Forum Hoplologije,

Hrvatska dva puta ostala bez oružja: Mesić, Lončar i politički poslušnici razoružali Hrvatsku!

Autor: 7Dnevno / 11. travnja
Datum: subota, 12. travnja 2014. u 19:53

Hrvatska vojska je iz rata izašla kao moderna, dobro opremljena i uvježbana vojna sila. Mladi zapovjedni kadar prolazio je američke vojne akademije, a osnovano je i Hrvatsko vojno učilište. Ništa nije nagovještavalo kako će samo nekoliko godina poslije, početi sustavno uništavanje vojske koja je izborila slobodu i samostalnost Hrvatske

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, oružjem iz skladišta Teritorijalne obrane Hrvatske moglo se naoružati 250 tisuća vojnika. Međutim, to oružje je JNA, uz svesrdnu pomoć tadašnjih komunističkih čelnika u Hrvatskoj, oduzela i uskladištila u svojim vojarnama. Nakon toga uslijedila je brutalna agresija posrbljene JNA i četnika na mladu Hrvatsku državu koja se nije imala čime braniti.
Mnogi protagonisti događaja s početka devedesetih tvrde, kako bi razmjeri srbijanske agresije i pobune četnika bili mnogo manjih razmjera da su hrvatske redarstvene snage imale na raspolaganju oružje TO Hrvatske. A TO je tada raspolagala impresivnim arsenalom automatskih pušaka, protutenkovskih sustava, pa čak i prijenosnih protuzračnih sustava. Čin razoružanja TO Hrvatske označio je potpuno razoružanje Hrvatske, ali bio je to i početak nastajanja moderne Hrvatske vojske, pobjedničke vojske Domovinskog rata.

Tako su to radili Mesić i Lončar

Pritisnuta embargom na uvoz oružja, uvedenog uz nesebično zalaganje kasnijeg savjetnika Stipe Mesića, a tadašnjeg ministra vanjskih poslova SFRJ Budimira Lončara, Hrvatska je teškom mukom gradila i opremala svoje Oružane snage. Na međunarodnom crnom tržištu oružja, cijene naoružanja bile su i po nekoliko puta veće nego u normalnim uvjetima. Ipak, uz nesebičnu financijsku pomoć hrvatskog iseljeništva, mlada Hrvatska vojska uspjela je izdržati prvi udar agresora i opremiti se za velike oslobodilačke akcije.
Dio naoružanja i opreme dobiven je i u akcijama osvajanja neprijateljskih vojarni, ali većina je ipak nabavljena na međunarodnom crnom tržištu. Razinu opremljenosti hrvatskih Oružanih snaga domaća javnost i strani vojni predstavnici prvi put su mogli vidjeti na vojnom mimohodu u povodu Dana državnosti, 30. svibnja 1995., na Jarunu u Zagrebu. Bilo je jasno kako je Hrvatska, unatoč embargu, uspjela nabaviti eskadrilu lovaca MiG 21 i borbenih helikoptera Mi 24. Javnost je vidjela tada moderne tenkove M 84 i T 72, te oklopna vozila, a pravu senzaciju izazvao je moderni protuzračni sustav S 300, koji je tada u svom arsenalu imalo tek nekoliko zemalja na svijetu. Paralelno s mimohodom na Jarunu, javnost je na televiziji imala priliku vidjeti smotru Hrvatske ratne mornarice u Bračkom kanalu. U toj smotri mogli smo vidjeti respektabilne raketne topovnjače, minolovce, desantne brodove, ali i jednu podmornicu.
Dio ratne tehnike prikazan u povodu Dana državnosti 1995., kao što je već rečeno, zaplijenjen je od neprijatelja, ali veliki dio nabavljen je na međunarodnom tržištu oružja. Bilo je to oružje koje je samo nekoliko mjeseci poslije krenulo u brojnim pravcima u oslobađanje okupiranih dijelova Domovine. Oružje koje je oslobodilo Hrvatsku, iako je ona samo nekoliko godina ranije bila potpuno razoružana.

Niti jedna pretpostavka nije se realizirala


Hrvatska vojska je iz rata izašla kao moderna, dobro opremljena i uvježbana vojna sila. Mladi zapovjedni kadar prolazio je američke vojne akademije, a osnovano je i Hrvatsko vojno učilište. Ništa nije nagovještavalo kako će samo nekoliko godina poslije, početi sustavno uništavanje vojske koja je izborila slobodu i samostalnost Hrvatske nakon stoljeća tuđinske vlasti. Analitičari i javnost su smatrali kako će doći do smanjenja broja vojnika, ali kako će se sredstva ušteđena na ljudstvu ulagati u tehniku i modernizaciju vojske.

Međutim, političari su imali drugi plan. HV je trebalo pokoriti, prije svega politički. Proces razaranja oružanih snaga započeo je tadašnji predsjednik Stipe Mesić smijenivši jednom uredbom najvrjedniji i najsposobniji generalski kadar stasao u Domovinskom ratu.
Obezglavljena vojska, koja je ostala bez svog najvrjednijeg kadra, godinama je služila kao mjesto namještanja politički podobnih kadrova, a to je bio put u dodatno uništavanje HV-a. Tračak nade pojavio se s procesom približavanja Republike Hrvatske NATO-u. Postojala je nada kako će se HV modernizirati kroz donacije zemalja članica NATO-a, ali i kako će RH morati, sukladno propisima NATO-a, povećati izdvajanja za opremanje vojske. Niti jedna pretpostavka nije se realizirala.


Hrvatska je, pored izdašne članarine koju uplaćuje NATO-u, poslužila i kao zemlja spremna poslati vojnike s ratnim iskustvom u međunarodne mirovne misije. Ono malo opreme koje nam je NATO donirao, prije svega SAD, odnosilo se na opremu korištenu u misiji ISAF. Da nije bilo međunarodnih mirovnih operacija i smotri u povodu Dana pobjede, nitko se ne bi ni sjetio da HV postoji. Tek bi poneki međunarodni oružani incident, primjerice nedavna konfrontacija Rusije i Ukrajine, skrenuo pozornost ponekog novinara na alarmantnu situaciju s obrambenim sposobnostima zemlje.

Je li manjak novca jedini krivac?

Političari bi na pitanja o obrambenim sposobnostima zemlje papagajski ponavljali kako jednostavno nemamo novca za modernizaciju oružanih snaga. No, to jednostavno nije točno. Da se samo deseti dio novca utrošenog u sanacije propalih škverova uložio u modernizaciju vojske, HV bi danas bio respektabilna sila. Primjerice, novac koji je protekle godine RH uplatila za članarinu u EU, oko 2,5 milijardi kuna, dovoljan je za potpunu preobrazbu HV-a. Stječe se dojam kako je novca uvijek bilo za sve, osim za oružane snage.

Ono malo novca koji je HV dobivao, uglavnom se ulagao u logističke kapacitete, kamione i transportne helikoptere, a ofenzivna komponenta vojske potpuno je zanemarena. Doduše, RH je u skladu s međunarodnim ugovorima, potpisanim po završetku Domovinskog rata, ograničena regionalnim sporazumima po pitanju broja tenkova, topova, borbenih helikoptera i zrakoplova. Međutim, HV je danas miljama daleko od limita postavljenih navedenim sporazumima. HV danas broji oko 15.500 djelatnih vojnih osoba i oko 500 civila koji rade u MORH-u, a stanje pojedinih sastavnica OS-a je krajnje alarmantno. U nastavku teksta, pozabavit ćemo se trima sastavnicama Oružanih snaga Republike Hrvatske:

1. Kopnena vojska - sastavnica je OSRH-a koju je proces modernizacije barem donekle obuhvatio. Tu se prije svega misli na nabavu Patrijinih oklopnih borbenih vozila koja nažalost, još uvijek, čekaju opremanje daljinski upravljanim vatrenim stanicama. Također, nešto se ulagalo i u logističke kapacitete. Nabavljena je određena količina vojnih kamiona, a ukoliko se osiguraju sredstva za PDV mogla bi se realizirati i donacija američke vojske u vidu 170 MRAP vozila korištenih u Afganistanu. Najveći nedostatak kopnenih snaga ogleda se u zastarjelim tenkovima M 84 koji nikako da krenu na modernizaciju i nadogradnju. Također, projekt domaćeg tenka Degman stoji zaboravljen u pogonima Đure Đakovića. Od dolaska na dužnost, ministar obrane Ante Kotromanović najavljuje nabavu rabljenih njemačkih samohodnih haubica 155 mm koje imaju domet 40 kilometara, ali nikako da se osigura novac u proračunu za tu nabavu.

Neshvatljivo ponašanje političkog i vojnog vrha

2. Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana - možda je najzapušteniji segment OSRH-a. Ovo je komponenta vojske koju godinama zaobilaze bilo kakve investicije, a što je još žalosnije, uništavani su i kapaciteti stvoreni u Domovinskom ratu. Primjerice, protuzračni sustav S 300, nabavljen za vrijeme Domovinskog rata, sustav za kojim čeznu brojne zemlje u svijetu, netragom je nestao iz Hrvatske, a Zagreb je jedan od rijetkih glavnih gradova u Europi koji nema nikakvu protuzračnu obranu.
Neshvatljivo ponašanje političkog i vojnog vrha prema oružanim snagama ogleda se i u sudbini eskadrile borbenih helikoptera. Hrvatska je jednostavno odlučila kako joj ne treba eskadrila borbenih helikoptera Mi 24, mukotrpno nabavljena za vrijeme Domovinskog rata, te je deset borbenih helikoptera ostavljeno u šumi na Plesu da istrunu. Ovo se nikako ne uklapa u koncept vojske koji zagovara Ante Kotromanović, vojske bazirane na dobro obučenim udarnim specijalnim jedinicama.

