Malo povijesti...

[EdgarFranjul]

MERCI, VUKOVAR: Njihov most sada se zove po ubijenom Francuzu, Jean-Michel Nicolier

1_309956.jpg (87.59 KiB) Viewed 5310 times

Autor: Snježana Vučković
Datum: subota, 18. listopada 2014. u 18:05

"Teško je nabrojati sve te ljude koji su svojim dolaskom potvrdili zahvalnost prema čovjeku koji nije znao njihov jezik, a ipak je umro za njihovu slobodu", doznali smo od Nicolierovog suborca Damira Markuša Kutine.

Ne treba puno objašnjavati tko je bio Jean-Michel Nicolier. Francuski dragovoljac koji je kao pripadnik HOS-a zadnjim atomom snage branio Vukovar kao da je u njemu rođen, Ostao je u gradu, točnije u bolnici iz koje je još uz francuske novinare imao priliku izaći i ostati živ.

Međutim, nije. Ostao je znajući da će biti ubijen. Jean-Michel Nicolier umro je u teškim mukama, tučen, a na kraju i ustrijeljen. Posljednje trenutke proveo je na Ovčari, a njegovo tijelo nije nikada pronađeno...

Od danas će Vukovarci, ali i svi slučajni prolaznici, prolaziti mostom koji nosi njegovo ime.

Svečano otvaranje mosta "Jean-Michel Nicolier" bilo je veličanstveno:

- Bilo je emotivno, teško i uzvišeno. Sve istovremeno. Dugo smo čekali da pokojni Jean dobije svoj most. Sada smo to dočekali... Bilo je oko 500-tinjak ljudi, između ostalih i majka našeg pokojnog suborca, gradonačelnik Ivan Penava, Ruža Tomašić, izaslanik francuskog veleposlanstva... Ma, teško je nabrojati sve te ljude koji su svojim dolaskom potvrdili zahvalnost prema čovjeku koji nije znao njihov jezik, a ipak je umro za njihovu slobodu – doznali smo od Nicolierovog suborca Damira Markuša Kutine.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... olier.html

[EdgarFranjul]

Pripadnici HOS-a nikada nisu optuženi za ratne zločine!

Prisjetimo se samo slike koju su stvorili Trenkovi panduri tijekom Tridesetogodišnjeg rata, odnosno stoljetne uzrečice: „Sačuvaj nas Bože kuge, gladi, rata i Hrvata“ ili plašenja djece u Švedskoj da će, ne budu li dobri, doći i uzeti ih Hrvati. Naravno da Trenk sa svojim pandurima kojih nikada nije bilo više od 1.000 nije mogao napraviti takva čuda, ali slika koju su proizveli uvelike im je omogućavala respekt i strah nadmoćnijeg suparnika. Istim su se „trikom“ služili Hrvati i u kasnijim ratovima na europskim bojištima.



Autor:
Tomislav Šulj

S obzirom da su postrojbe HOS-a, navodne moderne ustaše, bojevale na najtežim ratištima, od istočne i zapadne Slavonije sve do Dalmacije, poslije se prebacivši dijelom u Bosnu i Hercegovinu, za očekivati je da su tisuće pripadnika tih postrojbi počinile brojne ratne zločine. No, upravo suprotno, HOS-ovci ne samo što nisu osuđeni, oni nisu optuženi ni za jedan ratni zločin. Odnos prema protivniku, odnos prema zarobljenicima, odnos prema civilima srpske nacionalnosti, ponašanje u civilstvu tijekom odmora od ratišta, od strane HOS-a bio je primjeren. Nažalost, upravo zbog vrlo rijetkih slučajeva neprimjerena ponašanja u tim situacijama, interesne skupine danas bacaju ljagu na Hrvatsku vojsku, no opet, pripadnici HOS-a čak se ni u tim optužbama ne spominju!

A što se, pak, tiče imidža radikalnih desničara koji su propagirali agresivne pa i ekstremne parole, također ne bi bilo istinito napisati da u HOS-u, pogotovo oko stožera u Zagrebu, nije bilo takvih pojava. Bilo ih je, no valjalo bi prvo vratiti sjećanja u 1991. godinu i situaciju u Hrvatskoj te se sjetiti odnosa snaga i aktivnog djelovanja pobunjenih Srba i JNA. Postavljam pitanje: nije li tada upotreba takvog imidža, projiciranje slike žestokih ratnika koji su spremni poginuti i na agresiju i nasilje uzvratiti istom, ako ne i jačom mjerom, bio prilično očekivan nastup? Iskreno, pa tko je onda, svejedno zapovjednik, borac ili civil uopće pomislio da bi se u situaciji kada obrana nema ni minimum protuoklopnih sredstava pa ni običnih automatskih pušaka, išlo napasti silu tenkova, zrakoplova i svog ostaloga teškog naoružanja na način da državu koja je jednom trećinom okupirana, proširi vraćanjem na neke prastare granice!?! Pričajući s nekoliko kolega iz Europe koji se bave vojnom poviješću, a imaju određene informacije o HOS-u unatoč medijskoj blokadi, pojasnio sam im barem okvirno o čemu je riječ, odnosno da je borbeno djelovanje HOS-a pod medijskim embargom zbog stigme imidža ustaštva. Izrazili su čuđenje takvom odnosu, pogotovo što je ponašanje HOS-a, projiciranje slike beskompromisnih boraca potpuno uobičajena i normalna pojava u povijesti ratovanja cijelog čovječanstva. Otkad je vijeka i ratovanja, vojne postrojbe ponašaju se upravo na način da eventualnog protivnika zastraše izgledom, posebno ukoliko su u podređenom položaju. Nije li, uostalom, takvo ponašanje, stvaranje slike „brutalnih“ vojnika sastavni dio bogate hrvatske vojne povijesti?

Prisjetimo se samo slike koju su stvorili Trenkovi panduri tijekom Tridesetogodišnjeg rata, odnosno stoljetne uzrečice: „Sačuvaj nas Bože kuge, gladi, rata i Hrvata“ ili plašenja djece u Švedskoj da će, ne budu li dobri, doći i uzeti ih Hrvati. Naravno da Trenk sa svojim pandurima kojih nikada nije bilo više od 1.000 nije mogao napraviti takva čuda, ali slika koju su proizveli uvelike im je omogućavala respekt i strah nadmoćnijeg suparnika. Istim su se „trikom“ služili Hrvati i u kasnijim ratovima na europskim bojištima. U konačnici, najbolje je smisao poruke „Za dom spremni“ pojasnio sudionik vukovarskog pakla, tri puta ranjeni Damir Markuš: - „Pa što smo trebali poručiti u tom trenutku? Da smo slabiji, da nas je strah, da nismo ‘spremni za dom’, već na poražavajuće kompromise? Ili smo umjesto oznake ‘Za dom spremni’ trebali staviti oznake djece cvijeća i ‘peace brothers’? Ne, nošenjem oznake s tim natpisom htjeli smo neprijatelju upravo to i poručiti: da smo spremni poginuti za dom koji branimo! Naravno, mi nismo letjeli, ni nosili crne uniforme, ni klali civile kako je propaganda suprotne strane tvrdila. Ali, bilo je vrlo dobro vidjeti strah na strani onoga koji je bio toliko oružano nadmoćniji. Mi smo uistinu bili spremni za dom položiti život, a nisam siguran jesu li oni bili spremni toliku žrtvu prinijeti za komad osvojene tuđe zemlje!“.

Uostalom, priča o modernim ustašama svakako je vrlo nestabilna, već zbog same činjenice da su HOS-u pristupali i ljudi drugih nacionalnosti, tako i sami Srbi koji su branili svoje domove. Konkretno, jedan od pridruženih članova postrojbe HOSa koja je ratovala u Vukovaru bio je Srbin, Goran Kitić - Kitara koji se nije zamarao propagandom, već je branio svoj grad s postrojbom koja nije dovodila u pitanje njegovo porijeklo, već joj je bilo važno u kolikoj je mjeri spreman podnijeti žrtvu za obranu Hrvatske. Također, jedan od čestih mitova, no on već debelo nosi pečat obavještajnih službi JNA (ili njihovih djelatnika pristiglih na protivničku stranu) jest mit o HOS-u kao paravojnoj organizaciji koja je djelovala „na svoju ruku“ i nije bila kooperativna s postrojbama Hrvatske vojske (ZNG). Ta je teza potpuno netočna i nevjerojatno kako ju je upravo na vukovarskom primjeru uspio plasirati Josip Manolić, s obzirom da je stvarno besmislena. Kao što je uostalom uočljivo na slikama, borci HOS-a bojevali su na ratištu pod svojim oznakama, ali i oznakama Hrvatske vojske kojoj su bili podređeni. Konkretno, u slučaju postrojbe HOS-a u Vukovaru, oni su se odmah po dolasku podredili zapovjednicima 204. brigade. Kontroverzi koje se mogu jasno demistificirati postavljanjem jednostavnih pitanja ima na pretek, stoga ih valja zaobići i vratiti se junacima ove priče, budućim herojima obrane Vukovara.


http://vojnapovijest.vecernji.hr/pripad ... ine-968638

[EdgarFranjul]

Četnik s petokrakom: Pop Momčilo Đujić u ustanku od 27. srpnja

Četvrtak, 30 Listopad 2014 14:09



U socijalističkoj Jugoslaviji 27. srpanj (odnosno, 27. jul) obilježavan je kao praznik dviju jugoslavenskih republika – Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine te Socijalističke Republike Hrvatske. Praznik je obilježavan u sjećanje na ustanak koji je vođen na jedinstvenom (krajiškom) području koje je administrativnom podjelom nakon rata podijeljeno na spomenute dvije republike.

Službena verzija događaja, koncipirana i popularizirana od strane Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), sugerirala je kako je 27. srpnja na tom području došlo do “ustanka naoružanog naroda pod vodstvom KPJ”. Bila je to interpretacija u skladu s tadašnjom ideologijom, no sa samim događajem od 27. srpnja nije imala previše veze.

Ono što je KPJ desetljećima pogrešno predstavljala, bila je tvrdnja kako je ustanak od 27. srpnja bio ideološki motiviran, odnosno da je bio “antifašistički”. Međutim, takva tvrdnja, (kao uostalom i tvrdnja da je KPJ bila glavna politička snaga u ustanku) bila je posve pogrešna, jer onodobni ustanak nije bio ideološki motiviran.

Ustanak je zapravo bio posve ne-ideološki ali zato krajnje nacionalno, odnosno etno-konfesionalno obilježen. Drugim riječima, bio je to srpski ustanak uperen protiv Nezavisne Države Hrvatske (NDH) u kojem su participirali srpski borci s tog područja posve različitog ideološkog opredjeljenja. Ovu činjenicu koja je zabilježena u onodobnim zapisima, ne potvrđuju samo hrvatski, nego i talijanski izvori.

U izvješću talijanskog generala Renza Dalmazza, zapovjednika 6. armijskog korpusa čije su se postrojbe nalazile na području izbijanja ustanka, ova činjenica jasno je vidljiva. Opisujući stanje u svom tekstu od 29. srpnja (dakle, dva dana nakon početka ustanka), Dalmazzo jasno navodi: “Pobuna naroda u Lici, koji naoružan ugrožava saobraćaj između Gračaca i Knina, i izgleda teži prema Kninu, a možda ima i druge ciljeve. Ovi su nam elementi dali na znanje da nisu protivnici Italijana - i zaista oni pokazuju poštovanje prema našim oficirima i pomagali su im na uspostavljanju saobraćajnih veza itd. - i žele da naše trupe budu po garnizonima.I ove elemente, koji nemaju nikakvih komunističkih težnji, mogu pridobiti vođe, koji hoće pošto-poto da dižu pobunu ili seju nemir da bi odvratili naše snage i sprečili konsolidaciju hrvatske države, da bi održali duh ustanka i vrenja na Balkanu.”

Dalmazzov tekst, upućen zapovjednicima postrojbi koje su se nalazile u sastavu korpusa kojim je zapovijedao, bio je osnova za kasnije bliže kontakte između talijanske vojske i ustaničkih predstavnika. Spomenuti citat je važan, jer se radilo o tekstu zapovjednika korpusa, a ne o zapovjedniku manje vojne formacije; divizije, pukovnije ili bojne. U tom slučaju, radilo bi se o kontaktu lokalnog značenja koji je (teoretski promatrano) mogao biti skrivan od višeg vojnog zapovjedništva.

Međutim, u konkretnom slučaju susret između talijanskih i ustaničkih predstavnika imao je dublje političko značenje, o čemu svjedoče i kasniji događaji. Sa svoje strane, talijansko vojno vodstvo nije imalo interes za konfrontaciju s ustanicima. Talijanski cilj jedino je bio osigurati se da ih ustanici neće napadati. Ukoliko su ustanici (odnosno, dijelovi ustanika) bili spremni to ispuniti, talijansko predstavništvo im je zauzvrat nudilo pomoć pri ostvarivanju njihovih političkih ciljeva. Najjasniji primjer takvog odnosa bilo je stvaranje “Dobrovoljačke antikomunističke milicije”, sastavljene od bivših ustaničkih postrojbi s područja NDH, čime su te postrojbe od intervencije vojnih postrojbi NDH, zaštićene ne samo u vojnom smislu (njihovim operativnim podređivanjem talijanskoj vojsci), nego i u političkom smislu – jer je njihov naziv (“antikomunistička milicija”)negirao optužbe upućene od hrvatske strane da se u njihovom slučaju radi o “komunistima” i “pobunjenicima”. Dakle, termin “antikomunist” u tadašnjim je uvjetima označavao mjeru zaštite koju je talijanska vojska jamčila srpskim ustanicima.

Međutim, takva terminologija kao i operativno podređivanje ustaničkih postrojbi talijanskoj vojsci na području NDH uslijedio je tek nekoliko mjeseci nakon početka ustanka od 27. srpnja. Do tada su ustaničke postrojbe, upravo zbog toga kako bi izrazile svoje neideološko i sve-nacionalno opredijeljenje, isticale i komunističku simboliku, čak i ako u svojim redovima nisu imale niti jednog komunista (odnosno, niti jednog člana Partije).

Najpoznatiji primjer takvog odnosa prema komunističkoj simbolici manifestirao je ustanik od 27. srpnja i kasnije najpoznatiji četnički vojvoda s tog područja, pop Momčilo Đujić. Naglašavajući svoje svesrpsko opredjeljenje i političku širinu koja je trebala okupiti sve Srbe s tog područja u borbi protiv NDH, Đujić je na početku ustanka na svojoj kapi imao komunistički simbol – crvenu petokraku zvijezdu. Osim kao komunistički simbol, crvena petokraka zvijezda bila je i državni simbol Sovjetskog Saveza, te je trebala značiti kako su srpski ustanici iz NDH dio jedinstvene vojne koalicije na čelu sa Sovjetskim Savezom. Zapis o tadašnjem Đujićevom izgledu ostavio je Gojko Polovina, sekretar Kotarskog komiteta Komunističke partije Hrvatske (KK KPH) za Gračac.

