Re: Hrvatska - unutarnja agresija
Posted: Sat Apr 12, 2014 7:03 pm
Hrvatska dva puta ostala bez oružja: Mesić, Lončar i politički poslušnici razoružali Hrvatsku!
Autor: 7Dnevno / 11. travnja
Datum: subota, 12. travnja 2014. u 19:53
Hrvatska vojska je iz rata izašla kao moderna, dobro opremljena i uvježbana vojna sila. Mladi zapovjedni kadar prolazio je američke vojne akademije, a osnovano je i Hrvatsko vojno učilište. Ništa nije nagovještavalo kako će samo nekoliko godina poslije, početi sustavno uništavanje vojske koja je izborila slobodu i samostalnost Hrvatske
Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, oružjem iz skladišta Teritorijalne obrane Hrvatske moglo se naoružati 250 tisuća vojnika. Međutim, to oružje je JNA, uz svesrdnu pomoć tadašnjih komunističkih čelnika u Hrvatskoj, oduzela i uskladištila u svojim vojarnama. Nakon toga uslijedila je brutalna agresija posrbljene JNA i četnika na mladu Hrvatsku državu koja se nije imala čime braniti.
Mnogi protagonisti događaja s početka devedesetih tvrde, kako bi razmjeri srbijanske agresije i pobune četnika bili mnogo manjih razmjera da su hrvatske redarstvene snage imale na raspolaganju oružje TO Hrvatske. A TO je tada raspolagala impresivnim arsenalom automatskih pušaka, protutenkovskih sustava, pa čak i prijenosnih protuzračnih sustava. Čin razoružanja TO Hrvatske označio je potpuno razoružanje Hrvatske, ali bio je to i početak nastajanja moderne Hrvatske vojske, pobjedničke vojske Domovinskog rata.
Tako su to radili Mesić i Lončar
Pritisnuta embargom na uvoz oružja, uvedenog uz nesebično zalaganje kasnijeg savjetnika Stipe Mesića, a tadašnjeg ministra vanjskih poslova SFRJ Budimira Lončara, Hrvatska je teškom mukom gradila i opremala svoje Oružane snage. Na međunarodnom crnom tržištu oružja, cijene naoružanja bile su i po nekoliko puta veće nego u normalnim uvjetima. Ipak, uz nesebičnu financijsku pomoć hrvatskog iseljeništva, mlada Hrvatska vojska uspjela je izdržati prvi udar agresora i opremiti se za velike oslobodilačke akcije.
Dio naoružanja i opreme dobiven je i u akcijama osvajanja neprijateljskih vojarni, ali većina je ipak nabavljena na međunarodnom crnom tržištu. Razinu opremljenosti hrvatskih Oružanih snaga domaća javnost i strani vojni predstavnici prvi put su mogli vidjeti na vojnom mimohodu u povodu Dana državnosti, 30. svibnja 1995., na Jarunu u Zagrebu. Bilo je jasno kako je Hrvatska, unatoč embargu, uspjela nabaviti eskadrilu lovaca MiG 21 i borbenih helikoptera Mi 24. Javnost je vidjela tada moderne tenkove M 84 i T 72, te oklopna vozila, a pravu senzaciju izazvao je moderni protuzračni sustav S 300, koji je tada u svom arsenalu imalo tek nekoliko zemalja na svijetu. Paralelno s mimohodom na Jarunu, javnost je na televiziji imala priliku vidjeti smotru Hrvatske ratne mornarice u Bračkom kanalu. U toj smotri mogli smo vidjeti respektabilne raketne topovnjače, minolovce, desantne brodove, ali i jednu podmornicu.
Dio ratne tehnike prikazan u povodu Dana državnosti 1995., kao što je već rečeno, zaplijenjen je od neprijatelja, ali veliki dio nabavljen je na međunarodnom tržištu oružja. Bilo je to oružje koje je samo nekoliko mjeseci poslije krenulo u brojnim pravcima u oslobađanje okupiranih dijelova Domovine. Oružje koje je oslobodilo Hrvatsku, iako je ona samo nekoliko godina ranije bila potpuno razoružana.
