Forum Hoplologije,

Pljačka drugog mirovinskog stupa - artiljerijska priprema za nacionalizaciju

Autor: Marcel HoljevacDatum: srijeda, 19. ožujka 2014. u 20:35

Kad je u Hrvatskoj uveden 2. stup bilo je zamišljeno kako će se u prvoj godini u njega izdvajati 5 % pa svake naredne godine za 1 % više dok se ne dođe do ciljanih 10 %. Dan-danas, mi smo još uvijek na 5 %. Jer sve ostalo "progutaju" uplate u prvi stup, odnosno država. "Tko ostane u drugom stupu, radit će do 67. godine!", viče naslov u Večernjaku. Zastrašujuće. No kad se pročita članak, vidi se da tome baš nije tako. Zapravo se radi o kampanji zastrašivanja koju vlada provodi kako bi nagovorila što veći broj građana da se odreknu štednje u drugom mirovinskom stupu, i taj novac, umjesto na svoj vlastiti račun u banci, počnu uplaćivati u rupu bez dna poznatu kao državni proračun.

Članak je pun neistina i kontradikcija, pa je pitanje je li novinarka uopće razumjela što je Mirjana Rađenović, pomoćnica ministra rada (budućeg Linića) rekla. Naravno da oni koji imaju beneficirani staž neće morati raditi do 67. godine starosti, a kad će moći početi koristiti svoju ušteđevinu iz drugog stupnja je pitanje, no svakako ni za to neće morati čekati 67. godinu života.

Konkretno, Zakon o posebnim pravima iz mirovinskog osiguranja vojnih i policijskih djelatnika navodi koji su uvjeti za odlazak u mirovinu. U tom Zakonu se nigdje ne spominje drugi stup mirovinskog osiguranja. On se spominje u Zakonu o obveznim mirovinskim fondovima, a ni tamo nema ničeg što bi sugeriralo da bi netko od njih morao raditi do 67. godine.

Priprema za pljačku

"Radi se artiljerijskoj pripremi da politika stavi šapu na osobnu imovinu građana", rekao je sugovornik iz jednog fonda koji želio ostati anoniman za "poslovni" kad je, pred novu godinu, Linić najavio da će proračunsku rupu zakrpati tako što će građanima jednostavno oteti njihov novac kolji su uštedjeli za mirovinu. Dakle, radi se o pljački. Jesu li ovakvi naslovi po novinama dio te artiljerijske pripreme, navlakuša da se neodlučne "nagovori" da se odreknu svog novca u korist države, sve u zamjenu za varljivu nadu da će im ona jednog dana isplaćivati mirovinu? Da ih se uvjeri je to bolje ulaganja od onog u fond? Za sad se radi samo o ograničenom broju korisnika drugog stupa, uglavnom o vojsci i policiji, ali Linić ne skriva da bi želio ukinuti drugi stup u cijelosti, a takva razmišljanja, na žalost, imaju potporu i u dijelu javnosti.

Treba biti svjestan da bi za buduće generacije Hrvata to bila katastrofa. Time bismo izravno oteli novac našoj djeci, i prebacili na njih obavezu da nas financiraju u mirovini izravno iz svojih plaća, od svoje zarade. Odrekli bismo se svoje ušteđevine za starost, potrošili bismo odmah taj novac - zapravo, država bi ga potrošila u naše ime kako bi financirala svoje gubitke nastale lošim poslovanjem, korupcijom, nesposobnošću, i zapošljavanjem preko veze, i u starosti bismo morali živjeti na grbači svoje djece i unuka, kojih je sve manje, a umirovljenika je sve više. Tako se ne ponaša dobar gospodar: osnova svake uspješne ekonomije je akumulacija kapitala. Suprotno općem uvjerenju u Hrvatskoj, ne živi se (samo) od rada: ušteđeni kapital mnogo više doprinosi standardu od samog rada, to je jednostavno empirijska činjenica.

Ukidanje drugog stupa - krađa od potomaka

Time bi se usto dugoročno oslabila konkurentnost Hrvatske, koja je ionako jadna. Iznos od 10 % plaće, koliko je bilo planirano da će se uplaćivati u drugi stup, nije isisan iz prsta. Kod uvođenja drugog stupa, vlada je preuzela čileanski model, koji se pokazao vrlo uspješan. Sponzor u uvođenju tog modela je bila Kanada. Dakle, izdvajanja u drugi stup je trebalo dignuti na 10 %, a isplatu po sistemu "generacijske solidarnosti" ukinuti, jer time država postaje nekonkurentna. Plaće su tada manje nego drugdje gdje ljudi štede za mirovinu i zaposleni ne moraju iz plaća uzdržavati milijun i po umirovljenika.

No, najveći problem pri prelasku na drugi stup je upravo u tome što postoji period u kojem su rashodi za mirovine veliki, a sredstva u fondu vrlo mala. Pokrivanje tog perioda rješava se prelaznim modelom u kojem paralelno funkcioniraju i prvi (međugeneracijski) i drugi (osobni) stup.

Isplata cijelog iznosa mirovina iz prvog stupa - tzv. "generacijske solidarnosti" - je dugoročno neodrživa u Hrvatskoj, koja se suočava s naglo rastućim brojem umirovljenika, i uskoro će na jednog zaposlenog dolaziti jedan umirovljenik. Ne samo da nam je prirodni prirast među najnižima na planeti, nego imamo i najmanje zaposlenih među radno sposobnim stanovništvom u cijeloj EU. Ali zato nam je broj državnih i javnih službenika među najvećima u Europi, što znači da realna ekonomija gotovo da i ne postoji.

Naime, treba znati: novac koji se uplaćuje u drugi stup stoji na osobnom računu onog tko ga uplaćuje, poput oročene štednje: to nije "naš zajednički novac", nego novac koji ima vlasnika, koji ima ime i prezime. U drugom stupu se akumulirao značajan iznos, no još ne i dovoljan za mirovine budućih umirovljenika: mirovinska je reforma zapela na pola puta s preniskim izdvajanjem od 5 posto. Umjesto da taj stup dodatno ojača, kako je bilo i planirano, sada bi ga država htjela ukinuti, što znači da se perspektive kako ekonomije, tako i budićih umirovljenika, dodatno pogoršavaju.

Tim novcem upravljaju mirovinski fondovi, i vrijednost tog novca se kroz ulaganja s vremenom uvećava. Međutim, kako je u krizi došlo do velikog pada vrijednosti većine ulaganja, to je poljuljalo povjerenje ljudi u fondove. Mnogi smatraju da time "zarađuju samo strane banke koje su vlasnici fondova". No, krize nisu vječne, a sva zarada od okretanja tog novca, u konačnici, ide onom tko i uplaćuje - s izuzetkom, jasno, onog dijela koji fond uzima kao proviziju za svoj posao. Malo je vjerojatno da možete osobno taj novac, kad biste se i uspljeli prisiliti da ga svaki mjesec uštedite, bolje oploditi nego što to može fond. A od akumulacije kapitala, ne treba zaboraviti, u velikoj mjeri ovisi i iznos plaća u jednoj državi.

Bez kapitala nema napretka

U Hrvatskoj su plaće mnogo niže nego u Njemačkoj iz više razloga, ali jedan od osnovnih je što Hrvatska raspolaže s mnogo manje kapitala. Kapital je nužan za otvaranje radnih mjesta. Štednja, prije svega ona u fondovima, je osnov blagostanja budućih generacija, u protivnom će i oni raditi za kikiriki. Za primjer, novinari su nedavno išli istraživati kako je jedna obitelj srednje klase, Middletonovi, uspjela svoju djecu odškolovati na najelitnijim britanskim školama i udati kćer za princa. Otkrili su da je još pred sto godina osnovana zaklada, od strane udovica koje su u prvom svjetskom ratu ostale bez muževa, za školovanje njihove djece. Danas tamo ima dovoljno novca da bi Middletonovi, iako nisu bogata obitelj, mogli svojim potomcima osigurati škole inače rezervirane samo za najuži krug elite. S druge strane, praunuci onih koji su tada svoj novac potrošili na "bolji standard" danas pohađaju javne škole, koje im jamče budućnost na nisko plaćenim poslovima.

Istina, prinosi fondova nisu visoki, jer zbog sigurnosti postoje strogi propisi, regulativa, gdje i kako fondovi smiju ulagati, no dugoročno je to jedini ispravan način, a Hrvatska mora početi razmišljati dugoročno, o budućim generacijama, a ne o tome kako ćemo se skrpati od danas do sutra, to ne vodi nigdje. Fond mora disperzirati svoj portfelj, ne smije "sva jaja staviti u istu košaru". Tako se smanjuje prinos, ali se povećava sigurnost ulaganja, što je kod mirovina najbitnije. Linić nije zadovoljan time gdje fondovi ulažu novac, i inzistira na ulaganjima u energetiku, ali ne želi razumjeti da, ako ovdje nema privatnih investicija koje on traži od fondova, to znači da su one u ovim uvjetima ili prerizične, ili neisplative, ili oboje." Ne možemo mi stvoriti ulaganja, neka država složi dobru investicijsku priču i mi ćemo prvi uložiti", poručuju iz fondova. Ako kapitalni projekt nije dobra investicija, onda fond u njega ne smije uložiti ni lipe, jer ga sprječava i zakon i poslovna logika. A ako je projekt ujedno i dobra investicija, onda će fondovi sami sudjelovati u tom projektu, bez Linićeve prisile. Jednostavno zato jer je to dobar posao.



Novac u fondovima nije mrtav kapital

Usto, Linićeva ideja da ukine drugi stup otkriva njegovo duboko nerazumijevanje ekonomskih procesa. Novac iz drugog stupa nije "u madracu", on nije izvan ekonomskih tokova: on se ulaže, orbće, i tako pomaže ekonomiji države. Novac iz prvog stupa, pak, odlazi nepovratno. On čak ne pomaže državi da smanji dug, naprotiv: jednostavno, država funkcionira kao alkoholičar, što više troši, veće su joj potrebe. Država uvijek potroši sav novac koji joj je na raspolaganju i još se i zaduži: zato je jedini ispravni način za smanjenje javnog duga kresanje državnih rashoda, nipošto povećanje prihoda. Znajući kako Linić razmišlja, čudi me da mu već nije palo na pamet da svakom građaninu zaplijeni po jedan bubreg! Tri milijuna zdravih bubrega, neka je samo 10.000 eura po bubregu, i to ispadne 30.000.000.000 eura, a gdje su tek zubi i koštana srž! Sve treba prebaciti u državni proračun!

Dakle, sama činjenica da se ministar financija igra s idejom da se konsolidacija državnih financija provede potrošnjom ušteđene imovine građana je zapravo nastavak iste banditske i hajdučke politike koja je uništila jugoslavensku ekonomiju, a danas sustavno uništava Hrvatsku. Uostalom, treba se samo sjetiti ekonomskog kolapsa jugoslavije osamdesetih: tko je tada mogao preživjeti od mirovine?


Jesmo li išta naučili od socijalizma?

Tadašnja zbivanja bi nam trebala biti škola, kao i velika pljačka državnih mirovinskih fondova iz devedesetih. Treba biti jasno: bude li novac na "zajedničkom računu" kod države, ona će taj novac proćerdati, a korupcija i zaduženja će se samo povećati. Dok god je on na privatnim računima, u bankama, donekle je siguran. Zato, posgne li vlada doista za našim novcem u drugom stupu, najpametnije vam je djecu odmah pripremati na što skoriji odlazak u inozemstvo.

