Malo povijesti...

[EdgarFranjul]

M. Lojkić: Zašto je ubijen nadvojvoda Franjo Ferdinand?

Objavljeno Četvrtak, 05 lipnja 2014 18:00



Ubojstvo prijestolonasljednika Ferdinanda

Gotovo da ne postoji grad u zapadnom svijetu koji neće obilježiti stotu obljetnicu Prvog svjetskog rata. Mjesecima se već održavaju raznorazne izložbe, simpoziji, rasprave i sl. u kojima mnogi povjesničari i analitičari, zavisno iz koje su zemlje, iz svog kuta gledišta donose kontradiktorne zaključke kome treba pripisati povijesnu odgovornost za strašnu civilizacijsku golgotu u kojoj je pobijeno oko 20 milijuna ljudi.

Što je povod, a što uzrok Prvom svjetskom ratu te u čemu je bila misija Gavrila Principa i Mlade Bosne? Za jedne je povijesna odgovornost za rat na Srbiji i Rusiji, a za druge na Austro-Ugarskoj i Njemačkoj. Za prve je Gavrilo Princip eksponent velikosrpskog projekta, terorist i genocidni ubojica dok je za druge revolucionar, idealist, nacionalni romantičar i sinonim borca za slobodu svoga naroda.

U Sarajevu će se 28. lipnja na stoti „rođendan" ubojstva nadvojvode i prestolonasljednika Franje Ferdinanda održati međunarodna znanstvena konferencija na kojoj će 150 uglednih povjesničara pokušati podastrijeti „objektivnu istinu" o uzrocima i posljedicama Prvog svjetskog rata. Zasigurno da će se na tom skupu donijeti nekakva umivena „općeprihvatljiva interpretacija" o uzrocima rata, no i poslije tog skupa će jedni htjeti podići spomenik Franji Ferdinandu na mjestu atentata dok će drugi na beogradskom Kalemegdanu izgraditi velebni spomenik Gavrilu Principu.

Pravu bit i narav Prvog svjetskog rata teško da će itko na toj konferenciji dotaknuti, a kamoli zastupati tezu kako je Prvi svjetski rat osmišljen i isplaniran mnogo godina ranija u kuhinji „Velikog oka" kao jedan kamenčić u mozaiku potpunog rastakanja kršćanskih dinastija u Europi.

Nije Prvi svjetski rat počeo slučajno. Još su se u 18. stoljeću u citadeli židovskih financijskih moćnika i iluminatne okultističke masonerije u Frankfurtu, kojom je suvereno vladao Mayer Amschel Rothschild, donosili pakleni planovi rušenja pojedinih kršćanskih dinastija, kao što je bilo i isplanirano ubojstvo francuskog kralja Luja XVI., švedskog kralja Gustava III. itd. Srušiti kršćanski monarhistički sustav u svijetu i na njegovo mjesto postaviti podaničku liberalnu buržoaziju postao je imperativ „Velikog oka".

Rušenjem monarhizma nestaje najvećeg branika za nezavisnost, opstojnosti i dugovječnost svake države. Poznato je da je liberalizam omiljeno čedo masonerije, a time je liberalna demokracija jamstvo „građanskog demokratskog društva", odnosno društva pod njenom apsolutnom političkom i ekonomskom kontrolom.


Rušenje kršćanskih dinastija i stvaranje suparničkih tabora

Pored rušenja kršćanskih dinastija plan je predviđao da se narodi i države pretvore u suparničke tabore koji će se razlikovati politički, vjerski i ekonomski kako bi se lakše isprovocirali sukobi i ratovi među njima. Ratovi iscrpljuju svaku državu, pobjednike i pobijeđene, tako da osiromašene države nakon ratnih strahota vape za financijskom pomoći. Tada tu uskaču bankari „Velikog oka". Da su ratovi najprofitabilnije poduzeće zorno nam je pokazala dinastija Rothschild još u vrijeme Napoleonovih ratova. Jedan brat je financirao Napoleona, drugi Veliku Britaniju, treći Habsburšku Monarhiju, a četvrti Rusiju.