Niti jedna pretpostavka nije se realizirala
Hrvatska vojska je iz rata izašla kao moderna, dobro opremljena i uvježbana vojna sila. Mladi zapovjedni kadar prolazio je američke vojne akademije, a osnovano je i Hrvatsko vojno učilište. Ništa nije nagovještavalo kako će samo nekoliko godina poslije, početi sustavno uništavanje vojske koja je izborila slobodu i samostalnost Hrvatske nakon stoljeća tuđinske vlasti. Analitičari i javnost su smatrali kako će doći do smanjenja broja vojnika, ali kako će se sredstva ušteđena na ljudstvu ulagati u tehniku i modernizaciju vojske.
Međutim, političari su imali drugi plan. HV je trebalo pokoriti, prije svega politički. Proces razaranja oružanih snaga započeo je tadašnji predsjednik Stipe Mesić smijenivši jednom uredbom najvrjedniji i najsposobniji generalski kadar stasao u Domovinskom ratu.
Obezglavljena vojska, koja je ostala bez svog najvrjednijeg kadra, godinama je služila kao mjesto namještanja politički podobnih kadrova, a to je bio put u dodatno uništavanje HV-a. Tračak nade pojavio se s procesom približavanja Republike Hrvatske NATO-u. Postojala je nada kako će se HV modernizirati kroz donacije zemalja članica NATO-a, ali i kako će RH morati, sukladno propisima NATO-a, povećati izdvajanja za opremanje vojske. Niti jedna pretpostavka nije se realizirala.
Hrvatska je, pored izdašne članarine koju uplaćuje NATO-u, poslužila i kao zemlja spremna poslati vojnike s ratnim iskustvom u međunarodne mirovne misije. Ono malo opreme koje nam je NATO donirao, prije svega SAD, odnosilo se na opremu korištenu u misiji ISAF. Da nije bilo međunarodnih mirovnih operacija i smotri u povodu Dana pobjede, nitko se ne bi ni sjetio da HV postoji. Tek bi poneki međunarodni oružani incident, primjerice nedavna konfrontacija Rusije i Ukrajine, skrenuo pozornost ponekog novinara na alarmantnu situaciju s obrambenim sposobnostima zemlje.
Je li manjak novca jedini krivac?
Političari bi na pitanja o obrambenim sposobnostima zemlje papagajski ponavljali kako jednostavno nemamo novca za modernizaciju oružanih snaga. No, to jednostavno nije točno. Da se samo deseti dio novca utrošenog u sanacije propalih škverova uložio u modernizaciju vojske, HV bi danas bio respektabilna sila. Primjerice, novac koji je protekle godine RH uplatila za članarinu u EU, oko 2,5 milijardi kuna, dovoljan je za potpunu preobrazbu HV-a. Stječe se dojam kako je novca uvijek bilo za sve, osim za oružane snage.
Ono malo novca koji je HV dobivao, uglavnom se ulagao u logističke kapacitete, kamione i transportne helikoptere, a ofenzivna komponenta vojske potpuno je zanemarena. Doduše, RH je u skladu s međunarodnim ugovorima, potpisanim po završetku Domovinskog rata, ograničena regionalnim sporazumima po pitanju broja tenkova, topova, borbenih helikoptera i zrakoplova. Međutim, HV je danas miljama daleko od limita postavljenih navedenim sporazumima. HV danas broji oko 15.500 djelatnih vojnih osoba i oko 500 civila koji rade u MORH-u, a stanje pojedinih sastavnica OS-a je krajnje alarmantno. U nastavku teksta, pozabavit ćemo se trima sastavnicama Oružanih snaga Republike Hrvatske:
1. Kopnena vojska - sastavnica je OSRH-a koju je proces modernizacije barem donekle obuhvatio. Tu se prije svega misli na nabavu Patrijinih oklopnih borbenih vozila koja nažalost, još uvijek, čekaju opremanje daljinski upravljanim vatrenim stanicama. Također, nešto se ulagalo i u logističke kapacitete. Nabavljena je određena količina vojnih kamiona, a ukoliko se osiguraju sredstva za PDV mogla bi se realizirati i donacija američke vojske u vidu 170 MRAP vozila korištenih u Afganistanu. Najveći nedostatak kopnenih snaga ogleda se u zastarjelim tenkovima M 84 koji nikako da krenu na modernizaciju i nadogradnju. Također, projekt domaćeg tenka Degman stoji zaboravljen u pogonima Đure Đakovića. Od dolaska na dužnost, ministar obrane Ante Kotromanović najavljuje nabavu rabljenih njemačkih samohodnih haubica 155 mm koje imaju domet 40 kilometara, ali nikako da se osigura novac u proračunu za tu nabavu.