Svima nama je potpuno jasno da država ima obaveze, a da ih prihodi ne prate. Sve je to jasno. Ali jednako tako svima treba biti jasno da napokon moramo progledati i prosperitet ove zemlje graditi na štednji i stvaranju novih vrijednosti, a ne na parazitiranju i prebacivanju naših dugova na buduće generacije. Nije rješenje problema u rasprodaji onoga što vrijedi i grabljenju svugdje gdje se ima što zgrabiti. Nismo mi "rasprodali banke i firme" nakon kolapsa socijalizma jer je vlast bila glupa, nego jer nismo, kao niti itko drugi iz bivšeg socijalističkog svijeta, imali novca za ulaganje: Nijemci i Austrijanci jesu, i zato su kupili naše banke. I Češku škodu, i firme posvuda po istoku Europe od Urala do Jadrana. Niti jedna istočna firma do nedavno, kad su ruske energetske firme ojačale, nije kupila niti jednu zapadnu: to je posljedica lošeg socijalističkog gospodarenja koje je preziralo privatnu inicijativu i osobno ulaganje, i gdje je država bila monopolist. Rješenje je dakle u tome da napokon počnemo ovu zemlju voditi manirom dobrog gospodara. Ludilo je ustrajati na istom modelu razmišljanja i ponašanja koji je do sad donio samo gubitke: nema razloga misliti da će u budućnosti biti drukčije.

Usto, neovisno o tom socijalističkom sustavu "samoposluživanja", kao osamdesetih kad je država pokrala novac građana iz banaka koji je postao "stara devizna štednja", svjetski trendovi ukazuju na neodrživost takvog koncepta "međugeneracijske solidarnosti" i države - dadilje. Stoga bismo ga morali mijenjati, a ne težiti "ciparskom modelu" koji je zapravo običan ozakonjeni banditizam. Da bismo jednog dana dobivali mirovinu dostojnu čovjeka, nužno je i povećati izdvajanja u 2. stup, a ne ih ukidati.

Na kraju, imamo i primjere iz svog okruženja što se desilo zemljama koje su uvele 2. stup pa se onda predomislile. Zajedničko im je što su sve one nekad bile socijalstičke. Njihove mirovinske reforme ne daju dobre rezultate. Jasno je da su vremena teška, da nije lako štedjeti i da se mnogi žele vratiti na staro. No, upravo bismo iz mađarskog primjera trebali nešto naučiti, jer je uvijek bolje naučiti na tuđem primjeru nego na svojoj koži. A na primjeru naših sjevernih susjeda Slovenaca se može jasno vidjeti što bi se dogodilo ukidanjem drugog stupa: tamošnji bankovni sustav je propao, a zemlja od najpropulzvinje ex-komunističke države postala još jedna zemlja - slučaj. Uz još jedan dodatak kao šećer za kraj. Ugovor s Kanađanima podrazumijeva da im eventualnim ukidanjem reforme koju su financirali moramo vratiti uložena sredstva. Da, naravno, zajedno s kamatama. Zna li to Linić?

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... aciju.html

MAJKA SVIH AFERA: Milanović, Linić i jataci zamračili tri i pol milijarde kuna!

Autor: 7dnevno/ 14. ožujka
Datum: subota, 22. ožujka 2014. u 10:48

Tomislav Jelić u kaznenoj prijavi protiv Slavka Linića, Zorana Milanovića, Krešimira Starčevića, Mladena Blaževića, Ivana Fabijančića i Ante Vlahovića, te Odvjetničkog ureda Wolf & Theisse i tvrtke KPGM, navodi da su spomenuti prodajom Croatia osiguranja, najveće hrvatske osiguravateljske kuće, na nezakonit način, pogodujući Adris grupi, državni proračun oštetili za najmanje tri i pol milijarde kuna!

Početkom veljače povećoj hrpi prijava protiv aktualnog ministra financija Slavka Linića u pismohrani Državnog odvjetništva RH, koje mjesecima i godinama skupljaju prašinu, pridružila se još jedna, po mnogočemu posebna. Naime, u kaznenoj prijavi Tomislava Jelića protiv Slavka Linića (prvi na listi), tu su i predsjednik Vlade Zoran Milanović, KPGM - tvrtka koja je bila financijski savjetnik u procesu privatizacije Croatia osiguranja (CO), Odvjetnički ured Wolf & Theisse - pravni savjetnik u istom poslu, Krešimir Starčević - predsjednik Uprave CO-a, Mladen Blažević - predsjednik Nadzornog odbora CO-a, Ivan Fabijančić - član Uprave CO-a, te Ante Vlahović - predsjednik Uprave Adris grupe.

Druga posebnost ove prijave je basnoslovan iznos „zamračenog" novca,
čime ova afera, ako se dokažu navodi iz Jelićeve kaznene prijave, postaje „majkom svih korupcijskih i financijskih afera", zasjenit će sve dosadašnje milijune koje su hrvatske političke elite, domaći i strani tajkuni „zamračili" tijekom proteklih godina, u razdoblju koje se da svesti na formulu „od afere do afere". No, i u najvećima od njih ukupan iznos opljačkanog novca rijetko je premašivao desetke milijuna kuna, još rjeđe milijune eura. A u ovoj aferi riječ je o milijardama kuna, preciznije tri i pol milijarde kuna!

Po Jelićevu mišljenju, navedena politička i gospodarska ekipa, uz dvije inozemne tvrtke, prodajući najveću hrvatsku osiguravateljsku kuću na krajnje nemoralan i nezakonit način, suprotan dobrim poslovnim običajima, s nakanom pogodovanja unaprijed poznatom kupcu, Adris grupi, državni proračun Republike Hrvatske oštetila je za najmanje 3,5 milijardi kuna!

Kao i u svakoj hrvatskoj tranzicijskoj priči o pretvorbenoj i privatizacijskoj pljački, i kod privatizacije CO-a problem je u disparitetu vrijednosti tvrtke i realnom iznosu novca za koji se ona prodaje. Po planu Milanovićeva tima i preporukama inozemnih savjetnika, hrvatska država bi prodajom 60 posto udjela CO-a, prema zloglasnom privatizacijskom modelu 25+1 dionica, (privatizacija „Ine" dokazuje upravo to) dobila skromnih 905 milijuna kuna. Istodobno, prema izračunima relevantnih financijskih stručnjaka, stvarna vrijednost tog udjela iznosi 4,4 milijarde kuna.

Jelić tvrdi da su Linić, Milanović, Starčević i kompanija, „udružujući se u namjeri da pripreme, vode i zaključe kupoprodaju dionica CO-a, počinili niz kaznenih djela", čije opise nalazimo u Kaznenom zakonu. Tako, primjerice, „tijekom postupka privatizacije i dokapitalizacije imovinu osiguranika iz sigurnih oblika ulaganja prenosili su u rizične oblike ulaganja - depozite iz banaka u iznosu od oko 200 milijuna kuna uložili su u dionice trgovačkih društava, a sve u razdoblju od 1. srpnja do 30. rujna 2013., kada je Croatia osiguranje pripremano za prodaju!".
Uz to, tijekom privatizacije i dokapitalizacije CO-a objavljena je ponuda za stjecanje 25 posto osiguravateljske kuće Pozavarovalnice Sava d.d., što je u suprotnosti s iskazanom potrebom za dokapitalizacijom.
Naposljetku, samo dva dana prije odluke hrvatske vlade o prodaji dionica CO-a, Uprava Croatia osiguranja kupila je dionice Tiska u iznosu od 40,4 milijuna kuna i dionice Belja u iznosu od 42,1 milijuna kuna, što nedvojbeno potvrđuje kako najveća hrvatska osiguravateljska tvrtka nema nikakvih potreba za dokapitalizacijom jer CO ima dovoljno vlastitog kapitala. Za hrvatske prilike - čak i viška! Udjel vlastitog kapitala u imovini društva je 22 posto, dok je, primjerice, kod društava koja CO-u konkuriraju na hrvatskom tržištu - u Allianzu Zagreb d.d. 17 posto, Basler osiguranju Zagreb 14 posto! Zaključak - privatizacija i dokapitalizacija CO-a obična je farsa s ciljem da se CO „daruje" Adris grupi!
Croatia osiguranje je jedno od najstarijih poduzeća u Hrvatskoj, s tradicijom poslovanja od 130 godina, i njezino je postojanje i djelovanje neodvojivo od razvoja hrvatskog gospodarstva. U tom kontekstu možemo reći kao je upravo Croatia osiguranje, poput Ine i Elektroprivrede, jedan od pogonskih motora nacionalnog gospodarstva. Zato je i njegova privatizacija, usprkos imperativima liberalizacije osiguravateljskog tržišta, i vrlo značajno političko pitanje. Jer - s pravom se možemo zapitati - jučer Ina, danas Croatia osiguranje, sutra Elektra... što će uopće ostati?

Uloga inozemnih konzultanata

Vlada RH je na natječaju odabrala da KPMG - velika revizorska kuća za buduće kupce - „sondira" financijsko stanje Croatia osiguranja, dok je tvrtci Wolf&Theis dodijeljena uloga pravnoga savjetnika. Na stranu dvojbenost odluke o svrsishodnosti angažmana inozemnih kompanija u tom poslu, jer to u realitetu hrvatskih gospodarskih i političkih prilika gotovo redovito rezultira netransparentnošću privatizacijskog procesa (sve privatizacije banaka, velikih sustava, „Ine", dokazuju upravo to), uloga koju su „stranci" u ovom poslu odradili u najmanju je ruku poslovno nečasna.
Prema navodima iz kaznene prijave, činjenica da se odabire savjetnik za dokapitalizaciju je skandalozna i pokazuje kako je Ministarstvo financija, pod Linićevom paskom i uz Starčevićevo sufliranje, takvim modelom privatizacije i dokapitalizacije pogodovalo unaprijed poznatome vlasniku, prvenstveno obezvrjeđujući kapital CO-a, proglasivši ga „smećem", kako bi ga budući vlasnik jeftinije kupio. Nije li začudno, ali i krajnje neprofesionalno, da su savjetnici za privatizaciju i dokapitalizaciju CO-a u kratkom vremenu imali dvije bitno različite procjene vrijednosti tvrtke, što baca veliku sumnju na objektivnost procjene CO-a, posebice kada se zna kako su u prodaji Osiguranja Zagreb u drugoj procjeni pogodovali kupcu Baloise osiguranja tako što su negativnim marketingom obezvrijedili vrijednost Osiguranja Zagreb, kako bi ga novi vlasnik Baloise što povoljnije kupio.
Naposljetku, krunski dokaz. Konzultant KPMG čak deset dana prije Vladina poziva za neobvezujuće ponude javno izlazi s procjenom da Croatia osiguranje vrijedi 210 milijuna eura. Usput, za taj savjetodavni posao Vlada izdvaja vrtoglavih 4 milijuna eura! Logično, postavlja se pitanje koji bi normalan prodavatelj prije javnoga nadmetanja javno iskazao vrijednost svoje imovine?
Tomislav Jelić tvrdi da je „objava lažne potrebe za dokapitalizacijom i iznošenje sramotno niske cijene vrijednosti CO-a u javnost prije javnoga nadmetanja za svaku osudu i nedvojbeno bi u uređenim državama imalo obilježja kaznenoga djela!" No, u Hrvatskoj je sve moguće, pa nakon te sramotne objave Vlada raspisuje Javni poziv za stjecanje dionica CO-a. Vlada posjeduje 80,2 posto kapitala CO-a te namjerava u svom portfelju zadržati najmanje 25 posto + jednu dionicu, a najviše 30 posto kapitala. Takvim namjerno šlampavo složenim javnim pozivom Vlada ne precizira
visinu, već raspon kapitala koji namjerava prodati, kao niti model dokapitalizacije, čime stvara široki prostor za manipulaciju i neusporedivost ponuda potencijalnih investitora, a sve s nakanom eliminiranja nepodobnih ponuditelja koji bi ugrozili namjeru prodaje CO-a Adris grupi.
Nakon isteka roka za prikupljanja neobvezujućih ponuda, unutar kojeg su se javili Triglav osiguranje d.d., Adris grupa i poljski PZU i dali svoje neobvezujuće ponude, bilo je razvidno da su ponudili različit broj dionica koji žele kupiti. No ni jedan od ponuditelja nije predložio, sukladno kriterijima iz Javnoga poziva, broj novoizdanih dionica prilikom dokapitalizacije, kao ni cijenu za te dionice, već su različitim pristupima predložili raspon i različite iznose dokapitalizacije. U tako nejasnim kriterijima Slavko Linić i njegovi mešetari odabrali su da Adris grupa i poljski PZU mogu sudjelovati u daljnjem postupku obvezujućih ponuda nakon provedenoga dubinskog snimanja CO-a. Eliminirali su Triglav, iako je dao uvjerljivo najveću pojedinačnu cijenu dionice. Zanimljivo je kako je Triglav za kriterij br. 5 - financijska snaga ponuditelja - naveo ocjenu rejting agencije Standards & Poors, PZU također, dok Adris nije naveo ništa.