Završna demontaža monarhizma, katoličkih dinastija u Njemačkom Carstvu i Austrougarskoj Monarhiji, pravoslavne dinastije Romanovih u Rusiji te Turskog Carstva dogovorena je početkom 20. stoljeća u Londonu - matici svjetskog masonstva u Milnerovoj grupi (Milner Group). Trebalo je samo zapaliti iskru na način da „osuđene dinastije" budu uvučene u veliki rat kao agresori i inicijatori rata, dok bi na strani „pravednika" bile zemlje u kojima je masonstvo već tada bilo velevlast.Na razvalinama tih carstava stvorilo bi se niz masonskih vazalnih država, kako u Europi, tako i na Bliskom istoku. Posebice je bilo važno židovskim cionistima pod pokroviteljstvom masonske lože B'nai B'ritha demontirati Tursko Carstvo te na prostoru Palestine uspostaviti mandatnu vlast Velike Britanije. Britanija bi na okupiranom području omogućila naseljavanje Židova (do Prvog svjetskog rata bilo je svega 9% Židova u Palestini) koji bi postupno raznim metodama (otkupom zemljišta, pritiscima i sl.) protjerivali starosjedilačke Palestince. Kada brojčano stanje židovskih useljenika prijeđe kritičnu masu, Britanija će se povući s okupiranih područja i ostaviti državu cionistima.

Međutim, najviše je dvojbi imalo „Veliko oko" kako rasklopiti Austro-Ugarsku Monarhiju. Trust mozgova Milnerove grupe (od 1909. Okrugli stol) imali su dva scenarija. Prvi je bio da poslije insceniranog međudržavnog sukoba Austro-Ugarska ostane krnja država koja bi bila u neku ruku protuteža njemačkom pangermanizmu u srednjoj Europi. Od dijela Austro-Ugarske (Bosne i Hercegovine i većeg dijela Hrvatske istočno od crte Virovitica – Karlovac - Karlobag, što je kasnije samo potvrdio srpski zločinac Šešelj), zajedno s Kraljevinom Srbijom stvorila bi se jaka srpska država koja bi imala oko 12 milijuna stanovnika i zauzimala gotovo cijeli hrvatski Jadran.

Druga opcija je bila potpuno raskomadanje Austro-Ugarske, što su zastupali i istaknuti čehoslovački masonski političari Tomaš Garrigue Masaryk i Edvard Beneš, te stvaranje južnoslavenske države pod potpunom dominacijom Srba. Obje su opcije odgovarale Okruglom stolu, odnosno britanskom masonstvu jer je to značilo silazak Engleza posredstvom svoje ekspoziture Srbije na Mediteran, i oduzimanje od Germana strateški važno geopolitičko i prometno čvorište. Na taj način Britanci bi sa saveznicima Talijanima držali arteriju svoga Carstva, kontrolu žile kucavice koja preko hrvatskog Jadrana vodi k Bliskom i Dalekom istoku.


Ubojstvo Obrenovića i dolazak Karađorđevića

Plan se počeo ostvarivati poslije svibanjskog prevrata 1903. godine u Srbiji kada je četnička organizacija Ujedinjenje ili smrt (Crna ruka) pod zapovjedništvom pukovnika Generalštaba Vojske Srbije i Aleksandar Obrenovicšefa obavještajne službe srpske vojske, masona Dragutina Dimitrijevića Apisa, ubila srpskog kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu ženu Dragu Mašin. Urotnici su provalili u spavaću sobu kraljevske palače, izboli noževima kralja i kraljicu, odrezali im prste s nakitom i izbacili njihova izmasakrirana tijela kroz prozor palače.

Poznato je da je kralj Aleksandar Obrenović bio naklonjen Austro-Ugarskoj što nikako nije odgovaralo četničkoj organizaciji Crna ruka i njenom ekspanzionističkom planu stvaranja Velike Srbije. Na vlast su urotnici doveli slobodnog zidara, kralja Petara I. Karađorđevića, koji je niz godina živio u progonstvu gdje je stekao „britansku naobrazbu" i koji je Srbiju nepovratno stavio u službu engleskog masonstva. Organizaciju Ujedinjenje ili smrt, koja je imala za cilj ujediniti sve „srpske zemlje", osnovali su osim pukovnika Apisa još: Čedomir A. Popović, Velimir S. Vemić, Bogdan Rađenković, Ilija Radivojević, Ljubomir Jovanović-Čupa i Vojislav A. Tankosić. Zaštitni znak organizacije bila je bomba, nož, otrov i mrtvačka glava nad prekriženim kostima. Toj tajnoj organizaciji koja je radila po inicijacijama masonskih loža postupno su se pridruživali i drugi urotnici, od kojih mnogi nisu bili masoni, ali ih je većina s vremenom postala.