Opisujući konferenciju ustaničkih vođa u Drvaru, održanu 29. i 30. kolovoza, Polovina navodi kako je na njoj bio prisutan i Đujić, koji je na konferenciju stigao kao vojni predstavnik svoga kraja, odnosno šireg kninskog područja. Susret s Đujićev i njegov tadašnji izgled Polovina opisuje ovim riječima: “Ovde vredi zabeležiti da sam na ovoj konferenciji u Drvaru prvi i jedini put u životu sreo popa Momčila Đujića, tada komandanta Četničko-gerilskog štaba za Knin i okolinu i u tom svojstvu delegata na konferenciji. Bio je obučen u odelo kakvo su obično nosili sveštenici pre rata, na glavi je imao kapu kakvu su nosili pravoslavni sveštenici, koja nije podsećala na četničku „šubaru”. Na kapi, koliko se sećam, imao je crvenu petokraku zvezdu i krst zlatno-žute boje.”

Đujić kao predstavnik kninskog područja, te Polovina kao predstavnik gračačkog kraja bili su one ličnosti na koje se odnosio spomenuti Dalmazzov zapis, u kojem je naglašeno kako ustanici s tog područja “nemaju nikakvih komunističkih težnji”. Dalmazzov zapis, napisan dva tjedna prije nego što su talijanski i ustanički predstavnici potpisali sporazum u ličkom selu Otrić 11. kolovoza, bio je važan, jer je ukazivao kako je talijanska strana zaključila da su ustanici s tog područja, usprkos svojoj komunističkoj simbolici, zapravo ideološki neopredijeljeni, odnosno kako je njihov jedini cilj – izboriti srpsku teritorijalnu autonomiju unutar područja koje je tada bilo dijelom NDH. S obzirom da se takav ustanički cilj podudarao s talijanskim interesima, došlo je do sporazuma koji je potpisan u Otriću.

Sporazum u Otriću bio je posebno značajan za usporedbu dviju ustaničkih ličnosti, Đujića i Polovine. I Đujić i Polovina tada su isticali komunističku simboliku, ali je, unatoč tome, samo Polovina bio član Partije. Međutim, ta činjenica nije se pretjerano odrazila na političke odluke na tom području. Naime, sporazum s talijanskom vojskom nije potpisan na području na kojem je glavni bio Đujić, nego na području kojim je zapovijedao Polovina. Preciznije rečeno, političko tijelo u ime kojeg su ustanički predstavnici potpisali sporazum s talijanskom vojskom u Otriću nazivalo se “Srpski narodni oslobodilački pokret za ličke srezove”, a jedan od njegovih potpisnika bio je i Đoko Jovanić. Jovanić je bio lokalni član Partije te je, prema ondašnjoj partijskoj hijerarhiji bio izravno podređen Polovini. Ovu činjenicu u svojim sjećanjima Jovanić potvrđuje, navodeći da se prije svoje odluke da ode u Otrić kao član ustaničke delegacije “konsultovao sa Gojkom Polovinom”. Jovanićev zapis, ukoliko je točan, ukazivao bi na zaključak da lokalno partijsko članstvo u području zahvaćeno ustankom nije glede odnosa s talijanskom stranom vodilo različitu politiku od onih ustaničkih vođa koji nisu bili članovi Partije. Drugim riječima, i jedni i drugi bili su za sporazum s talijanskom vojskom, koji im je omogućio ostvarivanje njihovih ciljeva. S druge strane, ova činjenica ukazivala je na samostalnost Polovine u odlučivanju. Naime, viša partijska tijela, čiji je predstavnik bio Marko Orešković Krntija koji je na ustaničko područje stigao tek nakon potpisivanja sporazuma u Otriću, bila su protiv suradnje s talijanskom vojskom. Unatoč tome, sporazum je potpisan.

Opisana Polovinina samostalnost, kao i simbolika koju je tada isticao Đujić, ukazivala je da ustanak od 27. srpnja nije organizirala KPJ (odnosno, KPH). Dakle, ustanički predstavnici čak i kada su isticali komunističku simboliku (poput Đujića) ili čak i ako su sami bili članovi KPJ (odnosno, KPH) poput Polovine i Jovanića, nisu vodili politiku u skladu s tadašnjim odlukama vodstva KPJ i KPH.Za to su postojala dva ključna razloga – prvi je bio nemogućnost komunikacije između ustaničkog područja i višeg partijskog članstva koje je djelovalo u najbližim gradovima (Zagrebu, Karlovcu i Banja Luci), a drugi je bio temeljna suprotstavljenost ustanika (neovisno jesu li bili članovi KPJ ili ne) s tadašnjom politikom KPJ. Ta suprotstavljenost došla je do izražaja u slučaju Marka Oreškovića, kojeg su ustanici ubili ubrzo nakon njegovog dolaska.

Kasniji splet povijesnih okolnosti, od Polovine je napravio visokopozicioniranog pripadnika nove vlasti, a Đujića je odveo u emigraciju. Iz tog razloga, Polovinin memoarski zapis u kojem je opisao svoj susret s Đujićem djelovao je nevjerojatno s obzirom na kontekst u kojem je objavljen. Međutim, njihov onodobni međusobni odnos bio je i više nego razumljiv. Niti Đuijć niti Polovina u ljeto 1941. godine nisu mogli znati što će se dogoditi u budućnosti. U donošenju svojih odluka nisu polazili od pretpostavke da će Italija 1943. godine kapitulirati, a da će 1945. godine Njemačka i NDH doživjeti slom. Djelujući u kontekstu ljeta 1941. godine, obojica su poveli ustanak – koji se simbolično obilježavao 27. srpnja – samo s jednim ciljem: ostvariti srpsku teritorijalnu autonomiju i što više oslabiti NDH. S obzirom na tadašnje odnose NDH i Italije, talijanska strana u tome im je bila faktični saveznik. A njihova komunistička simbolika, koju su isticali tijekom ustanika, nije tada pretjerano uznemiravala ni njihove sljedbenike ni njihove talijanske saveznike.



Vladimir Šumanović / Hrvatski tjednik

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=112

[EdgarFranjul]

OKRUGLI STOL O OSLOBOĐENJU KUPRESA

Jelena Brcković, Kristina Ivandić
21:30, 07.11.2014.


Domazet Lošo: Tuđman je bio majstor strategije – ne mogu mu oprostiti slobodnu Hrvatsku i pobjedničku vojsku


Hrvatski memorijalno-dokumentacijsku centar Domovinskog rata, Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH te Matica hrvatska večeras su organizirali okrugli stol na temu “Obrana Hrvatske i Bosne i Hercegovine – Dvadeseta godišnjica oslobođenja Kupresa u prostoru Matice Hrvatske. Govorili su admiral Davor Domazet Lošo, hrvatski političar u BiH Božo Rajić, povjesničar Davor Marijan, a među prisutnima bili su i generali Ljubo Ćesić Rojs, Krešimir Ćosić, Željko Glasnović, Stanko Sopta, Miljenko Filipović i drugi.

Dan oslobođenja Kupresa je jedan od onih svijetlih trenutaka u 25 crnih godina, a posljednja zaredana crna vijest je puštanje Vojislava Šešelja – time se poveća broj onih koji nisu svoju kaznu dočekali pred Haaškim sudom, istaknuo je glavni tajnik Matice Hrvatske Zorislav Lukić.

General Željko Glasnović istaknuo je kako je operacija u studenom ’94. uspjela jer smo su imali predah kako bi se ustrojili kad je stao rat s muslimanima, kako bi se ustrojili. Vojna spremnost HVO bila je viša tada nego što je sada, a moral i iskustvo su dva najvažnija čimbenika u tome, istaknuo je general Glasnović.

“Nema RH bez tih operacija, mora zavladati istina i izvršiti se akademska lustracija”, istaknuo je Glasnović.

General Stanko Sopta kazao kako je akcija Cincar – oslobađanje Kupresa, početak niza oslobodilačkih akcija, koje završavaju Olujom. Upozorio je kako se omalovažava borba istaknuvši kako Herceg-Bosna nije bila takozvana, nego bez Herceg-Bosne, ‘velika Srbija’ bi bila malo manja, a Kupresa ne bi bilo.

Povjesničar i ravnatelj HMDCDR Ante Nazor u uvodu je istaknuo kako smo pobijedili u ratu, no “kakva je pobjeda ako pobjednici nisu zadovoljni, a oni koji vode nisu se ni oznojili u ratu.”

Kupres je simbol, riječ koje je otvarala željezna vrata i izazivala grč – i žrtva i simbol, istakuo je hrvatski političar u BiH, član HDZ 1990 Božo Rajić.

Važan geostrateški položaj Kupresa istovremeno je i značaj i prokletstvo – nesreća koja je donijela i stradanja i progon, rekao je Rajić istaknuvši kako su dugo Kuprešani još u II. svjetskom ratu odolijevali četničko partizanskim napadima, a na obje strane poginulo je više od tisuću ljudi.

Rajić je istaknuo kako je 63 posto Kuprešaka poginulo u Drugom svjetskom ratu, a na tu tragediju nadovezalo se i to da je oko 40 posto od ukupno pobijenih tijela, bačeno poslije rata s ciljem obezglavljenja i uništavanja navitalnijeg dijela naroda.

Nakon toga je uslijedio veliki egzodus i progon svih koji su imaju nekoga u ustašama ili domobranima, naveo je Rajić te dodao kako je tada u Kupresu preko 1500 djece ostalo bez oca ili majke.

Dok je Hrvatskoj bijesnio rat, vodstvo hrvatskog naroda u BiH donijelo je odluku o preuzimaju brige o pripravnosti za obranu, navodi Rajić.

Rajić je istaknuo kako BiH nikada ne bi bila država da je Hrvati nisu podržali na referendumu o samostalnosti BiH. Rajić je dodao kako je zanimljiva činjenica da ni tada u pripremama, ni u tijeku rata, niti jedan metak nije došao kao pomoć iz Sarajeva.

Ono što se dogodilo u Kupresu je klasičan oblik genocida i posijana je klica u neuništivoj obnovi hrvatske državnosti. Dobili dva rata, u Hrvatskoj i BiH, no u BiH nismo dobili državnost, istaknuo je Rajić.

Povjesničar Davor Marijan govorio je o teritorijalnom smislu obrane Kupresa. Opisao je tijek vojnih operacija tijekom početka rata i okupacije Kupresa, te o stjecanju strateških pretpostavki za oslobađanje okupiranih teritorija RH i BiH.

Kazao je kako su Srbi nakon referenduma za neovisnost u BiH 1992. počeli organizirati “mehanizam rata”. Dodao je kako je najveći problem Srba bio držanje teritorija. Vrhunac uspjeha bio im je prilično rano – 1992. godine, istaknuo je, no na prevelikom teritoriju imali su premalo ljudi.

Naveo je kako su za Kupres važne operacije Zima 94. koja je započela 30. studenoga u Livanjskom polju, a na koju se nadovezala operacija Ljeto 95. koja je bila važna za pomoć, odnosno oslobođenje Bihaća, Bosanskog Grahovca i Glamoće. Trajala je od 25. do 31. srpnja, a provela ju je 1. gardijska brigada.

Marijan smatra kako je operacija Oluja započela 3. kolovoza koju je započeo HVO, a pritisak je, ističe, dolazio od Kupresa do Grahova. Ističe kako Kupres završava rat, u teritorijalnom smislu, operacijom Maestral 2.

Geostrateg Davor Domazet Lošo objasnio je važnost geostrateškog položaja Kupresa

“Nema dva rata, jedan je rat i u Hrvatskoj i BiH. To je jedinstveni rat i jedinstvena vojska – veliko ratište, gdje se trebala stvoriti ‘velika Srbija'”, istaknuo je Domazet Lošo napomenuvši kako je svaki drugi pogled sa stajališta strategije pogrešan.

“Strategija uči da onaj tko vlada središtem, taj pobjeđuje, a središte Hrvatske i BiH je Kupres”, istaknuo je Domazet Lošo i rekao kako su Srbi to dobro znali i zato od tuda kreće čišćenje Hrvata.

Da bi se spasili nakon pada Kupresa 10. travnja ’92., ključni element preustroja snaga JNA bio je Kupres, ako se tamo pobjedi moguće je pobijedit, naveo je Domazet Lošo i rekao kako je Savo Kovačević bio glavni zapovjednik napada na Kupres.

“Jedna jedina strateška operacija bila je Oluja, sve druge su taktička razina. Neke taktičke operacije, mogu doseći starteške elemente- poput operacije Maslenica i operacija Cincar 94.”, rekao je Domazet Lošo istaknuvši da nakon što je Kupres gravitacijska stožerna točka oslobođena, britanska politika kaže Beogradu da zauzme Bihać, pa će se uz pomoć Francuza, Kanađana, Nizozemaca, Srbija proglasiti pobjednikom u ratu.

“Što učiniti u to vrijeme znao je Tuđman, koji je uistinu majstor strategije”, ističe Domazet Lošo te napominje da je Bihać bio pred padom, no Hrvati su ga spasili i po treći put, rekao je Domazet.

Domazet ističe kako se prešućuje i Kupres i HVO, a uz to se i sotoniziraju, jer je to ključni element.

Operacija Zima 94 spasila je BiH, a s tim i Hrvatsku, naveo je Domazet Lošo kazavši kako je nakon operacije Ljeto sve bilo spremo za operaciju Oluja, a nakon toga i za Maestral.

Tuđmanu ne mogu oprostiti slobodnu Hrvatsku i pobjedničku vojsku, zato nas oni 14 godina tuku, a zajedno s braniteljima s ovog skupa im poručujemo da im to neće uspjeti, zaključio je Domazet Lošo.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/loso-tudman-je ... ku-vojsku/

[EdgarFranjul]

ZNATE LI ZA HOS-OVU 'ŠTAFETU SMRTI'? 'Dvanaest dana ležao sam u kukuruzu sav izbušen, bez stopala... A onda su me se dočepali četnici...'

Autor: S.Vučković
Datum: utorak, 11. studenog 2014. u 20:35

Doznajte o užasu rata kroz iskustvo HOS-ovog pripadnika Ivice Jurčana: "Bio sam žedan pa sam čekao da se šatorsko krilo smrzne da ga pocuclam. Oko mene je bio kukuruz, prljav i pljesnjiv. Grabio sam, koliko sam mogao baratati, desnom rukom uzimao i stavljao u usta..."

