Mirna reintegracija

[EdgarFranjul]

Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja


Područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema

Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja uobičajeni je naziv za proces povratka okupiranih područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Razdoblje mirne reintegracije, za čije je provođenje Vijeće sigurnosti UN-a ustanovilo posebnu Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj Slavoniji (UN Transitional Authority in Eastern Slavonia, odnosno UNTAES), završilo je 15. siječnja 1998., kada je hrvatsko Podunavlje (odnosno istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem), konačno vraćeno u sastav Republike Hrvatske.


Geografska obilježja


Hrvatsko Podunavlje ili Istočna Hrvatska je naziv kojim se u novije vrijeme označava hrvatsko državno područje koji regionalno odgovara području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema.] U geografskom smislu to je prostor omeđen na sjeveroistoku hrvatsko-mađarskom granicom, na istoku rijekom Dunavom. Gledano s hrvatske strane to je ta tzv. linija razgraničenja koja dijelom ide rijekom Dravom, zaobilazi Osijek, spušta se do Ernestinova i preko Nuštra izbija na Lipovac. To je dio istočnohrvatske ravnice, uvjetno homogene regije pravog panonskog prostora Hrvatske, koja se odlikuje vrlo visokim stupnjem jedinstvenosti reljefne strukture, ekološke sredine i historijsko-geografskog razvoja. Cijelom svojom dužinom to se područje naslanja na rijeku Dunav, koja čini prirodnu granicu prema Srbiji. Najznačajnije gospodarsko, kulturno i administrativno središte ovog dijela Hrvatske je grad Vukovar.

Upravno-teritorijalno definiranje pojma hrvatsko Podunavlje je nešto složenije. Prema nekim autorima, najasnije, najpotpunije i najtočnije bi se moglo definirati kao prostor bivših općina Beli Manastir, Osijek, Vukovar i Vinkovci. U hrvatskim izvorima koriste se i termini Osječko-baranjska i Vukovarsko-srijemska županija. Dolaskom Istočne Slavonije i Baranje pod nadležnost UN-a (područje pod zaštitom UNPROFOR-a), ta zona se u zapadnim izvorima najčešće naziva Istočna Slavonija ili Sektor Istok ("E") i obuhvaća sljedeće općine ili njihove dijelove: Beli Manastir, dijelovi općine Osijek istočno od grada Osijeka, Vukovar i dio sela na istočnom dijelu općine Vinkovci. U srpskim izvorima, to se područje naziva "sremsko-baranjska oblast".

Povijest

Zbog svoje iznimne geopolitičke i geostrateške važnosti, prometnog položaja te gospodarskih i ljudskih potencijala, hrvatsko je Podunavlje bilo osobitnim ciljem srpske agresije na Republiku Hrvatsku. Cijelo je Podunavlje bilo poprište ratne agresije koja je za posljedicu imala iznimno velika ljudska stradanja te prisilno raseljavanje stanovništva.

Djelovanje međunarodne zajednice u Republici Hrvatskoj, osobito UN-a kroz misije UNPROFOR-a i UNCRO-a između 1992. i 1995. godine, nije ostvarilo zadovoljavajuće rezultate. Nisu, naime, ispunjeni najvažniji ciljevi tih misija: nije uspostavljen potpun mir i trajni prekid oružanih borbi, nijedan prognanik nije se vratio svojemu domu na tada okupiranom području Republike Hrvatske. UNPROFOR i UNCRO de facto su održavali samo status quo, što je zapravo bilo svojevrsno međunarodno priznanje rezultata agresije i etničkoga čišćenja. Također, izrazito radikalna i nepomirljiva stajališta tadašnjih predstavnika pobunjenih Srba u Hrvatskoj, koji su, poučeni od beogradskog režima, odbijali svako političko rješenje koje je podrazumijevalo cjelovitost hrvatskoga državnog područja (pa čak i Plan Z-4, koji je u biti podrazumijevao političku i teritorijalnu autonomiju Srba u Hrvatskoj, tj. "državu u državi"), nisu išla u prilog zaustavljanju rata, uspostavi mira te pronalaženju pravednih i trajnih odgovora na sva otvorena pitanja. Zbog tih općih okolnosti, Hrvatska je u četiri godine srbijanske agresije morala, unatoč protivljenjima iz međunarodne zajednice (osobito iz britansko-francuskih krugova) i nekih unutarhrvatskih političkih i društvenih čimbenika, a potaknuta neučinkovitošću međunarodnih mirovnih snaga, postupno vojno oslobađati svoje državno područje.