Neshvatljivo ponašanje političkog i vojnog vrha
2. Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana - možda je najzapušteniji segment OSRH-a. Ovo je komponenta vojske koju godinama zaobilaze bilo kakve investicije, a što je još žalosnije, uništavani su i kapaciteti stvoreni u Domovinskom ratu. Primjerice, protuzračni sustav S 300, nabavljen za vrijeme Domovinskog rata, sustav za kojim čeznu brojne zemlje u svijetu, netragom je nestao iz Hrvatske, a Zagreb je jedan od rijetkih glavnih gradova u Europi koji nema nikakvu protuzračnu obranu.
Neshvatljivo ponašanje političkog i vojnog vrha prema oružanim snagama ogleda se i u sudbini eskadrile borbenih helikoptera. Hrvatska je jednostavno odlučila kako joj ne treba eskadrila borbenih helikoptera Mi 24, mukotrpno nabavljena za vrijeme Domovinskog rata, te je deset borbenih helikoptera ostavljeno u šumi na Plesu da istrunu. Ovo se nikako ne uklapa u koncept vojske koji zagovara Ante Kotromanović, vojske bazirane na dobro obučenim udarnim specijalnim jedinicama.
Kakve su to specijalne postrojbe koje ne mogu osigurati blisku vatrenu podršku borbenih helikoptera? Godinama najavljivana nabava izraelskih bespilotnih letjelica, koje je Hrvatska imala za vrijeme Domovinskog rata, ostaje puka želja. Ratno zrakoplovstvo je posebna priča tragedije zvane Hrvatska vojska. U medijima je to najzastupljenija tema vezana uz Oružane snage, zahvaljujući sagi o dvanaest remontiranih i dokupljenih migova koji su zapeli u Ukrajini. Ukratko, Hrvatska još nije donijela odluku što želi sa svojim ratnim zrakoplovstvom. Tako je nekoliko puta produživan vijek migovima koji datiraju u sedamdesete godine prošlog stoljeća. Kada se god spomene obnova lovačke eskadrile HRZ-a, političari uglas ponavljaju kako za to jednostavno nema novca. Pritom nitko od političara, pa ni vrhovni zapovjednik Ivo Josipović, ni njegov savjetnik za obranu Zlatko Gareljić, vjerojatno ne znaju o čemu pričaju.
Hrvatskoj se za potrebe air policinga, što je zadaća HRZ-a u NATO-u, nudilo nekoliko modela obnove lovačke eskadrile. Međutim, hrvatski politički vrh još uvijek nije odlučio koliko nam zrakoplova treba i kojih sposobnosti. Stručnjaci ističu kako Hrvatskoj za potrebe air policinga ne treba nužno zrakoplov pete generacije koji, poput Eurofightera ili F-35 košta i do sto milijuna eura. Hrvatskoj je dovoljan nadzvučni laki borbeni avion, primjerice KAI FA 50, čija se cijena kreće oko 30 milijuna dolara, a s lakoćom može obavljati sve postavljene zadaće nadzora i presretanja. Međutim, hrvatski politički vrh niti zna što je ratno zrakoplovstvo, niti se ima volje njime baviti. Najgora solucija bit će ukoliko nakon isteka životnog vijeka migova odlučimo potpuno ugasiti ratno zrakoplovstvo koje smo stvorili ni iz čega u najtežim danima Domovinskog rata.
Politika godinama oduzimala ofenzivnu sposobnost
3. Hrvatska ratna mornarica - kao i HRZ i Hrvatska ratna mornarica koristi oružje i opremu JRM-a iz 70-ih i 80-tih godina prošlog stoljeća. Izuzetak su dvije topovnjače, Dubrovnik i Vukovar, kupljene u Finskoj prije nekoliko godina, ali i one već imaju nekoliko desetljeća staža. Iz sastava HRM-a izdvojeno je nekoliko brodova kako bi se formirala Obalna straža.