Ivica Jurčan, nekim čudom preživjeli branitelj Bogdanovaca, svojevrsna je legenda Domovinskog rata koja je uspjela preživjeti proboj od Bogdanovaca prema Vinkovcima i Nuštru 10. studenog 1991. godine. Proboj je postao poznatiji pod imenom "HOS-ova štafeta smrti" jer... Kako je koji branitelj koji je vodio civile u spas ginuo, tako je na njegovo mjesto dolazio drugi, svjestan da vrlo vjerojatno neće ni on preživjeti. Ivica Jurčan, branitelj Bogdanovaca koje je HOS "uzeo pod svoje", otkrio je nevjerojatne, jezive i herojske detalje istovremeno:

- Na dan 10. studenoga, kada je silna armada JNA i četnika ušla u naše selo, krenuli smo u proboj od Bogdanovaca prema Vinkovcima i Nuštru. Selo je već bilo izgorjelo. Bilo je oko 8 sati navečer, ne sjećam se točnog vremena, kada smo se mi, HOS-ovci, zajedno s civilima, MUP-om i ZNG-ama spustili na njive i krenuli prema Marincima. Samo su rijetki još nekoliko dana ostali u selu. Neki su prošli proboj, neki nisu. Ja ću pričati o nama koji nismo bili te sreće čitavi doći do Vinkovaca i Nuštra – ispričao je Jurčan, 100%-tni invalid Domovinskog rata, pa nastavio:

- Krenuvši u proboj, prešli smo preko jednog savka koji se ulijeva u rijeku Vuku. Tamo je bio šumarak vrbe ili topole, ne mogu se točno sjetiti, gdje smo naletjeli na špage od maljutke, postavljene od neprijateljske vojske. Odatle su pucali po nama. Pokojni Crvenkapa, koji je bio nagluh otkad mu je zolja pukla pokraj uha, krenuo je direktno prema Marincima. Da smo krenuli tim putem, došli bismo ravno u ruke neprijatelju. Nisam smio vikati da nas ne bi čuli, a njemu je trebalo glasnije govoriti da bi vas čuo, pa sam potrčao prema njemu. Povukao sam ga za rukav da ga vratim natrag, da ne bi otišao njima u ruke. Bila je izmaglica, mrak, automatski je uperio pušku u mene jer nije znao o čemu se radi. Bile su to sekunde. Tako sam ga vratio natrag i nastavili smo se kretati uz korito Vuke, dalje u proboj. Za neke od nas taj proboj nije potrajao još dugo. Nedugo zatim, naišli smo na minsko polje...- opisao je Jurčan tek početak golgote.

Većina od njih tridesetak, ostala je na tom minskom polju. Neki mrtvi, neki ranjeni. Oni neokrznuti pokušavali su pomoći izranjavanima zamotavajući im rane, ali ih nisu mogli povesti, pa su proboj nastavili sami. No, ni oni nisu daleko stigli. Dočekala ih je paljba s transportera pri čemu je opet bilo i mrtvih i ranjenih koji su s onim netaknutim završili u logoru. Što se za to vrijeme dogodilo s ranjenim ljudima nasred minskog polja koji nisu mogli nastaviti proboj?

"Kako smo naletjeli na minsko polje i umirali jedan po jedan"

- Tada, na tom minskom polju, ostala smo nas osmorica teško ranjenih: Tihomir Iveta Piđo, Ante Šarić, Amo Hrbatović, Đuro Kovačević, Zoran Antunović, Josip Knežević i ja. Crvenkapa je tamo i poginuo, na tom minskom polju, kao i Stjepan Katić iz Bogdanovaca. Mene su zvali Čađo, pa je Josip Knežević koji je bio ranjen u pluća vikao "Čađo, Čađo, daj mi vode!" Rekao sam mu da mu ne mogu dati vode, da se ni sam ne mogu pomaknuti. Tada još nisam uopće bio svjestan što je sa mnom. Ali on je bio uporan i govorio da je žedan, pa sam mu čak pomalo agresivno rekao da ne bude dosadan, da sam ode i napije se. Nedugo poslije toga, čuli smo da se nešto vuče po zemlji. A onda se čulo bućkanje i gušenje. On je krenuo sam, došao je do Vuke i htio popiti vode, međutim, u toj Vuki je i ostao. Vjerojatno je upao unutra, utopio se... Mi smo ga poslije dozivali, ali Josip se nikada nije javio. Ja sam u tom trenutku bio usred minskog polja. Stradale su mi obje noge, lijeva i desna ruka, a tijelo mi je posvuda bilo izbušeno gelerima – samo je dio stravične ispovijedi branitelja Jurčana.

- Negdje oko 10-11 sati navečer naišla je jedna grupa, također iz proboja. Prenijeli su nas s minskog polja u obližnje kukuruze. Htjeli su sa sobom ponijeti dvojicu-trojicu od nas, a po ostale poslati pomoć. Međutim, HOS-ovci kao HOS-ovci, uvijek složni, rekli smo: "Ili ćete nas ponijeti sve ili ćemo svi skupa ostati ovdje". Tako se i dogodilo, svi smo skupa ostali u kukuruzima kamo su nas sklonili da ne bismo bili baš na minskom polju. Tamo smo bili jedno duže vrijeme. Do jutra nam je mali Antunović tamo iskrvario i umro. Mali Ante Šarić treći dan je također iskrvario i umro, pošto mu nismo mogli previti rane. Nismo se mogli skidati da vidimo gdje je tko ranjen. Ostali smo ja, Piđo, Ramo, Đuro Kovačević... Bojim se nabrajati da ne bih nekoga propustio. Nas šestorica smo bili tamo, nas četvorica smo i dalje ležali u kukuruzima. Dani su prolazili... - kazao je Jurčan i dalje tvrdeći da to nije najgore što mu se tada dogodilo.

Danima u kukuruzu bez jela, pića i izbušenih organa

- Osmi dan naišao je Julio iz Vukovara. On je pomogao Đuri Kovačeviću i Rami Vrbatoviću koji su bili iz Vrbice. Oni su se koliko - toliko mogli oslanjati na svoje noge pa ih je izvukao do Nuštra, do Vinkovaca. Tamo je rekao da smo ostali još ja, Piđo i dečki koji su izginuli i pomrli na minskom polju. Pomoć je vjerojatno krenula, ali nije se moglo doći do nas. Pucalo se sa svih strana, a nakon što smo digli te mine, srpska vojska je dolazila i obnavljala to minsko polje, tako da je bilo jako nezgodno uopće krenuti prema nama. Sutradan, deveti dan proboja, naišao je Željko Đapić, policajac koji je krenuo iz proboja iz Vukovara. Htio je i mene nekako prevesti, ali nije bilo nikakve šanse. Bio sam sav raskomadan, vitalni organi su mi bili oštećeni. Barem šestorica bi me trebala nositi na šatorskom krilu, koje bi inače nosila dvojica. Nije mi bilo nikakve pomoći. Tako su oni ponijeli Tihomira Ivetu – Piđu i izašli su živi iz proboja. Ne čitavi, ali živi. Ja sam, dakle, ostao i taj, deveti dan. Rekli su da će mi poslati pomoć. Bilo je prijepodne kad je Željko odveo Tihomira...- ispričao je Ivica Jurčan ne sluteći da mnogi filmski scenariji nisu ni blizu onome što je proživio u ratu:

"Nitko me nije mogao izvući, pa sam se pokušao ubiti"

- Negdje navečer oko 9, pola 10 naišla je jedna grupa iz proboja iz Vukovara. Nisam znao tko je, ali nisam više mogao izdržati, nisam niti pio niti jeo sve te dane i počeo sam psihički pucati, tako da sam počeo vikati. Imao sam tada 21 godinu, bio sam mlad. Kad čujete neke glasove, nadate se da će vam netko pomoći, da će vas spasiti. Nisam znao tko su oni, bio je mrak i nisu se vidjele oznake, a neki su tada i skidali oznake, presvlačili se u civilku, što je bilo i logično. Prvo su mislili da je sve namještaljka, nisu znali tko sam. Rekao sam im da budu oprezni i objasnio tko sam i što sam. Stavili su me u šatorsko krilo i njih šest me je naizmjenično nosilo. Ja sam ih uputio kamo da idu jer sam odrastao na tim atarima, njivama i livadama. Ja sam rođeni Bogdanovčanin, živim ondje. Uvijek smo se kao klinci tu igrali rata, uvijek su se Bogdanovčani i Marinčani tukli, gađali praćkama, strijelama, kao indijanci i kauboji, tako da su nam te livade u malom prstu i rekao sam im gdje se nalazimo. Međutim, u dijelu na koji smo naišli, do tog minskog polja, rekao sam im da ne idemo nasipom, nego da se spustimo koritom Vuke. Voda je opala, sada je tamo bio mulj i blato pa da je korito i bilo minirano i ako bi netko stao na tu minu, ona se vjerojatno ne bi aktivirala, potonula bi. Kad smo prošli taj dio rekao sam im da se sada mogu vratiti na nasip, ali da ne znam koliko je dalje sigurno jer mi dalje nismo stigli. Kad smo se popeli gore, oni su me tamo ostavili. Dali su mi vrećicu šećera, onakvu kakvu dobijete u kafićima. Ostavili su me tako da je ono što je ostalo od mojih nogu bilo na putu, tako da kada bi netko naišao spotaknuo bi se i pao preko mene. Bio sam žedan kao vuk, više jednostavno nisam razmišljao ni o čemu. Nisam vjerovao da ću ikad izaći, da ću biti slobodan, da ću uopće preživjeti. Imao sam namjeru ubiti se, to su bile muke. Međutim, imao sam uz sebe jednu bombu i automat koji je već bio oksidirao, nisam imao čime repetirati. Probao sam aktivirati bombu, ali nisam imao čime povuči osigurač, tako da su svi pokušaji da se spasim te muke bili uzaludni. U međuvremenu su granatirali Nuštar. Bilo je to prebacivanje, i naši su iz Vinkovaca gađali njih. Tako da su iznad mene, iznad nas svih, dok smo još bili tamo, bile neke akcije. U kukuruze u kojima smo bili dolazili su šrapneli od granata. Kad smo čuli ispaljivanje, samo bi zažmirili i čekali hoće li nas pogoditi ili pasti među nas i sve nas pobiti. Čak smo i molili Boga da se to dogodi jer smo bili u bolovima, psihički i fizički rastureni. Ja mislim da čovjek može izdržati ono što niti životinja ne može. Sam sam se uvjerio u to. Tako sam ležao, nešto dalje od minskog polja, gdje su me ostavili pokrivenog dekom ili šatorskim krilom. Pokušaj da se spasim, da si na neki način oduzmem život, nije uspio. Jednostavno, to nisam mogao učiniti. Nije mi falilo hrabrosti, nego to fizički nisam mogao učiniti! Bio je to dvanaesti dan, treći dan otkada je Željko odveo Piđu prema slobodi. Bilo je jako hladno vrijeme. Bio sam žedan pa sam čekao da se šatorsko krilo smrzne da ga pocuclam. Oko mene je bio kukuruz, prljav i pljesnjiv. Grabio sam, koliko sam mogao baratati, desnom rukom uzimao i stavljao u usta, bilo što, samo da čovjek nešto pojede. Teško je to opisati, razumjeti te detalje... Taj dvanaesti dan naišla je onuda neka skupina ljudi. Ne znam što su tamo tražili. Bio sam već polumrtav. Dvanaest dana ništa ne jedete, ne pijete, temperatura je jako u minusu, već sam se počeo smrzavati. Možda bih još jedan, eventualno dva dana tako preživio, a onda bih preminuo. Normalno, vikao sam, tražio sam pomoć. Međutim, bila je to aktivna vojska JNA...- uveo je nesretni Jurčan u novu etapu svojih patnji.

"A onda je došla JNA i predala me četnicima"

- Mislili su da sam postavljen kao mamac, zamka, da je ispod mene bomba i da će svi odletjeti u zrak kada me dignu. Rekli su mi da se pomaknem na lijevi, pa na desni bok, da se odignem leđima od tla da vide je li što ispod mene. Uspio sam to napraviti pa su mi prišli, stavili me u šatorsko krilo i ponijeli prema Marincima. Putem smo naišli na voćnjak u kojemu su još Marinčani, ZNG, MUP, možda i Civilna zaštita, postavili tzv. paštete, povezane po voćkama. Jedan od vojnika JNA skoro je stao na tu paštetu pa su me udarili govoreći da je jedan od njih gotovo poginuo da bi spasili mene. Ipak, nastavili su me nositi prema Marincima, do svog štaba. Oni su bili redovna vojska, bili su to momci od 18, 19 godina, ali su me odveli u Marince, u TO, gdje su bili rezervisti, četnici. Tukli su me, mlatili i trpali mi rakiju u usta. To je bilo mučenje. Molio sam Boga da me ubiju jer to više nisam mogao izdržati. Zatim su me ubacili u metar, metar i pol visok transporter. Bila je to užasna tortura. Zamislite raskomadano tijelo, u bolovima i smrznuto, kada ga netko uzme i baci kao vreću žita na traktor. Tako su me odvezli do njihovog štaba gdje su me, naravno, prvo ispitivali, tukli i mlatili takvog, nakon dvanaest dana ležanja u kukuruzima, ranjenog. Zatim su me odveli u podrum kuće hrvatskog branitelja Ivice Kelića. Tamo je bio njihov štab. Tamo sam na zidu vidio krvi i svega. U susjednoj je sobi netko jaukao. Svako malo netko je dolazio i nešto ga ispitivao. Ja sam već bio, recimo, polumrtav i nisam neke stvari mogao povezati. Nisam uopće razmišljao, nisam mogao vjerovati da sam nekako spašen, već sam se počeo gubiti od svega toga, od gladi, iscrpljenosti i ranjavanja. Tri dana bio sam u tom podrumu u Marincima. Jedan od tih dana, ušli su u podrum, čulo se samo krkljanje, a zatim su tu osobu iznijeli iz podruma. Vjerojatno su ga riješili, priklali, ne znam... Možda su ga ugušili, ne mogu dokazati da je ubijen kada nisam čuo. Ja sam ležao na krevetu i morali su proći pokraj mene da ga iznesu. Nakon nekog vremena došao je jedan rezervist, četnik. Bio je jako pijan. Došao je s automatom do mene, navodno da me ispituje. Počeo me ispitivati o nekim snajperima, o cijeloj toj situaciji, koliko nas je bilo... U svoj toj komi uopće nisam bio svjestan što me pita. Doslovno sam umirao. Zatim je došao jedan njihov oficir, ne znam koji je bio njegov čin, podrum je bio mračan, a ja, onako polumrtav, nisam dobro vidio. I on me došao nešto ispitivati. Zatim je četnik, onako pijan, slučajno opalio metak. Zatim mu je taj oficir uzeo automat, istjerao ga iz podruma i rekao: "Pošto ti njega sada nisi uspio ubiti, zamalo ubio mene, sad ću ja ubiti tebe kad izađem gore". Što se gore dogodilo, ne znam. Tako je on mene ispitao o nekim našim dnevnicima koje smo vodili za obrane Bogdanovaca, za obrane Vukovara, zapravo obrane Hrvatske, jer, u Bogdanovcima se nisu branili Bogdanovci, branila se Hrvatska. Mislim da je tako bilo na svim ratištima. Nitko nije branio samo svoju kuću, svoj prag, nego je na svom pragu branio cijelu državu. I tako sam dalje ležao u tom podrumu, kada mi je došao jedan doktor i rekao da mu moram vjerovati, da mi želi pomoći i da će mi dati neku inekciju da dođem k sebi, da me proba spasiti. Ja sam samo pogledao u njega, uopće nisam registrirao što mi je htio reći, samo sam mu rekao: "Što me briga što ćete mi dati. Najbolje mi dajte inekciju da se više ne probudim!" U tom trenutku bila mi je puna kapa svega. Međutim, taj doktor mi je stvarno pomogao, pa su me iz Marinaca krenuli transportirati prema Vukovaru, prema Novom Sadu, prema Mitrovici. Dakle, prema logorima...