Još je nešto išlo u prilog stvaranja zajedničke južnoslavenske države pod dominacijom Srba, odnosno Velike Srbije. Poznato je bilo „Velikom oku" da je srpsko svetosavlje opći remetilački faktor u širem okruženju pa je i s te strane masonstvu odgovaralo da se to hegemonističko srpstvo očituje u granicama stvorene neprirodne države, poglavito nad Hrvatima, nego da u slučaju samostalne srpske države remeti mir ostalih država u „regionu" (omiljeni naziv bivšeg predsjednika Mesića).

Provođenje tog plana Okrugli stol (The Round Table) je povjerio istaknutim masonskim srbofilima, škotskom povjesniku Robertu Wililiamu Seaton-Watsonu i uredniku londonskog lista The Times, HenryjuWickhamu Steedu, koji su kao advocati diaboli skrojili gorku sudbinu Hrvatske. Ta čuvena dvojka koja će imati veliku ulogu u prekrajanju granica poslije Prvog i Drugog svjetskog rata, organizirala je u Srbiji masonsku ložu znakovitog naziva Ujedinjenje koja je radila pod pokroviteljstvom francuskog Velikog Orijenta, a čiji je starješina bio industrijalac Vaso Jovanović. Masonska loža Ujedinjenje uskoro je preuzela patronat nad četničkom organizacijom Ujedinjenje ili smrt. Masonski koncept stvaranja države Jugoslavije bio je sve bliži, trebalo je još samo ubiti austrijskog katoličkog prestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferninanda i inscenirati svjetski rat.

Kako ga se s tom zadaćom ne bi moglo povezati, četnička organizacija Ujedinjenje ili smrt poznatija kao Crna ruka osnovala je svoju ispostavu, revolucionarnu organizaciju u Bosni i Hercegovini pod imenom Mlada Bosna (naziv je prvi upotrijebio njezin član, srpski književnik Petar Kočić). Organizaciji su većinom pripadali mladi Srbi, masonski podanici i masonski kandidati, koji u javnosti nisu bili izravno povezani sa slobodnim zidarima. Posebice su se po svom radikalizmu isticali Vladimir Gačinović, Gavrilo Princip, Voja Tankosić, Nedeljko Čabrinović i dr. Zanimljivo je da je toj terorističkoj organizaciji pripadao i jedan hrvatski herostrat, kasnije proslavljeni mason i nobelovac Ivo Andrić.

Mlada Bosna

Logično je da je revolucionarnu organizaciju Mlada Bosna oružjem i drugim terorističkim potrepštinama opskrbljivala četnička organizacija Ujedinjenje ili smrt. Stanoviti Spasoje Tadić, djed bivšegippredsjednika Srbije Borisa Tadića i velikog prijatelja predsjednika Hrvatske Ive Josipovića, koji je kasnije postao četnički zapovjednik, bio je glavni organizator organizacije Ujedinjenje ili smrt u Crnoj Gori, a zadužen je i bio za nabavku oružja Mladoj Bosni.

Jedini je programski cilj Mlade Bosne bio ubojstvo katoličkog prestolonasljednika Franje Ferdinanda. Nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine, austrijski car Franjo Josip nije bio spreman na temeljite reforme u onemoćaloj Monarhiji, za razliku od njegovog nećaka, nadvojvode Franje Ferdinanda koji je Monarhiju htio urediti na bazi federativnog uređenja u kojoj bi hrvatska federalna jedinica obuhvaćala hrvatski povijesni prostor sa cijelom Bosnom i Hercegovinom.

Jasno da takav scenarij ujedinjenja hrvatske povijesne zemlje nikako nije odgovarao Okruglom stolu, kao ni njenom podaniku, imperijalističkoj Srbiji. Ubojstvom odanog katoličkog vjernika, prestolonasljednika Ferdinanda, koji nije bio nimalo sklon slobodnim zidarima, raznim liberalnim smušenjacima, marksistima i anarhistima, znalo se da će se pokrenuti veliki rat u kojemu će masonstvo domino efektom rasklopiti i ostale kršćanske dinastije, poglavito u Njemačkoj i Rusiji. Zanimljivo je da je nekoliko mjeseci prije atentata najavu skorog ubojstva Franje Ferninanda javno obznanilo masonsko-hegemonističko glasilo Pijemont, koje je izdavala četnička organizacija Crna ruka.