Na kojoj je razini operativna sposobnost HRM-a najbolje pokazuje činjenica da jedna Slovenija ima bojni brod Triglav, koji je borbeno sposobniji od bilo kojeg broda HRM-a. Štoviše, Slovenija s tim bojnim brodom sudjeluje u međunarodnim misijama, kao nedavno kod Malte, dok HRM nije sposoban niti s jednim brodom napustiti Jadran.
Udarna snaga HRM-a trebale bi biti raketne topovnjače. Međutim, švedske rakete kojima su topovnjače opremljene desetljećima nisu remontirane. Remont košta oko milijun dolara po raketi, a za to, pogađate, nema novca. Godinama najavljivan projekt obalnog ophodnog broda, koji je trebao početi s gradnjom prototipa ove godine, usporen je i skoro zaustavljen, jer je projektu zbog rebalansa proračuna oduzet novac. Ukoliko se projekt uspije realizirati, HRM, odnosno Obalna straža, trebali bi dobiti pet obalnih ophodnih brodova. HRM posjeduje i obalne, mobilne lansere protubrodskih raketa. Posjeduje, ali nitko ne zna, funkcionira li sustav, jer već dvadesetak godina nije izvedeno gađanje meta s raketama iz lansera.
Eh da, odrekli smo se i one jedne džepne podmornice pod oznakom Velebit, kako s njom, valjda, ne bi ugrozili talijansku ratnu mornaricu.
Hrvatskoj vojsci, svim njenim komponentama, sustavno je, u režiji politike, godinama oduzimana ofenzivna sposobnost. Njeni kapaciteti su danas na razini bolje opremljenih policijskih snaga. Zločin je to prema svim onim časnim ljudima koji su izgubili život kako bi se izgradile hrvatske Oružane snage. Zločin je to prema petnaest tisuća ljudi koji su stradali u Domovinskom ratu kako bi nam dali vremena da stvorimo Oružane snage koje će osloboditi zemlju.
Jesmo li zaista sigurni kako smo danas toliko sigurni da sebi možemo priuštiti luksuz uništenja oružanih snaga i koliko smo idući put spremni žrtvovati ljudi kako bi dobili na vremenu dok ponovno izgradimo vojsku - 15, 30, 50 ili 100 tisuća Hrvata?
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... atsku.html
Autor: 7Dnevno / 11. travnja
Datum: subota, 12. travnja 2014. u 19:53
Hrvatska vojska je iz rata izašla kao moderna, dobro opremljena i uvježbana vojna sila. Mladi zapovjedni kadar prolazio je američke vojne akademije, a osnovano je i Hrvatsko vojno učilište. Ništa nije nagovještavalo kako će samo nekoliko godina poslije, početi sustavno uništavanje vojske koja je izborila slobodu i samostalnost Hrvatske
Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, oružjem iz skladišta Teritorijalne obrane Hrvatske moglo se naoružati 250 tisuća vojnika. Međutim, to oružje je JNA, uz svesrdnu pomoć tadašnjih komunističkih čelnika u Hrvatskoj, oduzela i uskladištila u svojim vojarnama. Nakon toga uslijedila je brutalna agresija posrbljene JNA i četnika na mladu Hrvatsku državu koja se nije imala čime braniti.
Mnogi protagonisti događaja s početka devedesetih tvrde, kako bi razmjeri srbijanske agresije i pobune četnika bili mnogo manjih razmjera da su hrvatske redarstvene snage imale na raspolaganju oružje TO Hrvatske. A TO je tada raspolagala impresivnim arsenalom automatskih pušaka, protutenkovskih sustava, pa čak i prijenosnih protuzračnih sustava. Čin razoružanja TO Hrvatske označio je potpuno razoružanje Hrvatske, ali bio je to i početak nastajanja moderne Hrvatske vojske, pobjedničke vojske Domovinskog rata.
Tako su to radili Mesić i Lončar
Pritisnuta embargom na uvoz oružja, uvedenog uz nesebično zalaganje kasnijeg savjetnika Stipe Mesića, a tadašnjeg ministra vanjskih poslova SFRJ Budimira Lončara, Hrvatska je teškom mukom gradila i opremala svoje Oružane snage. Na međunarodnom crnom tržištu oružja, cijene naoružanja bile su i po nekoliko puta veće nego u normalnim uvjetima. Ipak, uz nesebičnu financijsku pomoć hrvatskog iseljeništva, mlada Hrvatska vojska uspjela je izdržati prvi udar agresora i opremiti se za velike oslobodilačke akcije.