Nakon mučenja, logor... i još malo mučenja
U transporteru u kojem su me vozili bila su dva vojnika njihove specijalne policije, koji su me čuvali i taj doktor, koji mi je bio zaštita. On mi je rekao da, dok je on u vozilu, ne mogu mi nauditi. Nisam mu vjerovao, ali pokazalo se kao istina. Na izlazu iz Marinaca bio je jedan stariji čovjek. Sad je umro, njegovo ime neću spominjati. Oni koji znaju tu priču, koji znaju što se stvarno dogodilo, znaju i tko je ta osoba. Mi smo se morali skloniti u stranu da bi taj konvoj, tenkovi i sve, prošao. Onda je ta osoba, inače Marinčanin, rekao: "Dajte ga meni, da mu ja presudim. On je meni ubio i ženu i djecu i sve". Rekao je da sam ja došao tamo i da sam mu pobio cijelu obitelj. Međutim, njegova žena bila je živa, nitko ju nije ubio. Njegova kćerka također, bila je u Hrvatskoj, pošto je udana za Hrvata. Rekao je to samo da izazove mržnju kako bi me oni uklonili već tada. Onda je i mene obuzeo neki strah. Kad su me već spasili, kad sam sve ovo prošao, sad mi baš treba da me netko ubije zbog nečega što nisam učinio, što su bile samo priče. I dan danas njegova kćerka je živa. Živi ovdje u Bogdanovcima, udana za Bogdanovčanina. Krenuli smo dalje, prošli smo kroz Bogdanovce, kroz Vukovar, gdje sam vidio brdo tijela, mrtvih ljudi po cestama. Odveli su me u zloglasni Plavi podrum u Petrovcima. Iz toga podruma rijetko je tko izašao živ, a ja sam imao sreću što sam ga preživio. Od tamo su me odveli u Šid. Primili su me u civilnu šidsku ambulantu, gdje su me tukli i nazivali me ustašom. Na kraju sam završio u Mitrovici. Imao sam tada dugu kosu, takozvanu fudbalerku. Okrenuli su me tako da sam ležao na stomaku, kako im je bilo najlakše, kada je naišao neki njihov oficir i pitao kakva je to žena s njima. Međutim, rekli su mu da nisam žena nego muškarac. Zatim me on prebacio na VMA Petrovaradin. Tamo su bili i njihovi ranjenici koji su nas htjeli zaklati, ali nas je čuvala njihova vojna policija. Smjestili su nas na neku ustakljenu terasu u toj bolnici. Bili su sa mnom Pero Tromblon, Crnac i ekipa. U toj bolnici je bilo dosta mučenja. Dolazili su šešeljevci, arkanovci, htjeli su nas klati i ubijati. Bilo je grozno. Na podu su bile pločice, a mi smo ležali na nekim madracima. Oni su nas čuvali. Često su nas mlatili i tukli. Jednom prilikom došao nas je posjetiti Crveni križ. Oni su ih odveli kod svojih ranjenika, gdje su imali televizor, radio, sve kao u hotelu A kategorije, predstavivši ih kao hrvatske branitelje. Za to vrijeme, mi smo dobivali batine u susjednoj prostoriji, možda pet metara dalje, smrzavajući se na podu na ustakljenoj terasi.

Amputacija, razmjena, sloboda...
Rane mi nisu sanirane dok nisam došao u VMA. Tamo mi je amputirana lijeva potkoljenica, desno stopalo i fiksator lijeve ruke. Sve to, uz saniranje nekih manjih rana, obavili su u jednom danu, sve u roku od 3 i pol, 4 sata i u poluanesteziji. Rekli su: "Idemo sve napraviti! Ionako je on gotov, pa ako preživi – preživi!" Nakon toga, negdje u prvom mjesecu vratili su me u Mitrovicu, u logor, gdje su me tretirali kao i sve ostale – ispitivanja, premlaćivanja, potpisivanje izjave. Morali smo potpisati papir na kojemu je gore pisalo Izjava, dolje potpis, između ništa. Ja ne znam što je tko tu napisao, ali zato sada nas logoraše terete da smo počinili zločine, da imaju naše izjave. Međutim, to su izjave koje su oni napisali. Mi smo potpisali goli papir. Trebao sam biti razmijenjen u prosincu, s doktoricom Vesnom Bosanac i doktorom Jurom Njavrom, koji mi je u logoru strugao rane žlicom za juhu, pokoj mu duši, ni njega više nema među nama. Kako nije imao potrebnu medicinsku opremu, grijao je nož na upaljaču, da mi dodatno ne inficira već inficirane rane. Kažem, trebao sam biti razmijenjen u prosincu. Ja sam se predstavio kao Civilna zaštita, rekao sam da sam bio mobiliziran. Međutim, kada sam došao u Novi Sad, na VMA, netko je odao da sam bio HOS-ovac. Onda su me počeli tući i maltretirati, govoreći mi da sam Paragin ustaša. Nakon toga, razmijenjen sam, kako sam rekao, 27. ožujka, u prvoj službenoj razmjeni. Zahvaljujući tome, danas sam još živ. Bilo je nakon toga još puno operacija u Zagrebu, bio sam klinički mrtav i jedva preživio. Organizam je počeo pucati i psihički i fizički i nisam više imao snage boriti se. Svatko tko je prošao proboj, tko je prošao rat, ne samo u Vukovaru, nego u cijeloj Hrvatskoj, i ako nije ranjen, prošao je veliki pakao – zaključio je Ivica Jurčan, HOS-ovac, branitelj i ivalid Domovinskog rata čija je priča medijima nedovoljno zanimljiva. Potrebno je, stoga, zahvaliti Facebook stranici Blago Zadro koja njeguje uspomene na sve heroje, branitelje ali i civile Domovinskog rata.

Ivica Jurčan danas je "biker", i unatoč užasu koji je proživio, nastoji uživati o životu. O svom iskustvu pričat će 14. studenog u Rijeci kao jedan od svjedoka strahota u ratnom Vukovaru i okolici...


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... tnici.html

[EdgarFranjul]

A. Babić: 26. obljetnica udbaško-terorističkog čina u Sydneyu

Objavljeno Srijeda, 26 studenoga 2014 18:00



Dvadest i šesta obljetnica jugoslavensko udbaškog terorističkog i zločinačkog čina u Sydneyu kad su jugoslavenski agenti pucali iz automatskih pušaka na hrvatske iseljenike koji su prosvjedovali ispred jugoslavenskog konzulata

Na suđenju Perkoviću i Mustaču, a preko odvjetnika Ante Nobila, jugoslavensko hrvatska udbaška mreža, koja još uvijek iz pozadine snažno utječe na rad svih najznačajnijih hrvatskih državnih institucija, medija i velike većine političkih stranaka, ulaže sve moguće napore, spinove i laži kako bi dokazala da Perković i Mustač nisu umiješani u zvjersko ubojstvo Stjepana Đurekovića.

Cilj tog očajničkog pokušaja je da se putem malo vjerojatne uspješne obrane Perkovića i Mustaća od svih državnih zločina u vrijeme jugoslavenskog zločinačkog komunističkog režima amnestira ne samu Udbu i sve druge jugoslavenske i hrvatske tajne službe, nego i cjelokupni vrh Komunističke Partije Hrvatske, od 1945. do 1990. godine Naravno, i djecu komunista, u čijim se raljama Hrvatska danas nalazi, o čemu posebno uvjerljivo u njegovoj knjizi piše Tihomir Djumović.

U kojoj je mjeri jugoslavenski komunistički režim u svojoj srži bio zločinački i okrutan kad je riječ o progonu i ubojstvima običnih hrvatskih iseljenika i hrvatskih političkih emigranata ne samo u Europi nego i u Sjevernoj Americi i Australiji, hrvatsku javnost, ali i sud u Munchenu, treba podsjetiti na 26. obljetnicu na australskom tlu nezapamćen teroristički, zločinački i kriminalni čin koji su jugoslavenski agenti pod krinkom diplomatskih zaštitara učinili 27. studenog 1988. godine tijekom mirnog prosvjeda hrvatskih iseljenika ispred jugoslavenskog konzulata u Sydney-u.

Teško ranjen maloljetni hrvatski prosvjednik Josip Tokić

Evo što sam, kao glavni urednik, o tom jugoslavenskom udbaškom zločinu u Sydneyu napisao u glasilu Hrvatske seljačke stranke za Australiju, «Hrvatskoj slobodi» za prosinac 1988. godine (zbog dužine teksta izostavljeni su u ovom trenutku neki manje važni dijelovi izviješća):

«U nedjelju 4. prosinca 1988. godine zrakoplovom JAT-a, i pod zaštitom policije, Australiju su napustili djelatnici jugoslavenskog konzulata u Sydney-u, na čelu s generalnim konzulom Stanojlom Glišićem, koje je australska federalna vlada proglasila nepoželjnim osobama tj. protjerala iz ove zemlje. Protjerivanje je uslijedilo nakon što je jugoslavenska vlada u Beogradu odbila australskoj policiji predati čuvara konzulata koji je u nedjelju 27. studenog 1988. godine, pucajući na hrvatske demonstrante ispred jugoslavenskog konzulata teško ranio hrvatskog dječaka Josipa Tokića. Odlazak jugoslavenskih «diplomata» po noći u nedjelju 4. prosinca bio je kulminacija povijesnog i presudnog događaja, koji je kao malo koji drugi slučaj nakon Drugog svjetskog rata, bio tjedan dana u centru pozornosti cijele australske javnosti...

Josip_Tokic.jpg (68.94 KiB) Viewed 5221 times

Vijest o teškom ranjavanju mladog Josipa Tokića proširila se munjevitom brzinom diljem Australije. Sve australske radio postaje javljale su svakih sat vremena o tom jugoslavenskom zločinu, a u TV dnevnicima navečer to je bila glavna vijest, s prikazom mirnih hrvatskih demonstracija ispred konzulata u Sydney-u. Za bolji pregled događaja koji su uslijedili nakon oružanog napada na Hrvate iz jugoslavenskog konzulata najprije donosimo reakciju Vlade Australije i australskih sredstava za priopćavanje, a iza toga reakciju Hrvata u Australiji.

Reakcija ministra vanjskih poslova Australije

Odmah nakon što je doznao za pucanje iz jugoslavenskog konzulata u Sydneyu na hrvatske demonstrante, ministar vanjskih poslova Australije, senator Gareth Evans, osudio je taj jugoslavenski zločin i zatražio od jugoslavenskog konzulata u Sydney-u i ambasade u Canberri da konzulat i ambasada u potpunosti surađuju s australskom policijom u istrazi cijelog slučaja, s namjerom da se utvrdi tko je pucao, da bi se nakon toga, po australskom zakonu, tu osobu moglo izvesti pred sud, kako bi joj se sudilo za pokušaj ubojstva.

Jugoslavenska ambasada u Canberri, na čelu s ambasadorom Borisom Cizeljom (Slovenac), najprije je obećala tu suradnju da bi već sljedećeg dana, nakon poruke iz Beograda, počela odugovlačiti s pružanjem suradnje australskim vlastima. Bio je to prvi znak da će se Jugoslavija pozvati na Bečku konvenciju, prema kojoj se diplomatsko osoblje može pozvati na diplomatski imunitet u slučaju kršenja zakona u zemljama u kojima se nalaze.

Hrvatska_sloboda.jpg (77.79 KiB) Viewed 5221 times

U međuvremenu se uspostavilo da je mladog Hrvata ranio čuvar konzulata Zoran Matijaš, koji je bio na popisu diplomatskog osoblja i australske su vlasti odmah zatražile da ga jugoslavenski konzulat preda policiji New South Walesa. Taj je zahtjev Australije odbijen i nastalo je natezanje u iduća tri dana, kad je, u četvrtak 1. prosinca 1988. godine ministar vanjskih poslova Australije, senator Gareth Evans dao ultimatum Jugoslaviji da preda osobu koja je pucala u Hrvata ili će Australija poduzeti najoštrije mjere protiv konzulata u Sydney-u.

Jugoslavija dobila šest sati da odgovori na australski ultimatum

U petak navečer 2. prosinca Jugoslavija je dobila šest sati da odgovori na australski ultimatum. U međuvremenu u australskom se tisku razvila živa rasprava o cijelom događaju. Sve najvažnije australske novine najoštrije su osudile jugoslavenski zločin, dok su vodeći radio i TV komentatori već od ponedjeljka 28. studenoga počeli tražiti da se zatvori jugoslavenski konzulat i protjera njegovo osoblje. U brojnim TV i radio postajama intervjuirani su predstavnici hrvatske zajednice u Australiji.

Budući da se jugoslavenski zločin dogodio u Sydney-u, gđica Barbara Zaher i urednik «Spremnosti» g. Lovoković bili su intervjuirani u najvažnijim TV i radio emisijama, u kojima su vrlo razumno, djelotvorno i s velikom mjerom uvjerljivosti upoznali australsku javnost s pozadinom zločina u Sydney-u: progonom hrvatskog naroda u Jugoslaviji od 1918. godine., ubojstvima hrvatskih emigranata diljem svijeta od strane Udbe poslije Drugog svjetskog rata i zahtjevom Hrvata za svoju slobodnu i demokratsku hrvatsku državu....

