupa nije bilo problem vrijedan osvrta

Vjerujte mi na riječ, uopće nisam mislio pisati o nedavnome zagrebačkom prosvjedu protiv ćirilice, odnosno protiv uvođenja dvojezičnosti u Vukovaru. Niti sam na tome prosvjedu bio (ne privlače me prosvjedi ni masovna okupljanja uopće), niti o uvođenju dvojezičnih natpisa u Vukovaru imam neki čvrsti, nepromjenjivi stav koji bih htio promovirati, niti se baš tako rado upuštam u te traumatične i zamršene ratne i poratne odnose i priče. Uostalom, netko će reći, taj je prosvjed ionako tek lanjski snijeg, stara priča koju su nove teme ionako već izgurale iz fokusa javnosti, pa čemu onda uopće gubiti vrijeme.

No vrag mi ne da mira! A i baš na dan kad se odlučujem za temu, internetske je portale preplavila kvazi-polemika između Ivana Miklenića s jedne te Građanske akcije i skupine civilnih udruga okupljenih u Platformu 112 s druge strane, pa me sve nešto žuljaju prsti! Nema mi druge nego ću, kako mi se čini, morati ne samo napisati štogod o temi kojom se nisam kanio baviti, nego ću pritom pogaziti i barem dva principa kojih sam se dosad tako vjerno pridržavao: nikad ne polemiziraj s anonimcima koji svojim imenom i prezimenom ne žele istupiti u javni prostor i nikad se ne upuštaj u javne polemike na strani onih koji se i sami mogu (o)braniti.

Ipak, prije nego krenem s gaženjem tih svojih dosadašnjih principa, valja mi se pokušati uvući u kožu prosvjednika koji su te nedjelje iz Vukovara krenuli put Zagreba. Prije negoli su i krenuli, jedan ih je istaknuti predstavnik vlasti, potpredsjednik Sabora Nenad Stazić, biranim riječima opisao kao ‘primitivne šovinističke mase udružene u kojekakve samozvane stožere kojima smeta dvojezičnost u Vukovaru’ te ‘nepismene neznalice i suvremene barbare’. Čim su pak stigli, zagrebački su ih nadvožnjaci dočekali urešeni transparentima na kojima je pisalo ‘Ruka na srcu - govno u glavi’ i ‘Ustaše i četnici, marš iz Lijepe Naše’, a zagrebačka medijska javnost priopćenjem već spomenute Građanske akcije u kojima ih se slikovito opisuje kao ‘rulju zakrvavljenih očiju’. Uobičajenim priopćenjem američke ambasade uoči svakog sličnog prosvjeda iz sata u sat se mahalo kao ozbiljnim nagovještajem da se u Zagrebu spremaju neredi, sve ne bi li na prosvjedima bilo što manje ljudi. Dakle, prije negoli su i stigli do Trga, prije nego su razvili ijedan transparent i izrekli ijedan zahtjev, prosvjednici su već bili temeljito popljuvani, izvrijeđani i kolektivno etiketirani, a oni koji dvoje bi li im se pridružili očitom su manipulacijom od toga odvraćani. I nikome, ama baš nikome relevantnome sve to skupa nije bilo problem vrijedan osvrta.

Nisu ti prosvjednici bolje prošli ni u danima koji su uslijedili. Istraživalo se koliko je koštao taj vlak kojim su iz Vukovara stigli u Zagreb, propitivalo ‘tko zapravo stoji iza njih’, po Vukovaru lijepilo slike koje tobože dokazuju da su oni igrači HDZ-a i HSP AS-a; ugledna su komentatorska pera pojašnjavala kako te slike vrijede ‘više od tisuću riječi’, nazivalo ih se ‘hrvatskom sramotom’ i nepopravljivim luzerima. Uzalud će ti vukovarski branitelji i logoraši pojašnjavati kako su put sami platili, a ‘sporne’ su slike nastale na javnome skupu na koji su pozvani svi vukovarski vijećnici jer slika o njima unaprijed je zgotovljena i sve što od te slike odudara moralo je biti osuđeno na neuspjeh i očitu marginalizaciju.

Tko su uopće ti prosvjednici i što oni uopće rade na ulici? Na to pitanje, eto, svih ovih dana i tjedana nikako da dobijemo odgovor. A on je, zapravo, tako jednostavan. Ti su ljudi žrtve. Najprije su bili žrtve 1991. kad su bili izloženi brutalnoj agresiji i kad su izgubili bitku za svoj grad. Kad su njihove najbliže nemilosrdno ubijali, njih pozatvarali po logorima, a preživjele članove obitelji silovali i prognali. Bili su žrtve i u procesu mirne reintegracije, nakon što su se vratili u svoj porušeni grad - svojim zatvorskim čuvarima, silovateljima i progoniteljima. U interesu mira ‘progutali’ su i opću amnestiju, pristali da im dojučerašnji progonitelji postanu policajci; oni koji su im u logorima iznuđivali priznanja i pisali optužnice, danas im ovjeravaju potpise i izdaju potvrde u gradskome poglavarstvu. I dalje traže svoje nestale, premda među njima žive oni koji znaju gdje su pobijeni i pokopani. Na sve su to pristali, već 15 godina cijelim svojim bićem strpljivo sudjeluju u svojevrsnom laboratoriju suživota – bez ijednog ozbiljnijeg incidenta. Premda su u međuvremenu toliko puta prevareni, i od vlasti i od oporbe iskorišteni, a od većine medija prezreni. Pa tim bi se ljudima trebalo pokloniti do poda! Njima bi u središtu Zagreba trebalo dići spomenik i odati priznanje što Hrvatskoj daju humano lice zemlje koja ima snage oprostiti i prihvatiti – čak i dojučerašnje progonitelje i neprijatelje.