Dio naoružanja i opreme dobiven je i u akcijama osvajanja neprijateljskih vojarni, ali većina je ipak nabavljena na međunarodnom crnom tržištu. Razinu opremljenosti hrvatskih Oružanih snaga domaća javnost i strani vojni predstavnici prvi put su mogli vidjeti na vojnom mimohodu u povodu Dana državnosti, 30. svibnja 1995., na Jarunu u Zagrebu. Bilo je jasno kako je Hrvatska, unatoč embargu, uspjela nabaviti eskadrilu lovaca MiG 21 i borbenih helikoptera Mi 24. Javnost je vidjela tada moderne tenkove M 84 i T 72, te oklopna vozila, a pravu senzaciju izazvao je moderni protuzračni sustav S 300, koji je tada u svom arsenalu imalo tek nekoliko zemalja na svijetu. Paralelno s mimohodom na Jarunu, javnost je na televiziji imala priliku vidjeti smotru Hrvatske ratne mornarice u Bračkom kanalu. U toj smotri mogli smo vidjeti respektabilne raketne topovnjače, minolovce, desantne brodove, ali i jednu podmornicu.
Dio ratne tehnike prikazan u povodu Dana državnosti 1995., kao što je već rečeno, zaplijenjen je od neprijatelja, ali veliki dio nabavljen je na međunarodnom tržištu oružja. Bilo je to oružje koje je samo nekoliko mjeseci poslije krenulo u brojnim pravcima u oslobađanje okupiranih dijelova Domovine. Oružje koje je oslobodilo Hrvatsku, iako je ona samo nekoliko godina ranije bila potpuno razoružana.
Niti jedna pretpostavka nije se realizirala
Hrvatska vojska je iz rata izašla kao moderna, dobro opremljena i uvježbana vojna sila. Mladi zapovjedni kadar prolazio je američke vojne akademije, a osnovano je i Hrvatsko vojno učilište. Ništa nije nagovještavalo kako će samo nekoliko godina poslije, početi sustavno uništavanje vojske koja je izborila slobodu i samostalnost Hrvatske nakon stoljeća tuđinske vlasti. Analitičari i javnost su smatrali kako će doći do smanjenja broja vojnika, ali kako će se sredstva ušteđena na ljudstvu ulagati u tehniku i modernizaciju vojske.
Međutim, političari su imali drugi plan. HV je trebalo pokoriti, prije svega politički. Proces razaranja oružanih snaga započeo je tadašnji predsjednik Stipe Mesić smijenivši jednom uredbom najvrjedniji i najsposobniji generalski kadar stasao u Domovinskom ratu.
Obezglavljena vojska, koja je ostala bez svog najvrjednijeg kadra, godinama je služila kao mjesto namještanja politički podobnih kadrova, a to je bio put u dodatno uništavanje HV-a. Tračak nade pojavio se s procesom približavanja Republike Hrvatske NATO-u. Postojala je nada kako će se HV modernizirati kroz donacije zemalja članica NATO-a, ali i kako će RH morati, sukladno propisima NATO-a, povećati izdvajanja za opremanje vojske. Niti jedna pretpostavka nije se realizirala.
Hrvatska je, pored izdašne članarine koju uplaćuje NATO-u, poslužila i kao zemlja spremna poslati vojnike s ratnim iskustvom u međunarodne mirovne misije. Ono malo opreme koje nam je NATO donirao, prije svega SAD, odnosilo se na opremu korištenu u misiji ISAF. Da nije bilo međunarodnih mirovnih operacija i smotri u povodu Dana pobjede, nitko se ne bi ni sjetio da HV postoji. Tek bi poneki međunarodni oružani incident, primjerice nedavna konfrontacija Rusije i Ukrajine, skrenuo pozornost ponekog novinara na alarmantnu situaciju s obrambenim sposobnostima zemlje.
Je li manjak novca jedini krivac?