Sablasne privatizacijske činjenice

Sredinom prosinca prošle godine Vlada je odlučila da odabire ponudu Adris grupe, koja je ponudila 119 milijuna eura za 39,05 posto kapitala CO-a i 110 milijuna eura za dokapitalizaciju društva. Toga dana ministar financija Slavko Linić javnosti je pojasnio detalje prodaje hrvatskog nacionalnog osiguravatelja Adris grupi.
Takvim modelom prodaje i dokapitalizacije, Vlada 39,05 posto kapitala CO-u prodaje za 119 milijuna eura (905 milijuna kuna) Adris grupi te joj još poklanja 20,95 posto kapitala po modelu dokapitalizacije u iznosu od 110 milijuna eura! Adris grupa, budući vlasnik CO-a, tih 110 milijuna eura dokapitalizacije ulaže u svoje društvo i to ostaje njoj, a hrvatska država od toga nema nikakve koristi! Ovoj sablasnoj činjenici, ukazuje Jelić, valja pridodati podatak da posljednjih pet godina Croatia osiguranje nije raspoređivalo svoju dobit te će ona zajedno s dobiti iz prošle godine (ako ju ne skriju knjigovodstvenim manipulacijama) biti oko 100 milijuna eura, koju će novi većinski vlasnik zateći preuzimanjem CO-a. Vodeći se samo logikom zdravoga razuma, nepobitna je činjenica da će Adris grupa postati vlasnik 60 posto kapitala CO-a za sramotno mizernih 19 milijuna eura.
Pučki objašnjeno, kao da ste kupili stan za 100.000 eura, a bivši vlasnik vam je u njemu ostavio još 200.000 eura!

Nažalost, već viđen scenarij, isto kao i kod prodaje banaka, Hrvatskog telekoma i ostalih nacionalnih bogatstava, političke elite bez ikakve odgovornosti rasprodaju zajedničku godinama stvaranu imovinu.

Uvid u bilance poslovanja Croatia osiguranja najbolje potvrđuju te teze. Krajem poslovne 2012. godine imovina CO-a iznosila je 9,4 milijarde kuna, dok je knjigovodstvena vrijednost društva (razlika između imovine i obveza) bila oko 2 milijarde ili 21,85 posto ukupne imovine. Istodobno, premija osiguranja iznosi 3,2 milijarde kuna (uključujući povezana društva), a udjel u premiji na hrvatskome osiguravateljskom tržištu 32 posto. Devet mjeseci poslije, 30. rujna 2013., imovina društva je 9,6 milijardi kuna, knjigovodstvena vrijednost društva 2,1 milijardu ili 22,36 posto, a premija osiguranja je 2,5milijardi, dok je udjel na RH tržištu nepromijenjen i iznosi 32 posto.
Paradoks na koji ukazuje Tomislav Jelić u svojoj prijavi sadržan je u činjenici da je tržišna kapitalizacija CO-a na dan odluke Vlade o prodaji CO-a (18. prosinca 2013.) iznosila 2.246.070.800,00 kuna. Iz ovih javno dostupnih podataka vidljivo je sljedeće: Republika Hrvatska će za poklonjenih 60 posto vlasništva Croatia osiguranja dobiti samo 9,4 posto od vrijednosti imovine, 42,3 posto od knjigovodstvene vrijednosti, 40 posto od vlastitoga kapitala i od tržišne kapitalizacije i 28,6 posto od godišnje premije osiguranja CO-a, tvrdi Jelić.
Kao i u mnogobrojnim hrvatskim privatizacijskim skandalima i aferama koje ih redovito prate, toliki disparitet u procjeni vrijednosti kapitala nedvojbeno je pogodno tlo za korupciju i kriminal. Ekonomska struka je mišljenja kako prigodom procjene imovine od javnoga interesa treba kombinirati statičnu i dinamičnu metodu procjene i da se svakako moraju uzeti u obzir i slične transakcije u osiguravateljskoj industriji. Kombinacijom statične i dinamične metode, vrijednost grupe CO-a trebala bi biti knjigovodstvena vrijednost bilance kao razlika između imovine i obveza uvećana za godišnji osiguravateljski prihod, a u slučaju CO grupe to je najniži iznos od 5,5 milijardi kuna, približno 721 milijun eura.
Sukladno takvoj računici, Tomislav Jelić u svojoj kaznenoj prijavi koju prati i obimna financijska dokumentacija tvrdi da za prodaju 60 posto udjela i stjecanje većinskoga paketa upravljačkih prava Republika Hrvatska je trebala uprihoditi najmanje 4,4 milijarde kuna, a s obzirom da je uprihodila samo 905 milijuna kuna, za tu razliku od 3,5 milijarde kuna oštećeni hrvatski građani trebaju teretiti sadašnju hrvatsku vladu. Konkretno, Linića, Milanovića i njihove jatake u ovome poslu.
Drugu postavku, analizu privatizacije iz iste branše na nacionalnom tržištu kako bi se dobili omjeri tržišnog utjecaja, prihoda i vrijednosti kapitala Jelić obrazlaže na primjeru prodaje Basler osiguranja Zagreb d.d., koje je prije nekoliko godina prodavalo i prodalo svoje osiguranje Uniqa Insurance Group osiguranju. Kao prvo, nije im palo na pamet da prije javnoga poziva ističu bilo kakav iznos vrijednosti svoga osiguranja. Uspoređujući Basler osiguranje Zagreb i CO, treba komparirati sljedeće podatke: Basler ima 4 puta manje imovine od CO-a, vlastiti kapital Basler osiguranja je 6,3 puta manji od kapitala CO-a, premija osiguranja je 7,8 puta manja nego što ima CO, dok CO ima za 60 posto povoljniji udjel vlastitog kapitala u ukupnoj imovini društva.
Vlasnici Basler osiguranja prodajom dionica dobili su 23 posto vrijednosti imovine društva (hrvatski građani i proračun RH prodajom CO-a dobili su 9,4 posto), 162 posto vrijednosti kapitala društva (hrvatski građani i proračun RH prodajom CO-a dobili su 40 posto), 132 posto vrijednosti godišnje premije (hrvatski građani i proračun RH prodajom CO-a dobili su 28,6 posto). Vlasnici Basler osiguranja svojih 4 posto osiguravateljskog tržišta prodali su za 70 milijuna eura, a hrvatska vlada 32 posto osiguravateljskog tržišta koje drži CO za 119 milijuna eura. Znači, 1 posto Baslerova tržišta istoga prostora iste države vrijedi 15,8 milijuna eura u konačnoj prodajnoj cijeni, a 1 posto osiguravateljskog tržišta iste države istoga prostora CO-a vrijedi 3,7 milijuna eura, što znači 4,25 puta manje.

Milanović najodgovorniji

Posebno su upadljivi krajnje licemjeran način i podvala ministra Linića Vladi o stjecanju udjela dokapitalizacijom zbog krajnje netransparentnih uvjeta u javnoj objavi prikupljanja najpovoljnijih ponuda. Naime, u rubrici Dokapitalizacija Adris grupa kaže da će cijenu dionice iz dokapitalizacije platiti kao i one iz trenutka stjecanja, a to je 970,45 eura po dionici, ili drugu cijenu koju odredi Skupština Društva. Iz toga proizlazi kako su Slavko Linić i Ante Vlahović već unaprijed dogovorili da se neće držati natječajnih uvjeta da će dionice iz dokapitalizacije plaćati po cijeni onih iz preuzimanja, nego će nova Skupština CO-a, koju će činiti Vlada i Adris grupa, odrediti novu cijenu za dionice iz dokapitalizacije kako bi Adris grupa imala 60 posto CO-a.
Po toj cijeni Adris grupa nikako ne može dosegnuti 60 posto udjela u vlasništvu CO-a, nego najviše 54,92 posto. Očito je da Slavko Linić s partnerima iz Adris grupe na Skupštini CO-a misli cijenu dionice iz dokapitalizacije spustiti na oko 700 eura po dionici da bi se dosegao udjel od 60 posto udjela vlasništva Adris grupe u CO-u. I to je potvrda naše sumnje da je riječ o organiziranoj skupini koja do javnih dobara želi doći na nezakonit način, kategoričan je Jelić.
No najjači javni adut da CO ne treba nikakvu dokapitalizaciju činjenica je da Uprava CO-a na čelu s Krešimirom Starčevićem samo dva dana prije objave Vlade da je Adris grupa najpovoljniji ponuditelj, preko brokerske kuće Auctor, kupuje dionice Tiska i Belja u vrijednosti od 82,5 milijuna kuna.
Naime, da je natječaj bio transparentan, onda bi ponuditelji inzistirali da u vrijeme natječaja nema nikakvih velikih financijskih transakcija osim tekućega poslovanja. Tako nalažu uljuđena poslovna pravila. Dakle, prema Jelićevom tumačenju, lako je zaključiti da je i poljski PZU bio igrač koji je trebao odigrati i odigrao je formalnu ulogu.
Tomislav Jelić u razotkrivanju financijskog skandala stoljeća, „majke svih hrvatskih privatizacijskih afera" ide dalje.
„U nastojanju zaštite hrvatskih građana i njihovih interesa ne namjeravam stati samo na kaznenoj prijavi. Svjestan sam da je u postojećim okolnostima podnositi kaznenu prijavu Mladenu Bajiću protiv Slavka Linića i Adris grupe Sizifov posao (u trenutku Jelićeve kaznene prijave Bajić je bio glavni državni odvjetnik, op.a.)", navodi Jelić.
On ističe kako je Zoran Milanović najodgovorniji za privatizacijske dubioze oko CO-a, koji kao premijer i čelni čovjek izvršne vlasti takav kriminal provodi, ali odgovoran je i Tomislav Karamarko, kao šef oporbe, koji o ovome kriminalu šuti. Da je bilo oporbenoga otpora, teško bi te sumnjive radnje mogao provoditi Milanović, unatoč Linićevu pritisku.
Adris grupa će, kada se pojavi veliki globalni osiguravateljski igrač, svojih 60 posto udjela u CO-u prodati za barem pet milijardi kuna. Premijer Milanović još može zaustaviti ovakvu prodaju Croatia osiguranja i raspisati istinski međunarodni javni natječaj, a Slavka Linića smijeniti zbog pokušaja prijevare hrvatskih građana.


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... -kuna.html

EKSKLUZIVNO: Detaljan opis pljačke Hrvatske i hrvatskih građana zahvaljujući svim Vladama RH od 1991 godine do danas!



HAZUD.HR otkriva zašto premijer Milanović ne želi vaditi privatizacijske kosture iz ormara niti očistiti smrad koji se „nalazi u cijevima“ nastao od otpisivanja dugova u predstečajnim nagodbama

Slavko Linić nije lagao kad je javno, prije tri dana, na Konferenciji za tisak izjavio da je otpis potraživanja odnosno isplaćenog novca i bio smisao financiranja od strane FONDOVA - jer očigledno je opraštanje potraživanja i otpis dugova tajkunima, praksa svih Vlada RH još od 1991 godine do dana današnjeg!