Kakve su to specijalne postrojbe koje ne mogu osigurati blisku vatrenu podršku borbenih helikoptera? Godinama najavljivana nabava izraelskih bespilotnih letjelica, koje je Hrvatska imala za vrijeme Domovinskog rata, ostaje puka želja. Ratno zrakoplovstvo je posebna priča tragedije zvane Hrvatska vojska. U medijima je to najzastupljenija tema vezana uz Oružane snage, zahvaljujući sagi o dvanaest remontiranih i dokupljenih migova koji su zapeli u Ukrajini. Ukratko, Hrvatska još nije donijela odluku što želi sa svojim ratnim zrakoplovstvom. Tako je nekoliko puta produživan vijek migovima koji datiraju u sedamdesete godine prošlog stoljeća. Kada se god spomene obnova lovačke eskadrile HRZ-a, političari uglas ponavljaju kako za to jednostavno nema novca. Pritom nitko od političara, pa ni vrhovni zapovjednik Ivo Josipović, ni njegov savjetnik za obranu Zlatko Gareljić, vjerojatno ne znaju o čemu pričaju.

Hrvatskoj se za potrebe air policinga, što je zadaća HRZ-a u NATO-u, nudilo nekoliko modela obnove lovačke eskadrile. Međutim, hrvatski politički vrh još uvijek nije odlučio koliko nam zrakoplova treba i kojih sposobnosti. Stručnjaci ističu kako Hrvatskoj za potrebe air policinga ne treba nužno zrakoplov pete generacije koji, poput Eurofightera ili F-35 košta i do sto milijuna eura. Hrvatskoj je dovoljan nadzvučni laki borbeni avion, primjerice KAI FA 50, čija se cijena kreće oko 30 milijuna dolara, a s lakoćom može obavljati sve postavljene zadaće nadzora i presretanja. Međutim, hrvatski politički vrh niti zna što je ratno zrakoplovstvo, niti se ima volje njime baviti. Najgora solucija bit će ukoliko nakon isteka životnog vijeka migova odlučimo potpuno ugasiti ratno zrakoplovstvo koje smo stvorili ni iz čega u najtežim danima Domovinskog rata.

Politika godinama oduzimala ofenzivnu sposobnost

3. Hrvatska ratna mornarica - kao i HRZ i Hrvatska ratna mornarica koristi oružje i opremu JRM-a iz 70-ih i 80-tih godina prošlog stoljeća. Izuzetak su dvije topovnjače, Dubrovnik i Vukovar, kupljene u Finskoj prije nekoliko godina, ali i one već imaju nekoliko desetljeća staža. Iz sastava HRM-a izdvojeno je nekoliko brodova kako bi se formirala Obalna straža.
Na kojoj je razini operativna sposobnost HRM-a najbolje pokazuje činjenica da jedna Slovenija ima bojni brod Triglav, koji je borbeno sposobniji od bilo kojeg broda HRM-a. Štoviše, Slovenija s tim bojnim brodom sudjeluje u međunarodnim misijama, kao nedavno kod Malte, dok HRM nije sposoban niti s jednim brodom napustiti Jadran.
Udarna snaga HRM-a trebale bi biti raketne topovnjače. Međutim, švedske rakete kojima su topovnjače opremljene desetljećima nisu remontirane. Remont košta oko milijun dolara po raketi, a za to, pogađate, nema novca. Godinama najavljivan projekt obalnog ophodnog broda, koji je trebao početi s gradnjom prototipa ove godine, usporen je i skoro zaustavljen, jer je projektu zbog rebalansa proračuna oduzet novac. Ukoliko se projekt uspije realizirati, HRM, odnosno Obalna straža, trebali bi dobiti pet obalnih ophodnih brodova. HRM posjeduje i obalne, mobilne lansere protubrodskih raketa. Posjeduje, ali nitko ne zna, funkcionira li sustav, jer već dvadesetak godina nije izvedeno gađanje meta s raketama iz lansera.
Eh da, odrekli smo se i one jedne džepne podmornice pod oznakom Velebit, kako s njom, valjda, ne bi ugrozili talijansku ratnu mornaricu.

Hrvatskoj vojsci, svim njenim komponentama, sustavno je, u režiji politike, godinama oduzimana ofenzivna sposobnost. Njeni kapaciteti su danas na razini bolje opremljenih policijskih snaga. Zločin je to prema svim onim časnim ljudima koji su izgubili život kako bi se izgradile hrvatske Oružane snage. Zločin je to prema petnaest tisuća ljudi koji su stradali u Domovinskom ratu kako bi nam dali vremena da stvorimo Oružane snage koje će osloboditi zemlju.

Jesmo li zaista sigurni kako smo danas toliko sigurni da sebi možemo priuštiti luksuz uništenja oružanih snaga i koliko smo idući put spremni žrtvovati ljudi kako bi dobili na vremenu dok ponovno izgradimo vojsku - 15, 30, 50 ili 100 tisuća Hrvata?

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... atsku.html

Josipović od Vukovara do Bugojna – “U službi njezinog veličanstva”

Na kraju svoje bosanskohercegovačke turneje Predsjednik Josipović je bio u Bugojnu. Bugojno je gradić u središnjoj Bosni. U bivšoj Jugoslaviji bio je poznat kao jedan od komunističkih laboratorija bratstva i jedinstva, kao centar vojne industrije i povremeno Titovo obitavalište u vrijeme lova na medvjede.

U vrijeme posljednjeg rata u BiH, Bugojno je bilo poprište muslimansko-hrvatskog sukoba, jedan od najeklatantnijih primjera zlostavljanja, progona i etničkog čišćenja Hrvata iz središnje Bosne pri čemu je ciljano eliminirana hrvatska elita. Devetnaest zarobljenih uglednih bugojanskih Hrvata još uvijek se vode kao „nestali“.

U poslijeratnom razdoblju Bugojno je poznato kao jedan od centara radikalnog islamizma u BiH, po teroru nad hrvatskim povratnicima i po nikada zadovoljenoj pravdi. Haške i sarajevske optužnice za ratne zločine zaobilazile su i još uvijek zaobilaze predsjednika bugojanskog ratnog predsjedništva Dževada Mlaću i bugojanskog ratnog zapovjednika Armije BiH Selmu Cikotića. Navodi iz ratnog dnevnika Dževada Mlaće u vrijeme nestanka bugojanskih Hrvata „ ne smijemo imati zvanično zarobljenih civila, a ekstremni dio zarobljenih vojnika treba da se likvidira“, doveli su Mlaću i Cikotića tek do klupe za svjedoke pred sarajevskim sudom za ratne zločine. Preostali Hrvati u Bugojnu već dva desetljeća žive u strahu, u punom smislu kao građani drugog reda.

To je kontekst u kojem u Bugojno dolazi hrvatski predsjednik Josipović i zajedno sa aktualnim bugojanskim gradonačelnikom Hasanom Ajkunićem najavljuje kako će taj gradić postati pilot-projekt međudržavne gospodarske suradnje Hrvatske i BiH. Na prvi pogled prekrasno, posjet nove nade. No kada se bugojanski pilot-projekt stavi u kontekst dosadašnje regionalne politike predsjednika Josipovića i aktualne inicijative ministrice Vesne Pusić, koja traži da EU omogući pristup BiH pod posebnim uvjetima, oprez je nužan. Zapravo, zvoni na uzbunu.

Nova inicijativa ministrice Pusić, koju je diskretno podržao predsjednik Josipović, je zapravo još jedan pokušaj britanske politike da obeshrabri jači politički angažman EU na preustrojavanju BiH u održivu državu.

Do zaokreta EU u pristupu BiH došlo je ponajviše zahvaljujući inicijativi i djelovanju dvojice hrvatskih europarlamentaraca Davora Stiera i Tonina Picule.

Rezultat: u službenim dokumentima EP-a (Rezolucija o BiH i Izvješće o napretku Turske) po prvi je put (bošnjački) centralizam označen kao opasnost za održivost BiH, a Erdoganova Turska pozvana da svoju politiku prema BiH usklađuje s politikom EU. Najveća je novost tog novog EU pristupa, što po prvi put prepoznaje problem podređenog položaja i obespravljenosti Hrvata u BiH i traži da se to pitanje riješi kao preduvjet daljnjeg približavanja BiH Europskoj uniji.


Britanski odgovor, koji je stigao u Bruxelles preko non papera Vesne Pusić, nudi posve drukčija rješenja – traži da se BiH primi u EU po posebnom, bržem i povlaštenom režimu pa će se onda navodno lakše riješiti svi ostali problemi.

Slično kao što je prije dvadesetak godina lord David Owen u svojim mirovnim misijama tražio da sa srpskim vlastima na okupiranim područjima Hrvatska najprije riješi pitanja dalekovoda, vodovoda i gospodarske suradnje, a nakon toga će se dogovarati kojoj državi pripadaju. To je model koji podržava status quo.

U aktualnoj BiH to znači da ostavlja vrijeme srpskom i bošnjačkom političkom vodstvu da daljnjim potiskivanjem i iseljavanjem Hrvata podijele BiH na dva dijela. No taj model je i kukavičje jaje podmetnuto EU. Na njega se kao na presedan mogu pozvati države „regije“ pa i Turska, on podrazumijeva da se problemi tzv. nezavršenih država prenesu u EU kao destabilizirajući element. Taj britanski trojanski konj je prepoznat u Bruxellesu. I izvjesno je da neće proći.

No ministrica Pusić i predsjednik Josipović ostaju vjerni Njezinom Kraljevskom Veličanstvu. Uvijek na uštrb hrvatskih nacionalnih interesa , a sada i na uštrb interesa stožernih država EU.

Nakon što je ministrica Pusić u društvu britanskog šefa diplomacije Williama Haguea i Angeline Jolie u Sarajevu nastojala emocijama omekšati kriterije za pristup BiH Europskoj uniji, podsjećajući na stradanja silovanih žena, predsjednik Josipović je krenuo putovima gospodarske suradnje. Već na prvoj postaji, u Mostaru, predsjedavajući predsjedništva BiH i najmoćniji bošnjački političar Bakir Izetbegović javno mu je dao do znanja da pitanja jednakopravnosti Hrvata, odnosno provedbe presude Sejdić Finci, smatra nedobrodošlim, da ga zanima samo gospodarska suradnja.

A na zadnjoj postaji u Bugojnu, predsjednik Josipović je pokazao da je s time suglasan.