Umjesto toga danas, kad prvi put uopće nešto odlučnije traže, kad upućuju vapaj da ih se sasluša i da se ne testira njihovo toliko puta iznevjereno strpljenje – vlast ih uopće ne želi čuti, nego ih otvoreno vrijeđa kao ‘primitivne šovinističke mase’ i ‘nepismene neznalice i barbare’; oporba ih i opet želi iskoristiti, a zagrebački ih nadvožnjaci, s potpisom anonimnih autora, tjeraju ‘van iz Hrvatske’.

Oni, ukratko, nisu vrijedni ničije pažnje. Čak ni pažnje zakletih boraca za ljudska prava, suživot, pomirenje, suočavanje s prošlošću, ženska, rodna, zdravstvena i svekolika druga prava. Po procjeni najutjecajnijih nevladinih udruga okupljenih u Platformu 112, jedini tko je, uz prosvjednike, zaslužio osudu jest Ivan Miklenić (dakako, preko njega i cijela Katolička crkva) – i to zbog teksta koji je objavio i potpisao u novinama - a jedini koji su zavrijedili zaštitu jesu oni koji su te prosvjednike - a zapravo jedine istinske žrtve – divljački izvrijeđali kao ‘krvožedne primitivce’, lažne branitelje i hrvatsku sramotu! Kao da im samoizabrana anonimnost sama po sebi ne daje ne samo apsolutnu zaštitu od kritike, nego ih lišava i bilo kakve odgovornosti da imenom i prezimenom stanu iza svojih javno izrečenih stavova i postupaka. Mašala! Blago zemlji s tako istančanim ljudskopravašima koji žrtvu, sudeći po zadnjim umivenim priopćenjima, ne bi prepoznali ni da se s njom sudare na ulici! I blago društvu s tako hrabrim, odgovornim i profinjenim građanskim aktivistima.

[puls]

Lijepo je čovjek napisao.....zapitaš se........

[DeeJay]

Tako i tako zadnjih desetak godina rijetko, samo kada zbilja nemam izbora, odem u Zagreb. Sad znam da ću te svoje odlaske još više prorijediti. Zašto? Sve je čovjek napisao točno kako je! Kockoglavi druge optužuju da su kockoglavi, primitivci, ksenofobi, šovinisti, zapjenjeni mrzitelji zakrvavljenih očiju druge optužuju da su primitivci, ksenofobi, šovinisti, zapjenjeni mrzitelji zakrvavljenih očiju. Sve po starom, isprobanom receptu Drž'te lopovaaaaa!!! I među takove da idem, pa makar i na sat vremena? No way!

Ćirilica u Vukovaru? NE, NIKADA!

Revizija SVIH biračkih spiskova, brisanje sa njih svih Srba koji de facto žive u Srbiji ili gdje drugdje a u Vukovar i Hrvatsku općenito dolaze organizirano samo da bi glasali (ne glasovali, iako se veli da se životinje glasaju a ljudi glasuju) i ponavljanje izbora u Vukovaru? POD HITNO!

[EdgarFranjul]

http://www.index.hr/vijesti/clanak/zar- ... 98374.aspx

POVODOM postavljanja dvojezičnih natpisa u Vukovaru svoje su mišljenje dale i udovice hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Priopćenje prenosimo u cijelosti.

"Zbivanja ovih dana u Vukovaru u hrvatskom narodu vraćaju sjećanja u dane razaranja Vukovara, u dane ubojstava, progona, gaženja svakog dostojanstva ljudskih prava, gaženja žrtava i krvi. Žalosno je da iza tog sramotnog čina stoji Hrvatska policija, Hrvatska vlada, Hrvatski predsjednik koji bez imalo pijeteta prema vukovarskim i drugim žrtvama Domovinskog rata upotrebljavaju nasilje i zakulisne radnje kako bi ponizili sve žrtve - uvođenjem ćiriličnih natpisa u Vukovaru. U ime udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, u ime obitelji i svih žrtava Domovinskog rata tražimo odgovore na pitanja:

- Do kada će hrvatske institucije, pod izlikom poštivanja zakona, propisa i geslom izgradnje mira i tolerancije, obezvređivati žrtve i stradanja naših najmilijih? Pozivajući se na zakone, a za koje smo svjedoci ovih dana poput "Lex Perković" da su im žrtve nevažne jer ih zatamnjuju ideologijama jednoumlja i lažne pravde i prava. Hitler, Tito, Staljin i netko drugi pozivao se na zakone? Ako ti zakoni nisu moralni, ako vrijeđaju dostojanstvo, a pogotovo u slučaju žrtve – Vukovar, onda treba dobro o njima razmisliti! I Europska Komisija ostavlja otvorenim Hrvatskoj da to pitanje riješi na nacionalnoj i lokalnoj razini. Pitanje je zašto hrvatske vlasti gaze dostojanstvo žrtve i krv hrvatskoga naroda? Isto tako, do kada će otvarati i kopati po našim ranama koje su presvježe da bi zacijelile? Poštujući volju i "tobože" nečija prava ne može se blatiti i oskvrnjivati grobove nevinih žrtava? Zašto se u Vukovaru ignorira Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, posebice članak 8.?

Nisu žrtve odredile pod kojim simbolima i ideologijom će ginuti i stradati!

Četiri ćirilična slova su razrušila Vukovar i prekršila sve međunarodne konvencije i zatrla svu humanost i ljudskost nad žrtvama Ovčare nad kojom žele postaviti ploču "Oвчара", kao konačan pečat.

Poštujemo sve građane Republike Hrvatske, njihove kulture i kulturnu baštinu bez iznimke, ali isto tako tražimo od svih da poštuju domovinu Hrvatsku, Ustav i Ustavne zakone, njene posebnosti, kulturu i posebno stečevine Domovinskog rata.