Pod pokroviteljstvom britanskog i francuskog masonstva, a u organizaciji četničke organizacije Crne ruke, nakon tri neuspješna pokušaja (1902., 1906. i 1910.), pomno je isplaniran atentat na austrijskog nadvojvodu i prestolonasljednika Franju Ferninanda. Prvaci Crne ruke, masoni Dragutin Dimitrijević Apis (Pčela) i Voja Tankosić poslali su u siječnju 1914. godine svoje ljude u Bosnu da organiziraju atentat na prestolonasljednika uz pomoć terorističke organizacije Mlada Bosna.

Bogobojaznog prestolonasljednika i odanog katolika pod svaku cijenu se moralo ukloniti. Njegovim ubojstvom dalo bi se povoda Austrougarskoj Monarhiji da bude pokretač i inicijator velikog rata. U tom ratu Francuska je priželjkivala znatan dio njemačkog zapadnog teritorija, a Mađarska i Češka svoje jake države proširene na račun Monarhije.

Prestolonasljednikovu smrt, a tako i veliki rat, priželjkivali su svi, sve države u okruženju gdje je masonstvo imalo izravnog utjecaja u sam vrh vlasti. Njegovu su smrt također željno iščekivali i u samoj Austriji, u prijestolnici Monarhije, Beču, koji je potpuno izgubio svoju bečku germansku samorodnost i postao multikulturalno masonsko središte s izrazitim judejskim štihom.

Izvršenje atentata

Izvršenje atentata povjereno je Nedeljku Čabrinoviću, Gavrilu Principu, Trifku Grabežu i dr., na pravoslavni blagdan Vidovdan, 28. lipnja 1914. godine, prigodom posjeta Franje Ferdinanda Sarajevu. Očito je bilo da cijeli masonski svijet priželjkuje smrt nećaka austrijskog monarha Franje Josipa. Naime, znakovita je bila razlika u mjerama sigurnosti 1909. godine prigodom posjeta Franje Josipa Sarajevu i onih za posjeta njegovog nećaka i prestolonasljednika Franje Ferdinanda 1914. godine. Prigodom posjeta Franje Josipa Sarajevu u osiguranju je bilo oko tisuću uniformiranih policajaca i oko dvije tisuće agenata u civilu.

Na Vidovdan 1914. svega je sto i dvadeset policajaca osiguravalo prestolonasljednikovu sigurnost, dok je sve druge mjere vojni zapovjednik odbio, kao primjerice kordon vojske duž ulice kojom se vozio Franjo Ferdinand. Ubojstvom Franje Ferdinanda, nesuđenog budućeg fanatičnog katoličkog cara, nastalo je inicirano masonskom elitom, neprikriveno oduševljenje u Monarhiji, od Beča, Praga, Pešte do Zagreba i Sarajeva. Preduvjeti su stvoreni za preslagivanje nove karte Europe.

Masonstvo je nakon ubojstva austrijskog prestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije negiralo bilo kakvu umiješanost u Sarajevski atentat. Pod pritiskom međunarodne javnosti održan je Veliki vojni sud u Solinu 1917. godine za osumnjičene u atentatu. Egzekutori samog atentata nisu priznali svoju povezanost s masonstvom, ali su za svoje nalogodavce potvrdili sumnju u njihovu pripadnost masonstvu.


Na sudu su osuđeni sudionici sarajevskog atentata na čelu s Dragutinom Dimitrijevićem Apisom, šefom obavještajne službe u srpskoj vojsci i glavnim ideologom Crne ruke, i Gavrilom Principom, glavnim egzekutorom atentata. Obojica su završili svoju zadaću. Više nisu bili potrebni masonstvu. Apis je osuđen na smrt, dok je Princip umro 1918. godine u zatvoru, navodno od tuberkuloze.

Na kraju još jedna zanimljivost! Potpuna rehabilitacija osuđenih u Solunskom procesu stigla je tek u jednoj novoj masonskoj tvorevini, Titovoj Jugoslaviji. U dnevnom tisku iz 1953. godine objavljena je pravomoćna presuda osuđenih u Solunskom procesu. „Znanstveno" je dokazana njihova pravna rehabilitacija, te je stavljena van snage presuda Velikog vojnog suda u Solinu od 5. lipnja 1917. godine. Sudionici procesa, Dragutin Dimitrijević Apis, Milan Milovanović, Čedomir Popović, Velimir Vemić, Bogdan Radenković, Ljubomir Vulović, Vladimir Tucović, Damjan Popović, Radoje Lazić, Rade Malobabić i Mehmed Mehmedbašić su oslobođeni krivnje.