Izabrati za pilot projekt zajedničke gospodarske suradnje grad iz kojeg su Hrvati kao politički faktor apsolutno eliminirani, grad koji je simbol neraščišćenih bošnjačkih zločina nad Hrvatima kako ratnih tako i poslijeratnih , uz jasnu poruku bošnjačkog političkog vrha da ta pitanja ne žele i ne dopuštaju otvarati, potez je usporediv s posjetom i darovima koje mu je bivši srpski predsjednik Boris Tadić uručio u Vukovaru ujesen 2010.


U znak dobrosusjedstva i spremnosti za rješavanje pitanja nestalih iz vukovarske bolnice tada je Tadić poklonio Josipoviću nekoliko paketa prijeratnih bolničkih knjiga i reprint časopisa Zenit , programski specijaliziranog za promicanje ideologije Velike Srbije i antieuropskih sentimenata. A iz Josipovićeva ureda su ljutito nazivali redakcije koje su se usudile posumnjati u Tadićeve darove i novu etapu u međudržavnim odnosima. U dosege njegova posjeta Bugojnu više nitko i ne sumnja.

Nakon što je u Vukovaru činio sve da „regiju“ približi Hrvatskoj, makar time udaljavao EU od Hrvatske, predsjednik u Bugojnu čini sve da „regiju“ približi EU, makar time Hrvatsku udaljavao od EU. To je opasan smjer. Predsjednika treba zaustaviti.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/kolumna/josipovic-od-vukovara-bugojna/

1991. GODINA - KOJA SE (NE) VRAĆA? - Obnavlja se velikosrpska agresija
Objavljeno petak, 11. travanj 2014. 00:00 |

Nastavlja se specijalni rat protiv Hrvatske


Laž je vid srpskog patriotizma
i potvrda naše (srpske) urođene inteligencije.
Dobriša Ćosić


Velika je krivotvorina i podvala bila knjiga Slavka Goldsteina "1941. godina koja se vraća" u kojoj se tvrdi da je 1991. godina ponavljanje 1941. odnosno da je Tuđmanova Hrvatska obnavljanje Pavelićeve NDH. Još je veća podvala velikosrpske politike i njenih moćnih saveznika u svijetu i pete kolone u Hrvatskoj da se u današnjoj Hrvatskoj, članici Europske unije i NATO-a ponovno obnavlja ustaška genocidna politika iz 1991. godine odnosno da je 1991. godina- koja se vraća. Na temelju takvih krivotvorina pokušavaju se velikosrbi od agresora na Hrvatsku pretvoriti u žrtve sve do teških optužbi da Srbima ponovno prijeti genocid u Hrvatskoj jer se vraća ne samo ustaška 1991. nego i 1941. godina.

Lažne optužbe da se u Hrvatskoj vraća ustaška 1991. godina događaju se u uvjetima obnove velikosrpske politike koja je definirana u novom Memorandumom iz 2011. koji se naziva Memorandumom 2. Taj novi Memorandum koji obnavlja srpske imperijalne ciljeve iz čuvenog Memoranduma SANU iz 1986. godine koji je bio teorijski i strategijski temelj velikosrpske agresije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Memorandum 2 su pisali isti ljudi, isti akademici, kao i Memorandum iz 1986. godine. U Srbiji je pobijedila četnička politika, četnici su rehabilitirani i proglašeni antifašistima, a na čelu Srbije je četnički vojvoda Tomislav Nikolić a na čelu Vlade Miloševićev tajnik Ivica Dačić. Najmoćniji čovjek u Srbiji Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije, sudjelovali su u agresiji na Hrvatsku.

Glavni ciljevi Memoranduma 2

1. Krivotvorinama velikosrpsku agresiju pretvoriti u građanski rat i nacionalne sukobe s podijeljenom odgovornošću. Zato im je jedan od glavnih ciljeva natjerati Hrvatsku da odustane od tužbe protiv Srbije za učinjeni genocid Srbije te lažnim optužbama protiv hrvatskih branitelja i uveličavanjem pojedinačnim zločina s hrvatske strane stvoriti lažnu sliku da nisu Srbi agresori i zločinci nego su to Hrvati.
2. Nastaviti s politikom razbijanja Bosne i Hercegovine i pripajanja Republike srpske Srbiji.
3. Obnoviti teritorijalne pretenzije na Vukovar i Baranju.
4- Uspostaviti duhovno jedinstvo Srba u regiji i graditi Srbiju kao moćnog zaštitnika Srba izvan Srbije posebno na Kosovu i u Hrvatskoj jer se polazi od pretpostavke da su Republikom srpskom riješili srpsko pitanje u Bosni i Hercegovini.

Veliku pomoć velikosrpskome nacionalizmu i novoj agresiji daje dio međunarodne zajednice, pogotovo Rusija i Velika Britanija ali i mnogi političari poput Carla Bildta i Carle del Ponte i velikoga dijela Haaškoga suda koji su i haaškim optužnicama i presudama pokušali pisati lažnu povijest ratova i na isti način suditi državnome i vojnom vodstvu Srbije i državnome i vojnom vodstvu Hrvatske, koji su na isti način optuživali Miloševića i Tuđmana.

I nakon što je Haaški sud konačnom presudom utvrdio da Franjo Tuđman nije bio na čelu zločinačkog pothvata etničkog čišćenja Srba, da Gotovina i Markač nisu ratni zločinci, velikosrpska politika je još više povećala svoju agresiju. Dobila je na svoju stranu Rusiju i neke druge političare u međunarodnoj zajednici. Ponovno su se angažirale britanske snage u Haaškome Tužiteljstvu i Sudu koje su pokušale osporiti oslobađajuću presudu i izvršiti pritisak da se Hrvatska osudi kao agresor i kao izvršitelj zločinačkog pothvata u ratu u BiH. Čak je u tu prljavu igru uvučeno Vijeće sigurnosti UN-a i Glavna skupština UN-a te se pokušalo mobilizirati sve prijatelje velikosrpske politike u novoj ofenzivi protiv Hrvatske i u novom lažnom optuživanju hrvatskog naroda. Ta prljava igra ne će biti završena do konačne pobjede istine u procesu protiv optuženih Hrvata iz Bosne i Hercegovine u kojem su na optuženičkoj klupi i Franjo Tuđman i cijelo državno i vojno vodstvo Hrvatske pa i cijeli hrvatski narod a ne samo branitelji.

Vukovar je kao i 1991. ključna meta velikosrpske agresije

Vukovar je 1991. godine bio ključno mjesto gdje su hrvatski branitelji i hrvatski narod uz velike žrtve slomili velikosrpsku agresiju i dali neprocjenjivi doprinos hrvatskoj slobodi. Stjecanjem povijesnih okolnosti Vukovar je ponovno na udaru velikosrpske politike. Kako je i za velikosrpsku politiku Vukovar ključno mjesto ostvarivanja velikosrpske politike i njenih imperijalnih težnji prema Hrvatskoj može se reći da je i za Hrvate i za Srbe borba za Vukovar od povijesnog značaja. Odlučuje se hoće li Vukovar ostati mitsko mjesto hrvatskog naroda i ponosan hrvatski grad ili će u njemu pobijediti velikosrpska politika. Znači nije slučajno što je Vukovar postao ponovno poprište borbe protiv velikosrpske agresije u kojoj hrvatski narod još jedanput mora pobijediti velikosrpsku agresiju i hrvatsku petu kolonu.


Zbog toga je teško razumjeti postupke Vlade RH koja izvan povijesnog konteksta ne uzimajući u obzir nove velikosrpske pretenzije nasilnim uvođenjem ćirilice koja je za Srbe simbol njihove pobjede ustvari raspiruje sukobe i pomaže velikosrpskoj politici. Dakle, u uvjetima velikosrpske nove agresije Memoranduma 2 i tretiranja Vukovara kao srpskog grada uvođenje ćirilice nije izraz borbe za ravnopravnost nacionalne manjine nego je politička pobjeda velikosrpske politike s ciljem pretvaranja Vukovara iz hrvatskog u srpski grad. Vlada ne želi vidjeti da ne postoje uvjeti za provođenje zakona o dvojezičnosti jer je sasvim sigurno da u Vukovaru ne živi trećina Srba nego mnogo manje jer se pod stanovnike Vukovara računa i veliki broj Srba koji nežive u Vukovaru, koji povremeno dolaze po mirovine, na glasovanje i po druge beneficije. Vlada ne shvaća da se radi o bitnom političkom pitanju i političkoj borbi i da objektivno pomaže jednog od bitnih ciljeva Memoranduma 2.


Hrvatsko državno vodstvo je propustilo priliku da nakon oslobađajuće presude Tuđmanu, Gotovini i Markaču i skidanja krivnje s hrvatskoga naroda i hrvatske države, formulira novu politiku i da ju dosljedno brani. Umjesto toga hrvatsko državno vodstvo tetoši petu kolonu u Hrvatskoj i velikosrpsku politiku koja je sve agresivnija.

Specijalni rat protiv Hrvatske

Zbog svega toga pobuna branitelja u Vukovaru ali i u cijeloj Hrvatskoj protiv politike hrvatskog državnog vodstva od velikog je značenja. Branitelji su odlučili da sami obrane i Vukovar i Hrvatsku od nove velikosrpske agresije. Zato Stožer za obranu hrvatskog Vukovara ima tako veliku podršku hrvatskog naroda i zato će on pobijediti jer hrvatski narod neće dozvoliti da se ugrozi ono veliko što je upravo u Vukovar stvoreno i obranjeno 90-tih godina.

Glavni cilj specijalnog rata je krivotvorinama i lažima optužiti hrvatski narod da je u prošlosti stalno vodio genocidnu politiku koja se navodno i danas nastavlja. Brojnim medijskim lažima i manipulacijama lažno se dokazuju da u Hrvatskoj i danas jača fašizam, da u srcima Hrvata i dalje živi ustaška zmija te da od moćnih šovinističkih snaga prijeti novi genocid nad Srbima. Obnavljaju se stare krivotvorine i optužbe da je hrvatski narod genocidan narod te da se kroz povijest obnavlja genocid nad Srbima (1914.- 1941.- 1991.) te da ponovno prijeti. U tom specijalnom ratu Srbija je izradila tri nova memoranduma (1995., 2011. i 2013. godine).