Tražimo poštivanje pijeteta žrtve i napokon spokoj i mir onima koji su izgubili svoje živote. Razumno vodstvo hrvatske države mora naći načina odgode, načina izuzeća uvođenja ćirilice u Vukovar, a ne na "agresorski način" vježbati i primjenjivati silu nad Gradom Patnikom. Ovim pozivamo hrvatske policajce branitelje, sinove hrvatskih branitelja da shvate kako s njima manipuliraju i šalju ih na Vukovar. Oni, koji nisu bili u Vukovaru, a to su mogli biti u vrijeme Domovinskog rata, na pozicijama su s kojih obnavljaju vukovarsku tragediju. Udruga udovica hrvatskih branitelja Domovinskog rata Grada Zagreba i Zagrebačke županije, još jednom apelira i poziva na mir, posebno policajce da ostave Vukovar, jer branitelji su ga branili i neće mu naškoditi, ali današnji policijski zapovjednici očito, ili su zaboravili, ili im je Vukovar nevažan pa šalju specijalce. Zar hrvatska policija mora biti u službi agresora produbljujući bolne rane devedesetih godina?

Udruga udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Grada Zagreba i Zagrebačke županije zgrožena je novim činom represivnih mjera i pokazivanjem sile, državnih institucija prema aktivistima, istaknutim i zaslužnim braniteljima iz Domovinskog rata, koji su samo koristitli demokratsko pravo neslaganja sa odlukama vlade i mjerama državnih institucija koje se protivno volje večine i interesa svih građana provode u Vukovaru.

Oštro prosvjedujemo protiv privođenja g. Josipa Klemma te pozivamo sve nadležne na uključivanje razuma i toleranciju.

Ovakvim mjerama, iskazom sile i moči koristeći državne institucije (policiju), samo se podižu tenzije i nepotrebno nezadovoljstvo branitelja i građana.

Izražavamo zabrinutost, molimo za mir!", stoji u priopćenju.

Za Udrugu udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata
Grada Zagreba i Zagrebačke Županije
Rozalija Bartolić, predsjednica

[EdgarFranjul]

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/9 ... zivna.html

Branitelji na rubu: Situacija je opasna i eksplozivna!

Apeliramo na Predsjednika Vlade RH, a poglavito na ministra Unutarnjih Poslova da se ne podižu tenzije, da se ne prijeti i ne sprovodi nikakva sila, te da u svojim javnim nastupima Branitelje ne nazivaju šovinistima i ne drže moralne prodike o tome kakvi bi Branitelji trebali biti. Također, međusobna politička prepucavanja, tko je više kriv za novonastalu situaciju u Vukovaru ne želimo više slušati.

Članovi Savjeta ministra Branitelja Predraga Freda Matića obratili su se priopćenjem svim građanima RH, svim Braniteljima, svim Braniteljskim Udrugama i stradalnicima Domovinskog rata sa zaključcima ovoga tijela održanog na telefonskoj sjednici potpisanih članova Savjeta bez ministra 3. rujna. 2013., a povodom nemilih događaja u Vukovaru i postavljanja ćiriličnih natpisa, a poglavito povodom uhićenja članova Stožera za obranu Hrvatskog Vukovara i našeg kolege savjetnika Tomislava Josića.

Evo što su rekli Matićevi savjetnici:

'Ovim se putem obraćamo i mjerodavnima u Vladi RH i svim političkim strankama s gore navedenim zaključcima. Na zadnjoj sjednici Savjeta, održanoj 12. ožujka. 2013. godine pod točkom dnevnog reda: Ćirilica u Vukovaru, s tematikom dvojezičnih natpisa u Vukovaru, ministar branitelja Fred Matić zatražio je mišljenje svakog od 12-orice članova Savjeta da se ponaosob izjasne o ovoj temi.

Moramo izvijestiti cjelokupnu Hrvatsku javnost, Vladu RH i sve političke stranke kako su se svi članovi Savjeta ponaosob izjasnili; 'NE ĆIRILICI U VUKOVARU I TO NE SA ODGODOM, NEGO NIKADA!' Ministar je pri tome tražio da se ugasi audiosnimanje Sjednice. Osim nas savjetnika, za Ne ćirilici u Vukovaru izjasnile su se uglavnom sve Udruge proistekle iz Domovinskog rata. Mi ovu trenutnu situaciju u Vukovaru ocjenjujemo vrlo opasnom i eksplozivnom, a koja može naštetiti stabilnosti Republike Hrvatske, te tražimo hitnu odgodu bilo kakve aktivnosti po pitanju postavljanja tabli s dvojezičnim natpisima. Najoštrije osuđujemo drastičnu upotrebu represivnih mjera u vidu sprovođenja u pritvor, a isto tako i istražni zatvor članova Stožera za obranu Vukovara.

Apeliramo na Predsjednika Vlade RH, a poglavito na ministra Unutarnjih poslova da se ne podižu tenzije, da se ne prijeti i ne sprovodi nikakva sila, te da u svojim javnim nastupima Branitelje ne nazivaju šovinistima i ne drže moralne prodike o tome kakvi bi Branitelji trebali biti. Također, međusobna politička prepucavanja, tko je više kriv za novonastalu situaciju u Vukovaru ne želimo više slušati. Nakon svega što se dogodilo u nametnutom nam obrambenom ratu ne možemo i ne želimo gledati dvostruka mjerila koja važe u Republici Hrvatskoj, pod krinkom nekakve isforsirane pomirbe.



Naime, na Braniteljima se cijelo vrijeme od završetka Domovinskog rata provodi represija, a abolirani agresor, a poglavito u posljednjih godinu dana sustavno vrši orgijanja i sije sjeme razdora i nekih mogućih novih sukoba. Naime, ne može se negirati i zatvarati oči pred istinom da se na utakmici u Vukovaru skandira; 'Ovo je Srbija', da Predjednik Srbije Nikolić otvoreno govori da je Vukovar srpski grad, kad teroristi koji su napadali Hrvatsku dolaze na Baniju i hoće podignuti spomenik svojim suborcima, odnosno agresorima koji su napadali Suverenu Državu Hrvatsku i javno se hvale da su se borili protiv Hrvatske, kad se u Maniastiru Krka okupi 15-ak tisuća 'Pravoslavnih vjernika', gdje se pjevaju četničke pjesme, kad Jandrio Jato otvoreno pjeva o SAO Krajini koja još nije propala, a sve to u nazočnosti Zapovjednika PU šibensko-kninske i Hrvatske Policije koja je sve to promatrala i slušala, a istovremeno nisu reagirali na to. Gdje ste svi Vi hrvatski političari i Domoljubi kada se sve češće provlači teza o građanskog rata u Hrvatskoj?!