Bivši šef australske tajne službe optužio Udbu za ubojstva hrvatskih emigranata diljem svijeta

Istodobno su svi australski dnevnici bili puni članaka o Jugoslaviji i Hrvatima u Australiji... Najznačajniji je bio komentar bivšeg šefa australske tajne policije g. Harvey Barnetta, koji na toj dužnosti bio od 1981. do 1985. godine. U vlastitom članku za visokotiražni dnevnik «The Herald» iz Melbournea od 5. prosinca 1988. godine Barnett je među ostalim napisao:

'Finoća nije nikada bila sastavni dio diplomacije jugoslavenske vlade. Od konca Drugog svjestkog rata Beograd karakterizira super osjetljivo ponašanje prema bilo kome tko kritizira njegovu vlast. Beograd posebno nastoji neutralizirati sve dijelove hrvatske manjine u prekomorskim zemljama koji su se usudili kritizirati Jugoslaviju...

Demonstr.jpg (53.03 KiB) Viewed 5221 times

Jugoslavija se redovno žali onim zemljama, kao što je Australija, u kojima njihovi hrvatski građani prosvjeduju protiv svoje bivše domovine. Beograd traži da se ušutka svaka njihova opozicija. Kad se to ne dogodi, protivnici beogradskog režima bivaju podvrgnuti oštrim mjerama...

Postoje dokumentirani dokazi o jugoslavenskim zastrašivanjima (i ubojstvima) hrvatskih emigranata diljem svijeta. Jugoslavenska vlada troši ogromne novce za ušutkivanje svojih protivnika. Glavna djelatnost jugoslavenske obavještajne službe je infiltracija raznih hrvatskih disidentskih organizacija u namjeri da kontrolira njihovo djelovanje. U posebno težim slučajevima istaknuti Hrvati su bili ubijeni od strane profesionalnih agenata...

Tajne službe u zapadnim zemljama, uključujući Australiju, svjesne su opasnosti od strane ubojica jugoslavenske tajne službe koje tragaju za svojim hrvatskim žrtvama i poduzimaje potrebne mjere da ih neutraliziraju...'

Zatvaranje jugoslavenskog konzulata u Sydney-u

Kao što se očekivalo, Jugoslavija nije do šest sati navečer u petak 2. prosinca predala jugoslavenskog državnog teroristu Zorana Matijaša australskoj policiji, a ona to nije imala namjeru učiniti niti jednog trenutka, jer je osoblje konzulata počelo pakirati svoje kovčege odmah nakon što je Jugoslaviji uručen ultimatum...

Zatvaranje jugoslavenskog konzulata u Sydney-u i protjerivanje njegovog osoblja iz Australije bio je za Jugoslaviju bolje rješenje nego da je Matijaš izveden pred australski sud, na kojem bi se najvjerojatnije otkrile mnoge druge stvari povezane sa zločinom pred konzulatom i djelovanju Udbe u Australiji...

Reakcija hrvatskih iseljenika

Jugoslavenski zločin u Sydney-u izazvao je veliko ogorčenje među Hrvatima diljem Australije. U Melbourneu su održane, samo sat vremena nakon što se čulo o oružanom napadu na Hrvate u Sydney-u, spontane demonstracije ispred parlamenta za državu Viktoriju, u kojima je sudjelovalo preko tisuću Hrvata, uglavnom mladeži.

Istu večer su predstavnici hrvatskih političkih organizacija, koje se nalaze u Hrvatskom međudruštvenom odboru za Viktoriju, odlučili da se slijedeću subotu, 3. prosinca, ispred zgrade parlamenta u Viktoriji također održe mirne i demonstracije. I zaista, usprkos tomu što je za mnoge Hrvate, koji rade u tvornicama i gradilištima, subota radni dan, već u 10 sati ujutro u centru Melbourne-a okupilo se preko 5000 Hrvata svih dobi.

Na trgu u centru grada održano je nekoliko kraćih govora, a onda je preko dva kilometra duga kolona prosvjednika, noseći oko stotinu hrvatskih i australskih barjaka i bezbroj slika ranjenog mladog Josipa Tokića i drugih Udbinih žrtava, krenula prema zgradi parlamenta. Prema priznanju policije bio je to do sada najveći etnički skup u centru grada Melbournea poslije Drugog svjetskog rata.

Kad je nakon skoro pola sata kolona stigla pred zgradu parlamenta, predstavnici Hrvatskog međudruštvenog odbora održali su nekoliko govora na engleskom i hrvatskom jeziku, koje je nazočno mnoštvo burno ali i dostojanstveno pozdravljalo. Govore su držali: Josip Pavlović, Josip Čuk, Ivan Čorić, Ivan Butković, Stjepan Zdelar, Mimi Perak (koja je održala izvrstan govor na engleskom jeziku) i Ante Babić. Na kraju demonstracija koje su trajale od 10 sati ujutro do 1 sat popodne otpjevane su hrvatska i australska himna, a nakon toga se okupljeno mnoštvo mirno razišlo i krenulo svojim domovima.

Urednik «Hrvatske slobode» upozorio na djelovanje Udbe u Australiji


Hrvatski prosvjed u Melbourneu-u izazvao je nezapamćenu reakciju australskih medija, koji su tri dana ranije počeli najavljivati da se organizira prosvjed. Već sat vremena prije prosvjeda, u 9 sati ujutro, na mjestu okupljanja, na glavnom trgu Melbournea, došao je najveći broj TV, radio i novinskih izvijestitelja od kako Hrvati demonstriraju u ovoj zemlji.

Urednik «Hrvatske slobode», Ante Babić, bio je intervjuiran od strane svih pet australskih TV kanala, koji su kasnije navečer u glavnim vijestima donijeli do sada nezamislivo objektivne i za nas Hrvate pozitivne osvrte o hrvatskom prosvjedu. Svi su kanali prenijeli i intervju s urednikom «Hrvatske slobode», koji je naglasio kako Hrvati pozdravljaju odluku australske vlade o istjerivanju jugoslavenskih diplomata iz Sydneya i zatvaranju konzulata, ali je i dodao kako to nije dovoljno. Naglasio je da Australija treba prekinuti sve diplomatske odnose s Jugoslavijom i da treba također zatvoriti konzulat u Melbourneu i ambasadu u Canberri, jer se iza odluke o oružanom napadu na hrvatske demonstrante nalazi vlada u Beogradu.

Urednik «Hrvatske slobode» također je upozorio i na djelovanje jugoslavenske tajne službe, koja stoji iza raznih nasilnih akcija u ovoj zemlji, a koja su kasnije pripisane Hrvatima. On je također upozorio na ozbiljnu mogućnost da jugoslavenski agenti u Australiji krenu s novom serijom nasilja, kako bi diskreditirali hrvatsku zajednicu...

Na pomolu kraj Jugoslavije

Jedan od sudionika na prosvjedu u Melbourneu u subotu 3. prosinca rekao je da nakon jugoslavenskog zločina u Sydney-u počinje novi, bolji i uspješniji život Hrvata ne samo u Australiji nego i diljem svijeta. To je do sada najbolji znak da su kraj Jugoslavije i uspostava samostalne i demokratske hrvatske države na pomolu...do sada najbolji znak da su kraj Jugoslavije i uspostava samostalne i demokratske hrvatske države na pomolu...

Pred odlazak novina u tiskaru dobili smo obavijest da su u bolnici u kojoj se nalazi Josip Tokić primijećene tri sumnjive i nepoznate osobe za koje se pretpostavlja da su htjele doći do Josipa Tokića sa zlim namjerama. Josipa sada danonoćno čuvaju detektivi.

Samo nam samostalna hrvatska država pruža sigurnost

U zaključku članka ostaje nam samo reći da će Jugoslavija nastaviti ubijati nas Hrvate i našu djecu ma gdje na svijetu bili. Za nas Hrvate nema sigurnog mjesta, sve dok Hrvatska ne bude slobodna i samostalna država»

Jugoslavenske terororiste iz Sydneya u Beogradu kao heroje dočekao Budimir Lončar

Uz moj uvodnik o teškom ranjavanju Josipa Tokića vrijedno je prenijeti i vijest iz uglednog australskog dnevnika «The Age» iz tog vremena, kako su po dolasku u Beograd terorist Zoran Matijaš i drugi protjerani djelatnici jugoslavenskog konzulata u Sydneyu bili dočekani kao heroji. Izvjestitelj australskih novina iz Beograda javio je da je atentatora na maloljetnika Josipa Tokića Zorana Matijaša i druge udbaške agente iz konzulata u Sydney-u osobno dočekao i ministar vanjskih poslova Jugoslavije Hrvat Budimir Lončar.

Da, to je taj isti Lončar koji je bio glavni savjetnik za vanjsku politiku bivšem predsjedniku Stipi Mesiću, a sada je glavni savjetnik odlazećem predsjedniku Hrvatske Ivi Josipoviću. Zar je onda čudno što udbaške strukture u Hrvatskoj i djeca komunista, koja danas vladaju Hrvatskom, poduzimaju sve moguće kako se ne bi otkrile brojne tajne o zločinima jugoslavenskih tajnih službih u svijetu, ali i u Hrvatskoj.


Krvavo ubojstvo Stjepana Đurekovića samo je vrh sante leda o brojnim ubojstvima hrvatskih emigranata i iseljenika koja je diljem svijeta vršila tajna služba zločinačkog komunističkog režima u Jugoslaviji i SR Hrvatskoj.

Sve dok se ne otkriju i sankcioniraju zločini jedne od najokrutnijih tajnih obaviještajnih službi u svijetu u Hrvatskoj neće nikada biti društvenog mira i stabilnosti niti će se Hrvatska moći razviti u gospodarski razvijenu zemlju i demokratski uspješno društvo.

Dapače, ako se to pitanje ne riješi na zadovoljavajući i pravedan način, Hrvatskoj prijeti opasnost od totalnog urušavanja ono malo poveznica koje nas drže zajedno kao jedan narod.

Antun Babić
bivši urednik novina «Hrvatska sloboda» u Australiji
bivši generalni konzul Republike Hrvatske u Melbourneu

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi ... dneyu.html

[EdgarFranjul]

TUĐMANOV NAJVEĆI, PROROČKI GOVORI: PRIJE 18 GODINA SHVATIO JE TKO SU 'JUGOKOMUNISTIČKI OSTACI' I 'DILETANTI'


Autor Ivana
Nedjelja, 30 Studeni 2014 11:05



Od brojnih govora prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, teško je izdvojiti jedan koji bi kao malo koji oslikao situaciju koja je i danas u Hrvatskoj aktualna, međutim, moguće je iako baš taj govor neće mnogima ostati u sjećanju kao pozitivan, s obzirom da su ga mediji u ono vrijeme pokopali te je medijski godinama tretiran kao 'buncanje' čovjeka koji je 'ishlapio' i koji ne zna što govori.

Nažalost, rijetko kada je predsjednik Tuđman bio u pravu kao te 1996., u vrijeme vlastitog suočavanja s teškom bolešću. Povod govora Franje Tuđmana u Zračnoj luci Pleso tog 23. studenoga 1996. godine možda je bio prosvjed u Zagrebu za takozvani spas Radija 101, međutim, stvarni uzroci nešto su dublje prirode, iako su Tuđmanove emocije izbile na površinu svakako saznanjem da mu je dijagnosticiran rak u Americi, odakle, se vratio u Hrvatsku.

- Nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje. Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima...Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima...Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija. Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda. Ali ćemo, razumije se, mi sa tom hrvatskom slobodom i demokracijom osigurati i manjini ta ljudska prava i slobodu medija. Ali nećemo dopustiti da nam ti sa strane rješavaju, odnosno nameću rješenja. Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom. Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini – rekao je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Da je Tuđman bio u pravu danas je jasnije no ikad.

Zamislite što bi Tuđmanu hrvatski novinari rekli i da li bi ga proglasili neuračunljivim da je 1996. godine rekao kako će u budućnosti, i to vrlo skoroj, jedan intendant HNK govoriti o Hrvatima kao o izmišljenoj naciji, Hrvatskoj kao fašističkoj državi i Jugoslaviji kao budućnosti? Dakle, nema dvojbe, Franjo Tuđman je apsolutno bio u pravu s obzirom da je shvatio kamo Hrvatska ide i gdje bi mogla stići. Bilo je to vrijeme kada se u Hrvatskoj pojavio zloglasni George Soros, samozvani borac za demokraciju, mešetar i tajkun koji je svojim novcem upropastio hrvatsko novinarstvo, zapravo, koji je financirajući ekstremiste i ulične štemere stvorio medijsku rulju koja je uglavnom dobivala novce iz njegove sumnjive blagajne kako bi linčovali Tuđmana. Dakle, to je činjenica koja je zapravo danas lako dokaziva, neki koji su bili Sorosevi plaćenici zapravo su notorni ratni profiteri.

Tuđman, naravno, kao državnik, kao povjesničar, nikada nije govorio o Jugoslaviji kao neposrednoj ponovnoj opasnosti, ali jeste o jugoslavenskom ekstremizmu kao o potencijalnoj opasnosti u budućnosti?

Međutim, danas, iz ove perspektive, Tuđman je bio vizionar. Budimir Lončar, koji je 1991. bio praktički veleizdajnik, s obzirom da je bio jedan od najzaslužnijih za nametanja embarga na oružje Hrvatskoj, a onda i za pad Vukovara, godinama je u neposrednoj blizini Tuđmanovih nasljednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića. Što bi tek rekli na priču o Dejanu Joviću ili na tvrdnje nekih srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji tvrde da je Oluja bila etničko čišćenje? Danas neki komunisti i novokomponirani fašisti čak razmatraju promjenu imena Domovinskom ratu, takve čak i Hrvatska kroz državnu blagajnu financiraju, a sve to zato što Domovinski rat, pazite sada, 'iritira Srbe.'

Ukratko, i ovako površno sve je jasno, uz dodatak, a to nažalost medijski ratni profiteri namjerno zaboravljaju, da Franjo Tuđman nikada hrvatski narod nije nazvao 'stokom sitnog zuba', on je isključivo govorio o onima koje je i spomenuo u svom govoru 1996. prije točno 18 godina, nikako i nikada o narodu.

Koliko je vremena prošlo, kao da je minulo stoljeće? Kako danas vlast tretira oporbu najbolje pokazuje činjenica da se hrvatske branitelje smatra terorističkim krilom te oporbe. Pametnom dosta. Budali? Oni će u svojim medijima ionako lagati, kao i dosad.