Političari bi na pitanja o obrambenim sposobnostima zemlje papagajski ponavljali kako jednostavno nemamo novca za modernizaciju oružanih snaga. No, to jednostavno nije točno. Da se samo deseti dio novca utrošenog u sanacije propalih škverova uložio u modernizaciju vojske, HV bi danas bio respektabilna sila. Primjerice, novac koji je protekle godine RH uplatila za članarinu u EU, oko 2,5 milijardi kuna, dovoljan je za potpunu preobrazbu HV-a. Stječe se dojam kako je novca uvijek bilo za sve, osim za oružane snage.
Ono malo novca koji je HV dobivao, uglavnom se ulagao u logističke kapacitete, kamione i transportne helikoptere, a ofenzivna komponenta vojske potpuno je zanemarena. Doduše, RH je u skladu s međunarodnim ugovorima, potpisanim po završetku Domovinskog rata, ograničena regionalnim sporazumima po pitanju broja tenkova, topova, borbenih helikoptera i zrakoplova. Međutim, HV je danas miljama daleko od limita postavljenih navedenim sporazumima. HV danas broji oko 15.500 djelatnih vojnih osoba i oko 500 civila koji rade u MORH-u, a stanje pojedinih sastavnica OS-a je krajnje alarmantno. U nastavku teksta, pozabavit ćemo se trima sastavnicama Oružanih snaga Republike Hrvatske:
1. Kopnena vojska - sastavnica je OSRH-a koju je proces modernizacije barem donekle obuhvatio. Tu se prije svega misli na nabavu Patrijinih oklopnih borbenih vozila koja nažalost, još uvijek, čekaju opremanje daljinski upravljanim vatrenim stanicama. Također, nešto se ulagalo i u logističke kapacitete. Nabavljena je određena količina vojnih kamiona, a ukoliko se osiguraju sredstva za PDV mogla bi se realizirati i donacija američke vojske u vidu 170 MRAP vozila korištenih u Afganistanu. Najveći nedostatak kopnenih snaga ogleda se u zastarjelim tenkovima M 84 koji nikako da krenu na modernizaciju i nadogradnju. Također, projekt domaćeg tenka Degman stoji zaboravljen u pogonima Đure Đakovića. Od dolaska na dužnost, ministar obrane Ante Kotromanović najavljuje nabavu rabljenih njemačkih samohodnih haubica 155 mm koje imaju domet 40 kilometara, ali nikako da se osigura novac u proračunu za tu nabavu.
Neshvatljivo ponašanje političkog i vojnog vrha
2. Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana - možda je najzapušteniji segment OSRH-a. Ovo je komponenta vojske koju godinama zaobilaze bilo kakve investicije, a što je još žalosnije, uništavani su i kapaciteti stvoreni u Domovinskom ratu. Primjerice, protuzračni sustav S 300, nabavljen za vrijeme Domovinskog rata, sustav za kojim čeznu brojne zemlje u svijetu, netragom je nestao iz Hrvatske, a Zagreb je jedan od rijetkih glavnih gradova u Europi koji nema nikakvu protuzračnu obranu.
Neshvatljivo ponašanje političkog i vojnog vrha prema oružanim snagama ogleda se i u sudbini eskadrile borbenih helikoptera. Hrvatska je jednostavno odlučila kako joj ne treba eskadrila borbenih helikoptera Mi 24, mukotrpno nabavljena za vrijeme Domovinskog rata, te je deset borbenih helikoptera ostavljeno u šumi na Plesu da istrunu. Ovo se nikako ne uklapa u koncept vojske koji zagovara Ante Kotromanović, vojske bazirane na dobro obučenim udarnim specijalnim jedinicama.
Kakve su to specijalne postrojbe koje ne mogu osigurati blisku vatrenu podršku borbenih helikoptera? Godinama najavljivana nabava izraelskih bespilotnih letjelica, koje je Hrvatska imala za vrijeme Domovinskog rata, ostaje puka želja. Ratno zrakoplovstvo je posebna priča tragedije zvane Hrvatska vojska. U medijima je to najzastupljenija tema vezana uz Oružane snage, zahvaljujući sagi o dvanaest remontiranih i dokupljenih migova koji su zapeli u Ukrajini. Ukratko, Hrvatska još nije donijela odluku što želi sa svojim ratnim zrakoplovstvom. Tako je nekoliko puta produživan vijek migovima koji datiraju u sedamdesete godine prošlog stoljeća. Kada se god spomene obnova lovačke eskadrile HRZ-a, političari uglas ponavljaju kako za to jednostavno nema novca. Pritom nitko od političara, pa ni vrhovni zapovjednik Ivo Josipović, ni njegov savjetnik za obranu Zlatko Gareljić, vjerojatno ne znaju o čemu pričaju.