Korišteni dijelovi iz knjige: Masoni protiv Hrvatske

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi ... inand.html

[EdgarFranjul]

Kako je 30 prestrašenih komunista u šumi postalo prvi partizanski odred

PDF
Nedjelja, 22 Lipanj 2014 12:10



Svake godine na dan 22. Lipnja, brojni „antifašisti“ se okupljaju u šumi Brezovica kod Siska i „evociraju uspomeme“ na događaje čiji svjedoci nisu bili. Oni o tim događajima slušaju „iz treće ruke“, a ta ruka nudi samo hrpu nesuvislih gluposti u kojima nema ni zrnce istine. Pa ipak, ta hrpa izmišljotina je temelj na kojemu „antifašisti“ temelje svoje slavlje i časte ljude koji nikad nisu učinili ono što se za njih priča u partizanskim legendama. Najkraće rečeno, „antifašisti“ misle da je tamo na taj dan formiran prvi partizanski odred i da je odmah započeo s akcijama.

Iako postoje vjerodostojna svjedočanstva ljudi o tim događajima, te se prava istina već dugo zna, za širu javnost „antifašisti“, uz gromoglasnu podršku „velikih“ medija, već godinama pričaju „Ivica i Marica“ pričicu koja nema nkakve veze sa stvarnošću. O tome kako je zaista bilo pričao je i sam Vlado Janić-Capo, navodni zapovjednik tog partizanskog odreda. Jedan od svjedoka koji su ga slušali i zapisali njegovo kazivanje svjedoče o njemu i danas. Ime mu je Lojzo Buturac iz Siska koji je Capu dobro poznavao. Pogledajte što je napisao Lojzo Buturac:

„Sisački novinari Miroslav Matovina, Dragan Božić i još neki napisali su knjige o tom navodnom odredu na temelju razgovora koje su vodili sa sisačkim komunistima, prvoborcima. Knjige se nalaze u sisačkoj Gradskoj knjižnici i u njima je napisana puna istina o ondašnjim zbivanjima, ali kao da istina nikoga ne zanima. I ja sam imao čast daleke 1955. godine razgovarati s Vladom Janićem u Sisku u kući njegove sestre, pa mi je i on govorio istinu, a ne laž o ondašnjim događanjima.

Drago Žuk, radnik u sisačkoj rafineriji,radio je u noćnoj smjeni pa je pred zoru 22. lipnja 1941. čuo na radiju vijest da je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Odmah je jurio u Sisak do Marijana Cvetkovića, tada člana Okružnog komiteta KPH za Sisak, da mu prenese tu važnu vijest. Marijan je odmah pošao do Vlade Janića, sekretara Mjesnog komiteta KPH da se dogovore o daljnjem djelovanju. Dogovoreno je da se svi viđeniji komunisti povuku u ilegalnost. Odmah su krenuli, Vlado biciklom u Petrinju, a Marijan vlakom u Sunju i Kostajnicu da tamo o tome obavijeste svoje partijske drugove. Isti dan navečer obojica su se, i Vlado i Marijan, našli u selu Žabno kod Siska kod partijskog druga Jose Tuškanca. Tu su i prenoćili. To je događaj od 22. lipnja. Nema nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