Najnovijim Memorandumom iz 2013. godine koje je izradilo Ministarstvo vanjskih poslova Srbije i koje je razaslano širom svijeta Hrvatska je ponovno optužena za nacionalističku politiku jer "ne samo da sprečava povratak Srba nego i Srbe prisiljava na iseljavanje". Izmislili su da u Hrvatskoj djeluju snažno dobro organizirane ustaške organizacije koji vode antisrpsku politiku. Ovaj dokument iz tvornice srpskih laži nije slučajno sada razaslan po svijetu. On je dio velikosrpske strategije uoči početka rasprave na Haaškom sudu o tužbi Hrvatske protiv Srbije za učinjeni genocid. On je i novi pritisak na hrvatsko državno vodstvo kako bi povuklo tužbu za genocid protiv Srbije. U tom Memorandumu iz 2013. uglavnom se nabrajaju svi incidenti skidanja ćiriličnih ploča i navodi se kao krunski dokaz istup Josipa Šimunića nakon utakmice Hrvatska - Island.

Hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova je odgovorilo na neadekvatan način, mlako čak se opravdavajući a bez pokušaja da drugoj strani kaže istinu o uzrocima skidanja ploča s ćirilicom. Hrvatski odgovor kaže da političko vodstvo Hrvatske uvijek osuđuje ispade te da nijedna država nije imuna na takve ispade. Dakle, na neki način prihvaća srpske optužbe umjesto da ih raskrinka. Kad bi hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova stvarno branilo hrvatske nacionalne interese onda bi u odgovoru argumentirano pokazalo kako je taj novi memorandum politička laž, politička bezobraština i dokaz da Srbija ne odustaje od svoje velikosrpske politike.

U Beogradu na utakmici Srbija - Hrvatska 1:1 Peri i Željku nije smetao četnički dekor

Da se radi o kontinuitetu iste velikosrpske politike od Slobodana Miloševića do danas dokazat ću i citiranjem Memoranduma iz ′95. godine. U ožujku ′95. godine razaslan je širom svijeta "Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj." Taj memorandum izradio je Ministarstvo inostranih poslova Savezne Republike Jugoslavije kao zvanični dokument kao što je i ovaj najnoviji Memorandum iz 2013. izradilo Ministarstvo inostranih poslova.

U Memorandumu iz 1995. se "dokazuje" monstruoznim lažima kako su Hrvati u prošlosti kao i danas bili i ostali genocidni narod. Hrvatska se prikazuje kao kontinuitet i proizvod militantnog katoličanstva i ideje o rasnoj i nacionalnoj i religijskoj superiornosti Hrvata nad Srbima. Dakle, u tom Memorandumu tvrdi se da je tadašnja Hrvatska (Tuđmanova) ustaška, rasistička i fašistička. Pozivajući se na navodne genocide u prošlosti nad Srbima, tvrdi se da se treći pokušaj genocida nad Srbima odvija u tadašnjoj Republici Hrvatskoj pod vodstvom Franje Tuđmana te da između Tuđmanove Hrvatske i NDH postoji kontinuitet. Dakle, falsifikatima kroz povijest demokratska Hrvatska se proglašava fašističkom i genocidnom Hrvatskom, koja nastavlja sa uništenjem srpskog naroda što su navodno Hrvati radili uvijek.

O kakvim se lažima radi u tom opširnom dokumentu pokazuju i slijedeće monstruozne neistine. U dokumentu piše: "Prema još nepotpunim podatcima na teritoriju Republici Hrvatskoj registrirano je 95 logora za zarobljene Srbe, civile i vojna lica. Nemali deo tih logora bio je u pravom smislu reči koncentracioni kamp Pavelićevog tipa gdje su vršena masovna mučenja i ubijanja Srba." Zatim se navodi lažni popis tih logora, kako bi za neupućene u svijetu to izgledalo kao istinita optužba. Zatim se navodi da je '95. godine izvan teritorija okupirane Krajine protjerano više od 350 tisuća Srba. Npr. da je iz Slavonskog Broda protjerano 10 tisuća Srba što je nekoliko puta više od ukupnog broja Srba koji žive u Slavonskom Brodu. U dokumentu se čak ide tako daleko da se i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman osobno optužuje za ubijanje 12 Srba iz sela Kip, opština Daruvar, u logoru smrti u Marijinom Selu.

Kao krunski dokaz da je obnovljena ustaška država navodi se sljedeće: "Posebno opasan vid obnove ustaštva jeste uvođenje kune kao novčane jedinice u Hrvatskoj." Sve je to napisano uoči Oluje nakon što su velikosrbi uništili Vukovar i mnoga druga mjesta, pobili tisuća Hrvata i tisuće odveli u logore u Srbiju. Može se navesti bezbroj dokaza kako se obnavlja velikosrpska agresija iz 1991. godine, kako hrvatska državna vlast ne samo da se ne odupire takvoj agresiji nego na neki način i pomaže. Zbog toga hrvatski branitelji a prije svega Stožer za obranu hrvatskog Vukovara imaju ogromno značenje jer oni obavljaju one poslove u obrani nacionalnih interesa koje propušta učiniti hrvatsko državno vodstvo.

U povijesnoj situaciji kada velikosrbi ne priznaju da su izgubili rat, kada ne priznaju da su bili agresori, kada pokušavaju u miru dobiti ono što su izgubili u ratu, kada je na djelu ponovno pokušaj velike povijesne prijevare stotinu tisuća Hrvata u koloni sjećanja okrenulo je leđa hrvatskom državnom vodstvu te su dali podršku Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara.

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac

http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/ ... a-agresija

Yusipović se zalaže za izručivanje hrvatskih branitelja Srbiji


Srijeda, 16 Travanj 2014 17:24


Nakon neuspjelog pokušaja izjednačavanja krivice u Domovinskom ratu koja se trebala provesti akcijom Rekoma 'Daj potpis', a koji su Hrvati s gnušanjem odbacili, Dokumenta, zaštićena i s Pantovčaka i iz Banskih dvora nastavlja svoju prljavu rabotu. Ovaj put, na čelo te antihrvatske kolone otvoreno se stavio precednik Yusipović, koji je danas prisustvovao Okruglom stolu Dokumente, a postalo je jasno i zašto se isti sada tako otvoreno izložio, obzirom da inače odradjuje svoj posao daleko rafiniranije i iza kulisa.


Likovi koji već godinama rade protiv Hrvatske i Hrvata i koji se nikako ne mogu pomiriti s tim da smo im srušili Jugoslaviju poput Teršeličke, Pusića i ostalih iz tog društva, uglavnom su kukali o tome kako se prema srpskoj nacionalnoj manjini iskazuje netrpeljivost, iako su isti zaštićeniji od ličkog medvjeda i imaju status 'zlatnog teleta' kojemu se ništa ne smije reći ni prigovoriti, dok oni nas bez prestanka mogu pljuvati, poglavito putem medija koji bi trebali biti hrvatski, ali su izrazito prosrpski i projugoslavenski.

Nakon prigodnog kukanja nad teškim životom Srba u Hrvatskoj, nastavili su sa onim što cijelo vrijeme i rade. Ponovno je prozvano pravosudje kako ne odradjuje svoj posao i kako u Hrvatskoj nema volje da se kazne počinitelji ratnih zločina.

Sve si zamišljam nešto to društvo, vjerojatno zakrvavljenih očiju i zuba iz kojih još kapa hrvatska krv, kako nam kroje pravdu.

I tu dolazi na red najveći hrvatski pravednik, precednik Yusipović. Kojega treba uzeti itekako ozbiljno, jer ukoliko mu prodje ovo što pokušava, naši će branitelji letjeti u Srbiju brzinom munje.

Yusipović se ponovno dotaknuo Ustava kojeg je već najavio prekrojiti po 'antifašističkoj' mjeri, no ovaj je put stvar još gora, jer je navalio na Zakon o ništetnosti, zalažući se za njegovo ukidanje.

Da se podsjetimo:

Zakon o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije donešen je 2011.g. i njime se utvrdjuje se da su ništetni i bez pravnog učinka svi pravni akti bivše JNA, njezinih pravosudnih tijela, pravosudnih tijela bivše SFRJ i pravosudnih tijela Republike Srbije koji se odnose na Domovinski rat u Republici Hrvatskoj.

Dalje se u Zakonu navodi kako samo pravosudna državna tijela Republike Hrvatske mogu pred hrvatskim pravosudnim tijelima procesuirati hrvatske državljane za kaznena djela vezano za Domovinski rat.

Pojednostavljeno, taj Zakon jamči kako nećemo naše branitelje izručivati Srbiji, bez obzira na to za kakav ih zločin vezano uz Domovinski rat četnici optužuju.

I taj zakon Yusipoviću i njegovom društvu, koji bi izgleda branitelje puno radije gledali u srpskim zatvorima nego slobodne u Hrvatskoj očito jako smeta.

Naravno kako će u javnosti Yusipović govoriti da se baš radi tog zakona ne mogu kazniti sprski zločinci, no svako povlačenje ili preinaka tog zakona osudjuje naše branitelje na put u Srbiju gdje će im se suditi.

Taj je zakon jedina stvar koja stoji na putu masovnom izručivanju hrvatskih branitelja u Srbiju, jer ne sumnjam ni trenutka u to kako će iz Srbije, nakon eventualnog povlačenja ovog zakona, danonoćno stizati optužnice protiv hrvatskih branitelja, poglavito dragovoljaca, naravno.

A ako srbi nekog ne optuže, uvijek im 'hrvati' poput ovih iz Dokumente, precednika, premijera ili nekog iz njihovih krugova mogu prišapnuti koga bi trebali zatražiti.

Ukoliko Yusipović uspije u svojoj nakani, počet će lov na branitelje, a posljedice će biti kao i 1945.

Na pomolu je novi Križni put za Hrvate.

Diana Majhen

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=25

Josipovićev prijedlog ustava ide u smjeru potpunog ukidanja demokracije

Autor: Marcel Holjevac
Datum: ponedjeljak, 21. travnja 2014. u 19:06

Tko zna čitati između redova, neće mu biti teško zaključiti na što Predsjednik cilja s novim ustavom. Prijedlog ide u smjeru suspendiranja demokracije i osobnih sloboda i cementiranja nametnutog ideološkog svjetonazora.