Vojno-redarstvenim akcijama "Bljesak" i "Oluja" oslobođeno je više od 15 tisuća četvornih kilometara zapadne Slavonije, Banovine, Korduna, Like i sjeverno-dalmatinskoga zaleđa. Hrvatska je u intervalu od samo tri mjeseca uspjela povratiti okupirana područja, tzv. UNPA sektora "Zapad", "Sjever" i "Jug". Pod srpskom okupacijom ostalo je samo hrvatsko Podunavlje (Sektor "Istok").


Pitanje hrvatskog Podunavlja rješavalo se na marginama Daytonske mirovne konferencije 1995. godine u čijoj je žiži bilo pitanje okončanja sukoba u BiH. U usporedbi s ostalim problemima političkih pregovora pitanje reintegracije Istočne Hrvatske bilo je jedno od najsloženijih. Ipak, slijedom okolnosti postignuto je razmjerno jednostavno i brzo rješenje. Uvidjevši pogubnost svoje dotadašnje politike i odlučnost Hrvata da vojnim putem oslobode sve okupirane dijelove svoje države, vodstvo pobunjenih Srba na preostalom dijelu okupiranoga državnog područja RH tek je nakon "Oluje" i poraza Vojske Republike Srpske u BiH pristalo na ponuđene prijedloge i mirno rješenje sukoba. Tako je 12. studenog 1995. potpisan "Temeljni sporazum o mirnoj reintegraciji toga područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske". Pored mirovnih posrednika svoj potpis na sporazum o mirnoj reintegraciji stavili su Hrvoje Šarinić u ime hrvatske vlade te Milan Milanović u ime srpske strane.

Erdutski sporazum, koji je zbog niza ustupaka pobunjenim Srbima izazvao nezadovoljstvo prognanih Hrvata s toga područja, potvrdio je dosljednost hrvatske politike u nastojanju da, čak i uz bolne kompromise, probleme s pobunjenim Srbima rješava pregovorima i mirnim putem. Sporazum o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u sastav Republike Hrvatske potvrdilo je 23. studenoga 1995. i Vijeće sigurnosti UN-a (Rezolucija 1023). Vijeće sigurnosti UN-a (Rezolucija 1037, od 15. siječnja 1996.) ustanovilo je posebnu "Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj Slavoniji" (UN Transitional Authority in Eastern Slavonia, odnosno UNTAES). Na čelo Prijelazne uprave došao je američki general Jacques Paul Klein. Za provedbu aktivnosti u procesu mirne reintegracije Vlada Republike Hrvatske je u Osijeku osnovala Ured privremene uprave za uspostavu hrvatske vlasti u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu, a za predstojnika je imenovala Ivicu Vrkića.


Osnovne pretpostavke za uspješnu provedbu procesa mirne reintegracije uključivale su, među ostalim, sljedeća područja djelovanja: demilitarizaciju područja (razoružanje do tada prilično brojnog i dobro opremljenog srpskog korpusa), uspostavu prijelaznih policijskih snaga, početak razminiranja, postupno stvaranje ozračja o neizbježnosti i nezaustavljivosti mirne reintegracije među lokalnim Srbima, reintegraciju društvenih i gospodarskih struktura, osobito školstva, zdravstva, prometne, komunikacijske i komunalne infrastrukture, pilot-projekt povratka u naselja tzv. Srijemskog trokuta.

Sporazum o završetku razvojačenja potpisan je u vukovarskoj vojarni 27. lipnja 1996., a nadzor nad svim vojnim objektima u tome području preuzela je prijelazna uprava UN-a. Nakon razvojačenja 1. srpnja počela je djelovati i prijelazna policija, koja je polovicom prosinca iduće godine uključena u MUP RH.