Gospodine Ministre Branitelja Matiću… Zašto niste nikada javno osudili ovakove nacionalističke istupe?

Da ova situacija ne bi eskalirala, tražimo od ministra Uprave Arsena Bauka da ponovi popis stanovništva u Vukovaru, te da popisu nazoči i Povjerenstvo koje će formirati Hrvatski Branitelji. Mi nismo za nikakvo nasilje. Mi nismo za nikakvu destrukciju suživota, ali tražimo da se normalizacija odnosa i suživota dogodi na temeljima jasne i nedvojbene istine 'Tko je bio agresor i tko se kome mora, ali iskreno ispričati'. Ono što sada vidimo u kontinuitetu svih dosadašnjih Vlasti jest isforsirano i nasilno provođenje pomirbe, što jednog dana može imati nesagledive posljedice na ovim prostorima.'



Potpisnici su:

Ivica Pandža Orka
Željko Soldo
Ivica Arbanas
Roko Mijić
Božo Kožulj
Ljiljana Alvir
Stevo Šimunović
Zvonko Pausić
Tomislav Josić
Miroslav Josić

[EdgarFranjul]

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... vnika.html

Hrvatska nije demokratska ni pravna država sve dok Vukovar ima više birača nego stanovnika

U sadašnjem trenutku malo se tko sjetio ukazati da u Vukovaru prema posljednjem popisu stanovništva živi 27 683 stanovnika, a da je u biračkim spiskovima upisano 32 612 birača, dok da konfuzija bude još veća i manipulacija olakšana prema policijskoj evidenciji u Vukovaru se vodi 42 231 osoba s mjestom prebivališta.

Samo po tom podatku Hrvatsku se ne može smatrati državom u kojoj je na snazi vladavina prava, jer se ovdje radi o prijevari, pa u skladu s time u širem smislu ni državom koja je demokratski ustrojena.

Posljednji događaji u Vukovaru opravdanim revoltom branitelja i građana Vukovara zbog postavljanja ćiriličnih ploča na javnim zgradama potpuno su zanemarili temeljnu činjenicu kako se to moglo dogoditi. Jednostavnim rječnikom rečeno to se dogodilo velikom prijevarom u kojoj su sudjelovali organi hrvatske vlasti a koju svojim izjavama podržavaju brojni političari na čelu ni manje ni više s predsjednikom Republike Ivom Josipovićem. Prijevara u kojoj sudjeluju organi vlasti sastoji se u tome što je odluka temeljena na Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina donesena na temelju lažnih podataka. U sadašnjem trenutku malo se tko sjetio ukazati da u Vukovaru prema posljednjem popisu stanovništva živi 27 683 stanovnika, a da je u biračkim spiskovima upisano 32 612 birača, dok da konfuzija bude još veća i manipulacija olakšana prema policijskoj evidenciji u Vukovaru se vodi 42 231 osoba s mjestom prebivališta. Samo po tom podatku Hrvatsku se ne može smatrati državom u kojoj je na snazi vladavina prava, jer se ovdje radi o prijevari, pa u skladu s time u širem smislu ni državom koja je demokratski ustrojena.

Očito je dakle da u slučaju Vukovara nisu poštovana ni manje ni više nego tri zakona: Zakon o prebivalištu, Zakon o boravištu i Zakon o popisu birača. Nepoštivanje tih zakona dovelo je do toga da srpska manjina u Vukovaru sačinjava više od 33 posto stanovništva što je temelj iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina da imaju pravo na dvojezične natpise.

U više navrata je upozoravano iz različitih izvora kako bi se evidencija stanovništva u Vukovaru trebala dovesti u red, ne samo zbog postotka pripadnika srpske manjine, nego i zbog lokalnih i saborskih izbora. Ta upozorenja jednostavno su ignorirana na razini vlasti, pa upravo smiješno zvuči izjava ministra uprave Arsena Bauka da se u Vukovaru samo provodi hrvatski zakon, kad je on sam propustio da izvrši primjenu spomenuta tri zakona koja bi broj stanovnika i onih s prebivalištem bitno smanjila na račun postotka srpske nacionalne manjine.

Opće je poznato daveći broj pripadnika srpske nacionalne manjine prijavljenih u Vukovaru živi u Srbiji, a u Hrvatskoj koristi pogodnosti i sudjeluje na lokalnim i saborskim izborima. Arsen Bauk je uoči posljednjih lokalnih izbora bio i te kako revnostan kad je policija takvu provjeru provela u Vrgorcu, gdje je ustanovljeno da na adresama postoji oko 1000 ljudi koji tu ne stanuju. Arsen Bauk je kao resorni ministar najveći krivac što je do incidenata u Vukovaru uopće došlo, pa bi trebalo tražiti njegovu ostavku, ali to ne može pokrenuti vodeća oporbena stranke HDZ jer je i sama za vrijeme Sanaderove Vlade sudjelovala u usvajanju zakona koji je srpskoj manjini dao pravo na dvojezične natpise. S druge strane Baukov šef premijer Zoran Milanović, opterećen svojom jugoslavenskom prtljagom čak naziva pripadnike srpske manjine kao svoje glasače jednostavno Srbima, iako to oni, govoreći političkim rječnikom, nikako ne mogu biti, budući da je Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda i nacionalnih manjina koje u njoj žive.