1990 godine osnovan je Fond za razvoj. Hrvatski fond za razvoj osnovan je s namjerom financiranja ili sufinanciranja programa restrukturiranja postojećih i osnivanja novih poduzeća, financiranja ili sufinanciranje razvojnih programa i razvoj privredno nedovoljno razvijenih krajeva. S ciljem pribavljanja dodatnih sredstava za investicijski račun, Fond, uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske, mogao je poduzimati i dodatne radnje za osiguranje sredstava: – prikupljanje sredstava putem obveznog zajma za određene namjene, po osnovi kojeg bi uplatioci sredstava stjecali dioničarska prava, uzimanje kredita od strane Fonda preko banaka, osiguravajućih društava ili drugih financijskih institucija, preuzimanje kredita Svjetske banke i drugih financijskih institucija iz inozemstva pa je ovaj Fond bio ključan za pribavljanje sredstava iz inozemstva kojim se Hrvatska zaduživala. Osim sredstava namaknutih iz pretvorbe i privatizacije i kreditima Svjetske banke, značajan iznos namaknut je i iz Državne agencije za sanaciju banaka, zahvaljujući čemu su građani ostali bez svojih ušteđevina koje i danas pokušavaju naplatiti.

Financijski inžinjering, prodaje državnih obveznica, dionica, gradnje infrastrukture novcem građana, posebna su priča koja je šlag na tortu ovom perfidnom planu bacanja Hrvatske na koljena i totalnog zatiranja Hrvata.

Prvog prosinca 1992 godine osnovan je i Hrvatski fond za privatizaciju čija je uloga bila rasprodaja državne imovine kroz pretvorbu i privatizaciju. Fond preuzima sredstva, prava i obveze te djelatnike Agencije republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj i Hrvatskog fonda za razvoj dotadašnjeg upravljača državnom imovinom. Fondom upravlja 9 osoba. Nakon provedene pretvorbe i privatizacije i plasiranih a nakon toga i većinom nevraćenih kredita putem Fonda za razvoj, Odlukom Sabora oba Fonda prestaju postojati. Pravni sljednik Fonda za razvoj je Hrvatski fond za privatizaciju, a pravni sljednik Hrvatskog fonda za privatizaciju je Državna agencija za upravljanje državnom imovinom. Umjesto Državne agencije za upravljanje državnom imovinom – AUDIO, trenutno je osnovana DUUDI – Državni ured za upravljanje državnom imovinom.

Poučeni poviješću, iz koje je očigledno da je osnivanjem svakog novog Fonda ili Agencije sakriven trag prethodne pljačke a osmišljen neki novi način, može se ubrzo očekivati i novi val pljačke državne imovine i Hrvata.

Vratimo se u 1992. godinu!

U isto vrijeme kad i Hrvatski fond za privatizaciju djeluje i Hrvatska razvojna izvozna banka čiji je pravni sljednik Hrvatska banka za obnovu i razvitak. Sva potraživanja oba Fonda u iznosu od 76.315.124,16 kn cesijom je 1996 godine preuzela u naplatu Hrvatska banka za obnovu i razvoj, dok je raspolaganje preostalom državnom imovinom umjesto Državne agencije za upravljanje državnom imovinom koja je pravni sljednik, preuzeo novoosnovani Fond za razvoj i zapošljavanje osnovan 2001 godine. Ovaj Fond je, sudeći prema opisanim djelatnostima i djelovanju, osnovan radi plasmana svih prikupljenih sredstava iz pretvorbe i privatizacije, kao i sredstava iz državnog proračuna politički i kumovski podobnim tvrtkama, koje su i prethodno već djelomice bile zadužene kroz naprijed opisane Fondove, pa je novac cijelo vrijeme zapravo cirkulirao kroz iste institucije i iste džepove.

Djelatnost Fonda za razvoj i zapošljavanje je prema Statutu i Pravilniku, poticanje razvoja malih i srednje velikih poduzeća, pružanje pomoći i podrška pri zapošljavanju radnika, poticanje i sudjelovanje u ostvarivanju razvojnih programa, podrška programima županija, pomoć i podrška pri otvaranju poslovnih centara, razvojnih centara, slobodnih zona, industrijskih zona, doprinos stvaranju uvjeta za korištenje nekretnina u vlasništvu države u funkciji razvojnih programa, te obnova u ratu razrušenih objekata i povratak prognanog i izbjeglog stanovništva. Fond ostvaruje sredstva iz sredstava od prodaje državne imovine, dijela prihoda Hrvatskog fonda za privatizaciju, iz državnog proračuna i iz drugih izvora. Prema Pravilniku i Statutu, Fond će financiranjem razvojnih programa u gospodarstvu i infrastrukturnih ili sličnih projekata za gospodarski razvoj kroz kreditiranje, subvencije ili potpore osigurati sredstva poduzetnicima ili jedinicama lokalne samouprave. Prihodi i primici Fonda za 2002. ostvareni su u iznosu 2.718.191.850,51 kn, od čega se na prihode od privatizacije odnosi 1.797.742.468,55 kn, na prihode iz proračuna 918.921.051,52 kn te na prihode za tekuće poslovanje 1.500.000,00 kn (četvero zaposlenih).

Fond za razvoj i zapošljavanje tijekom 2002 i 2003 godine nije imao ustrojen unutarnji nadzor pa su tako Fondom i novcem upravljala svega četiri zaposlenika. Sredstva kojima je upravljao Fond za razvoj i zapošljavanje ostvarena su iz prihoda od privatizacije, koji su prijašnjih godina bili prihod državnog proračuna.

U razdoblju od 2003. godine do 2007. godine Fond za razvoj i zapošljavanje odobrio je dugoročne kredite u ukupno 152 razvojna projekta u iznosu od 1.074.905.902, kn. Do konca 2007. godine vraćeno je tek 20.171.725,00 kn. Preostali iznos od 1.054.734.177,00 kn nenaplaćeno je do danas – a tijekom 2013. godine većinom je otpisano u predstečajnim nagodbama kako je to na Konferenciji za tisak izjavio i ministar financija Slavko Linić!

U financiranje kroz suradnju s Fondom za razvoj i zapošljavanje uključio se i Hrvatski zavod za zapošljavanje koji u ime i za račun Fonda provodi mjere poticanja zapošljavanja. Hrvatski zavod za zapošljavanje pak, provodi ove mjere kroz Hrvatsku poštansku banku.

S početkom rada Fonda, u rujnu 2002 godine raspisan je natječaj za financiranje. Upravni odbor je u prosincu 2002. donio dvije odluke o načelnoj suglasnosti na odobrenje kredita sredstvima Fonda za 39 društava ukoliko banke pozitivno ocijene i prihvate investitora i investiciju te se uključe u financiranje programa. Uprava nije izvršila rangiranje i odabir razvojnih programa jer su svi kreditni zahtjevi bili nepotpuni ili nisu ispunjavali kriterije i uvjete natječaja. Stoga je odabrala programe koji su bolji od ostalih ili se posebno ističu po samo nekom od kriterija.

Prema provedenoj Reviziji Državnog ureda za reviziju evidentno je da svi projekti koji su se kandidirali u Fondu, nisu mogli biti sagledani u cijelosti zbog nedostatka dokumentacije. Nakon plasiranih kredita i subvencija, i ovaj Fond se ukida, a poslove Fonda za razvoj i zapošljavanje preuzima Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva. Fond za razvoj i zapošljavanje prestao je s radom 27. listopada 2010 godine odlukom Hrvatskog Sabora. Potraživanja Ministarstva gospodarstva u iznosu od 1.420.551.125,00 kn koje se odnosi na potraživanja za dane zajmove Fonda za razvoj i zapošljavanje. Uredbom o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva financija (Narodne novine 32/12, 67/12, 124/12, 78/13 i 102/13), navedeni poslovi se obavljaju u Ministarstvu financija. 28. rujna 2012. godine donešen je Zakon o predstečajnoj nagodbi kojim je omogućen otpis 50 milijardi kn potraživanja od tajkuna, kumova, prijatelja, bivših i sadašnjih političkih suradnika, i ponovna revitalizacija tajkuna-pljačkaša čija imena kao i imena njihovih tvrtki i tvrtki kćerki neprekidno se vrte u čarobnom krugu od 1991 godine do danas.

Osobe koje su prošle kroz Fond za razvoj i zapošljavanje i donosile odluke o plasiranju kredita i subvencija

Mato Crkvenac (SDP), predsjednik upravnog odbora (2002-2004)

Damir Dobrinić, predsjednik uprave (2007-2008)

Goranko Fižulić (HSLS pa Libra), član upravnog odbora (2002-2002)

Sunčana Glavak (HDZ), član upravnog odbora (2008-…)

Ljubo Jurčić (HEI)|(HEI)]] , član upravnog odbora (2002-2004)

Božidar Kalmeta (HDZ), član upravnog odbora (2004-2008)

Mario Livaja (LS), član upravnog odbora (2002-…)

Željko Pecek (HSS), član upravnog odbora (2002-2004)

Andrija Popović, predsjednik uprave (2004-2007)

Milan Stojanović (SDP pa Nezavisni zastupnik), predsjednik uprave (2002-2004)

Petar Tonković, predsjednik uprave (2007-2007)

Davorko Vidović (SDP), član upravnog odbora (2002-2004)

Hrvoje Vojković (HSLS), član upravnog odbora (2002-2002)

Branko Vukelić (HDZ), član upravnog odbora (2004-2008)

Petar Čobanković (HDZ), član upravnog odbora (2004-2008)

Tomislav Čuljak (HDZ), član upravnog odbora (2004-…)

Josip Šarić (HDZ), član upravnog odbora (2008-…)

Ivan Šuker (HDZ), predsjednik upravnog odbora (2004-…)



Fond za razvoj i zapošljavanje koji je nasljednik prethodnih Fondova i preuzimač sredstava državnog proračuna namaknutih pretvorbom i privatizacijom kao i kreditima iz Svjetske banke, od osnutka tj. od 2002. pa do 2004. vodio Milan Stojanović. Od 2004. do 2007. preuzima ga Andrija Popović. Fond potom vodi Damir Dobrinić, a od 2008. do gašenja Petar Tonković, koji je zbog kreditiranja s Kutlom povezane tvrtke Eko-grad u ožujku 2012. završio u pritvoru. Rad Fonda za razvoj i zapošljavanje od 2004. do gašenja nadgledao je bivši ministar financija Ivan Šuker.

Niti jednoj od politčkih stranaka, ni HDZ-u ni SDP-u ne odgovara vađenje kostura iz ormara, niti čačkanje po pretvorbi i privatizaciji, bespovratnim sredstvima, subvencijama, kreditiranju i dr.

Kroz sedam godina poslovanja, Fond za razvoj i zapošljavanje odobrio je od prosinca 2002. do travnja 2010. godine – 206 kredita za oko 200 tvrtki, u ukupnom iznosu od 1,6 milijardi kuna. Znatan dio novca, točnije 80,9 milijuna proračunskih kuna, otišao na račune dviju tvrtki povezanih s reciklažom plastike. Čak 50,9 milijuna kuna pripalo je osječkoj Eko Slavoniji, tvrtki u suvlasništvu najmoćnijega čovjeka hrvatskog rukometa Zorana Gopca i Višeslava Vukojevića, ugostitelja i sina nekadašnjega suca Ustavnog suda Vice Vukojevića. Njihova Eko Slavonija dobila je 2008. od FRZ-a 11,9 milijuna kuna, a dogodine još 39 milijuna. I Gobac i Vukojević, prijatelji suca Turudića, drže kafiće oko Cibonina tornja, a 2006. osnovali su Eko Slavoniju, tvrtku za recikliranje koja od početaka posluje s gubitkom. Gopca se spominjalo i u aferi Fimi media, kao i u priči da je pri gradnji Arene Zagreb sudjelovao u izvlačenju dva milijuna eura za crni fond HDZ-a. Unatoč izjavi ministra Linića da je novac isplaćen iz Fonda korišten za zapošljavnanje – što mu je i bila namjena osnivanja, teško je reći da je korišten za neko značajnije zapošljavanje. U Eko Slavoniji je 2008. godine bilo zaposleno šestero ljudi, a nakon financiranja osmero. Tek nešto manje, 30 milijuna kuna, dobio je zagorski BBS, tvrtka nekadašnje HDZ-ove saborske zastupnice Barbare Bešenić, osumnjičene za izvlačenje novca iz Fonda za zaštitu okoliša. BBS, koji je završio u stečaju, dobio je dva kredita u manje od godine dana: 17,6 milijuna 2003. i još 12,4 milijuna kuna u 2004.