Osobito važni za uspjeh cijele misije i osiguranje uvjeta za povratak hrvatskih prognanika bili su lokalni izbori održani 13. travnja 1997. godine. Njima je do kraja uspostavljen politički sustav jednak onome na drugim dijelovima hrvatskoga teritorija. Osim toga, Srbi su dobili mogućnost izabrati svoje legitimne predstavnike u tijelima lokalne vlasti i samouprave. HDZ je pobijedio u 15 općina i gradu Iloku, SDSS u deset općina i gradu Belome Manastiru, u Vukovaru su dvije stranke postigle dogovor o podjeli vlasti, a za gradonačelnika je izabran Vladimir Štengl (HDZ).

Hrvatska kuna uvedena je od 19. svibnja 1997. kao službeno sredstvo plaćanja, čime je to područje reintegrirano u platni sustav RH. Podizanjem hrvatskoga stijega na graničnim prijelazima prema tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji i otkrivanjem ploča s natpisima hrvatske carine 14. srpnja 1997. obilježeno je uvođenje hrvatskoga carinskog sustava u Podunavlje.

Odlukom glavnog tajnika UN-a 1. kolovoza 1997. na dužnosti prijelaznoga upravitelja generala Kleina naslijedio je William Walker.

Radi omogućavanja povratka i pomirbe na području pod prijelaznom upravom UN-a, u listopadu 1997. godine osnovan je Nacionalni odbor za uspostavu povjerenja, ubrzanog povratka i normalizaciju života na ratom stradalim područjima Hrvatske, čijom je predsjednicom imenovana tadašnja zamjenica predstojnika Ureda predsjednika Vesna Škare-Ožbolt.

Tijekom procesa mirne reintegracije hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nekoliko je puta posjetio hrvatsko Podunavlje, prvi put 3. prosinca 1996., a zatim i 8. lipnja 1997., kada je "Vlakom mira" došao u Vukovar. Službeno, proces mirne reintegracije završio je 15. siječnja 1998. godine.


U UN-ovom sektoru Istok (hrvatsko Podunavlje) prema popisu stanovništva iz 1991. godine živjelo je oko 194.000 ljudi, od čega 45% Hrvata i 35% Srba. Potkraj 1995. godine broj žitelja na tom području procjenjivan je na 120.000 do 150.000, uglavnom Srba, od čega gotovo 50.000 izbjeglica iz zapadne Slavonije i Krajine, pristiglih nakon operacija Bljesak i Oluja.

[EdgarFranjul]

Mirnu reintegraciju sprovele su snage TPF-a (Transitional Police Forces). Riječ je o policijskim snagama koje su se sastojale od hrvatskih policajaca, policajaca srba koji su bili u miliciji SAO Krajine te međunarodnih policijskih snaga koje su činili amerikanci, finci, pakistanci i td. Zamisao je bila da u početku zapovjednici policijskih postaja na okupiranom području budu jedan Hrvat, jedan Srbin i jedan policajac međunarodnih snaga. Policajci bi na početku bili srbi a kasnije bi se broj hrvata u policiji povećavao, sve do okončanja mirne reintegracije.

Da bi se to provelo, prvo je organizirana obuka za prijelaznu policiju u Budimpešti, na međunarodnoj policijskoj akademiji (ILEA - International Law Enforcment Academy) koju je vodio State Department USA. Obuka je trajala dva tjedna, predavači su bili američki policajci a provodila se po grupama, nekoliko mjeseci. Zajedno na akademiji bili su smješteni hrvati i srbi.

Nakon završetka obuke, hrvatski policajci raspoređeni su po policijskim postajama na okupiranom području i proces je započeo.

Bio sam vođa prve grupe hrvatskih policajaca koja je završila obuku, a riječ je bila o rukovoditeljima i zapovjednicima policijskih postaja, dok su u slijedećim turama obuku završili policajci. Ujedno sam bio i glasnogovornik MUP-a za vrijeme trajanja obuke a kasnije zapovjednik Policijske postaje Vukovar.

Evo fotki:

[EdgarFranjul]

Na prethodnim fotkama možete vidjeti tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Jarnjaka, Židovca, Sačića, Janet Reno, državnu odvjetnicu USA i još ponekog...

[EdgarFranjul]

Evo i prvog dana u Vukovaru...
Prvog dana bili smo u civilu, kasnije u uniformama TPF-a, bez oznaka i imena.
Vukovar je 1996. godine izgledao upravo ovako:

[EdgarFranjul]

Ovdje se vidi ekshumacija kod Marinaca, gdje su 1991. godine trojica hrvatskih policajaca sačekana u zasjedi, ubijena u VW Golfu i zakopani zajedno s vozilom. Vide se i ruševine Bogdanovaca, vojna kantina u vukovarskoj vojarni, Erdutski vinogradi..