Ivana/Tinolovka-news


http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=11

[EdgarFranjul]

Kako je Hrvatska nakon pada Vukovara uzvratila udarac u Zapadnoj Slavoniji

Objavljeno Srijeda, 03 prosinca 2014 19:00


Operacije 'Otkos-10' i 'Orkan-91' u Zapadnoj Slavoniji bile su prve velike pobjede hrvatskih snaga


U trenutku dok su hrvatske snage grčevito držale Vukovar i tako zaustavile JNA i srpske teroriste na glavnom pravcu napada, na svim pomoćnim pravcima uporna, nesebična i požrtvovna obrana hrvatskih snaga uspjela je zaustaviti stratešku ofenzivu JNA protiv Hrvatske. Neprijatelj je zaustavljen pred Vinkovcima, Osijekom, Viroviticom, Karlovcem, Gospićem, Zadrom, Splitom, a Dubrovnik su od srpskih i crnogorskih barbara ponovo spašavale zidine.

Kada je nakon dvomjesečne herojske obrane grada Vukovara hrvatska obrana slomljena, 18. i 19. studeni 1991. ostat će zapamćeni kao najtužniji i najteži dani novije hrvatske povijesti. Na pomoćnim pravcima strateškog napada, JNA i srpski teroristi došli su na samo 5 kilometara do Virovitice, prijeteći da prekinu podravsku magistralu koja je ostala jedina veza s ostatkom istočne Slavonije, okupiran je Slunj pa je neprijatelj došao pred Karlovac, a u napadu 9. kninskoga korpusa prema Zadru počinjeni su teški zločini u Škabrnji i Nadinu.

Neprijatelj je zaustavljen u selu Crno u predgrađu Zadra, samo 5 kilometara od mora. Nakon pada Vukovara, JNA je konsolidirala snage i nastavila svoju stratešku ofenzivu nastojeći probiti crtu obrane Vinkovci-Osijek s dva mjeseca zakašnjenja, zahvaljujući braniteljima Vukovara. U tom nastavku napada zauzeli su neka ključna sela čineći zločine, propagandom šireći paniku i očaj. No kako ćemo vidjeti, sva silina njihova oružja, brutalnost i zločini, propaganda pa i pad Vukovara ne će poljuljati moral hrvatskog vojnika i njegovu volju da se bori za slobodnu Hrvatsku. Zato pogledajmo što o napadu na Zapadnu Slavoniju piše u knjizi 'CIA Balkan Battlegrounds'.

Prodor agresora iz Banje Luke u Hrvatsku

U Banjoj Luci, u zapovjedništvu 5. korpusa JNA, 'oficiri' nervozno čekaju; 19. je rujna 1991., iz 1. vojne oblasti iz Beograda stiže direktiva 'komandanta' za stratešku ofenzivu protiv Hrvatske. Zadaće Banjolučkoga korpusa navedene su pod točkom c u kojoj piše: 'završiti sa mobilizacijom, dovesti postrojbe i energično preći u napad glavnim snagama u međuriječju r. Drava - r. Sava, a pomoćnim snagama 5. Korpusa pravcem Okučani - Pakrac - Virovitica i Okučani - Kutina, sa zadatkom da se okruže i unište snage Republike Hrvatske u cijeloj Slavoniji, deblokiraju postrojbe i vojni objekti. Nakon toga izbiti na liniju Našice - SI. Brod i biti u gotovosti za produženje napada ka Koprivnici i Okučanima pa dalje prema Zagrebu.'

Već 21. rujna 5. korpus JNA iz Banje Luke pod zapovjedništvom general-pukovnika Nikole Uzelca sastavio je glavne snage za napad koje su činile jedna oklopna brigada, dvije motorizirane, šest 'partizanskih' brigada, jedan raketno-topnički puk i ostale postrojbe za potporu. Snaga te srpske sile bila je oko 20 000 vojnika, 90 tenkova, 75 oklopnih borbenih vozila transportera, preko 100 topničkih i raketnih cijevi, oko 75 minobacača. Dodatnu potporu tim snagama JNA pružalo je oko 7000 srpskih terorista iz tzv. Teritorijalne obrane i oko 5000 srpskih dobrovoljaca PakracNakon početnih uspjeha JNA, hrvatske su snage iz dana u dan pokazivale na bojištu da mogu zadržati napade JNA i srpskih terorista, borbe su se sve više pretvarale u rovovsku bitku bez pobjednika. Napredovanje JNA i srpskih snaga zaustavljeno je pet kilometara od Nove Gradiške, jedan kilometar od Novske, žestoke bitke vođene su oko Pakraca koji je JNA htjela osvojiti pod svaku cijenu. U jednome trenutku Pakrac je došao u okruženje snaga JNA, teškim borbama za sela Toranj, Omanovac i Majur sredinom studenog hrvatske su snage razbile neprijateljsko okruženje na sjevernom sektoru oko Pakraca.iz Srbije i BiH. Oni će sredinom rujna kod Bosanske Gradiške prodrijeti u Hrvatsku s glavnim ciljem da odsijeku Slavoniju od ostatka Hrvatske crtom Okučani-Pakrac-Daruvar-Virovitica.

Zaustavit će ih hrvatske snage na 5 kilometara od Virovitice, blizu sela Lončarice. Hrvatske snage sastavljene od Zbora narodne garde i MUP-a, koje su branile taj dio Hrvatske, imale su oko 35 000 vojnika, a bile su slabo naoružane, uglavnom pješačkim i lovačkim naoružanjem, bez tenkova i topova, te se nisu jednostavno mogli oduprijeti napadu 5. korpusa JNA. Uspostavom Glavnoga stožera i Operativnih zona, od 1. listopada hrvatske su snage izuzetno popravile svoju organizaciju i koordinaciju.

Nakon početnih uspjeha JNA, hrvatske su snage iz dana u dan pokazivale na bojištu da mogu zadržati napade JNA i srpskih terorista, borbe su se sve više pretvarale u rovovsku bitku bez pobjednika. Napredovanje JNA i srpskih snaga zaustavljeno je pet kilometara od Nove Gradiške, jedan kilometar od Novske, žestoke bitke vođene su oko Pakraca koji je JNA htjela osvojiti pod svaku cijenu. U jednome trenutku Pakrac je došao u okruženje snaga JNA, teškim borbama za sela Toranj, Omanovac i Majur sredinom studenog hrvatske su snage razbile neprijateljsko okruženje na sjevernom sektoru oko Pakraca.

U obrani Zapadne Slavonije hrvatske su snage intenzivnom obranom i lansiranjem manjih operacija čišćenja potpuno paralizirale JNA i lokalne teroriste, tako da 5. korpus JNA više nije imao snage za dostizanje glavnoga vojnog cilj, a to je osvajanje Virovitice i izbijanje na mađarsku granicu čime bi Istočna Slavonija bila potpuno odsječena od ostatka Hrvatske, tvrde američki vojni analitičari. Pored žestokih borbi Operacija Otkosoko Vukovara, Osijeka, Karlovca, Dubrovnika i Zadra, 31. listopada 1991. hrvatske su snage na prijedlog Operativne zone Bjelovar i uz odobrenje Glavnoga stožera HV-a pokrenule prvu napadnu operaciju pod kodnim nazivom 'Otkos-10'.

Cilj operacije bio je da se preuzme inicijativa na bojnome polju i spriječi strateški plan JNA oko Virovitice, da se osigura neometan promet na magistralnoj prometnici Zagreb - Kutina - Grubišno Polje - Virovitica, te da se oslobode okupirana sela jugozapadno od Virovitice na Bilogori iz kojih neprijatelj djeluje prema Virovitici, Grubišnome Polju, Slatini, Daruvaru i Bjelovaru.

Hrvatski su časnici pažljivo odabrali mjesto napada, snage JNA u Zapadnoj Slavoniji bile su razvučene pa u trenutku napada nisu mogle pružiti potporu lokalnim srpskim teroristima. Napad je bio uspješan, u trenutku kada je padao Vukovar, hrvatske su snage potpuno eliminirale srpske snage jugozapadno od Virovitice. Slamanjem napadne moći JNA i srpskih terorista, preotimanjem operativno - strateške inicijative, stvoreni su uvjeti za daljnje izvršenje napadnih operacija hrvatskih snaga. Hrvatska ofenziva u studenome i prosincu 1991. poznata pod imenom 'Orkan-91' potisnut će srpske snage u područje južno od Pakraca što će značajno popraviti strateški položaj Hrvatske.

Samo nekoliko dana nakon pada Vukovara, 23. studenoga, hrvatske su snage ponovo pokrenule napadnu operaciju u području Novske i Pakraca u okviru operacije 'Orkan-91'. Postrojbe Operativne zone Bjelovar i Operativne grupe 'Posavina' pod vodstvom 1. Gardijske brigade (Tigrovi) u nekoliko dana oslobodile su područje u dubini 10 kilometara sjeverozapadno od Novske, 2. prosinca hrvatske su snage odbacile srpskog okupatora iz dijela okupiranoga Pakraca, a već 7. prosinca oslobođen je Lipik, prvi grad koji je oslobođen u Hrvatskoj.

Američki analitičari: Hrvatski zapovjedni kadar vješto iskoristio nesposobnost JNA

Najveće postignuće hrvatske su snage ostvarile kada su kombiniranim napadom snaga OZ Bjelovar i OZ Osijek iz smjera Daruvara, Virovitice, Podravske Slatine, UspjehNajveće postignuće hrvatske su snage ostvarile kada su kombiniranim napadom snaga OZ Bjelovar i OZ Osijek iz smjera Daruvara, Virovitice, Podravske Slatine, Slavonske Požege i Nove Gradiške u drugoj polovici prosinca potpuno potisnule JNA i srpske teroriste južno od Pakraca, oslobađajući planinu Papuk, od Orahovice do Daruvara, planinu Ravna gora, mnoga mjesta u kojima je hrvatska vojska zatekla krvavi trag koji je ostavio neprijatelj tijekom okupacije, Lipik i Voćin. Kada je 15. prosinca oslobođen Voćin, otkriveno je da je neprijatelj tijekom okupacije samo u Voćinu pobio više od 40 civila hrvatske nacionalnosti.Slavonske Požege i Nove Gradiške u drugoj polovici prosinca potpuno potisnule JNA i srpske teroriste južno od Pakraca, oslobađajući planinu Papuk, od Orahovice do Daruvara, planinu Ravna gora, mnoga mjesta u kojima je hrvatska vojska zatekla krvavi trag koji je ostavio neprijatelj tijekom okupacije, Lipik i Voćin. Kada je 15. prosinca oslobođen Voćin, otkriveno je da je neprijatelj tijekom okupacije samo u Voćinu pobio više od 40 civila hrvatske nacionalnosti.

Obranjen je grad Pakrac, područje Virovitice, Slatine i Orahovice, a veza Hrvatske s ostatkom Slavonije preko podravske magistrale postala je sigurna za promet. Napad hrvatskih snaga zaustavljen je 3. siječnja 1992. nakon što je u Sarajevu potpisano primirje i prekid vatre na svim bojišnicama u Hrvatskoj. Zaustavljanjem operacija u Zapadnoj Slavoniji, ostalo je pod srpskom okupacijom oko 600 četvornih kilometara hrvatskoga teritorija od Pakraca do Save i između Novske i Nove Gradiške. Operacije 'Otkos-10' i 'Orkan-91' u Zapadnoj Slavoniji bile su prve velike pobjede hrvatskih snaga. Do kraja prosinca crta obrane u Zapadnoj Slavoniji stabilizirala se i nije se mijenjala sve do operacije Bljesak.

Američki vojni analitičari smatraju da je za hrvatski uspjeh u Zapadnoj Slavoniji bilo presudno to što su hrvatski zapovjednici vješto znali iskoristiti nesposobnost JNA za brzi prijelaz rijeke Save, nesposobnost razvoja snaga i izvođenje brzoga prodora prema Virovitici, postavljajući upornu i čvrstu obranu svih većih mjesta na tom putu. Polovicom listopada bilo je potpuno jasno da JNA nema nikakve šanse poraziti hrvatske snage te da ne će moći pomoći srpskim teroristima i Teritorijalnoj srpskoj obrani da zadrži okupirana područja prema sjeveru u smjeru Virovitice. Hrvatske snage i njihovi zapovjednici pokazali su izuzetno visoki borbeni moral, dobru organizaciju i sposobnost brzoga raspoređivanje snaga, još brže svladavanje i uporabu zarobljenoga teškog naoružanja.

Zapovjedni kadar 2. operativne zone Bjelovar, prema mišljenju američkih analitičara, bio je sposoban napraviti smišljenu, učinkovitu kampanju i taktičke planove za napade koji su postrojbama ZNG i MUP-a omogućili da s lakoćom razbijaju snage srpske Teritorijalne obrane, dok su u sukobu s JNA imali manje uspjeha, zbog nadmoći JNA u tenkovima i teškom naoružanju, no ni to ih nije spriječilo da ostvare svoj cilj.

Prevagu u ratu u Zapadnoj Slavoniji donijela je zanimljiva hrvatska taktika uporabe malih specijalnih jedinica, dijelova profesionalnih brigada ili Specijalne policije MUP-a u kombinaciji s pričuvnim brigadama Zbora narodne garde. U tipičnome hrvatskom napadu glavni su udar izvodili elementi profesionalnih brigada ili formacije Specijalne policije, budući da je većina pričuvnih brigada ZNG bila je popunjena starijim ljudima. Hrvatski su zapovjednici pričuvnim brigadama dodjeljivali male specijalne jedinice koje su im pomagale da koordinirano napreduju za glavnim snagama.

Uspješna strateška obrana i pobjeda hrvatskih snaga u Zapadnoj Slavoniji, odmah nakon pada Vukovara, pokazala je nesalomljivi duh hrvatskog naroda. Pobjeda je poboljšala strateški položaj Hrvatske, a samim tim i pregovaračke pozicije Hrvatske u odnosu na međunarodnu zajednicu. Iako je oko trideset posto zemlje bilo okupirano, bio je to prvi udarac koji je otupio srpski separatistički pokret u Hrvatskoj. Porazom srpskih snaga u Zapadnoj Slavoniji uništeni su u temelju snovi o velikoj Srbiji.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/1910 ... oniji.html

[EdgarFranjul]

Razlikuju li se komunisti imalo od nacista?