Ustav nije samo temeljni pravni dokument države, iz kojeg proističu i s kojim moraju biti usklađeni svi zakoni, već i odraz suvereniteta nacije koji je neotuđivo njeno pravo (i to pravo, naravno, nema nikakve veze s antifašizmom). Ustavi normalnih država se ne mijenjaju tek tako: američki ustav se nije mijenjao od osnutka države, tek su mu dodavani amandmani. Zašto? Pa jer su vrijednosti zapisane u Ustavu trajne. Zato čudno zvuči Predsjednikova tvrdnja da je naš Ustav nakon svega 24 godina postao "anakron". Koje su to vrijednosti koje su zapisane u Ustavu postale "anakrone"? Zabrana udruživanja s državama proisteklima iz bivše Jugoslavije? Demokracija? Mogućnost referendumskog odlučivanja? Izgleda da se upravo o tome radi. Ustav ne smije služiti dnevnopolitičkim interesima niti nekoj određenoj grupi, a naročito vladajućim elitama, nego jednako svim građanima!

Josipović je velemajstor političkog govora, umotavanja interesa partijske klike u celofan ljudskih prava. On nije isprazno lupetalo poput Milanovića, pažljivo važe riječi tako da stvarne namjere uvijek ostanu skrivene iza lijepih i poopćenih fraza. Zato njegove izjave treba čitati između redova, upravo onako kako je nekoć trebalo čitati Vjesnik ili Politiku kako bi se između redova izvještaja sa sjednice CK razabralo o čemu se zapravo radi.

Izborno krojenje Hrvatske


Prvo na što Josipović cilja je teritorijalni ustroj i promjene izbornih jedinica. Ta materija, kao prvo, uopće ne treba biti uređena Ustavom već izbornim zakonima. Pa iako ona nije najbolje riješena, teško je ne vidjeti da se tu radi o izbornom "gerrymanderingu", krojenju izbornih jedinica onako kako partiji odgovara. Konkretan prijedlog nismo vidjeli, ali treba li sumnjati da će jedinice biti skrojene tako da će područja kojima dominira HDZ, a koja imaju manji broj glasača, biti pripojena nekom većem središtu koje naginje SDP-u? Primjerice, Lika bi mogla biti pripojena Riječkoj regiji, a zaleđe Dalmacije gradovima poput Splita. Takvo krojenje izbornih jedinica nije rijetkost ni u svijetu.


A da nema sumnje u kojem će smjeru ići predložene ustavne promjene, može se vidjeti iz uvijenih izjava o referendumu. Njima bi se ionako kriminalno nedemokratični uvjeti za njegovo raspisivanje dodatno pooštrili! Predsjednik Josipović se zalaže za "jačanje participacije građana prilikom odlučivanja", no dodaje da se pritom mora jasno definirati koji je krug pitanja koja bi se uopće mogla otvoriti referendumom. Referendumsko odlučivanje bilo bi, prema njegovom prijedlogu, samo iznimno i samo o uskom krugu tema.

On tvrdi da je potrebno "preciznije i domišljatije u Ustavu urediti pitanje referenduma, ojačati dio koji regulira ljudska prava". Naravno, jačanje ljudskih prava je ovdje zapravo eufemizam za ukidanje demokratskih sloboda. Kad pogledate tko su profesori u Povjerenstvu za izradu novog Ustava i što su do sad govorili nije teško izvući određene zaključke. Istina, njihovoj stručnosti nema zamjerke, no očito je Predsjednik jako dobro provjerio kojoj ideološkoj struji pripadaju ljudi koji bi nam trebali skrojiti novi Ustav i ponuditi ga na javnu raspravu. Uostalom, kad pogledate tko su ljudi oko Predsjednka, od Dejana Jovića do Zrinke Vrabec Mojzeš ili od Ankice Lepej do Bude "embargo" Lončara, nije teško uvidjeti da Predsjednik svoje ljude bira prvenstveno po moralno-političkoj podobnosti i pripadnosti udbaškoj nomenklaturi, pazeći jasno pritom da oni zadovoljavaju stručne kriterije kako mu se s te strane ne bi moglo ništa prigovoriti.

Provjereni i pravovjerni stručnjaci

U Povjerenstvu su se tako našli istaknuti ustavnopravni stručnjaci-profesori ustavnog prava: Arsen Bačić, Petar Bačić, Sanja Barić, Zvonimir Lauc, Robert Podolnjak, Branko Smerdel te Đorđe Gardašević. Kad pogledate što su Gardašević ili Smerdel govorili povodom referenduma o braku, jasno je da ga ne bi dozvolili jer je, prema Gadraševiću, "pitanje braka regulirano mnogim međunarodnim dokumentima poput Međunarodnog pakta za građanska i politička prava, i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava", te je zamjerio vladi što pitanje nije poslala na provjeru ustavnosti. Smerdel je bio još izravniji: "Ustav ograničava suverena i sad smo se suočili s time da i sam narod treba biti ograničen u svom neposrednom vršenju vlasti", rekao je on povodom referenduma.

Dakle, išlo bi se za tim da se "narod ograniči u neposrednom vršenju vlasti", odnosno da se ustavom zabrani narodu da odlučuje o onom što narod smatra bitnim "jer to zadire u ljudska prava", a pritom bi o tome što jesu a što nisu ljudska prava odlučivale neke komisije u Londonu, ili gdje već, sve prema trenutnim političkim interesima. Time bi partija silom nametnula svoj sustav vrijednosti bez obzira želi li ih narod ili ne. Sve po starom receptu iz socijalizma, kad su radnici na papiru "samoupravljali" tvornicama, tako što su sami mogli odlučivati o tome od koga će naručiti sindikalne svinjske polovice i kad će im biti pauza a sve bitne odluke su se ionako donosile u komitetu.

Time bi se zapravo suspendirala demokracija, jer bi sve što je bitno bilo regulirano "odozgo", a u ime zaštite ovih ili onih prava ovog ili onog bi se moglo suzbijati sve one partiji i njenoj ideologiji nepoželjne institucije od Crkve do braniteljskih udruga. U ime "ljudskih prava" bi se demokracija svela na predstavu za javnost, a narod bi na referendumu mogao odlučivati o stvarima poput načina zbrinjavanja pasa lutalica i radnog vremena dućana uz benzinske pumpe (ako i to netko ne upakira u neka i nečija prava).

Josipovićev lukav plan

Josipović je rekao i da bi se išlo na decentralizaciju i jačanju regionalne samouprave, što lijepo zvuči. Ali, "treba voditi računa i o tome da Vlada ima efikasne mehanizme kada je posrijedi ostvarivanje strateških i nacionalnih interesa", kaže Josipović, i pojašnjava da bi se time "ograničila vlast lokalnih šerifa kako ne bi mogli sputavati vladu prilikom "ostvarivanja vitalnih i od nacionalnog interesa infrastrukturnih projekata, energetskih projekata, pitanja koja se tiču ekologije i slično."

Što to u prijevodu znači? Centralizaciju vlasti, suprotno od onog što se prodaje javnosti. Regionalna uprava bi imala "više slobode" kod posve nebitnih stvari kao što je raspolaganje nekim lokalnim porezom ili popločavanja rive, ali bi se zapravo potpuno onemogućilo građane u sprječavanju ekocidnih i banditskih projekata poput Plomina ili Omble jer su oni, naravno, "od vitalnog strateškog i nacionalnog interesa". "Lokalne šerife" i sitne lupeže bi se razvlastilo, kako ne bi ometali mafijašku kliku i kako se više ne bi moglo dogoditi da nekakvom Čačiću propadne nekakav lukav plan.

Josipović se u prijedlogu ustavnih promjena dotakao i izbora sudaca Ustavnog suda, koje bi vjerojatno birao on osobno po moralno političkoj podobnosti: na taj način bi se osiguralo da Ustavni sud, kojeg bi kontrolirali provjereni ljudi neustavnim, prema Ustavu kog će donijeti njihova vlastita klika, svaku inicijativu građana koja bi bila suprotna interersima udbaške mafije. U tom svjetlu treba gledati i njegovo zalaganje za veće ovlasti Predsjednika.

Ukratko, time bi se zauvijek onemogućilo bilo kakve promjene koje partiji ne odgovaraju, od lustracije do zaštite tradicionalnih vrijednosti, neovisno o tome tko je na vlasti. Partija bi, kad je na vlasti, mogla raditi što želi, a svakom drugom, dokopa li se ikako slučajno vlasti unatoč po mjeri partije skrojenim izbornim jedinicama bi bile vezane ruke.



Prođe li novi Ustav, bit će to kraj svake nade za promjenu stanja u Hrvatskoj na bolje, i zacementirat će trajno svevlast udbaške klike i elita koje parazitiraju na grbači naroda, i čiji teret ova zemlja više ne može nositi.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... acije.html

Panika među velikosrbima

Nedjelja, 27 Travanj 2014 19:01


Kada se nekoliko bezobzirnih velikosrpskih ispada dogodi u samo nekoliko dana, onda je to znak da ti događaji nisu slučajni. Ne samo da nisu slučajni, nego su zasigurno orkestrirani i dobro „uvježbani“ iz beogradskih tvornica laži i obmana. U bogatom arsenalu srbijanskih mitova i izmišljotina, danas već potpuno razotkrivenih, uvijek se pronađe poneki „biser“ koji, ako već nije nov, barem je predstavljen na nov način, a što je još važnije, od novog predstavljača.

U brojnoj ekipi primitivnih lažova iz srpskog ili srbofilnog miljea upoznali smo vrlo različite likove koje nema smisla ponovo nabrajati. Svi ih dobro znamo. Ali da će se u tu močvaru balkanskih buncanja uključiti ni manje ni više nego patrijarh Srpske pravoslavne crkve i to najnižim čobanskim govorom pakosti i kletvi, to ni najveći pesimisti nisu očekivali.