Sljedećih dana su si u Žabenskoj šumi tražili i našli skloništa ili baze kako se izražavao Janić. U sklonište "Šikara" smjestili su se Janić i Cvetković, a nakon nekoliko dana i Nada Dimić. U skloništu, 500 metara dalje, "Mali Količevac", smjestio se Mika Špiljak s nekoliko drugova. Dana 18. srpnja uspio je iz Zagreba doći "španski borac" Ivan Rukavina, pa se i on pridružio Janiću u skloništu "Šikara". Nakon mjesec dana boravka u Žabenskoj šumi, 22. srpnja, hrvatska je vojska iz Siska krenula u akciju na Žabensku šumu. Nije otkrila "Šikaru", ali je otkrila Špiljkovu skupinu od 8 ustanika, koja je prihvatila borbu u kojoj su dvojica ustanika poginuli: Ivan Lasić i Ivan Ogulinac. Ostali su se razbježali u Gornju Posavinu i nisu se više vraćali k Janiću. Sljedeći dan, 23. srpnja, razišla se i skupina iz skloništa "Šikara". Rukavina se vratio u Zagreb, Marijan je otišao na Banovinu istražiti mogućnost da se tamo presele, jer tu blizu grada nisu sigurni, a Nada Dimić otišla je provjeriti zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu i da vidi kakvo je stanje u gradu Sisku. Nada je u Sisku uhićena, te je, glumeći tešku bolesnicu, uspjela pobjeći na karlovačko područje i ni ona se nije više vraćala Janiću.Na kraju Janić je ostao sam u Žabenskoj šumi bez hrane i bilo kakve veze s mještanima iz sela Žabno. Nakon nekoliko dana napustio je i on šumu. Vratio se u Sisak i skrivao se u gradu i u savskim vrbacima. Sredinom kolovoza doznao je da se neki okupljaju u šumi Brezovica, da imaju i oružje. Uspio je i on doći do njih. Bilo ih je tada dvadesetak. Provodili su razne diverzije. U željezari i rafineriji oštetili su neke uređaje. Minirali su prugu 14. rujna kod Blinjskog Kuta. Išli su ubiti općinske stražare, obične pandure, ljude iz sela zaposlene u općini, u nebranjenim selima Topolovcu i Palanjku. U Palanjku su zapalili i školu. Dana 20. rujna poslana je hrvatska vojska iz Siska u akciju i na šumu Brezovica. Ustanici su saznali za tu akciju, pa su dan prije, 19. rujna, čamcima u Crncu prešli Savu i njih tada četrdesetak, prešli na područje Banovine. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša i jasno im rekao da u njih nema povjerenja jer su u većini Hrvati. Odmah je smijenio s te sisačke skupine Vladu Janića u kojega je imao najmanje povjerenja. Janić, teško razočaran, napušta Banovinu i svoje ustanike, vraća se natrag u Sisak i priključuje moslavačkim i žumberačkim ustanicima, odnosno partizanima.

Tu istinu mi je ispričao Vlado Janić, pa nema razloga da mu ne vjerujemo. Možda u pojedinom detalju ove priče nisam bio najprecizniji, ali u osnovi to je puna isti¬na o razvikanom prvom partizanskom odredu, o kojem su mnogi pisali, ali netočno i lažno. Već je vrijeme da ova istina prodre u javnost i da je naši priznati povjesničari objave u povijesnim knjigama. Da nam sljedeće naše generacije ne žive u laži, već u istini.

Ako dakle rezimiramo prisjećanja samog Janića, 22. lipnja su svi komunisti prešli u ilegalu zbog straha da bi mogli biti uhićeni jer je Hitler napao Rusiju. Zatim su otišli u Žabensku šumu (ne šumu Brezovica), gdje su drhtali od straha nekoliko tjedana, a onda pobjegli.

Ono što bi se moglo koliko-toliko nazvati partizanskim odredom od dvadesetak ljudi, formirano je doista u šumi Brezovici, ali sredinom kolovoza i Capo im nije bio zapovjednik. Mjesec dana su izvodili neke sabotaže, pa i ubojstva neizvježbanih i slabo naoružanih ljudi, a onda su se u drugoj polovici rujna, bježeći od Hrvatske vojske, pokušali pridružiti – četnicima koji su ih, međutim, otjerali. Capo je zatim otišao u Moslavinu, pa zatim u Žumberak gdje je napokon doista postao – partizan.

Zato bi „antifašistima“ bilo bolje da ne baljezgaju gluposti u šumi Brezovica u kojoj se u lipnju 1941. godine nije događalo baš ništa. Da su koliko-toliko ljudi s barem malo poštenja posjetili bi staru tvrđavu u Sisku ispod koje su upravo na taj datum, 22. lipnja, ali 1593. godine, Hrvati katastrofalno porazili Turke. Time su napravili prekretnicu. Turci, naime, nakon tog poraza nikada više u Hrvatskoj nisu nastupali kao ofanzivna sila kakva su bili do tog dana. Od tog događaja Hrvati polako oslobađaju okupirani teritorij Banovine i Like. Na žalost, zbog visoke politike nikada nisu oslobodili tkzv. „Tursku Hrvatsku“, a to je područje Bihaća, Kladuše i Cazina koji su ostali Otomanskom carstvu, a kasnije su dospjeli u sastav Bosne gdje su i danas.

Kada bi „antifašisti“ doista bili antifašisti, poštovali bi prije svega istinu, a također i ranije antifašiste koji su u teškim prilikama i uz goleme žrtve suzbijali „fašiste“ svog doba, a to su bili – Turci.