Najviše je novca, čak 73 milijuna kuna, od Fonda, u studenome 2008. dobila KIO Orahovica, koja je u međuvremenu također otišla u stečaj, a čiji su vlasnici bili pritvoreni pod sumnjom u financijske malverzacije. Opravdano je sumnjati da je taj kredit FRZ odobrio i zahvaljujući lobiranju tadašnjega predsjednika RH Stipe Mesića, političkoga zaštitnika KIO Orahovice, koji je toj tvrtki sređivao i kredite kod HPB-a, što je priznao tadašnji predsjednik Uprave te banke Josip Potega.

Kredit od 14,4 milijuna kuna kredita dobila je još jedna tvrtka iz Mesićeve rodne Orahovice, Eurovoće zadruga Orahovica. Kad se tome pribroje 73 milijuna KIO Orahovice te 15 milijuna koje je od FRZ-a dobio splitski SMS Srđana Mladinića (a obje su u međuvremenu propale), ispada da su tvrtke iz Mesićeva kruga dobile ukupno 102,5 milijuna kuna, od čega će država vrlo malo naplatiti. Naplata kredita Fonda za razvoj i zapošljavanje, baš kao i naplata njegovog prednika Fonda za razvoj, i inače ide jako loše jer su mnogi korisnici završili u stečaju, pa je očigledno da su ovi Fondovi postojali isključivo za provođenje tajkunizacije u Hrvatskoj.

U ovim aranžmanima odlično prolaze ministri obrane Ante Kotromanović koji je bio zaposlen u tvrtki Pauk Glina, koja je u vlasništvu Gopca i Vukojevića, a jedno je vrijeme bio angažiran i u KIO Orahovici za što su mu plaćali 45.000,00 kn mjesečno. Drugi pak ministar obrane Pavao Miljavac dobro je prošao kod FRZ-a: njegov obrt PM Lignum najprije je dobio 27 milijuna, a potom još 7,7 milijuna kuna, ukupno 34,7 milijuna, dok je Hrvatskim šumama napravio dug od 20,8 milijuna kuna.

Zanimljiv je i plasman sredstava tvrtki Mopar, vlasništvo Vladimira Trušćeka čija je tvrtka Arena otišla u stečaj sa preko 350.000.000 kn obveza, dužan a samo Hrvatskoj poštanskoj banci je ostao dužan preko 150.000.000,00 kn. Tijekom stečajnog postupka nad Arenom, na trećoj dražbi Hrvatska poštanska banka kupuje nekretninu Arene Križevci za 15.000.000,00 kn, a istu kupuje tvrtka Mopar kreditom iz Fonda za razvoj i zapošljavanje u vrijednosti 19.000.000,00 kn.

U predstečajnoj nagodbi, sada su ta potraživanja otpisana u visini i do 75% vrijednosti, a na stranici FINE, Javna objava evidentno je da je Vladimir Trušćek povezan sa čak pet društava – tj. prethodno Arena Križevci, potom Mopar d.o.o., Monolit d.o.o., Monolitinvest d.o.o., Raven d.o.o. Sva ova poduzeća Vladimira Trušćeka duguju ili HBOR-u, Fondu za razvoj, Hrvatskoj poštanskoj banci i Ministarstvu financija.

Od ostalih značajnijih financiranja evidentno je da je 9,5 milijuna kuna dobio je V.A.M.-ing iz Slavonskog Broda, u vlasništvu nekadašnjega saborskog zastupnika Zdravka i njegova sina Danijela Sočkovića (tvrtka je u blokadi), te pleternički Tofrado, tvrtka u vlasništvu Franje Lucića, kreditirana sa 7,6 milijuna kuna (također u blokadi). Medijski su atraktivni i Obšivač Metković (šest milijuna kuna, blokada), Tigar Cikatić (3,9 milijuna kuna, blokada), a 1,5 milijuna kuna dobio je Eco-pharm Fikreta Abdića, registriran u Maljevcu, u blizini Velike Kladuše. Kako je Poslovni već pisao, četiri tvrtke povezane s Miroslavom Kutlom (Eko grad, Berg, Agro-Ilok i PZ Petrova gora) dobile su od FRZ-a ukupno 39,6 milijuna kuna koje će se teško naplatiti, jer su sve četiri propale.

Sličan status i financijski put imaju i druga poduzeća, mahom istih vlasnika, o čemu se dokazi vrlo jednostavno mogu pronaći u Narodnim novinama, na stranicama FINE i u revizijama Državne revizije.

Plasirani krediti iz HBOR-a tek se naslućuju, opisom pojedinačnih slučajeva, jer HBOR se do danas štiti “bankarskom tajnom” i ne dozvoljava javnu objavu isplaćenih kredita! Revizija u HBOR-u provodi se interno, Nadzorni odbor HBOR-a i Fondova čine ministri i pritvoreni predsjednik Hrvatske gospodarske komore, a koji su i donosili sve ove naprijed navedene odluke. Tajkuni obnavljaju svoje bogatstvo poput sljepića. Ako sljepiću kojim slučaju neprijatelj odgrize rep, on će mu ponovno narasti, baš kao i u ostalih guštera. A i tajkuni su baš kao i sljepići zaštićene vrste gmazova u RH.

U međuvremenu Hrvatska svakim danom sve više tone, zajedno sa njezinim nezaštićenim stanovnicima.



Autor: Nada Landeka


http://www.hazud.hr/ekskluzivno-detalja ... -do-danas/

"Snalazite se ili krepajte": Ovako prevaranti uz pomoć Fine kradu novac tvrtkamaKLJUČNI PODACI

■Krivotvorene dokumente u Fini nitko nije provjerio, ali su zato odmah blokirali račune tvrtke
■Sreća u nesreći je što je Despotova tvrtka tog dana dospjela u dozvoljeni minus pa Fina nije ovrhom mogla povući traženi novac na račun prevaranta
Piše: I.M.



IAKO ono što se jučer dogodilo novinaru i poduzetniku Zvonimiru Despotu, vlasniku tvrtke Despot Infinitus d.o.o. za nakladništvo i usluge, zvuči kao neslana prvoaprilska šala, ova priča je samo još jedan dokaz kako u Lijepoj našoj funkcionira jedino - kriminal.

Despotovoj tvrtki Fina je iznenada, bez da ga je itko izvijestio o tome, blokirala račune zbog prevaranta koji je lažirao dokumente i zatražio ovrhu! Krivotvorene dokumente u Fini nitko nije provjerio, ali su zato bez odgađanja postupili prema prijavi, blokirali račune tvrtke i u konačnici naplatili Despotu svoje ovršne usluge!

Sreća u nesreći je što je Despotova tvrtka tog dana dospjela u dozvoljeni minus pa Fina nije ovrhom mogla povući traženi novac na račun prevaranta. U suprotnom bi tvrtki bila nanesena još veća šteta.

Fina naplatila troškove Despotovoj tvrtki, on sad mora privatnom tužbom tražiti od prevaranta nadoknadu štete

Iako je prevarant, nakon što je shvatio da ne može dobiti novac brzinski povukao zahtjev za ovrhom, Fina je račun Despotove tvrtke zadržala u blokadi sve do danas, dok nisu naplatili svoje troškove, a Despot sad naplatu sam mora tražiti od prevaranta.

Despot je prijevaru odmah prijavio policiji, kriminalistička istraga je u tijeku. Planira i podnošenje privatne tužbe protiv prevaranta.

"Očekujemo da će policija protiv njega podignuti kaznenu prijavu, a mi ćemo ići na tužbu protiv njega za nadoknadu štete. I svakako ćemo proučiti gdje je u svemu ovome odgovornost Fine i ima li mjesta da i od Fine zatražimo odgovornost za ovakvo postupanje!", kazao je Despot za Index.

Iako smo o ovom slučaju zatražili hitno očitovanje Fine, zasad nisu odgovorili na Indexov upit.

Despot nije jedina žrtva

Prema neslužbenim informacijama, Despot i njegova tvrtka nisu jedine žrtve ovakvih ovršnih prevaranata. Fina predanu dokumentaciju kontrolira samo kad je riječ o jako velikim iznosima. To široko otvara vrata prevarantima koji zatraže ovrhu i Fina im automatski prebacuje na račune novac dobro poslujućih tvrtki koje su odlučili pokrasti.

Šteta za tvrtke nije samo financijska, već im ovakve blokade i ovrhe utječu na likvidnost i sam poslovni ugled tvrtke.

"Na policiji u sto čuda, kako je to moguće? E pa moguće je, to je Hrvatska!"

Na slučaj se Despot jučer osvrnuo i na svom Facebook profilu: "Znači, zašto smo moj kolega i ja cijelo popodne proveli na policiji? Ne, to nije prvotravanjska šala, to je hrvatska zbilja. Danas iza podne idem plaćati poslovne račune na e-Zabi i kad me zatekne poruka da je račun blokiran na zahtjev Fine! Reakcija? Poludio sam! Kakva blokada? Tko je blokirao? Nikakav dopis, nikakvo rješenje, nikakva opomena, ništa do nas nije došlo, nitko nas o ničemu nije kontaktirao. Fina podatke ne daje ni preko telefona niti putem e-maila, nego treba doći osobno na šalter. Prije toga izvrtimo sve telefone, knjigovodstvo, sve provjerimo, nemamo pojma što se zbiva.

Dođemo u Finu, i imamo što vidjeti. Tip imenom i prezimenom, sa svojim pravim podacima, iz Zagreba, krivotvorio šest obračuna plaća, krivotvorio pečat naše firme i pod izlikom neisplata plaća zatražio ovrhu nad našim računom. I Fina odmah blokirala. Gospođa na šalteru otvara dokumente koje su zaprimili i odmah s monitora vidim da to niti je naš pečat niti su to obračunske liste kakve se kod nas rade za plaće niti je tip ikad za nas išta radio, pa tako niti je bio u bilo kakvom radnom odnosu, nikakav ugovor, ništa! I pitamo kako je moguće da je Fina to prihvatila njegovo i blokirala? Kaže gospođa da Fina ništa ne kontrolira dalje, nego da je samo dovoljno da je on potpisao kako je dokumentacija točna i da on materijalno i kazneno za to odgovara.

Srećom, jučer smo plaćali puno toga, i otišli u dopušteni minus, pa Fina nije mogla ništa povući jer iz dopuštenog minusa ne može povlačiti novac za ovrhe. Tip je očito skužio da ne može dobiti lovu, jer bi Fina inače odmah na njegov račun prebacila našu lovu da je mogla, pa jučer, kad je i predao zahtjev za ovrhu, predaje odmah i vlastoručno potpisani zahtjev za povlačenje ovrhe, s napomenom da će se s nama izvansudski nagoditi! S kime, za što, za kakav posao? Obična prijevara!

I pitamo gospođu zašto nismo odblokirani ako je on povukao ovrhu? E, ne može, jer Fina mora naplatiti svoje troškove koji nisu mali, i to će naplatiti s našeg računa, a mi dalje neka ganjamo tipa koji nam je prouzročio štetu. Glavno da se Fina zaštitila i da je sebi svoje naplatila.