Počelo se i sa izdavanjem hrvatskih dokumenata u posebnom uredu, kojeg su posjetili privremeni upravitelj, američki general Jaques Paul Klein i Gerard Fisher, njegov pomoćnik za civilna pitanja.

[EdgarFranjul]

30.6.2006. prva grupa nas koji smo krenuli na obuku prijelazne policije i odradili mirnu reintegraciju prisjetili smo se tih dana na zajedničkom obilasku Vukovara, Erduta, Dalja, vukovarskog groblja i Ovčare. S nama je bio i (sada) pokojni ministar unutarnjih poslova, Ivan Vekić

[DeeJay]

Those were the days... Prva i jedina operacija u povijesti UN-a koja je završena točno na vrijeme i uspješno! Lijepo je znati da smo bili dio te povijesne operacije kojom je Republika Hrvatska konačno zaokružila svoju vlast na cjelokupnom svom teritoriju. I treba naglasiti da je to velika moralna pobjeda pokojnog predsjednika Tuđmana nad bjelosvjetskim hohštaplerima i licemjerima koji su koristili svaku, pa i najmanju, priliku da Republici Hrvatskoj otežaju izvršenje te zadaće. Može im se danas, s distance od 17 godina, reći samo: Uzalud vam trud svirači

[EdgarFranjul]

PRIJELOMNI POSLIJERATNI DOGAĐAJ

18 godina od završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja



Mirna reintegracija kojom je 15. siječnja 1998. u ustavno-pravni poredak Hrvatske vraćeno dotad okupirano područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, poznato kao hrvatsko Podunavlje, ostala je u svijesti mnogih građana tog dijela Hrvatske kao najvažniji poslijeratni prijelomni događaj kojim je Hrvatska očuvala svoju cjelovitost.

Nedvojbeno je riječ o prijelomnom događaju, ocijenio je demograf Dražen Živić, znanstvenik iz vukovarske podružnice Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”, dodajući da je proces mirne reintegracije općeprihvaćen kao uspješan.

„Međutim, mirna reintegracija nije samo povratak i obnova. To je trebao biti proces koji bi omogućio da se uklone i druge posljedice rata, od trauma do kažnjavanja zločina i pronalaska nestalih osoba. Kada gledamo i tu cjelinu, možemo zaključiti kako proces reintegracije nije dovršen do kraja“, rekao je Živić. Po njegovim riječima, upravo zato što proces mirne reintegracije u Podunavlju nije dovršen, danas baštinimo posljedice koje izazivaju prijepore, poput prava na dvojezičnost u Vukovaru.

„Ostala su otvorena i pitanja kažnjavanja ratnih zločina, nestalih osoba, pa i same politike pojedinih manjinskih zajednica za čije predstavnike nisam siguran koliko su prihvatili realnost postojanja suverene hrvatske države“, ocijenio je Živić i dodao kako je, po njegovu mišljenju, pravi proces mirne reintegracije trebao slijediti tek nakon 15. siječnja 1998. U vezi s Vukovarom i prijeporima o dvojezičnosti, Živić je ocijenio da su oni rezultat toga što u dovoljnoj mjeri nisu uklonjene posljedice trauma Vukovaraca iz 1991. godine.

„Traume se najbolje liječe tako da se uklone posljedice koje su dovele do njih. Ako je netko bio silovan, za izlječenje je potrebno da silovatelj bude kažnjen, a do toga nije došlo u dovoljnoj mjeri, već su stvari gurane pod tepih i nastojalo se živjeti kao da se ništa nije dogodilo“, istaknuo je, ocjenjujući kako je rat svojim razornim djelovanjem ostavio strašne traume, poglavito na Vukovarce, koji su bili izloženi velikoj patnji i kojih se u rodni grad nakon procesa reintegracije nije vratilo ni 60 posto.