Pozivanje na poštivanje zakona u ovom slučaju je najobičnije licemjerje, kojega je demonstrirao i sam predsjednik Republike Ivo Josipović. On je pozvao sve one koji su aktivni u politici, dakle i samoga sebe 'da budu odgovorni, da budu na visini poslanja koje imaju kao političari i učine sve da zakon bude poštovan'. Naravno predsjednik Josipović pri tome misli na Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, a ne na tri zakona koje vlasti nisu poštovale što je njihovim zaobilaženjem dovelo do sadašnjeg napetog stanja u Vukovaru. Kad je već riječ o predsjedniku Republike on je jedan od vodećih političara koji na razne načine ne poštuje zakone, počevši od ustanovljenja njegovog ureda u kojemu mu je jedan od vodećih savjetnika britanski Srbin dr. Dejan Jović, te do sramotnog odgovora na tvrdnju srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića da je Vukovar srpski grad, na što Ivo Josipović nije kategorički odgovorio da je Vukovar hrvatski grad nego da je to grad u kojemu žive Hrvati i Srbi.


Jednako se može kazati i za priopćenje koje je izdala Vlada u kojemu se pozivaju sve stranke da se distanciraju od gaženja temeljnih vrijednosti demokracije. Za Vladu 'temeljna vrijednost demokracije' očito nije poštivanje zakona koji su doveli do apsurdne situacije u Vukovaru s prenapuhanim brojem osoba s prebivalištem u gradu, te većim brojem birača od službenog popisa stanovništva.


Konačno treba analizirati i izjavu saborskog zastupnika i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca koji svojom politikom osobito u posljednje vrijeme potstiče napetost između hrvatskih vlasti i srpske nacionalne manjine. On je i ovaj put demonstrirao dvostruka mjerila kad se događaju ovakvih incidenti, jer za njega postoje incidenti samo na hrvatskoj strani, ali ne incidenti koje izazvivaju pripadnici srpske manjine osobito u istočnoj Slavoniji.

Po njemu događaji u Vukovaru su poruke netolerancije, ali za njega nisu poruke netolerancije tri prsta koje provokativno pripadnici srpske manjine upotrebljavaju u raznim zgodama u tom dijelu Hrvatsku, ili divljanje i provokacije srpskih navijača na nedavnim košarkaškim utakmicama u Vukovaru. Pupovac je pozvao sve političke stranke u Hrvatskoj na poštivanje zakona, ali po njemu to su samo zakoni koji idu u prilog, bez obzira jesu li temeljeni na realnim činjenicama, srpskoj nacionalnoj manjini koja je u Hrvatskoj zaštićena zahvaljujući popustljivosti vlasti kao ni jedna druga manjina u Europi, a da se ne govori o hrvatskoj manjini u Srbiji.


Autor: Vjekoslav Krsnik

[EdgarFranjul]

Piše: Marinko Jurasić

Na povratku iz Splita s otkrivanja spomenika 4. gardijskoj brigadi Ivica Vrkić u ponedjeljak oko 23 sata došao je pred zgradu vukovarske policije među prosvjednike. Ne kao političar ili osječki gradonačelnik, već kao počasni građanin tog simbola stradanja i jer je uvidio da nije završio mirnu reintegraciju, za što se osjeća suodgovornim. Vrkić se time nametnuo kao posrednik u vukovarskoj drami pa ga i Stožer za obranu Vukovara vidi kao takvog.

– Svakako podržavamo takav prijedlog i mi Vrkića smatramo našom tihom diplomacijom. Radi se o čovjeku koji je učinio mnogo za Vukovar za mirne reintegracije pa može i sada. Kao počasni građanin ima i određenu moralnu obvezu – kaže Vlado Iljkić, jedan od čelnika vukovarskog Stožera. Svoje motive Vrkić nam je objasnio u intervjuu.

Podržavamo Vrkića

– Nisam mogao otići kući mirno spavati kad vidim da je Vukovar budan. Samoinicijativno sam otišao u Vukovar da razgovaram s prosvjednicima i policijom na način kako sam to radio i u mirnoj reintegraciji. Dijalogom je uvijek moguće naći rješenje, kako bi se ljudi i odnosi hladili, a ne zagrijavali.

Neki su vam prosvjednici prigovorili da je mirna reintegracija kriva za sve?

Većina njih je za dijalog, a ne za radikalizaciju. Tu nema politike, već je riječ o domoljubnoj dimenziji koju treba razumjeti. Neki su me pokušali provocirati, ali ne mogu jer imam čvrst stav o odnosima Srba i Hrvata, a kad su me čuli što sam rekao državnom odvjetniku koji je u stanju spavati iako ne zna što će se do jutra događati, shvatili su da sam došao bez kompleksa otvoreno razgovarati. Svaka figa u džepu s bilo koje strane samo nas razdvaja i za to nemamo više vremena i prostora, moramo se baviti gospodarstvom kako bismo preživjeli, a ne baviti se glupom politikom. Rekli su mi da sam ja kriv što su Srbi ostali u Vukovaru. Naravno da sam im odgovorio da nisam kriv, već zaslužan što su ostali, pod pretpostavkom da poštuju hrvatsku državu. Štitio sam interese Srba, ali i interese Hrvatske. Smatrao sam i da je moje moralno pravo da kažem našim ljudima da su u pravu, da se ne može primjenjivati zakon a da se ne primjenjuje u političkom kontekstu.
A u Vukovaru se ne može primijeniti jer tamo vlada neravnopravnost u političkim odnosima. Hrvati nemaju povjerenje u Srbe kako se odnose prema hrvatskoj državi, a Srbi sporo prihvaćaju hrvatsku stvarnost. I nije problem u ćirilici, problem je u odnosima. A odnosi su tamo takvi jer se ne razgovara ozbiljno koji su to interesi Srba, a koji Hrvata, a posebice ne o tomu kako se Srbi ponašaju prema hrvatskoj državi. Ako Srbi nisu spremni pomoći u traženju nestalih i poginulih, ako nisu spremni sudjelovati u koloni sjećanja, onda normalno da Hrvati razmišljaju kakav je njihov odnos prema Hrvatskoj. U takvom neravnopravnom odnosu ne može se stavljati simbol koji nas može vraćati u prošlost. Zato je najvažnije stvoriti uvjete kroz koje će konsenzusom i Srbi i Hrvati utvrditi kada je moguće primijeniti zakon. A ne ga forsirati i trenirati strogoću.