Miroslav Gavrilović-Irinej je već prilikom božićne čestitke „zemljacima“ ponizio sebe i svoju čast vjerskog poglavara „dijeljenjem“ Hrvatske tako da od nje ostane ono što se vidi sa Sljemena. Neki su čak i u Hrvatskoj branili patrijarha vjerujući vjerojatno da se je čovjek sa sijedom bradom krivo izrazio i da nije mislio onako kako je ispalo. Neki su tvrdili da se njemu ne može pripisati „komadanje“ Hrvatske, nego da je za to kriv odavno mrtvi Ilija Garašanin. No Ilija Savić zvan Garašanin po selu Garasu u kojem je rođen bio je samo mali kotačić koji se je vrtio u golemom tisućljetnom stroju za pravljenje velike Srbije. Kreator i pokretač tog stroja uvijek i svugdje je na prvome mjestu bila i ostala Crkva.

Bilo je mnogo popova koji su propovijedali mržnju, pa i osobno klali Hrvate. Bilo je i vladika, pa i mitropolita koji su smišljenim i dobro upakiranim lažima zakuhavali mržnju koja je onda dovodila do potoka krvi. Ali da će se u tu sramotnu kampanju na tako primitivan i u biti glup i naivan način uključiti sam patrijarh, to je bilo teško zamislivo. U tako nešto nije se upuštao pokojni Pavle, a još manje njegov prethodnik German.
Ono što je najčudnije je gotovo dječja naivnost s kojom je patrijarh izrekao tu nevjerojatnu hrpu laži i fanzazija. Prije svega, ako su Srbi majstori laži kako ih opisuje Dobrica Ćosić, onda od nekoga tko laže očekuješ da će to učiniti lukavo i uvjerljivo da bi netko neupućen mogao na to nasjesti. Laž bi trebala sličiti istini da bi žrtva mogla progutati udicu.

Međutim, Irinej je ispalio stari već nekoliko puta potrošeni metak. Povod je bio tzv. „proboj“ zatvorenika, kada su neki robijaši, na nagovor komunista, provalili nasilno iz logora, na što su stražari pucali (kao i bilo koji zatvorski stražari na svijetu) i ubili neke od njih. Da nisu bježali možda bi ostali živi kao i mnogi drugi jasenovački zatvorenici.
U svojoj nevjerojatnoj govoranciji Irinej se je vratio u davno i danas poviješću zatrpano vrijeme spominjući „nekoliko stotina hiljada srpskih žrtava“,
Zatim „...zlikovci su mislili da zbrišu s lica ove zemlje sav srpski rod i pravoslavni narod...'', a vrhunac bezumnog lupetanja bio mu je kad je rekao da je zločin u Jasenovcu „"veći od životinjskog i zločin koji ni vrag nije činio". Te čudovišne riječi na tragu su Titove najave klanja kada je definirao ustaše kao „zvijeri koje ne zaslužuju da nose ljusko ime“. Irinej je nas Hrvate „počastio“ time da smo gori ne samo od životinja, već i od samog vraga.

Da to čujemo od najdivljeg srpskog uličnog derača, bilo bi glupo. Ali kada takve riječi iziđu iz usta vrhovnog poglavara jedne ozbiljne Crkve, tu prestaje svaka pamet.

Da je patrijarh samo malo zavirio u jasenovačke spiskove žrtava ili se barem pet minuta porazgovarao s ravnateljicom, vidio bi da tu spiskovi dolaze do nešto više od 80.000 žrtava. Da se je malo propitao već u Beogradu, saznao bi da su i sami srbijanski povjesničari (istoričari) već odavno odustali od budalaštine o 700.000 poubijanih Srba. Naravno, od patrijarha ne možemo očekivati da zna da i taj spisak od oko 80.000 žrtava sadrži golemi broj, možda i veliku većinu, lažnih žrtava, ljudi koji su poginuli u partizanima, u četnicima, u savezničkim bombardiranjima, pa čak i onih koji uopće nisu poginuli i nikada nisu bili ni blizu Jasenovca. On možda ne zna, a možda i zna, da su partizani nakon ulaska u logor pobili mnogo više Hrvata nego je ikada bilo ljudi u logoru. Zna li Irinej da je egzaktno dokazano (iskopano) nešto manje od 500 žrtava. Žrtava naravno ima više, ali nije to problem. Problem je što su velika većina od onih 500 iskopanih bili Hrvati, ponajviše domobrani.


Patrijarhova zloća zapravo možda i nije usmjerena ka Hrvatima. Oni ionako već u velikom broju „kuže stvar“. Više je upućena ka „njegovima“ koji mu još vjeruju. Ako mu vjeruju, takve grozote u njima izazivaju val nekontrolirane mržnje. Možda ratoborni lažljivi patrijarh upravo to želi postići. Ali zašto i zašto baš sad?


„SPORNI“ THOMPSON


Otprilike istovremeno s bujicom patrijarhovih laži dogodio se je incident s koncertom hrvatskog skladatelja, pjesnika, pjevača i branitelja-dragovoljca Marka Perkovića Thompsona. Njegov koncert otkazala je uprava dvorane u kojoj je trebao biti održan, navodno zbog „pritiska na internetskim blogovima i drugim prosvjedima“.

Naravno da svugdje, pa i u Berlinu, postoje ljudi koji ne mogu smisliti ništa što počinje sa slovom „H“, pa im je i Thompson trn u oku. No da bi se otkazao dobro organizirani koncert i unaprijed zakupljena dvorana, u igri moraju biti krupniji „igrači“. Naravno, radi se o domaćim, hrvatskim protivnicima svega hrvatskog.

Budući da se radi o međunarodnom incidentu, takve probleme se rješava na međunarodnoj razini. Za to postoje veleposlanstva i konzulati. Ali što može učiniti bilo koji diplomat na bilo kojoj razini, kada svi njegovi „gazde“ mrze i Thompsona i hrvatske branitelje i Hrvatsku uopće. Kada to vide Nijemci, naravno da im ništa nije jasno, pa poput Poncija Pilata peru ruke i kažu: „Es tut mir Leid, es geht nicht“ (žao mi je, ali ne može“).


PANIKA ZBOG HRVATSKIH PRAVOSLAVACA

Gdje god nastane neka gužva na nacionalnoj razini, vrlo je vjerojatno u nju upetljana Srpska pravoslavna Crkva. Ovaj put patrijarh nije nešto osobno „bubnuo“, ali kad „dogori“ sigurno će se i on uključiti.

„Problem“ se sastoji u tome što u Hrvatskoj od davnine, a naravno i danas postoje ljudi koji su pravoslavne vjere, ali Hrvati po nacionalnosti. Nekada su to bili Petar Preradović, Josip Runjanin i još mnogi. Zbog toga je ban Josip Šokčević, inače briljantni vojni časnik i izravni nasljednik Josipa Jelačića, na prijedlog Eugena Kvaternika želio formirati Hrvatsku pravoslavnu crkvu. To mu nije uspjelo jer je ubrzo podnio ostavku, pa je ideja ostala neostvarena.

Taj pokušaj, iako neuspio, posijao je paniku među velikosrpskim stratezima, pa su urnebesno žestoko kroz sve tada dostupne medije, nastojali dokazati da su svi pravoslavci Srbi. U Srbina su tako uspješno „pretvorili“ biologa Josipa Pančića iz Novog Vinodolskog, jako su se trudili oko Nikole Tesle, ali s nepotpunim uspjehom, kasnije su „preobratili“ hrvatskog pisca iz Bosne Ivu Andrića, ali što je najgore u tu bolesnu ideju uspjeli su uvjeriti mnoge male ljude, posebno slabo obrazovane, osobito po selima gdje Crkva ima gotovo apsolutnu moć nad narodom.

Hrvatska pravoslavna crkva ipak je osnovana za vrijeme Drugog svjetskog rata, u sklopu Nezavisne Države Hrvatske, što je dovoljan razlog velikosrbima da na nju svale sva zla svijeta, naravno, kao i uvijek, baratajući lažima. Ante Pavelić je smatrao da Srpska pravoslavna crkva ne može postojati u Hrvatskoj, jer je u pravoslavlju Crkva vezana uz državu, a strana država, osobito u ratu, ne smije imati u Hrvatskoj svoje eksponente. Dakle hrvatski pravoslavci moraju imati svoju Crkvu.

Da bi to učinio, Pavelić je angažirao beogradskog pravnika, ranije pravnog savjetnika Srpske pravoslavne crkve, Miloša Obrkneževića, koji je napisao Ustav Crkve i njezino teritorijalno ustrojstvo. Crkva čak nije proglašena autokefalnom (potpuno samostalnom), pa nije izabran patrijarh (vrhovni poglavar) nego mitropolit (nadbiskup). Bio je to bivši novomoskovski mitropolit Grigorij Ivanovič Maksimov, crkveno ime Germogen, koji je izbjegao pred revolucijom. Bilo je to kobno za njega osobno, jer su ga partizani ubili kao bijesno pseto čim su ga se domogli. Imao je 84 godine i jedina „krivnja“ bila mu je ta što je bio poglavar Hrvatske pravoslavne crkve.

Suvremeni hrvatski pravoslavci sve se više zanimaju za svoje podrijetlo i polako ali sigurno mnogi od njih shvaćaju da su dugo bili u zabludi pod urnebesnom crkvenom propagandom, jer da zapravo uopće nisu Srbi, nego potomci Hrvata koji su pod raznim okolnostima prešli na pravoslavlje, pa su dakle i oni pravoslavni Hrvati. Posljednja dva popisa pučanstva, iako su za široki puk ostala u tajnosti (nisu objavljeni u cjelini), jasno pokazuju taj trend. Na popisu 2001. Oko 11.000 ljudi izjasnili su se kao Hrvati pravoslavci. Deset godina kasnije takvih ljudi ima već 30.000. Za to vrijeme Srba pravoslavne vjere ima oko 40.000 i njihov je broj stabilan. Najzanimljivije je da ima još preko 100.000 ljudi čija je vjera pravoslavna, ali se ne izjašnjavaju o svojoj naciji.

Takav trend izazvao je paniku u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je pokušala spriječiti registraciju Hrvatske pravoslavne zajednice. Episkop dalmatinski Fotije (Sladojević, rodom od Banja Luke) pokušao je to učiniti u pismu predsjedniku Josipoviću, koji ni sam ne krije svoju sklonost ka Srbiji: „...Ako takva udruga može biti registrirana i time dobiti legitimitet, onda smo u opasnosti da se vratimo u razdoblje Drugog svjetskog rata kada je vladala ideologija krvi i tla, koja je iza sebe ostavila bezbrojne leševe nevinih i apokaliptičnu pustoš“. Bilo je to gotovo jednako blesavo kao i patrijarhova tirada o „Hrvatima gorim od vraga“.