I nakon Fine ravno na policiju, prijaviti ovu prijevaru. Na policiji u sto čuda, kako je to moguće? Naravno, oni će sada provesti postupak po službenoj dužnosti. Ali do toga nije smjelo ni doći. Kako je moguće? E pa moguće je, to je Hrvatska! I onda ovdje poslovati? Ovo je antipoduzetnička zemlja, antipoduzetničko društvo, ovoj zemlji nema izlaza iz gliba dok se ne dogode korjenite promjene. Mislite da bi netko tako s ulice mogao zahtijevati ovrhu državnog proračuna? Ili neke državne tvrtke? Taman posla! A za sve druge koga briga, snalazite se, ili krepajte!".

Devet krivotvorenih obračunskih lista za plaće za prošlu godinu na temelju kojih je kriminalac pokušao ukrasti novac s računa

"Dragi svi, budući da je moja jučerašnja informacija o našoj blokadi u Fini, i to na temelju krivotvorenih isprava i krivotvorenog pečata, izazvala golemi interes svih vas ovdje, evo najnovijih informacija. Fina nas je danas deblokirala kad se s našeg računa naplatila za svoje troškove, i za nju je tu priča gotova.

Dobili smo sve dokumente, i sad vidimo da se radi o čak devet krivotvorenih obračunskih lista za plaće za prošlu godinu na temelju kojih je kriminalac pokušao nama ukrasti novac s računa. Sva je dokumentacija predana policiji kao dopuna jučerašnje prijave.

Hvala svima koji su jučerašnji status podijelili i komentirali, ovdje se ne radi samo o našoj firmi, ovdje se radi o disfunkcionalnoj državi i javnoj upravi, zbog čega svi patimo i gubimo! Zato treba sve ovakve situacije objavljivati i raditi javni pritisak na sve u državi i politici kako bi se ovakvo nepodnošljivo stanje počelo mijenjati!", napisao je danas Despot na svom Facebook profilu.

http://www.index.hr/vijesti/clanak/snal ... 37438.aspx

SAMO 800%

Autor Kornelij
Petak, 11 Travnja 2014 17:40


Evo jedne od priča iz Hrvatske kojoj sam osobno svjedočio. Jučer na putu od Dubrovnika prema Sinju stanem ispred ljekarne u Neumu (BiH) i tražim Chloramphenicol, antibiotsku mast obzirom da to kod nas ne možeš kupit bez recepta.



Apotekarica mi da i kaže da stoji 1,5 KM ili 6 kuna zaokruženo. Usput mi kaže da je čula od nekoga da to isto u Hrvatskoj stoji 46 (četrdesetšest) kuna.

Ma ne mogu vjerovat i ipak je to prevelika razlika, gotovo 800% skuplje, a ona kaže da je to samo čula.

I danas vrag mi ne da mira, pođem ja u ljekarnu u Sinju i pitam koliko to stoji i stvarno stoji toliko.

Usput im ispričam priču iz Neuma pa se i oni čudom čude.

Naime lijek proizvodi Krka iz Slovenije.

I mi i oni smo u EU, dakle nema carine. BiH nije, a oni zaračunavaju i nekakvu maržu i imaju neki PDV na tvorničku cijenu. Teško je vjerovati da subvencioniraju lijek koji se kupuje u slobodnoj prodaji. 800%, pobogu pa koje su to marže!?

Sad mi je jasnije zašto se naš zdravstveni sustav raspada, a i ne samo zdravstveni.
Pa koje smo mi to ovce kad nas tako šišaju!?

Kornelij/croative.net

http://croative.net/index.php/drustvo/i ... 9-samo-800

KAD LJEVICA PLJAČKA: Kronologija pljačke za koju su "sabrana djela" Iva Sanadera najobičnija kamilica

Datum objave
06.05.2014 11:46
Izvor: I.Ć./P.V./M.B./Index.hr


Da se kroz predstečajne nagodbe vrši pljačka stoljeća, godinu dana upozoravaju Index.hr i sudac Kolakušić. Iako je Milanović bio upućen u kriminal koji je u tijeku, odbijao je smijeniti Linića, čime je za pljačku postao suodgovoran.


Linić će na kraju pasti ne zbog kriminala, nego zbog borbe za prevlast u partiji. Prošlog tjedna bivša šefica porezne dostavila je Milanoviću dokumente koji još jednom terete Linića, a Milanović ih je kao u najgora udbaška vremena odmah plasirao u javnost preko Vladinog pamfleta Jutarnjeg lista, te naručio istragu.

No šteta za proračun nije samo ovih 27 milijuna kuna. Proračun je oštećen za stotine milijuna kuna, za što odgovornost snose jednako Linić i Milanović koji nije reagirao. Još važnije, oštećen nije samo proračun, već je devastirano i hrvatsko gospodarstvo.

Na pljačku stoljeća odmahivali su rukom

O liku i djelu Slavka Linića, portal Index upozorava već duže vrijeme, a serijom članaka o predstečajnim nagodbama pokušali smo objasniti "pljačku stoljeća". Takva pljačka nije zanimala premijera Milanovića sve do trenutka kada je Linićeva popularnost u SDP-u zaprijetila i samom Milanoviću. Tada se odlučio na rušenje Linića.

Premijer Milanović šutio je na sve ono što je Index upozoravao u predstečajnoj nagodbi kada smo pisali o Taxi Cammeu, Vino Ilok, EPH i ostale nagodbe koje su temeljene na zakonskoj odredbi prema kojoj Linić ima diskretno i autonomno pravo bez jasnih kriterija nekom oprostiti 30, 40 do 70 posto duga, a nekome ne oprostiti ništa.


Nijemi Milanović

Milanović je ostao nijem i kada je DORH intervenirao i zaustavio predstečajnu nagodbu Drvne industrije Čazma (DI Čazma) koju vodi Ratomir Radaković čiji je otac čelnik Erste Banke Petar Radaković.


Ništa za Milanovića nisu značila ni upozorenja suca Trgovačkog suda Mislava Kolakušića koje je ovaj više puta iznio u javnosti. Nitko iz SDP-a nije podigao glas kada je Pravni fakultet proglasio Zakon o predstečajnim nagodbama - koruptivnim. Linić ih je proglasio - neprijateljima.

Cijelo to vrijeme SDP je držao leđa najkontoverznijem ministru koji ih je "javno pljuvao u lice" šaljući poruku o neradnicima u Vladi, te javnom izjavom da se od svojih korumpiranih prijatelja neće rastati. A kako bi i mogao?

Kako je rastao bahati Linić

No, krenimo redom u to more Linićevih afera. Podsjetimo za početak na nikad istraženu, krajnje sumnjivu privatizaciju Jadranskog pomorskog servisa (JPS), zbog koje je Mirja Tomas putem Indexa Linića optužila da je primio mito. U cijelu priču upetljano je i talijansko ministarstvo unutarnjih poslova, a navodno je i DORH pod pritiskom javnosti odlučio istražiti ove navode.

Za sada je Linić tek okrznut u aferi Pomoćnik, koju je otkrio Index, a zbog koje je premijer Zoran Milanović naredio Liniću da smjeni Branka Šegona. Šegonova je firma, podsjećamo, putem Hrvatske banke za obnovu i razvoj (HBOR) osigurala 31 milijun kuna kredita, od čega polovica otpada na državni novac. Linić je do kraja branio svog pomoćnika, a kao šef Nadzornog odbora HBOR-a zaključio je da je kredit, za koji se interesiraju DORH i krim policija, sasvim čist.

No, nije Šegon jedini Linićev prijatelji koji se našao u sumnjivoj poziciji.

Linićevi prijatelji

Radi se tu prvenstveno o Linićevoj riječkoj skupini u koju spadaju Jozo Kalem, Ante Maras, Robert Ježić i Kosta Minovski. Osim što su zajedno dočekali Novu godinu godinu u Dubaiju, s Kalemom je Linić prošle godine proveo ljetni godišnji odmor; na jahti su plovili Jadranom.

Svoje bogatstvo Kalem može zahvaliti trgovini naftnim derivatima. Optuživalo ga se i da je tijekom rata švercao gorivo preko granice, ali to nikada nije dokazano. Pravi vjetar u leđa dobio je početkom novog milenija, kada je Linić ušao u Vladu, te postao šef NO-a Ine. Ta je priča bila interesantna i mjerodavnim institucijama pa je pokrenuta i istraga o povlaštenoj prodaji derivata i pogodovanju Ine Kalemovom Europetrolu.

Tijekom 2010. godine Kalema se spominjalo u aferama pogodovanja javnih poduzeća, točnije državne tvrtke Autocesta Rijeka Zagreb i riječkog prijevoznika Autotroleja, njegovom Europetrolu. Tad su niže ponude drugih naftnih tvrtki pristigle na natječaj odbijene iz banalnih razloga, a posao je pripao skupljem ponuđaču Kalemu. No, ni od te priče nije bilo ništa - sve prigovore na zakonitost tog postupka Državna komisija za kontrolu javne nabave je odbacila, iako su i sami priznali da je bilo nekih nelogičnosti.

Kalem i Linić

Do danas se Kalem riješio Europetrola na kojem je sagradio svoje milijunsko poslovno carstvo - slovenski Petrol je prvo 2008. kupio 51 posto udjela, a potom je 2011. godine posve otkupio Europetrol od Kalema. Ipak, Kalem je ostao i dalje na čelu kompanije, kao direktor Europetrola.

Policija je Kalema krajem 2010. godine osumnjičila za gospodarske malverzacije tijekom preuzimanja tounjskog IGM-a te prijevaru tešku gotovo 27 milijuna kuna. Kalem je, očekivano, sve opovrgnuo i za stanje u IGM-u Tounj krivnju svalio na bivšeg vlasnika i predsjednika uprave Ivana Pađena.

Zanimljivo je i kako se Kalemova tvrtka Ri-Most dugo nalazila na popisu poreznih dužnika kojeg je objavila Porezna uprava, i to zbog duga od 7,7 milijuna kuna. Kalem je demantirao dugovanja prema Poreznoj tada govoreći kako je neplaćeni porez na nekretnine i porez na dobit kojeg se spominje "nepostojeći". Na koji je točno način spor između Kalema i Porezne naposljetku okončan, nije poznato, ali na najnovijem popisu poreznih dužnika Kalema više nema.

Ježić čovjek za Sanadera i Linića

Za Linića nije bitno je li netko u HDZ-u ili SDP-u, a ne smeta ga ni činjenica je li netko kompromitiran aferama ili nije. Tako je samo za rijetke bilo iznenađenje kada je Linić za vrijeme svog godišnjeg odmora u Zadru popio kavu s gradonačelnikom Božidarom Kalmetom. Neki rezultati Predstečajnih nagodbi za koje se veže ime Rene Sinovčića mogli bi biti epilog tog sastanka. Ili možda ne? Naime, kontroverznom Zadraninu Renu Sinovčiću u predstečajnoj nagodbi oprošteno 53 milijuna kuna dugovanja, od čega 5,6 milijuna otpada na porezni dug.

Plovio je svojedobno Linić i s Robertom Ježićem, na njegovoj jahti "Riva". Bilo je to prije nego je Ježić 2004. godine uspio preuzeti Dioki, uz pomoć još jednog svog prijatelja, odnosno sada već bivšeg prijatelja, Ive Sanadera.