Uvođenje ćirilice na ovaj način nije ni u interesu Srba u Vukovaru, pa i šire?

Naravno, nikome ne odgovara kad jedva živimo to vraćati kao ključnu hrvatsku temu i to gurati kroz činjenicu da treba primjenjivati zakon, to je naprosto greška u koracima. Ne možemo živjeti na način da ideološke i političke teme budu ispred gladnoga želuca. Mi optužujemo Srbe zato što se postavlja ćirilica, a nitko ih ne pita jesu li oni za to ili nisu. I oni žele tamo živjeti. Ali ne možemo im davati prava koja nemaju pokriće u odnosu prema hrvatskoj državi. Kao svjedok u reintegraciji mogu vam reći da nikad nismo razgovarali o ćirilici, već o odnosu Srba i Hrvata.

Hladan mir, a ne suživot

U Udbini su bez problema stavljene oznake na ćirilici.

Svaka čast Udbini, ali ne može se nijedan simbol u Hrvatskoj mjeriti s Vukovarom. Nema u Vukovaru većeg zakona od Vukovara. Ne može se sada izvlačiti politički i hladno pravnički da treba primjenjivati zakon. Pa kome je to uopće sporno, ali ne može se ne voditi računa o posljedicama njegove provedbe. Trebalo je stvoriti uvjete da se takav zakon može provesti.

O tomu nešto govori ponašanje mladih Srba na košarci u Vukovaru?

To je samo dokaz da je taj suživot zapravo samo hladan mir. Sada pričati o provedbi zakona, a ne biti spreman na licu mjesta procijeniti odnose u kojima ga primjenjuješ pokazuje da netko siluje odnose. Inače, drugi ljudi su danas trebali biti tamo, od predsjednika države pa do ne znam koga da se o tome razgovara. Dakle, to nije neozbiljna stvar i ne može se kabinetski riješiti. Iako sam legitimist i apsolutno sam za provedbu zakona, pitam koji je to zakon koji pali vatru umjesto da širi zadovoljstva. Ali za to treba truda i rada.

Jeste li razgovarali s nekim u Vladi jer su njihove poruke prilično odrješite u smislu provedbe zakona?

Jesam, s vrlo odgovornim čovjekom, ali neću o tome govoriti jer je to bilo na osobnoj razini. Slično razmišljamo i zajednički smo radili na tomu da nadležno tužiteljstvo, ako može, po hitnoj proceduri odradi svoje, kako bi se ljudi mirno razišli, što su i učinili nakon moje zamolbe upućene ljudima iz Stožera.

Vlada nastavlja s postavljanjem ploča, okuplja se sve više prosvjednika i policije. Kamo to vodi?

To nije pametno i ne može dobro završiti, ako bilo tko samo na jedan način prilazi tomu. Mora se sjesti i razgovarati. Nije bitno tko je u pravu, nego je bitno dobro procijeniti političke odnose. Ako toga nisu svjesni oni koji su za to odgovorni, bojim se da ćemo svi snositi posljedice za to što se ne razumije stanje u Vukovaru.

I u Dubrovniku su osvanuli grafiti “Srbe na vrbe”...?

To je glupa reakcija, nisu Srbi za to krivi. Krivi smo mi političari koji nismo uredili odnose između Hrvata i Srba.

Pojavila se informacija da su vas branitelji angažirali za posrednika?

U Virovitici sam i dobio sam samo informaciju da su iz Stožera zahvalni što sam se uključio i dođe li do razgovora, da su spremni predložiti da se i ja u to uključim. Procijene li tako sve strane, vrlo rado ću se uključiti.


http://www.vecernji.hr/vijesti/cirilica ... nak-608000

[EdgarFranjul]

Prezirem vlast koja se prema narodu odnosi kao da je stoka'


Letica misli da vlast nije trebala na ovakav način krenuti s uvođenjem ćirilice. Trebalo je savjetuje profesor s ljudima koji žive na tom području razgovarati i postepeno ih pripremiti. Osvrnuo se ovaj sociolog i na postavljanje spomenika u zoru te dodaje da je problem u konspiraciji jer ljudi takve poteze ove Vlade povezuju s prošlim vremenima i UDBOM.

Naša Vlada provodi zakone. Zakone provodi u Vukovaru privodeći prosvjednike i igrajući političke igre u kojima se ponovno krivnja za ove nemile događaje prebacuje s jedne stranke na drugu. No u Vukovaru nisu nezadovoljni samo ljudi iz stranaka, svoje nezadovoljstvo pločama na ćirilici pokazuju vukovarske majke i očevi, branitelji i ratni invalidi te svi oni za koje je ovaj grad simbol ratnih razaranja. Za to vrijeme premijer Zoran Milanović uzavreloj masi poručuje da se moraju pomiriti s time kako je rat gotov, a prosvjedovanje neprihvatljivo jer tu činjenicu moramo prihvatiti. Premijerove riječi nisu dobro odjeknule u braniteljskim krugovima pa tako premijeru poručuju da rat još nije gotov sve dok majke traže tijela svoje djece, a njihovi krvnici slobodno šetaju Vukovarom.

Za razliku od premijera koji ne shvaća, sociolog i ugledni profesor Slaven Letica itekako razumije prosvjede nezadovoljnih Vukovaraca te im daje apsolutnu podršku. Razlozi prosvjeta su za Leticu posve jednostavni i razumljivi. -Vukovarci ne žele ćirilicu jer je ona za njih simbol zla, agresije i razaranja- kaže profesor. No, uvjeren je da ovi protesti u sebi kriju dublju poruku vladajućima jer narod ove zemlje nije zadovoljan politikom koju vode. -Ljudi su nezadovoljni, a korijeni njihova nezadovoljstva svima su jasni, a i razloga za nezadovoljstvo je mnogo-smatra Letica. Dvojezičnost je stvorila probleme i radi toga što Vukovarci još nisu doživjeli pravdu i zadovoljštinu za ono što su prošli.