Hrvatskoj se za potrebe air policinga, što je zadaća HRZ-a u NATO-u, nudilo nekoliko modela obnove lovačke eskadrile. Međutim, hrvatski politički vrh još uvijek nije odlučio koliko nam zrakoplova treba i kojih sposobnosti. Stručnjaci ističu kako Hrvatskoj za potrebe air policinga ne treba nužno zrakoplov pete generacije koji, poput Eurofightera ili F-35 košta i do sto milijuna eura. Hrvatskoj je dovoljan nadzvučni laki borbeni avion, primjerice KAI FA 50, čija se cijena kreće oko 30 milijuna dolara, a s lakoćom može obavljati sve postavljene zadaće nadzora i presretanja. Međutim, hrvatski politički vrh niti zna što je ratno zrakoplovstvo, niti se ima volje njime baviti. Najgora solucija bit će ukoliko nakon isteka životnog vijeka migova odlučimo potpuno ugasiti ratno zrakoplovstvo koje smo stvorili ni iz čega u najtežim danima Domovinskog rata.
Politika godinama oduzimala ofenzivnu sposobnost
3. Hrvatska ratna mornarica - kao i HRZ i Hrvatska ratna mornarica koristi oružje i opremu JRM-a iz 70-ih i 80-tih godina prošlog stoljeća. Izuzetak su dvije topovnjače, Dubrovnik i Vukovar, kupljene u Finskoj prije nekoliko godina, ali i one već imaju nekoliko desetljeća staža. Iz sastava HRM-a izdvojeno je nekoliko brodova kako bi se formirala Obalna straža.
Na kojoj je razini operativna sposobnost HRM-a najbolje pokazuje činjenica da jedna Slovenija ima bojni brod Triglav, koji je borbeno sposobniji od bilo kojeg broda HRM-a. Štoviše, Slovenija s tim bojnim brodom sudjeluje u međunarodnim misijama, kao nedavno kod Malte, dok HRM nije sposoban niti s jednim brodom napustiti Jadran.
Udarna snaga HRM-a trebale bi biti raketne topovnjače. Međutim, švedske rakete kojima su topovnjače opremljene desetljećima nisu remontirane. Remont košta oko milijun dolara po raketi, a za to, pogađate, nema novca. Godinama najavljivan projekt obalnog ophodnog broda, koji je trebao početi s gradnjom prototipa ove godine, usporen je i skoro zaustavljen, jer je projektu zbog rebalansa proračuna oduzet novac. Ukoliko se projekt uspije realizirati, HRM, odnosno Obalna straža, trebali bi dobiti pet obalnih ophodnih brodova. HRM posjeduje i obalne, mobilne lansere protubrodskih raketa. Posjeduje, ali nitko ne zna, funkcionira li sustav, jer već dvadesetak godina nije izvedeno gađanje meta s raketama iz lansera.
Eh da, odrekli smo se i one jedne džepne podmornice pod oznakom Velebit, kako s njom, valjda, ne bi ugrozili talijansku ratnu mornaricu.
Hrvatskoj vojsci, svim njenim komponentama, sustavno je, u režiji politike, godinama oduzimana ofenzivna sposobnost. Njeni kapaciteti su danas na razini bolje opremljenih policijskih snaga. Zločin je to prema svim onim časnim ljudima koji su izgubili život kako bi se izgradile hrvatske Oružane snage. Zločin je to prema petnaest tisuća ljudi koji su stradali u Domovinskom ratu kako bi nam dali vremena da stvorimo Oružane snage koje će osloboditi zemlju.
Jesmo li zaista sigurni kako smo danas toliko sigurni da sebi možemo priuštiti luksuz uništenja oružanih snaga i koliko smo idući put spremni žrtvovati ljudi kako bi dobili na vremenu dok ponovno izgradimo vojsku - 15, 30, 50 ili 100 tisuća Hrvata?
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... atsku.html