Autor: Marcel Holjevac/7Dnevno / 26. prosinca 2014.
Datum: utorak, 30. prosinca 2014. u 08:20

Svakom tko je pogledao snimku Kapovićevog jednosatnog sastanka s najbližim suradnicima, dostupnu preko dnevno.hr, jasno je da se tu radi o čovjeku koji ima svoje fiksacije posve nevezane sa stvarnošću, čija uvjerenja nikakvi argumenit ne mogu pokolebati, otprilike na razini fanatizacije talibana, i koji, prije svega, želi biti diktator.

Kad ekonomska kriza u nekoj zemlji dovoljno potraje, na svjetlo dana isplivaju radikalne antidemokratske političke opcije - to je tako od Rusije 1918., preko Münchena 1933. i Beograda 1987., do današnjih grčkih komunista iz Syrize i fašista iz Nove Zore, španjolskog Demosa, a nedavno smo i mi dobili svoju inačicu autentične fašističke stranke - koja sebe, jasno, kao i sve slične, prezentira kao antifašističku, komunističku, osnovanu za bolji život svih. No, svakom tko je pogledao snimku Kapovićevog jednosatnog sastanka s najbližim suradnicima, dostupnu preko dnevno.hr, jasno je da se tu radi o čovjeku koji ima svoje fiksacije posve nevezane sa stvarnošću, čija uvjerenja nikakvi argumenit ne mogu pokolebati, otprilike na razini fanatizacije talibana, i koji, prije svega, želi biti diktator. Da se ne kani služiti nimalo demokratskim metodama, jasno govori njihov način komunikacije, gdje sve argumentirane kritike rapidno brišu sa svojeg facebooka, a umjesto odgovora na pitanja, u tipično fašistoidnoj maniri, odgovaraju uvredama i etiketiranjima poput "ustaša", "klerofašist", "apologet kapitalizma", "tržišni taliban".

"Cilj opravdava sredstvo"

Ono što prvo pada u oči su metode koje on predlaže, a koje neodoljivo podsjećaju na nacističke, uključujući i organiziranje uličnih bandi koje bi se služile nasiljem kako bi ga dovele na vlast. Tu su i druge metode koje neodoljivo podsjećaju na nacizam, ali i na metode Miloševićeve propagande iz osamdesetih: Mate govori stvari poput, "Mi prema neprijatelju, političarima, kapitalu, medijima ne trebamo biti otvoreni i jasni, tu je dosta dobro muljati da ne znaju na čemu su, da misle da ćemo s vremenom reterirati", "S jedne strane radikalni populizam vezan uz tajkune, a s druge strane, je li, u medije šaljemo nekog pomirljivog, pristojno obrijanog, pozivamo se na neke hipo fore - zdrav razum, dobar život. Jedan tuče po Todoriću, a drugi pa ne, mi samo želimo bolji život za većinu", "Mi smo tu dosta dobro prodali priču da to ne zvuči previše svetogrdno kod ovih iz nacionalističke pozicije", govori o tehnikama manipuliranja "šljakerima" koje očito prezire. Njegov populizam očito podsjeća na onaj Hitlerov ili Miloševićev, no te sličnosti nisu nimalo slučajne. Pogledajte slijedeću izjavu: "Mi smo socijalisti, mi smo neprijatelji današnjeg kapitalističkog ekonomskog sustava koji eksploatira siromašne, sa svojim nepoštenim plaćama, sa svojim nemoralnim vrednovanjem ljudskog bića prema bogatstvu umjesto prema odgovornosti i postignućima, i mi smo odlučni uništiti taj sustav pod svaku cijenu". Ne, to nije rekao Kapović. To je rekao Adolf Hitler, u svom govoru 1. svibnja 1927., kako je navedeno u knjizi Johna Tolanda "Adolf Hitler: Konačna biografija" iz 1976.



Uostalom, pogledajte ovaj program, neke od 25 točaka:
7: 'Mi mislimo da svaki građanin ima pravo na posao i dovoljno hrane, krov nad glavom i dostojanstven život';
9: 'Svi građani trebaju imati jednaka prava i dužnosti';
10. 'Svatko mora imati posao, nitko ne smije biti sebičan, već raditi na dobrobit sviju';
11. 'Nitko ne bi smio živjeti od rente, ako je nije svojim radom zaradio';
12. 'Ratnim profiterima treba oduzeti svu imovinu';
13. 'Sve velike korporacije treba nacionalizirati';
14. 'Velike tvrtke trebaju dijeliti profit s radnicima';
15. 'Svi stari ljudi trebaju imati mirovinu od koje mogu živjeti';
16. 'Mi želimo stvoriti snažnu srednju klasu, podijeliti velike trgovačke lance na male dućane i dati ih u najam malim trgovcima, natjerati državne i gradske vlasti da kupuju od malih obrtnika i malih poduzetnika, a ne da posluju samo s velikim korporacijama';
17. 'Ukinuti zemljišnu rentu i zemljišne veleposjede, i zabraniti spekuliranje zemljištem i nekretninama';
20. 'Besplatno školstvo za siromašne, uključujući fakultet';
21. 'Zdravstvo za sve'.

Zvuči vam dobro? Ni to nije Kapovićev program. To su najbitnije od 25 točaka programa NSDAP-a, Nacional socijalističke radničke partije, a napisane su 1920. godine! Autor tog programa je - Adolf Hitler! A preostale točke govore, uglavnom, kako se riješiti kapitalista: zamijenite u Hitlerovim govorima riječ "Židov" s riječju "kapitalist", i dobit ćete ono što danas govori "progresivni" Kapović. S tim, da ni tu zapravo neke stvarne razlike nema: u Njemačkoj tridesetih "Židov" i "kapitalist" su bili praktički sinonimi. A to je upravo bio rezultat propagande kakvu predlaže i Kapović koji kaže da je borba kroz jezik užasno bitna, i da tko pobijedi na jezičnom polju pobjeđuje i na terenu: riječ kapitalizam, radnik, demokracija, kaže on, moraju ljudima značiti ono što mi želimo da im znače!

Svima sve besplatno, neprijateljima njemačke rase besplatan metak

Danas mnogi bivšeg diktatora pravdaju time što je "za Tita zdravstvo i školovanje bilo besplatno" (a da kakvo je sad?), da su svi imali velika socijalna prava, radnička ljetovališta, da su se dijelili socijalni stanovi. Iako u tome ima dosta malo istine, što je druga tema, isto bi se s mnogo više prava moglo reći za Treći Reich: i tamo su socijalna prava bila vrlo visoka, vjerojatno nikad radnik nigdje nije bio bolje zaštićen, a "kapitalisti" su uglavnom završili u Auschwitzu i imovina im je nacionalizirana. Naravno, nitko pri zdravoj pameti neće braniti nacional socijalizam time što je standard do rata bio visok, a radnička i socijalna prava bez premca u tadašnjem svijetu, jer bi time pokazali potpunu neosjetljivost za one koji su u ime toga stradali.

No, mnogi zato brane diktaturu u Jugoslaviji upravo takvim argumentima, uz potpunu socijalnu neosjetljivost za one koji su izgubili glavu od Bleiburga do Golog otoka, koji su robijali po Gradiškama i Lepoglavama i koji su zbog delikta mišljenja robijali. Tito je bio dobar jer je zdravstvo i školstvo bilo besplatno i jer su se dijelili socijalni stanovi!? Po tom kriteriju, bio je i Hitler. Osim ako niste Židov, jasno. Ili, u slučaju Tita, folksdojčer, Talijan, Albanac na Kosovu, ili neka druga vrsta narodnog neprijatelja.

No, sličnosti obje ideologije tu ne staju. Ne treba nikad zaboraviti: i Hitler je bio prije svega socijalist. I Mussolini je u mladosti bio gorljivi socijalist, čak i sekretar partije, pisao je vatrene pamflete protiv vjere. Čitavog života je mrzio kršćanstvo i Crkvu, pa je kao urednik socijalističkog glasila napisao i "Povijest katoličkih svetaca je uglavnom povijest mentalno bolesnih ljudi", i iako je nakon dolaska na vlast pristao krstititi sebe i djecu zbog popularnosti i pritiska katoličke javnosti u Italiji, nikad zapravo nije promijenio stav. Hitler je bio sličan, iako je povremeno iz populističkih razloga davao pomirljive izjave o kršćanstvu, intimno je zapravo mrzio vjeru. Komunisti su to, doduše, radili nešto otvorenije. Danas se često koristi izraz "klerofašizam", no to je spin: fašisti, niti jedni, se nisu baš voljeli s Crkvom. Malo je poznato - a današnji "liberali", u stvari neomarksisti, to skrivaju - da je naježći sukob između Mussolinija i RKC-a izbio upravo oko Židova: Mussolini je izopćio Židove iz talijanskog državljanstva, a Papa je osobno apelirao kod diktatora da povuče tu odluku kao nepravičnu i neljudsku. Isto kao što je i spin da je "fašizam sprega krupnog kapitala i totalitarne države": ako su nacisti išta prezirali, to su bili "krupni kapitalisti". Naprotiv, točnije je reći da je nacizam sprega marksizma i rasizma.

Oba pokreta su svoje sljedbenike regrutirala iz sličnog sociopolitičkog miljea - lumpenproletera i dijela "poštene" inteligencije, s tim da se ideja o tome tko je "pošten", razlikovala kod jednih i drugih. Uostalom, najzorniji prikaz sličnosti tih dvaju režima je plakat iz 1987., kada su Slovenci iz NSK/Neue Slowenische Kunsta uspjeli pobijediti na natječaju za plakat u povodu Dana mladosti, manifestacije stadionskog kulta ličnosti koji je nešto što se također viđalo samo u Jugoslaviji, Sjevernoj Koreji i Hitlerovoj Njemačkoj. Plakat je, u stvari, bio djelo nacističkog propagandista Richarda Kleina iz 30-ih godina, a jedine razlike su bile što je svastika zamijenjena petokrakom, a teutonski orao golubicom. Partija je bila oduševljena, dok nisu shvatili podvalu.

Hitler: ne razlikujemo se od komunista po ideologiji, nego po taktici

Sličnosti imaju konkretne uzroke: Benito Mussolini je jednom napisao - "Temelj fašističke doktrine je koncept države, njene esencije, njene svrhe i ciljeva. Za fašizam država je apsolut, pojedinci i grupe su nebitni". Posve ista stvar je s komunističkom doktrinom, koja je intrinzično kolektivistička, u kojoj je "komuna", zajednica, uvijek iznad pojedinca, u kojoj su interesi "zajednice" uvijek bitniji od osobnih interesa i sloboda. Hitlerov nacional-socijalizam nije pao s Marsa, on je zapravo nastao na temeljima revolucije u Rusiji. Niti sustav konc-logora Adolf nije morao sam smišljati: dovoljno je bilo preslikati postojeći sustav Gulaga iz SSSR-a.

Iz memoara bivših nacista pove je jasno, izvan svake sumnje, da Hitler nije bio "socijalist" samo po nazivu svoje stranke -on je to bio po uvjerenju, kao i njegovi suradnici, a takvima su ih smatrali i tadašnji demokršćani i socijaldemokrati. Naziv "nacional socijalizam" nije bio nimalo pogrešan. Iako je javno uvijek nastupao kao protivnik marksizma, i iako je antiboljševizam bio bitan dio njegovog javnog nastupa, ne treba zaboraviti da se tu prije svega radilo o tome da su boljševici bili Rusi, Slaveni, a on je Slavene smatrao nižom rasom. Usto, bio je megaloman koji je odbijao javno govoriti o svojim uzorima, no govorio je privatno. To je otvorilo prostor kasnijem krivotvorenju povijesti i prikazivanju Hitlera kao nekakvog desničara, što on nikad i nipošto nije bio.

Hermann Rauschning, nacist koji je bio Hitlerov prijatelj i prije dolaska na vlast 1933., ispričao je kako je Hitler jednom rekao - "naučio sam mnogo od Marksa, i ne oklijevam to priznati". Bio je ponosan na svoje poznavanje Marksovih radova koje je proučavao u zatvoru nakon 1924., nakon propasti državnog udara. On je rekao da je problem s Weimarskom republikom taj što "njeni političari nikad nisu niti čitali Marksa", te su smatrali da je to "unutarnja stvar Rusije", dok je ta revolucija, po Hitleru, promijenila cijeli tijek ljudske povijesti! On se razlikuje od komunista, objasnio je tada, manje po ideologiji, a više po taktici. Njemački komunisti, rekao je Rauschningu, su mislili da je politika pisanje i držanje govora. Oni su bili tek pamfletisti, rekao je, "a ja ostvarujem ono što su ta piskarala stidljivo započela", te dodao, vrlo otvoreno, kako je "cijeli nacional socijalizam zasnovan na Marksu".

Ta primjedba zapravo govori više od svega što je napisao u Mein Kampfu: a i tamo, zapravo, kaže da se njegova doktrina suštinski razlikuje od Marksove po tome što on prepozanje važnost rase-što impicira da bi inače to bila samo derivacija marksizma. Bez rase, kaže Hitler, nacional socijalizam "bi se tek natjecao s marksizmom na njegovom vlastitom terenu". No, ovdje ne treba zaboraviti ni drugu stranu: kako znamo, i Engels je bez imalo dvojbe Nijemce vidio kao superiornu rasu i o tome jasno pisao, a Marks se svojski trudio dokazati da je Nijemac i prezirao je židovstvo i Židove (poznat je pamflet o Židovskom pitanju), a u privatnim pismima je sprdao LaSalleovo židovstvo).

Genocid su prizivali tek socijalisti

Nakon iščitavanja većeg broja njihovih radova, teško mi je bilo oteti se dojmu da je cijela konstrukcija, zapravo, stvorena kako bi Njemačka, kao zemlja s tada najjačim radništvom, a lišena kolonija za razliku od konkurenata, postala predvodnica revolucije i na taj način se nametnula kao nova imperijalna sila koja će zavladati zapadom, na sličan način kako je to u praksi kasnije uspjelo Rusima koji su preko revolucije uspjeli uspostaviti svoj imperij koji je sezao sve do Jadrana.

Marks je, jasno ne bez razloga, muljao da do revolucije mora prvo doći u industrijski najrazvijenijim zemljama, a to je, jasno, bila Njemačka. On međutim nije razumio duboku povezanost onog što je nazvao "kapitalizam" s protestantskom etikom Nijemaca i sjevera općenito, što je kasnije dobro obrazložio Max Weber. Zato se njegove ideje nikad nisu primile niti u jednoj protestantskoj zemlji - baš niti jedna nikad nije imala spomena vrijednu komunističku partiju, no s pravoslavnom i, donekle, katoličkom (Italija, Francuska) je kako znamo bilo drukčije.