Mario Filipi

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=66

[EdgarFranjul]

DAN DRŽAVNOSTI 30. SVIBNJA UTEMELJEN NA POVIJESNOJ ČINJENICI

Jelena Brcković
08:53, 25.06.2014.



Hebrang: na današnji dan drug Račan i SDP napustili sabornicu jer nisu mogli podnijeti da se Hrvatska osamostali od Jugoslavije

Nekadašnji HDZ-ov ministar Andrija Hebrang rekao je za narod.hr kako je premještanje Dana državnosti s 30. svibnja na 25. lipnja „uništenje još jednog nacionalnog simbola od strane ljevice“ koja je „bojkotirala Hrvatsku na političkom i ekonomskom planu“.

„Tužna je činjenica da smo sigurno jedini narod u Europi i šire, u kojem kad bi proveli anketu, polovina stanovnika ne bi znala da je Dan državnosti“, smatra Andrija Hebrang te ističe kako su isto tako Hrvati vjerojatno jedini narod u svijetu koji povodom takvog praznika ne ističu svoje nacionalne simbole, odnosno zastave.

„To je tako jer „lijeva Hrvatska“ koja nije željela Hrvatsku je ‘ubila’ Dan državnosti 30. svibnja koji je narod prihvatio, a koji je bio utemeljen na povijesnoj činjenici – u Hrvatskoj je tog dana pobijedila demokracija i otvorila put stvaranju neovisne države Hrvatske“, rekao je Hebrang za narod.hr.

„Oni su taj datum morali ‘ubiti’ jer je to datum koji podsjeća na njihov poraz, odnosno poraz njihovih prethodnika komunista pa su onda napravili lakrdiju prebacivši taj datum na 25. lipnja kad se zapravo dogodila najveća sramota ljevice – taj dan je Hrvatski sabor izglasao odcjepljenje od Jugoslavije, ali su drug Račan i SDP napustili sabornicu jer nisu mogli nikako podnijeti da se Hrvatska osamostali od Jugoslavije“, podsjetio je Hebrang.

Hebrang ističe kako taj 25. lipanj nije pogodan za obilježavanje Dana državnosti jer se tog datuma nije realizirala odluka Sabora.

„Pod pritiskom međunarodne zajednice morali smo odgoditi tu odluku, tako da je ona stupila na snagu 8. listopada, tako da 25. lipnja nije nikakav Dan državnosti jer se odluka koju smo donijeli tog dana u Saboru se morala odgoditi“, prisjetio se Hebrang koji pak smatra da je glavni cilj promjene datuma bilo „uništenje još jednog nacionalnog simbola u Hrvata i to je ljevica vrlo uspješno provela“.

„Nadam se ne zadugo jer će uskoro doći do promjene vlasti nadam se da ćemo Dan državnosti vratiti tamo gdje mu je mjesto, a to je 30. svibnja“, rekao je Hebrang.

Hebrang se i osvrnuo na 1. srpanj, odnosno godinu dana od ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

„Vidi se duboki jaz između hrvatske desnice i ljevice. U programu desnice Franje Tuđmana 1989. godine stoji kako Hrvatska mora ući u Europsku zajednicu naroda“, rekao je Hebrang te dodao kako „ljevica još tada to nije mogla ni zamisliti jer je Zapad za nju bio vanjski neprijatelj“.

„Budući da smo sve napravili kao desnica da uđemo u EU, njima je jedino preostalo da to bojkotiraju i to su u ovih godinu dana vrlo uspješno radili i to na ekonomskom i političkom planu“, smatra Hebrang te dodaje kako vladajući nisu u godinu dana realizirali nikakve prednosti koje daje članstvo u EU, prije svega korištenje EU fondova.

„Na ekonomskom planu nisu realizirali sve prednosti koje daje EU, a to je prije svega korištenje EU fondova, a što se tiče političkog plana, Josipović je drugo jutro nakon ulaska Hrvatske u EU sazvao na doručak sve predsjednike iz bivše Jugoslavije i time je pokazao da je njegovo srce ostalo na Istoku, ne na Zapadu“, smatra Hebrang.

„Osim toga, napravili su razodor između Hrvatske i jedne od vodećih sila – Njemačke jer su na svaki način pokušali spriječiti njemačko pravosuđe da sudi Đurekovićevim ubojicama pošto se ubojstvo dogodilo na području Njemačke“, rekao je Hebrang te dodao kako je „ljevica dovela Hrvatsku do diplomatskog rata s Njemačkom, a sve da zaštiti udbaše“.