Letica misli da vlast nije trebala na ovakav način krenuti s uvođenjem ćirilice. Trebalo je savjetuje profesor s ljudima koji žive na tom području razgovarati i postepeno ih pripremiti. Osvrnuo se ovaj sociolog i na postavljanje spomenika u zoru te dodaje da je problem u konspiraciji jer ljudi takve poteze ove Vlade povezuju s prošlim vremenima i UDBOM.
I ponašanje prema prosvjednicima u Vukovaru za Leticu nije korektno. -Prezirem vlast koja se prema narodu odnosi kao da je stoka- zaključuje naš sugovornih referirajući se na uhićenja i ponašanje naše policije u gradu na Dunavu.

Čini se tako da se ovoj složenoj situaciji tako skoro ne nadzire kraj, a naši vladajućima koji pružaju ruku pomirenja netko treba pojasniti da do toga ne može doći ako ruku pruža samo jedna strana bez obzira na to koliko se puta Josipović ljubio s Nikolićem.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/9 ... stoka.html

[EdgarFranjul]

Marinko Jurasić:

I nasilno uvođenje ćirilice je – nasilje


Koga slušati u vukovarskoj drami, emocije ili zakon? U ovom je trenutku na to pitanje, kad je o argumentima dviju strana riječ, nemoguće jednoznačno odgovoriti. Ako smo pravna država, zna se, odgovor je samo jedan. Zakon se mora provoditi. Nema se što razgovarati o nasilju za koje nitko nema izgovara pa mu osobito Vukovar kao mjesto u kojem je nasilje iskazalo svoje monstruozne oblike, ne bi nikad smio biti izgovor.

Prava srpske manjine baš zato što je riječ o manjini zaslužuju posebnu pažnju. S druge strane, tko se uopće usuđuje raspravljati o opravdanosti i dopustivosti emocija one hrvatske manjine koja je podnijela vukovarsku žrtvu pa i njezina iracionalnoga otpora ćirilici koja se, ni kriva ni dužna, doživljava kao simbol svega proživljenog zla. Vukovarci nisu poput manjina potencijalna žrtva, nego su od 1991. stvarna žrtva pa i poslijeratnog odnosa prema Vukovaru. Dakle, ispravan je i emotivan i pravni pristup, i na tomu inzistiraju i vlast i prosvjednici.

U kakvu budućnost to vodi Vukovar? U Vukovar – policijski grad. U kojem će država na braniteljima i mučenicima vježbati pravnu državu. Zar je to jedino što država može ponuditi Vukovaru? Je li to u interesu srpske manjine u Vukovaru, je li to u interesu ijednog Vukovarca, je li to u interesu pravne države? Kakvog smisla ima takva vladavina prava u kojoj će svako malo jedni iživljavati svoj inat na drugima. U tim okolnostima i nasilno uvođenje ćirilice u Vukovaru nije ništa drugo nego besmisleno nasilje.


http://www.vecernji.hr/kolumne/i-nasiln ... mna-608041

[EdgarFranjul]

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/h ... danja.html

H. Hitrec: Paradoksi vukovarskih događanja

Objavljeno Srijeda, 04 rujna 2013 17:00

Stanje nacije u rujnu 2013.

Pišem ovaj tekst u srijedu ujutro, 4. rujna, s onim spoznajama koje imam o vukovarskim događanjima početkom tjedna, svjestan da će se još štošta zbiti do svršetka dana, a pogotovo u sljedećima. Događaji su izazvani naoko nerazboritim potezom vlasti da postavi dvojezične i dvopismene ploče na zgrade u Vukovaru. Naoko, kažem, jer je taj korak bijedno zamišljen smokvin list koji treba skriti svu namjernu štetu koju vlast nanosi Hrvatskoj razbijajući svaki dan ploče hrvatskoga gospodarstva, školstva i kulture, hrvatske samosvijesti i samosvojnosti. Riječ je o programiranom nasilju koje izaziva reakciju (i) u obliku spontanoga revolta koji je vlast – znajući što će se događati – odmah proglasila nasiljem, a svoje nasilje prekrila krinkom navodnih zakona koji se navodno trebaju poštovati.


Vukovar je neupitni simbol hrvatske obrane od srpske agresije i svaki potez koji se ondje učini mora biti usklađen, dogovoren, svaki potez mora imati u vidu cjelokupni vukovarski kontekst u zadnje dvadeset i tri godine, mora uzimati u obzir i najtananije osjećaje hrvatskoga puka izmučenoga ratnim tragedijama i mučena nakon "mirne reintegracije" podmuklim podrivima amnestiranih srpskih ubojica koji su činili i čine sve da Hrvatima zagorče život u gradu, drski i neljudski do te mjere da se izruguju svakome pokušaju preživjelih Hrvata koji žude saznati što se zbilo s njihovim najmilijim, gdje su ubijeni i gdje su ukopani.


Mirna reintegracija koja je donijela teritorijalnu integraciju ostala je nemirnom jer se srpska ćud nije promijenila niti može, a hrvatske vlasti su za cijelo ovo vrijeme od 1997. (1998.) išle na ruku samo srpskoj integraciji (zajednica općina) koja je poticana izvana (Beograd) i iznutra (Zagreb, SDSS, Pupovac, "Novosti") u novom (starom) cilju da hrvatsko Podunavlje ostane nacionalno ambivalentnom zonom i mostobranom za neumrlu ideju velike Srbije. U Vukovaru je ta beogradsko-zagrebačka tendencija najrazornije djelovala, frustrirajući Hrvate koji su s ranama na duši u stvari prepušteni sebi, bez zaštite, kao što su bili početkom devedesetih. Aktualna vlast koja ne skriva srbofilstvo namjerno je pogoršla stanje i na kraju zabila ploče u još neoporavljeno vukovarsko, hrvatsko tijelo.