„To je jako mali postotak i puno je razloga za to“, ocijenio je, dodajući kako oprezno treba gledati i na službene podatke posljednjeg popisa stanovništa iz 2011. godine po kojima u Vukovaru živi 27.683 stanovnika od kojih je 15.881 Hrvata, ili 57,37 posto, a Srba 9654 ili 34,87 posto.

„Mnogi misle kako te brojke nisu realne te smatraju kako danas u Vukovaru ne živi više od 22.000 stanovnika. Koliko nas je točno, ne želim nagađati, ali zbog niza pokazatelja oprezno treba gledati na službenu statistiku“, rekao je.

Prije početka procesa mirne reintegracije u studenome 1995. potpisan je Temeljni sporazum o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, poznatiji kao Erdutski sporazum. Proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja počeo je 15. siječnja 1996., kad je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo Rezoluciju 1037 i osnovalo posebnu prijelaznu upravu u istočnoj Slavoniji (UNTAES). Za prijelaznog upravitelja imenovan je umirovljeni američki general Jacques Paul Klein. Za provedbu aktivnosti u procesu mirne reintegracije osnovan je Ured privremene uprave za uspostavu hrvatske vlasti u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu, a za predstojnika je imenovan današnji osječki gradonačelnik Ivica Vrkić.

Sporazum o završetku razvojačenja potpisan je u vukovarskoj vojarni 27. lipnja 1996., a nadzor nad svim vojnim objektima u tom području preuzela je prijelazna uprava UN-a. Nakon razvojačenja 1. srpnja počela je djelovati i prijelazna policija, koja je polovicom prosinca iduće godine uključena u MUP RH. Proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja službeno je završio 15. siječnja 1998. svečanim činom predaje uprave hrvatskog Podunavlja iz ovlasti UN-a pod ingerenciju hrvatskih vlasti.

Izvor: narod.hr/h

http://narod.hr/hrvatska/18-godina-od-z ... podunavlja

[EdgarFranjul]

MIRNA REINTEGRACIJA HRVATSKOG PODUNAVLJA
– 20 godina poslije



Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja uobičajeni je naziv za proces povratka okupiranih područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Razdoblje mirne reintegracije, za čije je provođenje Vijeće sigurnosti UN-a ustanovilo posebnu Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj Slavoniji (UN Transitional Authority in Eastern Slavonia, odnosno UNTAES), završilo je 15. siječnja 1998., kada je hrvatsko Podunavlje (odnosno istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem), konačno vraćeno u sastav Republike Hrvatske.

Na čelo Prijelazne uprave došao je američki general Jacques Paul Klein. Za provedbu aktivnosti u procesu mirne reintegracije Vlada Republike Hrvatske je u Osijeku osnovala Ured privremene uprave za uspostavu hrvatske vlasti u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu, a za predstojnika je imenovala Ivicu Vrkića.

Može se reći da su ove činjenice opće poznate. No, manje je poznato da je 29. lipnja 1996. u Erdutu, na teritoriju RH okupiranom od Srba, održan prvi zajednički sastanak - kolegij Prijelaznih policijskih snaga (TPF – Transitional Police Forces), koje su provele mirnu reintegraciju. Sa hrvatske strane, sastanku su prisustvovala 23 policijska časnika MUP-a Republike Hrvatske, među kojima i puljanin Edgar Franjul, koji je u procesu mirne reintegracije obnašao dužnost zapovjednika Policijske postaje Vukovar.

Riječ je o policijskim snagama koje su se sastojale od hrvatskih policajaca, policajaca Srba koji su bili u miliciji SAO Krajine, te međunarodnih policijskih snaga koje su činili amerikanci, finci, pakistanci i td. Zamisao je bila da u početku zapovjednici policijskih postaja na okupiranom području budu jedan Hrvat, jedan Srbin i jedan policajac međunarodnih snaga. Policajci bi na početku bili Srbi a kasnije bi se broj Hrvata u
policiji povećavao, sve do okončanja mirne reintegracije.

Da bi se to provelo, prvo je organizirana obuka za prijelaznu policiju u Budimpešti, na međunarodnoj policijskoj akademiji (ILEA - International Law Enforcment Academy) koju je vodio State Department USA. Obuka je trajala dva tjedna, predavači su bili američki policajci a provodila se po grupama, nekoliko mjeseci. Zajedno na akademiji bili su smješteni Hrvati i Srbi.