S Ježićevim preuzimanjem počinje i dugi poslovni pad Diokija, ali i Novog lista, lokalnog novinskog brenda kojeg Ježić kupuje, a potom novcem te izdavačke kuće kreditira svoje druge tvrtke. Pokazalo se da je dio svojih poslovnih aranžmana Ježić ostvario korupcijom. Na Županijskom Sudu u Zagrebu lani je svjedočio u postupku protiv Ive Sanadera, tvrdeći da je posredovao u isplati mita Sanaderu za prodaju upravljačkih prava Ine mađarskom MOL-u. Pet milijuna eura koje je MOL, kako tvrdi Ježić, Sanaderu uplatio preko njegovog računa u Švicarskoj, riječki je tajkun trebao uplatiti na račun suda u prosincu 2010. No, to još nije učinio iako se pred sudom obvezao. Prisilnu naplatu može pokrenuti nadležni Županijski sud u Zagrebu, ali tek po pravomoćnosti presude Ivi Sanaderu. Do tada, Ježić može slobodno koristiti prljave novce.

Nakon poslovnog kraha Diokija Linić se uključio u spašavanje te tvrtke, naloživši poreznoj upravi da se odrekne naplate milijunskog potraživanje kojeg je državni proračun imao prema Diokiju. Nakon pokušaja preuzimanja Diokija od strane turske grupacije Caliskan, mediji su izvještavali kako je Linić, zapravo, zainteresiran za spašavanje svog prijatelja Ježića, a ne radnih mjesta u Diokiju. Caliskan je financirao kupnju Diokijeve tvrtke kreditom uz garanciju hrvatske vlade, koja je aktivirana nakon što je Caliskan odustao od posla. Hrvatski proračun je, tako, ostao bez pet milijuna eura, a Dioki bez kupca.

Linićev prijatelj Maras jedna je od glavnih figura ranije spomenute afere oko privatizacija JPS-a. Maras je, naime, nakon privatizacije postao vlasnik te firme, a njegova višegodišnja tajnica Tomas tvrdi da se nije radilo o čistom poslu. Linića je optužila za mito, iskaz je dala i policiji i Uskoku, ali pravda je u Hrvatskoj, kao što je dobro poznato, vrlo spora.

Zaostale afere iz Račanovog doba

Ostalo je iza Linića dosta afera i iz vremena kada je sjedio u Vladi Ivice Račana. Brodogradilište Viktor Lenac svog kuma Damira Vrhovnika Linić je u Račanovom mandatu sanirao s 56 milijuna dolara. Svoje prste Linić je imao i na privatizaciji Večernjeg lista, koji je austrijskoj Styriji prodan za 50-ak milijuna eura manje od realne vrijednosti. Sanirao je Linić 2001. sa 100 milijuna eura i Hrvatsku poštansku banku, čime su zapravo pokriveni krediti Miroslava Kutle.

A zatim je tu i afera s Riječkom bankom, iz koje je nestalo 100 milijuna maraka. Ivan Štokić, šef uprave te banke, svojih 520.000 eura izvukao je na vrijeme, ali Linić ga je svejedno žestoko branio. Linića se povezivalo i s aferom u Hrvatskom teniskom savezu; 2002. je na teret državnog proračuna prebacio 10,5 milijuna kuna duga privatne firme Alplan tadašnjeg zagrebačkog vijećnika Aladara Metzingera, koji je u Gradsku skupštinu ušao na listi Miroslava Tuđmana. Negdje u to vrijeme Goranu Štroku je, također pod Linićevim pokroviteljstvom, prodan hotel Excelsior u Dubrovniku za milijun maraka, odnosno za oko 30 puta manje od realne cijene.

Dok je Linić bio šef Fonda za privatizaciju, prodan je i hotel Alan. Na toj je privatizaciji država izgubila više od 18 milijuna kuna. Kako je nedavno objavio HTV, u toj aferi osumnjičeni su bili Joško Miliša i Krešimir Starčević, koji je tada bio zamjenik predsjednika HFP-a, i već godinama se spominje kao Linićev čovjek, a Linić ga je želio dovesti na čelo Croatia Osiguranja te unatoč protivljenju iz Vlade zbog afera s kojima se Starčević povezivao, i uspio.

Linićevo ime spominjalo se i u aferi Riječke tržnice, zbog koje je Grad Rijeka oštećen za oko 80 milijuna kuna. Uz Linića, ta se afera vezivala i uz SDP-ovog gradonačelnika Rijeke Vojka Obersnela. Rasplet slučaja još nismo dočekali.

Milijunska šteta u predstečajnim nagodbama

Linićevi prijatelji i poznanici dobro prolaze i u predstečajnim nagodbama. Vlasnik Taxi Cammea Vladimir Minovski reći će za Index kako ministra Linića osobno ne poznaje, kao ni njegova obitelj, no navodno su upravo dobri odnosi s čelnicima Ministarstva financija bili presudni da država u predstečajnom postupku oprosti Cammeu ogromnih 7,5 milijuna kuna.

Linić je dobar i sa čelnikom Erste Banke Petrom Radakovićem, a njegov sin Ratomir s tvrtkom Drvna industrija Čazma (DI Čazma) preko noći se našla u problemima te je zatražena Predstečajna nagodba. Ministarstvo financija oprostilo im je kamate u visini od 937 tisuća kuna te otpisalo 60 posto glavnice u iznosu od 9,8 milijuna kuna.

Kada govorimo o gotovo monarhističkom položaju i utjecaju Linića na Predstečajne nagodbe i njegova pomoćnika Šegona s obzirom da imaju diskrecijska prava na odluku o oprostu dugova svakako je neizostavna priča o nagodbi za Europapress Holding. O kakvim se isprepletenim interesima radi najbolje dokazuje napad Jutarnjeg lista na Index nakon što je Index otkrio Aferu Pomoćnik.

Tu su i dobri odnosi s gradonačelnikom Dubrovnika Androm Vlahušićem, a poznanstvo seže još iz vremena Vlade Ivice Račana. Tako je mala dubrovačka građevinska tvrtka VIAM s manje od 20 zaposlenika, a koja preživljava kao podizvođač na velikim projektima kojima je investitor Grad Dubrovnik, uspjela je u predstečajnoj nagodbi postići da im Ministarstvo financija i državne tvrtke oproste više od 4,5 milijuna kuna! Tajna uspjeha ove male tvrtke mogla bi se kriti u samom nazivu tvrtke VIAM koja označava kraticu "Vlahušić, Ivo, Andro, Mladen", a koju vodi Mladen Vlahušić, brat dubrovačkog gradonačelnika Andra Vlahušića.

http://www.portaloko.hr/clanak/kad-ljev ... c/0/60305/

Kako su nas domaći "lumeni" natjerali da bacimo 500 milijuna kuna iz vojnog proračuna

http://www.defender.hr/republika-hrvats ... racuna.php

12.05.2014

Datum posljednje izmjene:

12.05.2014

Obalna straža RH, vojna organizacija s policijskim ovlastima na moru, nalazi se u sastavu Hrvatske ratne mornarice. Zakon o Obalnoj straži je stupio na snagu početkom studenog 2007. Devet brodova ušlo je u sastav Obalne straže sredinom 2008. godine, a četiri helikoptera i dva aviona Hrvatskog ratnog zrakoplovstva potom su operativno podređena zapovjedniku Obalne straže. Sada kada Obalna straža postoji i sastavni je dio Hrvatske ratne mornarice, a njezinim pozicioniranjem unutar OSRH, država je ostala bez približno 500 milijuna kuna sredstava za izgradnju ophodnih brodova iz EU fondova. Naime, na primjerima Malte i Grčke vidi se kako je EU financirao programa nabave ophodnih brodova sa 75 posto sredstava, ali ne samo brodove već i avione za nadzor pa bi nas kalkulacije mogle odvesti jako daleko.

Javna je tajna kako je struka izrazila potrebu za izgradnjom deset novih ophodnih brodova vrijednih približno 750 milijuna kuna. U Taktičko-tehničkim zahtjevima za Obalni ophodni brod, koje smo dobili na uvid, pod 5.2. Količina i dinamika nabave OOB-a stoji: "Analizom zadaća u okviru Obalne straže u punom opsegu nadzora mora, HRM ima potrebu za izgradnjom deset brodova tipa OOB. No, uvažavajući trenutnu raspoloživost brodova u sastavu Obalne straže RH, trenutno i predvidljivo ekonomsko stanje u Republici Hrvatskoj te sigurnosno stanje u okružju, u narednom petogodišnjem razdoblju potrebno je izgraditi pet brodova tipa OOB, a gradnju ostalih pet brodova razmatrati u kasnijem razdoblju. S obzirom na to da se radi o manjim brodovima s relativno jednostavnom opremom i borbenim sustavima, koji se mogu izgraditi u našim brodogradilištima, pet OOB-a je moguće izgraditi u razdoblju od najviše 5 godina dinamikom gradnje od najmanje po jedan brod godišnje."

Da se kojim slučajem Obalna straža nalazi u sastavu MUP-a ili nekog drugog Ministarstva, a ne u sastavu OSRH, takav bi se program financirao iz EU fondova. Na kraju, trošak će i za taj i takav promašaj opet platiti vojni proračun kao što plaća za gašenje požara, za najskuplji prijevoz pacijenata u EU i slično. Hrvatski su "lumeni" imali priliku prije nekoliko godina dobro proučiti financijske modele prema kojima se dobro opremljena flota ophodnih brodova mogla nabaviti ulaskom u EU za "kikiriki". Ako se još netko toga sjeća, pitanje kuda će Obalna straža i pod čiji krov bilo je pitanje svih pitanja u odmjeravanju snaga tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića sa HDZ-ovim ministrom prometa Božidarom Kalmetom koji je želio da sjedište Obalne straže bude u Zadru.

Projekt koji je još u listopadu 2002. inaugurirao bivši ministar bivšeg Ministarstva pomorstva, prometa i veza Roland Žuvanić nije ostvaren po predviđanjima bivše vlade do siječnja 2004. Potom je ustrojavanje hrvatske obalne straže godinu i pol dana nakon Žuvanića nagovijestio državni tajnik za more ministarstva mora Branko Bačić.

Međuresorska skupina koju čine predstavnici ministarstva unutarnjih poslova, mora i turizma, obrane, poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva te ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša trebala je sastaviti jedno koordinativno tijelo. Moglo se očekivati da će biti nesuglasica na samom startu.

Prvo razmimoilaženje nastalo je na pitanju tko će zapovijedati obalnom stražom. Ministarstvo obrane tražilo je da obalnom stražom zapovijeda HRM, a predstavnici ostalih ministarstava to su odlučno odbili, jer su primjerice obalne straže SAD-a i Kanade izvan sustava obrane. Premda se uopće nije govorilo o lokaciji zapovjedništva obalne straže, predstavnici gradova počeli su svojatati njezina sjedišta, Rijeka, Split, Zadar i Šibenik.

Tadašnji ministar mora i turizma Božidar Kalmeta je još kao gradonačelnik pokazao golem interes da Zadar bude sjedište obalne straže. Kalmeta je čvrsto vjerujući u svoje argumente, tada izjavio kako bi svaka drugačija odluka osim smještanja sjedišta Obalne straže u Zadar bila politička, a ne odluka struke.

Kalmetini argumenti ukoričeni su u Elaborat o opravdanosti kandidiranja grada Zadra kao sjedišta Obalne straže. U zaključku tog elaborata stoji da Grad Zadar “može postati strateško i kvalitetno sjedište buduće ustrojene Obalne straže, to prije kad se ima u vidu snaga ribarstva i marikulture, nautičkog turizma, domaćeg i međunarodnog pomorskog prometa, maksimalna razvedenost obale s mnogo otoka i otočića, relativna blizina teritorijalnog mora, potencijali teretne luke Gaženica, nove autoceste, te na kraju činjenice da je u Zadru sjedište najvećega hrvatskog brodara Tankerske plovidbe”.

Zadru bi to značilo zapošljavanje mnogo ljudi, pozitivan utjecaj na status i razvoj srednje i Visoke pomorske škole zbog potrebe za specifičnim kadrovima koje zahtijeva Obalna straža, a tu su i očekivane investicije u objekte i tehničku opremu koji će biti potrebni Obalnoj straži, objašnjavali su to u zadarskoj gradskoj upravi.