Vlast dostojna svojih ideoloških i bioloških predaka


Ta će vlast učiniti sve da bude dostojna svojih ideoloških i bioloških predaka koji su uništavali hrvatstvo i svaki pokušaj ostvarenja hrvatske državnosti. Događanja u Vukovaru i nisu drugo do demonstracija te razularenosti vlasti koja znade da je narod protiv nje i da nema korijena u njemu, ali upravo iracionalnom mahnitošću provodi svoje ideje, narodu nasuprot. Radi se naravno o osveti za stvaranje hrvatske države koju pretci te klateži nisu mogli ni zamisliti, a njihovi potomci sada na vlasti u Hrvatskoj – tu državu ne mogu smisliti i smišljaju jedino kako joj napakostiti, kako ju rasprodati, kako ju učiniti malenom i neznatnom, kako ju dati u ruke drugim gospodarima sve dok voljena im Srbija ne bude toliko moćna da preuzme kormilo.


Taj trenutak čeka ova vlast, taj trenutak čekaju Srbi u Vukovaru i hrvatskom Podunavlju, taj im je trenutak najavljen i vizijom nove snažne Srbije (Vučić) i uvjeravanjem da mogu biti mirni jer vrijeme radi za njih (Vukovar je srpski grad, Nikolić).


Hrvati u Vukovar su i opet žrtve, prvenstveno idiotske hrvatske politike koja ustrajno pokazuje nevjerojatnu bolećivost prema Srbima, kao da je, ne daj Bože, Hrvatska napala Srbiju devedestih pa sada mora Srbe gladiti i hladiti paunovim perom, ponajviše one koji imaju najviše putra na glavi (slučaj Stanimirović, ali i Đakula itd.). Prava, doista hrvatska politika trebala bi biti svjesnom da – znajući s kime ima posla – ne gradi u istočnoj Slavoniji srpski i srbijanski mostobran nego hrvatsku utvrdu.

Žrtve

Prava manjina mogu biti zajamčena , ali i svako posezanje za pravima manjina koje hrvatska većina osjeća kao (prvenstveno srpski) atak na svoju slobodu i svoje uspomene, vodi prema nemiru, prema i te kako snažnom dojmu izigranosti i štoviše, polaganju temeljca da se ponovi povijest. Pritom je posve svjedeno dovozi li tko ćirilične ploče na tenkovima ili u policijskim kombijima.

Paradoksalno je da se u svemu ovom kaosu pojavljuju osobe koje nastoje ušičariti ponešto za buduću političku karijeru ili spasiti sadašnju, poput vukovarskoga gradonačenika Sabe koji se nalazi pod reflektorima zbog političke trgovine. Iz Osijeka dolazi Vrkić koji ovaj posao shvaća kao nastavak nedovršene mirne reintegracije koja u ljudskom i nacionalnom smislu nikada nije zaživjela, pa ne će ni sada jer rastresito stanje – o kojemu sam govorio – odgovara i vlastodršcima u Zagrebu i onima u Beogradu.

Sitni provokator Bauk koji je uz pomoć Milanovića i Vlade operativno "vodio posao" iz sigurnoga skloništa na Braču, sada šuti kao zaliven i prepušta vađenje kestenja iz vatre liku koji se zove Ranko(vić) Ostojić. Taj dovodi u Vukovar neke nove specijalce, a istodobno policija zove na obavijesni razgovor predsjednika udruge specijalaca (valjda starih). Podsjeća me to na vrijeme Hrvatskoga proljeća kada su komunističke jugovlasti dovodile u Zagreb milicionare iz svih republika i pokrajina.

1991. – godina koja se vraća

Kao što me je razbijanje ploče podsjetilo na ono slavno vrijeme kada smo razbili ploču na Vojnom sudu (JNA) u središtu Zagreba, u vrijeme uhićenih Virovitičana. Nije čudo da Vukovarka u Dnevniku HRT-a spominje 1991., godinu koja se vraća. Godina 2013. bit će zapamćena kao godina neokomunističkoga terora i ujedno kao svršetak kratkotrajne vladavine jedne vlasti koja se upravo ukazuje kao sretna kombinacija prigluposti, neukosti, asocijalnosti i anacionalnosti, s protagnistima koji zaslužuju prijezir hrvatskoga naoroda.


Infantilno je njihovo pozivanje na zakon. Ustavni zakon o nacionalnim manjinama u ovom vukovarskom slučaju na strani je Vukovaraca Hrvata jer je intencija toga zakona bila mir, a ne nemir (dobro objasnio Karamarko). Slučaj s gradskim statutom od kojega sada svi peru ruke, može se riješiti jednom sjednicom novoga Gradskog vijeća. Sumnje da Srbi čine jednu trećinu pučanstva lako se mogu otkloniti (i već su se mogle, ali nije bilo političke volje) egzaktnim utvrđivanjem činjenica koje će pokazati da se radilo o organiziranom podmetanju lažnih brojaka na sredini puta prema Nikolićevu srpskom Vukovaru.

Sve se to može obaviti ui kratkom vremenu, a usporedo treba sazvati Hrvatski sabor sa samo jednom točkom koja se zove izuzimanje Vukovara jer je Vukovar po sebi izniman i treba mu pristupati s iznimnom mjerom osjećaja, te spoznajom da su tvrdoglavo guranje hladnoga zakona može proizvesti vruću reakciju. I na kraju krajeva, institucija referenduma nije ukinuta, premda bi ova vlast i to željela. Hoću reći, ako se sama ne skine s hrvatskih pleća do kraja godine, treba organizirati referendum s jedinim pitanjem:"Jeste li za to da se izvanredni izbori za Hrvatski sabor održe do svršetka 2013. ?". Osamdeset posto hrvatskih građana zaokružit će – da. Takvo je , eto, stanje nacije u rujnu 2013.
Hrvoje Hitrec