Danas Hrvatska pravoslavna zajednica postoji već četiri godine i uskoro se može očekivati osnivanje Crkve. Panika među srpskim klerom, ali i političarima, je vrlo razumljiva, jer ako se osvješćivanje hrvatskih pravoslavaca nastavi, Hrvatska pravoslavna crkva bi mogla po broju vjernika nadmašiti srpsku. U tom slučaju pada u vodu mit o posebnom mjestu srpske nacionalne manjine kao najbrojnije. Već sada onih 40.000 Srba pravoslavaca čine oko 0,9% pučanstva, a upitno je i koliko od tih ljudi doista živi u Hrvatskoj (sjetimo se Vukovara). Tako puca mjehur od sapunice na temelju kojega su Srbi dobili čak tri poklonjena saborska zastupnika. Dakle, voda je u ušima.

Ne treba zaboraviti da se cijela priča događa neposredno uoči izbora za Europarlament. Tamo bi trebao dospjeti i jedan Srbin i to profesionalni. Znamo da je to Milorad Pupovac. Šuška se o tome da bi se Neven Mimica, SDP-ov br. 1 koji sigurno prolazi a ne želi biti zastupnik, mogao odreći svog mandata upravo u korist tog lika koji onda može u Bruxellesu donijeti svađu i pomutnju među hrvatskim zastupnicima. Možda je Irinejeva žestina usmjerena i prema mobilizaciji srpskih birača da jače podupru Pupovca.
Ipak, neka čudna „sinkronizacija“ čak tri događaja povezana sa Srbima izaziva zebnju da je riječ o nekom smišljenom planu. Među Srbima se opet pokušava jačati mržnja prema Hrvatima izmišljenim zločinima.

Zašto baš sada? Ima li to neke veze s Ukrajinom i mogućim izbijanjem velikog rata? Možda se veliki meštri velike Srbije nadaju nekom drugom ratnom poluvremenu u kojemu bi željeli „preokrenuti rezultat“.

Uzrok panike među velikosrpskim „igračima“ možda je i u tome što osjećaju da im izmiče tlo pd nogama. Naime, dok su u Srbiji na vlasti i to vrlo čvrsto i stabilno otvoreni četnici agresivci, u Hrvatskoj se vladajućim klimavim srboljupcima ljuljaju fotelje zbog katastrofalne situacije države. Ovo je situacija koju oni možda tumače kao „sad ili nikad“, budući da je hrvatska vojska oslabljena, a politika „zalutala“. No zbog iskustva iz 90-ih, srbijanski stratezi dobro znaju da u konačnici vojni napad na Hrvatsku završava loše po njih. Za kakvu-takvu mogućnost uspjeha treba im „veliki brat“. Je li on na pomolu nije sigurno. Za to vrijeme za svaki slučaj proizvodi se mržnja. S kakvim rezultatom? Možda uskoro saznamo.

Mario Filipi
» >


http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=66

Povijest se uvijek ponavlja pa mi je drago čuti da pamte kako se završila njihova vangranična pizdarija po hrvatskom tlu.

Putin je kotač povijesti okrenuo unatrag, a jugonostalgičari odmah živnuli!

Nenad Piskač

Proljeće naše pogubne jugonostalgije pothranio je Putinov povratak u bolju prošlost SSSR-a. Njegovo komadanje Ukrajine nevjerojatno je nalik Miloševićevu komadanju Hrvatske. Čak se koriste i iste parole o ugrozi i potrebi svih Srba (Rusa) da žive u jednoj državi. Razlika je u tome što je Milošević bio obična balkanska žaba krastača koja se napuhavala želeći biti velika kao krava. Rusija je, međutim, nuklearna sila energetski i gospodarski neovisna.

Razlika je i u tome što su razoružani Hrvati mogli sami riješiti srpsku agresiju, što su i učinili, dok se Ukrajinci ne će moći othrvati željeznom zagrljaju Putinove enormne sile bez solidarnosti tzv. međunarodne zajednice.

Putinova doktrina, osim u velikoj vojnoj sili, počiva i na njegovoj apsolutnoj vlasti. Njemu je Duma unaprijed dala zeleno svjetlo za svaki budući potez i ekspresno priznala aneksiju Krima. I Milošević je imao bezrezervnu potporu „vaskolike“ Srbije za komadanje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Prema ruskome posezanju za ukrajinskim međunarodno priznatim teritorijem Europska unija ponaša se slično kao i svojedobno prema Miloševićevom posezanju za hrvatskim. Neučinkovito. Ruski diplomatski doajen Lavrov neprestano je korak ispred bruxelleske vanjske politike.

Milošević i Putin ne priznaju međunarodno pravo. Obje doktrine, velikosrpska i velikoruska, povijesni su relikt, a njihova praktična izvedenica – prijetnja svjetskome miru. Miloševiću su smetali nepostojeći ustaše, Putinu pak nepostojeći fašisti i nacisti. Svaki izgovor je dobar za zadovoljenje teritorijalnih apetita. Sve što u ovome trenutku prolaze Ukrajinci prije dvadeset i četiri godine doživjeli su Hrvati. I pobijedili, vojno i diplomatski, u osmogodišnjem nametnutom im ratu.

Danas hrvatska vanjska politika Milanovićeve i Pusićkine najbolje vlade od kad je svijeta i vijeka, gromoglasno šuti o ukrajinskoj krizi jer je „zaboravila prošlost i okrenula se budućnosti“. Kad bi nešto i rekla morala bi uvažiti hrvatska iskustva, međunarodno pravo i nacionalni interes, a to znači morala bi po sva tri kriterija osuditi komadanje Ukrajine. Kad je riječ o hrvatskoj državnoj samostalnosti partijsko jugobolje, međutim, ne priznaje povijesnu istinu, velikosrpsku agresiju i međunarodno pravo. Za nju je hrvatska samostalnost „slučajna država“ izrasla na „konglomeratu loših politika“, iz čega proizlazi da ne postoji ni hrvatski nacionalni interesi. Predstavlja li Partiji i Ukrajina „slučajnu državu“ i plod „konglomerata loših politika“?

Istodobno posljednjih godinu dana bombardirani smo kroz partijske medije temama o tome kako u Hrvatsku na velika vrata od Kupara do INE ulazi „ruski kapital“. S početkom praktične izvedenice Putinove doktrine na Krimu, ministrica vanjskih poslova odlazi u Beograd u kojemu je predsjednik države četnik kao i najnoviji im premijer. Oba su sudjelovala u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. „Ugroženi“ ruski narod na Krimu, ne čudi stoga, odmah je otišao „braniti“ četnički dobrovoljački odred. I tu vrstu „obrane“ ovdje smo doživjeli, ali se toga ministrica Pusić, premijer Milanović i predsjednik Josipović ne sjećaju, kao ni Milorad Pupovac, šef vanjskopolitičkog odbora Hrvatskoga sabora.


Umjesto zauzimanja jasnoga vlastitoga stajališta, ili barem onoga blago osuđujućega koji dolazi iz Bruxellesa, aktualna hrvatska ministrica vanjskih poslova države članice NATO-a i EU bavi se sazivanjem užeg kabineta vlade bez znanja premijera. O zaključcima ga izvještava putem dnevnoga tiska. U tako nefunkcionalno funkcionirajućoj vladi ne čudi izostanak analize najnovijih događaja u Ukrajini i posljedicama koje bi oni mogli imati za Hrvatsku. Kad nema analize, nema ni stajališta, a kad nemate stajalište očekujete ili već provodite tuđe.

Ponašanje hrvatske vanjske politike više nalikuje prešutnoj, a djelatnoj, potpori Putinovoj doktrini negoli osudi aneksije Krima i destabilizacije Ukrajine. Kako je u nas za vanjsku politiku uz vladu Ustavom zadužen i predsjednik Josipović morali bismo se zapitati zašto i on šuti o ukrajinskoj krizi. Koji je zapravo službeni stav hrvatske države? Naoko izgleda da ga nema. No, šutnja je zapravo odobravanje. Partija, naime, i danas misli da je velika i snažna Rusija zalog za neku buduću jaku Jugoslaviju u bilo kom obliku. U tom pogledu zanimljivo je da ni London ne pruža diplomatski otpor Putinovu agresorskom kršenju međunarodnoga prava u Ukrajini. Može li se onda govoriti o prešutnom dogovoru na relaciji London – Zagreb – Beograd – Moskva?

Sad se vidi da je Partija participirajući u Savezu za Europu zapravo samo glumila proeuropsku iskrenost. Njezina se proeuropska orijentacija svodi na provođenje londonske vanjske politike „in this area“. Na to da olakša pristup Srbiji u članstvo u EU. Ne samo Srbiji, već i ovakvoj degenerativno ustrojenoj Bosni i Hercegovini u kojoj su Hrvati svedeni na slučajnu manjinu u konglomeratu daytonskih stranputica. Josipovićeva politika jačanja Republike srpske i Pusićkino požurivanje bez potrebnih reformi BiH prema Bruxellesu, idu na ruku politici destabilizacije EU i protezanja utjecaja Putinove doktrine preko Ukrajine i Beograda do Banja Luke.

To je, dakle, sasvim suprotna politika od Tuđmanove vanjske politike čiji je temelj nebrojeno puta ponovio govoreći o okomici „od Baltika do Jadrana“.

U međuvremenu od Hrvatske vojske koja je jamčila državi poziciju „regionalne sile“, sustavnim „reformama“ ostali su samo ostatci ostataka, afere i nekoliko „misija u svijetu“. O geostrateškim aspektima ukrajinske krize morao bi, dakle, ponešto reći i ministar obrane Kotromanović. No, on je s početkom krize otišao s premijerom na dvotjedni piknik u Australiju i Novi Zeland, što će reći da se uklopio u nefunkcionalno funkcioniranje vlade i Pantovčaka. Sabor je već ranije stavljen u registraturu s oznakom ad acta.