No, zašto danas Hitlera mnogi smatraju, posve pogrešno, konzervativnim desničarem? Tvrdnja da Hitler ne može stvarno biti socijalist jer je zagovarao i prakticirao genocid, je jedna ogromna zabluda proizašla iz povijesnog zaborava. U godinama njegovog uspona, samo su socijalisti i komunisti zagovarali i provodili genocid, barem u Europi, i Hitler je toga i te kako bio svjestan. Na mitingu NSDAP-a, u Münchenu 1920., rekao je: "Ako smo socijalisti, definitivno moramo biti antisemiti - a suprotnost tome je materijaliizam i mamonizam, kojem se pokušavamo suprotstaviti." Čuo se glasan pljesak: publika je shvatila poruku. Hitler je nastavio: "Kao socijalisti, kako ne možete biti antisemiti?" Uostalom, još od Engelsovog članka iz 1849. gdje on pravda genocid kao praksu pa do smrti Hitlera, svi koji su zagovarali genocid sebe su zvali "socijalistima", i tu nema niti jedne iznimke!

Etiketiranje umjesto argumenata

Kako je onda došlo do toga da se danas sljedbenici iste te ideologije nazivaju "antifašistima", iako je Engels vrlo jasan oko nasilja i nižih rasa? Marksisti iz Frankfurtske škole popularizirali su prevladavajući sentiment. Theodor Adorno je smislio ljestvicu autoritarizma prikazujući konzervativce kao latentne fašiste. Oznaka "fašisti" kasnije se lijepila bilo kome koga neomarksisti, koji su se u međuvremenu prozvali "liberalima", nastoje prognati ili diskreditirati. To se obilno danas koristi u Hrvatskoj, kako bi se zagovornike demokracije i slobode pojedinca prikazalo "fašistima", a kolektiviste, udbaše i zagovornike totalitarizma, diktature i kolektivizma - "antifašistima". U stvarnosti, nije teško vidjeti da su suvremenici Hitler i Staljin bili ideološka braća i braća po metodama, s tim što je jedan stvarao veliku Rusiju, a drugi veliku Njemačku, ali i time što se jedan, ni kriv ni dužan, našao na pobjedničkoj strani u ratu, pa je time otvoren put "modificiranim" tumačenjima.

U stvarnosti, Hitler je slijedio Lenjinov put do totalitarne tiranije, koristeći krizu kako bi se uspeo na vlast. Nacisti su prezirali marksiste, ne zbog ideologije , nego zato što su izdali Njemačku u Prvom svjetskom ratu i jer bi bilo glupo da njemački komunisti prisegnu na vjernost Slavenima u Moskvi. No jedni i drugi su slijedili isti koncept u kojem je - država sve, pojedinac ništa. Nacističko centralno planiranje nije bilo egalitarističko poput onog komunističkog, no sustav ekonomskog nagrađivanja je, u stvari, bio isti: članstvo u partiji i partnerstvo s državom su donosili utjecaj i moć.

Do početka rata, ideja da je Hitler socijalist, bila je već odbačena među većinom socijalista drugih država, jer je bilo nezgodno deklarirati se politički kao i on, no čuveni pisac George Orwel je, kao predani socijalist, čak i nakon pada Francuske 1940. pisao kako je Hitlerov uspjeh "fizičko raskrinkavanje kapitalizma" i kako se pokazalo "jednom za svagda da je planska ekonomija jača od one bez plana", iako niti on nije dvojio da je Hitlerov pobjeda bila tragedija i za Francusku i za čovječanstvo. Plansko gospodarstvo dugo je stajalo na čelu socijalističkih zahtjeva; Orwell je tvrdio da je Hitler uzeo iz socijalizma "upravo one značajke koje su učinkovite za ratne svrhe", te kako je već došao blizu pretvaranja Njemačke u socijalističku državu: "Interno, Njemačka ima dosta zajedničkog sa socijalističkim državama", rekao je Orwel. Te riječi napisao je neposredno prije Hitlerovog napada na Sovjetski Savez. Orwell je vjerovao da će Hitler ući u povijest kao "čovjek koji će Londonski City i njegove financijere natjerati da prihvate činjenicu da središnje planiranje funkcionira i da ekonomske slobode ne funkcioniraju".

Crveni i crni fašizam

Isto to državno planiranje koje su prakticirali Hitler, Staljin i Tito - a svima su države propale - danas prizivaju neokomunisti čije se metode i ciljevi nimalo ne razlikuju. No dok je kult Hitlerove ličnosti strogo zabranjen, kod nas kult ličnosti diktatora i dalje živi, a diktatura se po medijima prikazuje kao nešto pozitivno. To, jasno otvara vrata manijacima poput Kapovića, koji otvoreno govore o ukidanju privatnog vlasništva ("tajkune ćemo prve, a one s pet zaposlenih zasad nećemo napadati, neka misle da im nećemo ništa", kaže Mate), ukidanju demokracije i nasilju na ulicama kao metodi "klasne borbe". I uza sve to, dopušteno mu je i dalje predavati na fakultetu! Osim Kapovića, fašističkom se retorikom služe i drugi komunistički vjernici u Hrvatskoj, poput dr. Nenada Horvata.

U situaciji u kojoj mnogi prizivaju spasitelja iz "pakla slobodnog tržišta", u kojoj je mnogima dosta demokracije, dosta im je izbora, dosta im je Hrvatske, dosta im je EU-a, sve je to kažu prijevara i sve je laž, razočarani su svime, pitanje je samo tko će prvi izaći pred masu i reći - "Vas niko ne sme da bije." Ukoliko se to desi, a nismo daleko od toga - Kapović je možda previše redikul, no mnogi stoje u redu za mjesto novog Tita - budućnost neće biti nimalo svijetla. Ne treba imati iluzija da itko od njih želi išta do li mercedes sa šestorim vratima u kom bi, kako je pjevao Čorba, mogao otresati "havanu" u zlatnu pepeljaru dok gazi po cvijeću i ljudima.

Upravo zato je bitno slijediti smjernice EU-a i jednako osuditi sve totalitarne režime. Upravo zato treba ukloniti Trg maršala Tita, a ne zbog neke "ustašonostalgije". Upravo zato je bitno da se prizivanje nostalgija za komunizmom i SFRJ tretira kao i povijesni revizionizam vezan uz Treći Reich i da se slavljenje Tita tretira jednako kao i slavljenje Hitlera ili bilo kojeg drugog diktatora, predstavnika antidemokratskih ideologija.

Demokracija se ne mora nužno svima dopadati, kapitalizam još manje. No otvoreno glorificiranje diktature ipak ne smije dobivati javni prostor: komunizam kao ideologija ima stotinjak milijuna žrtava na duši i nitko nema pravo reći da mu treba dati još jednu šansu.


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... cista.html

[EdgarFranjul]

Politička realnost i mit – Svi znaju za „dogovorenu podjelu Bosne i Hercegovine“


Objavljeno: 29 Prosinac 2014
Napisao/la Danijel Jurković



Toliko puta je već spomenuta informacija te je svima sve jasno i samorazumljivo da se zaista dogodila podjela Bosne i Hercegovine u (razgovorima) dogovoru između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, da je to stvarno postala politička (društvena) realnost, a ne mit koji je imao misao vodilju – diskreditirati, prvog predsjednika Republike Hrvatske, Franju Tuđmana i njegovu politiku, a samim time i Domovinski rat.

Nakon poznate balvan revolucije, Franjo Tuđman zatražio je sastanak 24. kolovoza 1990., a potom i 4. listopada sa Slobodanom Miloševićem, koji ga je odbio u dogovoru s Borisavom Jovićem. Te godine, 1990., do odvojena sastanka dvojice predsjednika nije došlo, a tek tijekom siječnja 1991. godine dolazi do niza pojedinačnih međusobnih sastanaka predsjednika republika, odnosno preciznije – republičkih Predsjedništva. Tog mjeseca dolazi do sastanka Slobodana Miloševića i Milana Kučana, 24. siječnja 1991., koji se jako često zanemaruje jer je u biti tim sastankom prihvaćen neformalni raspad Jugoslavije, odnosno izlazak Slovenije iz Jugoslavije.

Definitivni formalni sporazum dogodio se 14. kolovoza 1991. i to sporazumom slovenskog ministra vanjskih poslova Dimitrija Rupela i predsjednika Slovenskog državnog zbora Franca Bučara s Miloševićevim povjerenikom Dobricom Ćosićem. Ovime je u biti bilo i dalje ostvarivo priznanje pravu srpskog naroda da živi u jednoj državi.

U razvoju ovakve situacije, gdje je izabrana slovensko-srpska opcija o pravu naroda, a ne republika, hrvatsko vodstvo tražilo je rješenje, iako je Tuđman i dalje neprestano isticao da zagovara nepromjenjivost republičkih, odnosno avojskih granica. Kao odgovor na spomenutu slovensko-srpsku opciju iskazao je da i Hrvatska politika može ići u tom smjeru – traženju teritorija na kojima žive Hrvati. Na 96. sjednici Predsjedništva SFRJ održanoj 13. veljače 1991., kada je već bio dogovoren neformalni izlazak Slovenije iz Jugoslavije, proizašla je Tuđmanova izjava:

„Međutim, neka Vam bude jasno – u takvoj Jugoslaviji, bez Slovenije – nema ni Hrvatske. Mislim da sam dovoljno jasan.“

Već 20. veljače 1991. slovenska skupština donijela je rezoluciju o razdruženju od Jugoslavije, a znakovito je da će i Hrvatska slijediti taj put, a to se dogodilo već idućeg dana kada je Hrvatski sabor donio Rezoluciju o prihvaćanju postupka za razdruživanje SFRJ i o mogućem udruživanju u savez suverenih republika.

Okršaj u Pakracu, 1. ožujka 1991., između hrvatske policije i savezne vojske bio je uvod u nastojanje zastrašivanje putem oružanog sukoba, gdje su pritom mediji odigrali značajnu ulogu širenjem dezinformacija. Veljko Kadijević zatražio je uvođenje izvanrednog stanja te suspenziju svih zakona koji su u suprotnosti s Ustavom SFRJ, 12. ožujka, na sjednici Vrhovne komande Oružanih snaga SFRJ. Zahtjev nije prošao zbog nedovoljnog broja glasova u Predsjedništvu, no Borisav Jović je imao drugu varijantu u tom slučaju, a to je – ostavka na funkciji predsjednika Predsjedništva SFRJ, a s njim su to učinila i još dva člana Predsjedništva – Nenad Bućin i Branko Kostić (iz Vojvodine i Crne Gore). Ovim potezom željela se stvoriti situacija bezvlašća, a svrsihodno tome – omogućiti vojsci preuzimanje vlasti. Znakovita je bila izjava Miloševića, 16. ožujka 1991., da Srbija više ne priznaje odluku Predsjedništva SFRJ, a samim time više neće sudjelovati u njegovu radu – ovim putem je jasno implicirano – Miloševićevo odustajanje od Jugoslavije.

Sastanak između Tuđmana i Miloševića dogodio se 25. ožujka 1991., u Karađorđevu, koji je proglašen tajnim, iako su sve novine prenijele već isti dan tu informaciju. U izvanrednoj situaciji koja je vladala, sastanak je bio prijeko potreban, a zaboravlja se da je taj isti sastanak već više puta odbijan.

Posljednji put da su se nasamo sastali Tuđman i Milošević dogodio se u Tikvešu, 15. travnja 1991., a istovremeno se odigravao jedan drugi sastanak u Londonu između Ante Markovića, predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, i britanskog premijera Johna Majora, koji je dao punu podršku Markoviću za nastojanje očuvanja jedinstvene i nedjeljive Jugoslavije. Konstatacija situacije u medijima bila je da se radi o opredjeljenju između koncepta Markovića kojeg svijet podržava, dok se Milošević i Tuđman ni o čemu ne mogu dogovoriti, nego ostaju ukopani u svoje rovove. Glavne poruke iz Tikveša bile su da se treba suzdržavati od nasilja i da treba nastaviti s dijalogom.

Toliko puta izdvajani i spominjani sastanak u Karađorevu zasjenio je i onaj sastanak u Splitu, 12. lipnja 1991., između Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića u kojem se razgovaralo o rješenju jugoslavenske krize, a poglavito o situaciji u Bosni i Hercegovini. Izetbegović je izjavio da se riječ kanton nije ni spomenula, a o podjeli BiH niti je bilo govora, a niti se o tome s njim može i razgovarati.

Unatoč tome svemu i dalje su sastanci u Karađorđevu i u Tikvešu dobili prepoznatljivu mitsku dimenziju, a priče o snimkama i transkriptima razgovora koji potvrđuju spomenutu podjelu BiH nikada nisu objavljeni. Obojica predsjednika su izričito zanijekali tvrdnju o podjeli BIH, dok je predsjednik SDA i potpredsjednik vlade SR BiH Muhamed Čengić, 27. ožujka 1991., izjavio da je njegova stranka u principu za dijalog i da ih raduje ako je cilj tog susreta približavanje na nivou Jugoslavije. Nekadašnji glasnogovornik SIV-a i bliski suradnik Ante Markovića napisao je kako su Tuđman i Milošević dogovorili smjenu Markovića, ali da je Milošević obećao Kućanu izlazak iz Jugoslavije, a Tuđmanu nenapadanje Hrvatske.

U cijeloj argumentaciji pobornika spomenute teze zaboravlja se te se isključuje niz međusobnih sastanaka predstavnika zaraćenih strana, kao i predstavnika međunarodne zajednice, prije i poslije samoga Karađorđeva i Tikveša, a još više se time negira sam razvoj situacije na terenu, odnosno bojištu. Koliko se u cijelosti zanemaruje cjelokupan kontekst događaja, toliko je zapanjujuća nelogičnost zagovornika tvrdnje o podjeli BiH, kada optužuju Tuđmana za veliku Hrvatsku, opsjednutost Banovinom Hrvatskom, a istodobno ga optužuju za prodaju Posavine koja je ujedno važan dio te iste Banovine koju je (pro)dao Srbima.

Također, prešućuje se prihvaćanje niza međunarodnih sporazuma o okončavanju rata (Cutillerov, Vance-Owenov…) od strane Tuđmana po kojima bi čitava Posavina ili njezin veći dio pripao Hrvatima, a među njima i prihvaćanje famoznog plana Z-4. Koliko ima nedosljednosti u argumentiranju istih pobornika spomenute teze najvidljivije je u tome što istovremeno mogu tvrditi da se Milošević zalagao za granice Velike Srbije (potez Virovitica-Karlovac-Karlobag), kao i da se Tuđman dogovorio s njim o podjeli Bosne i Hercegovine.


http://www.braniteljski.hr/zanimljivost ... ercegovine