Bivši predsjednik Mesić smatrao je kako Vladina koordinacija nije potrebna i da Hrvatska treba preuzeti norveški model, prema kojemu more čuva ratna mornarica. Sve drugo, tvrdi, značilo bi nove, nepotrebne troškove.

VELIKA KUKURIKU PLJAČKA


18:41, 23.05.2014.


Poskupljuje tehnički pregled: cestarine više do 100 posto


Hrvatska udruga cestovnih prijevoznika (HUP-HCP Udruge prometa) uputila je otvoreno pismo Vladi, Hrvatskom saboru i predsjedniku države u kojem upozorava na to kako Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture planira od 1. srpnja 2014. izmjenama i dopunama Pravilnika o visini godišnje naknade za uporabu javnih cesta, koja se plaća pri registraciji motornih i priključnih vozila, podići cijene cestarina za osobna vozila do 100 posto, a za gospodarska vozila između 50 i 70 posto, piše Slobodna Dalmacija.

Kako nam je rekao Marijan Banelli, savjetnik HCP-a, to bi značilo da bi se prosječna cijena cestarine za prijevoznike povećala s oko 5000 kuna na 8500 kuna, dok bi se, na primjer, cijena cestarine za automobil snage 1600 kubika povećala s oko 600 na 1200 kuna. Odnosno, za prosječni osobni automobil cestarina bi se povećala s oko 450 kuna na 900 kuna.

No, u Ministarstvu tvrde kako bi se, pojednostavljeno rečeno, cijena cestarine povećala za oko 50 posto, što znači da bi za prosječni osobni automobil cijena s 450 kuna skočila na 675 kuna, dok bi cestarina za gospodarska vozila narasla s 5000 kuna na 7500 kuna.

Izvor: slobodnadalmacija.hr/narod.hr

http://narod.hr/gospodarstvo/poskupljuj ... 100-posto/

KOLUMNA - ANTE GUGO ,
objavljeno u 21:45h, 29.05.2014.g inShare.Tweet

ISPOD POVRŠINE

Slavko Linić pucanjem u prazno ubio neizvjesnost isčekivanja: Zokija nema tko smijeniti
Po uobičajenom komunističkom naslijeđu nitko neće povući prvi potez ako već nije osobno ugrožen na svojem položaju.


Autor: Ante Gugo

Ako je do sad i bilo nekakve neizvjesnosti, nakon Linićeve konferencije za medije, teatralno sazvane ''točno u podne'', sve je jasno. U SDP-u nitko nema hrabrosti pokušati smijeniti Milanovića. Salonski političari poput Komadine i Obersnela pokazali su spremnost preuzeti vlast, ali nisu spremni za nju se boriti. Posebno nisu spremni uprljati ruke detroniziranjem partijskog šefa Milanovića.


Tonino Picula dosljedno svojim stranačkim kolegama poručuje da se kroz kampanju za euroizbore probijao sam i da im nema namjeru darovati svoju pobjedu. On im je pokazao da Milanović više ne uživa povjerenje, a sad neka oni naprave ostatak posla. Možda je Picula pogriješio kad je rekao da treba poštovati volju birača, jer ona njemu daje prednost u izboru novog šefa SDP-a. Ta partija je prepuna onih koji bi htjeli da Picula završi posao i ode u Bruxelles kako bi oni bez imalo straha i rizika zauzeli vlast i raspodjelili moć.

Kao što je Milanović potcijenio Piculu, tako ga potcjenjuju i čelnici SDP-a koji žele biti nova partijska vlast. Možda to najbolje govori da SDP-ov problem nije u Milanoviću.

Ukorijenjeno poltronstvo, razgranata mreža interesa i nepotizam glavna su obilježja današnjeg SDP-a. Zato nitko nije posebno ni reagirao kad je Linić progovorio o tome. Dapače, sad ga svi dodatno mrze jer je viknuo da je car gol.


Ako proanaliziramo malo bolje sve što je Linić pričao novinarima dulje od sat i pol, vrlo lako ćemo vidjeti da on nije iznio niti jednu aferu koja na neki način nije dosad bila načeta. Vjerojatno je i sam toga bio svjestan pa je novinare zato i sazvao u Rijeci. Tako preko svojih poslovnih prijatelja, vlasnika medija kontrolira dobar dio novinara i bio je barem malo sigurniji da neće biti izložen neugodnim pitanjima. I to mu je bila jedina dobra procjena.

Nitko mu nije postavio pitanje zašto se obrušio na kredit HBOR-a dodijeljen tvrtki Mali biskviti uz Marasove garancije, kad je grčevito branio sličan kredit svog prijatelja Branka Šegona. Nitko mu nije postavio pitanje zašto tek sad zaziva spas Ine, a mudro je šutio kad je njegov prijatelj Čačić na sastanak u svoj kabinet sazivao samo mađarske predstavnike u Nadzornom odboru te naftne kompanije, dok je hrvatske članove obavještavao da ne trebaju doći.


Mentalno zarobljen u partijsku bezgrešnost Linić nije shvatio da je razgolitio krajnje kriminalno i mafijaško ponašanje struktura koje danas vode državu. On je kao malo dijete vrištao da nije u redu to što je premijeru nešto dopušteno, a njemu nije. Za njega nije problem je li to zakonom dopušteno. Pa neće se valjda partija držati zakona kao pijan plota. Razotkrivanjem istine Linić je učvrstio premijera i otklonio je mogućnost njegove skorašnje smjene.Nitko nije Liniću spomenuo ni Imunološki zavod ni brodogradilište na Ugljanu, ni činjenicu da su mediji već ranije spominjali afere premijerova brata, ali se bivši ministar financija pravio da ga to ne zanima. Vikao je Linić da je bila podvala kad je netko predložio da prođe predstječajna nagodba Spačve tako da vlasnička struktura ostane ista, a nitko ga nije pitao je li možda po tom modelu ipak odobrena predstečajna nagodba Sisciji, čiji je vlasnik njegov prijatelj Stojanović. I što je najvažnije, nitko mu nije jasno postavio pitanje osjeća li se odgovornim zato što nije prije barem najmanje pola godine dana sazvao presicu i obavijestio javnost da ministar financija i premijer ne razgovaraju, tako da svi zajedno znamo tko nam vodi državu.

Slavko Linić je sam stajao pred novinarima. Da će tako biti bilo je jasno već u ponedjeljak na večer, nakon sastanka vodstva SDP-a Primorsko – goranske županije. Vidjelo se već tada da Komadina i društvo neće stati iza Linića. Jesu li to napravili samo zato da bi se u jednom potezu riješili obojice, Milanovića i Linića? U to je teško vjerovati jer već i vrapci na grani bruje da Slavko Linić nema političke budućnosti. Onog trenutka kad je zatraženo skidanje imuniteta za njegovu blisku suradnicu Nadu Čavlović Smiljanac bilo je samo pitanje vremena kad će isto biti napravljeno i za bivšeg ministra financija. Prema tome, da su salonski političari Komadina i Obersnel podržali Linića, oni bi tada zaista bili na najboljem putu da se riješe obojice. Bi li tada na njima ostala mrlja da su štitili nekoga tko će imati obračun s pravosuđem? Teško, jer ovo je ipak samo politička borba za vlast u stranci i oni u krajnjem slučaju nisu morali danas znati ono što će sutra ili za par dana znati svi.


Članovima partije ideal hrvatske države ništa ne znači. Njima je ideologija konformizma puno draža. To dokazuje i ovaj slučaj.


Slavko Linić je danas u sat vremena ispričao kako funkcionira SDP. Povoljni krediti se dijele prijateljima i rodbini. On je šutio dok je trajala ravnoteža, ali kad su Maras i Milanović srušili kredit HBOR-a namijenjen Linićevom prijatelju Šegonu, on je progovorio o drugom takvom kreditu koji je trebao biti namijenjen premijerovom prijatelju. Kad je Milanović zaustavio igre oko zemljišta Spačve, Linić je progovorio o igrama premijerovog brata sa zemljištem kod Dubrovnika. Jedino što je danas kod Linića bilo dosljedno to je reciprocitet. On je taksativno navodio grijehe premijera u slučajevima koji su vrlo slični aferama koje se povezuju s njim.


Mentalno zarobljen u partijsku bezgrešnost Linić nije shvatio da je razgolitio krajnje kriminalno i mafijaško ponašanje struktura koje danas vode državu. On je kao malo dijete vrištao da nije u redu to što je premijeru nešto dopušteno, a njemu nije. Za njega nije problem je li to zakonom dopušteno. Pa neće se valjda partija držati zakona kao pijan plota.

Razotkrivanjem istine Linić je učvrstio premijera i otklonio je mogućnost njegove skorašnje smjene.

SDP funkcionira tako da im je puno važnije zaštiti mrežu poslovnih i privatnih interesa nego spašavati budućnost države. Smjenjivanje Milanovića otvorilo bi Pandorinu kutiju i pokazalo bi da po pitanju korupcije i nepotizma partija na vlasti ima velikih problema. Možda i većih nego što ih je imao HDZ dok je obnašao vlast. To monolitno partijsko članstvo neće napraviti. Njihova opcija će biti traženje zaborava u idućih godinu i pol dana.


Jedina korist od današnje konferencije za medije bit će razotkrivanje poštenja ljudi koji vode DORH i USKOK. Ono što je Linić ispričao o nekim fondovima i bankama, te par informacija koje su u svojim izjavama rekli ljudi koje je Linić prozvao, a tiču se najprije Kraša i osoba koje redovno kartaju s bivšim ministrom financija, dovoljno je čak i osrednjem istražitelju da se proslavi. Dakle, ostaje nam za vidjeti hoće li funkcija premijera biti jedina uz koju će se vezati činjenica da je bivši završio u zatvoru ili će istražni organi i pravosuđe zaista pošteno odraditi svoj posao. Sve do vrha.

Za početak, možda se netko sjeti istražiti glasine o tome da su djelatnici USKOK-a u Osijeku bili u panici kako odbaciti optužbe u slučaji Tržnice Rijeka, a da to ima smisla.

Što to povezuje Linića i Osijek. Ili tko? Uhvati li se netko toga. moglo bi biti napetije od najbolje partije bele.

Na početku teksta spomenuo sam da Linićevo razotkrivanje SDP-a i ove Vlade pred novinarima nije donijelo ništa senzacionalno. Nekome bi se to moglo učiniti netočnim zbog reakcije predsjednika Republike Ive Josipovića koji je na tvrdnju bivšeg ministra financija da je premijer zloupotrebljavao tajne službe za privatni obračun s njim reagirao tek riječima da mu je žao što se to događa u jednoj stranci.

Ovakva izjava predsjednika države bila bi senzacija u svakoju normalnoj državi, ali ne u Hrvatskoj. Predsjednik je između redaka pokazao da je i njemu partija važnija od države. Iz njega je također izbio taj naslijeđeni partijski mentalitet. On nije reagirao državnički. Nije istog trena sazvao sjednicu VONS-a i zatražio istragu o toj toliko strašnoj tvrdnji. Čovjek koji je do prije nekoliko dana bio jedan od najvažnijih ministara u državi izjavi da se premijer obračunavao s njim nezakonitim radom tajnih službi, a predsjednik države na to ne reagira. Čovjek koji prima plaću i sjedi na Pantovčaku da bi budno pazio na zakonitost rada izvršne vlasti, na poštivanje Ustava na svim razinama i da bi provodio svoj program nove pravednosti.

Njemu je žao partije, a ne države.

Ne znam zašto, ali dok pišem ove retke u glavi mi odzvanja Balaševićeva pjesma Ratnik paorskog srca s predivnim stihovima: „Nije mu žao ljudi, ni sela, žao mu konja...“


http://www.politikaplus.com/novost/1042 ... -smijeniti