Nakon završetka obuke, hrvatski policajci raspoređeni su po policijskim postajama na okupiranom području i proces je započeo.

Pretpostavke za uspješnu provedbu procesa mirne reintegracije uključivale su: demilitarizaciju područja (razoružanje do tada prilično brojnog i dobro opremljenog srpskog korpusa), uspostavu prijelaznih policijskih snaga, početak razminiranja, postupno stvaranje ozračja o neizbježnosti i nezaustavljivosti mirne reintegracije među lokalnim Srbima, reintegraciju društvenih i gospodarskih struktura, osobito školstva, zdravstva, prometne, komunikacijske i komunalne infrastrukture, pilot-projekt povratka u naselja tzv. Srijemskog trokuta.

Sporazum o završetku razvojačenja potpisan je u vukovarskoj vojarni 27. lipnja 1996., a nadzor nad svim vojnim objektima u tome području preuzela je prijelazna uprava UN-a. Nakon razvojačenja 1. srpnja počela je djelovati i prijelazna policija, koja je polovicom prosinca iduće godine uključena u MUP RH.

ILEA Budimpešta

Od 16. do 26. travnja 1996. grupa od dvadeset policijskih časnika MUP-a RH započela je s obukom za prijelaznu policiju na Međunarodnoj policijskoj akademiji u Budimpešti (ILEA – International Law Enforcement Academy). Voditelj grupe, ujedno i glasnogovornik MUP-a RH, bio je puljanin Edgar Franjul, a u grupi su bili: Neven Srimšek, Marijan Kos, Zvonko Ančić, Dražen Bobek, Ivan Domorad, Damir Justra, Đuro Ferenčić, Franjo Zadravec, Branko Ladić, Zlatko Miletić, Ivan Turk, Dragutin Marović, Zvonimir Hanžeković, Stjepan Požgaj, Stjepan Tot, Nikola Milina, Ivan Odeljan, Goran Jurić i Branko Piršić.

Ti ljudi došli su iz Policijskih uprava Bjelovarsko-bilogorske, Istarske, Koprivničko-križevačke, Krapinsko-Zagorske, Međimurske, Primorsko-goranske, Splitsko-dalmatinske, Varaždinske, Virovitičko-podravske i Zagrebačke.

Zapovjednik je bio Josip Miličević, a Vlado Tuličić i Josip Grčanac bili su mu zamjenici.

Važno je navesti da su to bili prvi hrvatski policajci koji su završili Međunarodnu policijsku akademiju, koju je vodilo Ministarstvo pravosuđa Sjedinjenih Američkih Država (United States Department of Justice).


TPF

Od 26. lipnja 1996. navedeni policijski časnici počeli su djelovati u Hrvatskom Podunavlju, stvarajući Prijelazne policijske snage. Zapovjedništvo je oformljeno u Policijskoj upravi u Osijeku, od 1. srpnja počele su zajedničke policijske ophodnje na auto putu prema Bajakovu, 8. srpnja 1996. svaki od hrvatskih policijskih časnika posjetio je Policijsku postaju u kojoj je trebao obnašati dužnost zapovjednika, tj. „ko-zapovjednika“, jer je u svakoj policijskoj postaji bio i zapovjednik postaje sa srpske strane, a kao savjetnik figurirao je policajac – pripadnik CIVPOL-a (civilna policija UN-a). Policajci CIVPOL-a bili su nenaoružani, pa je podršku, u slučaju potrebe, pružala Vojna policija UN-a, sastavljena od Belgijskih padobranskih jedinica.


Mirna reintegracija kojom je 15. siječnja 1998. u ustavno-pravni poredak Hrvatske vraćeno dotad okupirano područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, poznato kao hrvatsko Podunavlje, ostala je u svijesti mnogih građana tog dijela Hrvatske kao najvažniji poslijeratni prijelomni događaj kojim je Hrvatska očuvala svoju cjelovitost.

Nedvojbeno je riječ o prijelomnom događaju, ocijenio je demograf Dražen Živić, znanstvenik iz vukovarske podružnice Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”, dodajući da je proces mirne reintegracije općeprihvaćen kao uspješan.