Brzoga rješenja za ukrajinsku krizu nema. Ukrajina je postala planetarni problem neučinkovite OUN i EU, te neodlučne SAD. Hrvati to jako dobro prepoznaju za razliku od odnarođene aktualne i službene im vanjske politike. Ukrajinu je smijenjeni predsjednik proruski orijentirani Janukovič ostavio u istom beznadnom stanju (gospodarskom, energetskom, vojnom i sigurnosnom) kao što je prosrpski Savez komunista Hrvatske ostavio Hrvatsku uoči velikosrpske agresije.

Pravni i ideološki slijednici SKH na prvim sljedećim izborima ponovo će iza sebe ostaviti spaljenu Hrvatsku. S obzirom na to da su sve opcije otvorene, nastavi li Putin provoditi svoju doktrinu prema Europi, mogli bismo se opet pronaći na obali Kupe s praćkama i krunicama u ruci uz pobjednički „za dom spremni“. Pretpostavke za taj scenarij upravo su na djelu, kako na globalnom tako i na našem unutarnjem planu.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/kolumna/putin-je-kotac- ... h-zivnuli/

OBLJETNICA BLJESKA: Trebaju li hrvatskim braniteljima proslave u državi u kojoj su građani drugog reda?

Autor Ivana
Četvrtak, 01 Svibanj 2014 13:57


Bljesak bismo, kada već govorimo o obljetnicama, trebali slaviti i obilježavati na isti način na koji Amerikanci slave pobjede, uz nazočnost državnog vrha, veleposlanika svih zemalja koje svoje veleposlanstvo imaju u Hrvatskoj, prije svega uz preživjele hrvatske branitelje. Što će hrvatskim braniteljima obljetnice i proslave u državi u kojoj su oni građani drugog reda iako su tu državu stvarali?


General Petar Stipetić svakako ima pravo kada tvrdi da od pobjeda i obljetnica velikih vojnih uspjeha hrvatske vojske ne treba raditi seoske priredbe svakih nekoliko tjedana, naime, doista, derneci takve vrste, kakvih je u komunističkom režimu bilo svakih nekoliko dana, umanjuju značaj samih vojnih i oslobodilačkih operacija koliko god one bile velike, slavlja ako su pretjerana ljudima dosade, dobrim dijelom kod građana se razvija antagonizam.

Stipetić također ima pravo kada tvrdi da je operacija Bljesak, kojom je počekom svibnja 1995. slomljena kičma velikosrpskim fašistima u Zapadnoj Slavoniji, kojom su oslobođeni Okućani i deblokirana autocesta Zagreb – Lipovac, jedna od najvećih i najblistavijih pobjeda u pobjedničkom Domovinskom ratu, naime, bez Bljeska ni Oluje ne bi bilo. Bljesak je nagovijestio ogromne mogućnosti i visoki moral hrvatske vojske uoči presudne borbe sa samim srcem fašističke pobune u takozvanoj Krajini, Bljesak je bio je trenutak u hrvatskoj povijesti kojim je zapaljena iskra slobode.

Dakle, general Stipetić, kojeg neki smatraju generalom koji je bio puno bliži Mesiću nego Tuđmanu, iako je Franjo Tuđman bio njegov ratni zapovjednik u vremenima kada je vojska bila najvažnija institucija u državi s obzirom na zadaće koje je morala obaviti kako bi ta država konačno i funkcionirala kao država bez terorističke prijetnje koja joj je visjela nad glavom, ima pravo, no, ima i krivo.

Stipetić je inače poznat kao časnik koji je s neprimjernom dozom podcjenjivanja govorio o hrvatskim časnicima i vojnicima koji su u hrvatsku vojsku došli iz Legije stranaca, što je, naravno, pogrešno ako znamo da su borci iz Legije stranaca, poput generala Gotovine, uglavnom čitav Domovinski rat proveli na bojištu, na prvoj liniji bojišnice, za razliku od časnika pristiglih iz JNA, dakle, Stipetić nije sklon 'paradama' iako mu one u komunizmu nisu smetale.

No, nema general pravo s obzirom na ono što se događa danas u Hrvatskoj.


U Hrvatskoj, hrvatskim medijima, u tijeku je trend nacističke sotonizacije hrvatskih branitelja, hrvatskih antifašista Domovinskog rata, što se moglo vidjeti i na primjeru Bljeska, naime, iako se radilo o vojnoj operaciji koja iza sebe nije ostavila niti jednu mrlju, pojedini mediji poklonili su previše pozornosti bivšem fašističkom glavešini, Veljku Džakuli, koji je pokušao čitavim nizom lažnih konstrukcija baciti sjenu na Bljesak, naravno, to mu nije uspjelo, kao što nije uspjelo ekstremističkim bleferima iz takozvane Inicijative mladih kvazi boraca za ljudska prava, kojima je do ljudskih prava stalo koliko i Jutarnjem listu do istine. Pred Međunarodnim sudom za ljudska prava niti jedna optužnica nije podignuta protiv časnika HV-a ili policije zbog eventualnih zločina u Bljesku. Laži pojedinih fašističkih vampira u Hrvatskoj su raskrinkane, međutim, hrvatskim medijima to nije dovoljno, i dalje se potenciraju fantomski zločini u Bljesku, što dovoljno govori o hrvatskim medijima danas.

Bljesak bismo, kada već govorimo o obljetnicama, trebali slaviti i obilježavati na isti način na koji Amerikanci slave pobjede, uz nazočnost državnog vrha, veleposlanika svih zemalja koje svoje veleposlanstvo imaju u Hrvatskoj, prije svega uz preživjele hrvatske branitelje. Što će hrvatskim braniteljima obljetnice i proslave u državi u kojoj su oni građani drugog reda iako su tu državu stvarali?

Najbolji primjer tome je način na koji se hrvatski paraziti danas odnose prema vukovarskim braniteljima okupljenim u Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara. Jeste li nekoć mogli misliti da će vukovarske branitelje netko dvadesetak godina nakon pada herojskog grada nazivati nacistima, kao što to danas u Hrvatskoj rade novokomponirani fašisti, iz medija, ali i iz politike te takozvanih udruga koje se pod navodnicima bore za ljudska prava? Ne sjećamo se da je neki ozbiljniji medij u Hrvatskoj podsjetio na obljetnicu smrti generala Bobetka, no, zato su svi mediji pisali o obljetnici smrti Ivice Račana koji je bio na čelu partije koja je na dan proglašenja hrvatske nezavisnosti dezertirala iz Sabora? Trebaju li hrvatskim braniteljima proslave u ovakvoj Hrvatskoj, imaju li što slaviti?

Ivana/Tinolovka-news

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=11

Pupovac će zauzeti hrvatsko mjesto u EU parlamentu i zastupati Srbiju i Republiku Srpsku?!

Autor: S.Vučković
Datum: petak, 02. svibnja 2014. u 12:05


"Korist od ulaska dr. Milorada Pupovca u EU parlemant ne bi imali samo Srbi iz Hrvatske, već i naša matična zemlja Republika Srbija kojoj bi bio od pomoći u predstojećem procesu pristupanja europskoj obitelji, te sunarodnjaci iz Republike Srpske", kazao je Stanimirović. Milorad Pupovac, najavljeno je, ako osvoji mandat na izborima za Europski parlament u Hrvatskoj, koristit će ga da bi zastupao, osim hrvatskih građana, i Srbiju te Republiku Srpsku.

Predsjednik SDSS-a dr. Vojislav Stanimirović tijekom predsjedavanja sjednicom centralnog Izbornog stožera te stranke u kampanji za izbore za parlament Europske Unije, izjavio je:

"Ne bismo smjeli prokockati povijesnu priliku da prvi put u Europskom parlamentu Srbi imaju svojeg autentičnog predstavnika. Ne smijemo propustiti priliku da se naš glas čuje na najvišem europskom nivou, da naš predstavnik utječe na prijedloge dokumenata, deklaracija i drugih sadržaja kroz koje bismo progovorili o našem položaju i taj isti položaj poboljšali. Korist od ulaska dr. Milorada Pupovca u EU parlemant ne bi imali samo Srbi iz Hrvatske, već i naša matična zemlja Republika Srbija kojoj bi bio od pomoći u predstojećem procesu pristupanja europskoj obitelji, te sunarodnjaci iz Republike Srpske".

Milorad Pupovac, dakle, svojom kandidaturom za EU parlament izvršava nekoliko misija. Borba za prava Srba u Hrvatskoj samo je jedna od njih. Iako je općepoznat stav Srbije prema izbjeglicama koje su se tjekom rata slile u njihovu zemlju i koje baš nisu dočekane s oduševljenjem, politički predstavnici Srba iz Hrvatske će, ipak, učiniti sve kako bi "pogurali matičnu zemlju". Pupovac, kojem Hrvatska daje priliku da zastupa srpsku nacionalnu manjinu u Europi, na ovaj će način zastupati i Srbiju čak i prije njenog ulaska.

Iako je to bilo za očekivati, Vojislav Stanimirović to je u Zagrebu i potvrdio. Mada se iz redova SDSS-a naglašava kako je riječ o "povijesnoj prilici" u kojoj će srpska nacionalna manjina utjecati na sve odluke te kako će od toga imati koristi i Srbija, nitko nije smatrao za shodno reagirati na Stanimirovićeve riječi.

Vojislav Stanimirović, predsjednik SDSS-a i osoba koja je usred Zagreba na sjednici Izbornog stožera izrazila oduševljenje novim prilikama koje donosi kandidatura Milorada Pupovca, ujedno je i osoba koja je najprozivanija zbog sumnje u sudjelovanju u ratnim zločinima. Osim niza svjedoka i Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika koji godinama ustrajno ukazuju na "ratni put" Vojislava Stanimirovića, protiv njega je podnesena i kaznena prijava za ratni zločin od strane Josipa Jurčevića i Karoline Vidović Krišto. Izuzev toga, svojedobno je medijima iz Udruge Sunčica odaslano pismo silovane Ružice Erdelji koja Stanimirovića izravno tereti za mučenje i ponižavanje. Stanimirović je, pak, uspješno preskočio sve barijere, politički napredovao i sada s veseljem priželjkuje prolazak Milorada Pupovca u EU parlament da bi, kako je kazao, "iskoristio povijesnu priliku".


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... rpsku.html