„Međutim, mirna reintegracija nije samo povratak i obnova. To je trebao biti proces koji bi omogućio da se uklone i druge posljedice rata, od trauma do kažnjavanja zločina i pronalaska nestalih osoba. Kada gledamo i tu cjelinu, možemo zaključiti kako proces reintegracije nije dovršen do kraja“, rekao je Živić. Po njegovim riječima, upravo zato što proces mirne reintegracije u Podunavlju nije dovršen, danas baštinimo posljedice koje izazivaju prijepore, poput prava na dvojezičnost u Vukovaru.

„Ostala su otvorena i pitanja kažnjavanja ratnih zločina, nestalih osoba, pa i same politike pojedinih manjinskih zajednica za čije predstavnike nisam siguran koliko su prihvatili realnost postojanja suverene hrvatske države“, ocijenio je Živić i dodao kako je, po njegovu mišljenju, pravi proces mirne reintegracije trebao slijediti tek nakon 15. siječnja 1998.

10 godina poslije

Deset godina nakon toga, 29. lipnja 2006. pripadnici Prijelazne policije prisjetili su se tih dana na zajedničkom, od MUP-a RH organiziranom obilasku Vukovara, Erduta, Dalja, vukovarskog groblja i Ovčare. S njima je bio i (sada) pokojni ministar unutarnjih poslova, Ivan Vekić.


20 godina poslije

Dvadeset godina nakon mirne reintegracije, gotovo da nitko više i ne zna što je bila mirna reintegracija i tko je za nju zaslužan, pa su preostali pripadnici rukovodnog sastava prijelazne policije sami zatražili ponovni susret i posjetili lokacije na kojima su prije 20 godina obnašali dužnosti zapovjednika Prijelazne policije.

U subotu, 2. srpnja 2016., njih 12 posjetilo je Granični prijelaz Bajakovo, Policijske postaje Tovarnik, Ilok i Vukovar. U Tovarniku su primljeni od predstavnika lokalnih vlasti a bio je nazočan i načelnik Policijske uprave Vukovarsko-srijemske, Miro Bradić.

U Memorijalnom centru Domovinskog rata Vukovar, smještenom u Vukovarskoj vojarni, razgledali su postavljene izložbe oružja, opreme, eksponate i dokumente, a nakon toga obišli Franjevački samostan i Crkvu Sv. Filipa i Jakova, te pogledali dokumentarni film „Vukovarska priča“.

U nedjelju, 3. srpnja 2016., pripadnici Prijelazne policije posjetili su Aljmašku Kalvariju, sudjelovali na redovnoj Svetoj Misi u crkvi u Aljmašu, gdje ih je nakon Svete Mise toplo pozdravio župnik Ante Markić i zahvalio im na doprinosu u mirnoj reintegraciji. Ujedno je dogovorena i Sveta Misa za preminule pripadnike Prijelazne policije.

U podne je održan prijem kod načelnika Policijske uprave Osječko-baranjske, Milana Baričevića, kojem je bio nazočan i gradonačelnik Osijeka, Ivica Vrkić, nekadašnji predstojnik Ureda prijelazne uprave, s kojim su se pripadnici Prijelazne policije u ugodnom razgovoru prisjetili događaja od prije dvadeset godina. Zajednički zaključak bio je da je sam proces mirne reintegracije i oni koji su za njega zaslužni nedovoljno cijenjen, loše valoriziran a njegovi učesnici marginalizirani i nepravedno zapostavljeni. Da se takvo što dogodilo u Sjedinjenim Američkim Državama, o tome bi se pisale knjige i snimali filmovi a u školama bi to bila obavezna literatura.


Što dalje?

Kako bi se ovaj slavni dio hrvatske povijesti sačuvao od zaborava, pripadnici Prijelazne policije odlučili su osnovati udrugu, koja će prenositi dragocjena iskustva iz jedine uspješne mirovne misije UN-a u povijesti, mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, misije u kojoj su hrvatske policajce Srbi tretirali kao ustaše a Hrvati skoro kao izdajnike.
Teško je reći bi li bilo bolje da je taj zadnji okupirani dio Hrvatske bio oslobođen vojnom akcijom ili ne, no, hrvatski policajci, pripadnici Prijelazne policije, dobili su svoju zadaću i obavili je besprijekorno.

[EdgarFranjul]

http://www.glas-slavonije.hr/306191/1/P ... Podunavlje