„Nadam se da će se to promijeniti i da ćemo kao članovi EU imati od toga i konkretne koristi“, zaključio je Hebrang za narod.hr.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/hebrang-hrvati ... e-simbole/

[EdgarFranjul]

'Mesiću, ako je Tito stvorio Hrvatsku, zašto smo se borili? Maršalova JNA je tvornica zločina s petokrakom na čelu'

Autor: Iva Međugorac
Datum: utorak, 01. srpnja 2014. u 13:42

"Hrvatska država stvorena je '91 u borbi za slobodu od JNA čiji je Tito bio maršal. Odgovoran je za zločine jednako kao i njegova zločinačka armija i zato ne samo da ne bi trebao imati bistu u uredu predsjednika već ne bi trebao imati niti svoj trg. U predsjedničkim dvorima treba biti samo jedna bista, uz čast svim iznimkama to je bista prvog hrvatskog predsjednika doktora Franje Tuđmana. On je bio na čelu naroda i branitelja kada je stvorena država", napominje Tomac.

Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić burno je reagirao na izjavu čelnika HDZ-a Tomislava Karamarka koji je kazao kako bi on, kada bi postao šef države prvo iz Ureda predsjednika izbacio bistu Josipa Broza Tita. Bivši predsjednik u priopćenju navodi kako na izjavu reagira jer je prošla sramotno nezapaženo i jer je u njoj sadržan sukus povijesnog revizionizma kojim desnica bombardira više od dva desetljeća.

Mesićevo priopćenje nije previše iznenadilo uglednog profesora Zdravka Tomca jer, kako napominje, on je počasni predsjednik hrvatskih antifašista, a osim toga često je nastupao s iste linije. "Ne slažem se s onime što Mesić tvrdi, a i sam sam više puta kroz svoje knjige i članke polemizirao o tome. On optužuje druge za povijesni revizionizam, a sam se zapravo time bavi ponavljajući netočan stav", kaže Tomac.

U antifašističkoj borbi na čijem je čelu bio Tito nije stvorena Hrvatska nego komunistička Jugoslavija, naglašava profesor dodajući da je ta tvorevina federativne elemente imala isključivo na papiru, a formalno je to bila centralistička država u kojoj Hrvati nisu imali prava, ali niti elemenata državnosti. "Nije Mesić jedini s takvim stavom. Tu je i predsjednik Josipović te mnogi drugi koji nameću krivotvorinu o tome da Hrvatsku nismo obranili u Domovinskom ratu. Oni pokušavaju prikazati da je Tito otac hrvatske samostalnosti, ali njihove teze lako je osporiti", tvrdi profesor.


S obzirom na to da je teze lako osporiti naš sugovornik to je i učinio zapitavši se s kim smo 1990-ih ratovali, ako je Tito stvorio okvire hrvatske države. "Ako su nam Tito i njegovi komunisti stvorili državu, s kim smo ratovali?

Borili smo se protiv vojske JNA koja je s crvenom zvijezdom petokrakom na čelu izvršila genocid nad Hrvatima", podsjeća Tomac dodajući da je genocid izvršen i na području BIH i Kosova. U antifašističkoj borbi stvorena je Jugoslavija, a Ustav iz 1974. godine u čijem je kreiranju uz Tomca sudjelovao i Kardelj nije se uspio realizirati zahvaljujući Partiji koja ga je spriječila.

"Tito je presudio hrvatskom i slovenskom političkom vodstvu koje je tražilo reformu Jugoslavije. Dopustio je Kardelju i nama da krenemo u reformu, a kasnije je od toga ipak odustao. On je krivac za krvavi raspad Jugoslavije. Premda je povijesna ličnost i dužnosnik, svoju politiku razotkrio je jednom rečenicom", napominje Tomac podsjećajući na onu čuvenu Brozovu: 'Prije će Sava uzvodno poteći nego će Hrvati imati svoju državu'.

Bivši predsjednik Mesić pokušava obraniti komunističke zločine, a osim toga skida odgovornost s Tita tvrdeći da nije znao za zločine. "Strani neovisni povjesničari Josipa Broza proglasili su jednim od najvećih zločinaca prošloga stoljeća. Na njemu je zapovjedna odgovornost za milijun žrtava, a za to sam i sam u svojim knjigama dao niz dokaza", ističe profesor. Osim toga, napominje kako je Aleksandar Ranković i sam tvrdio da su likvidirali 650 tisuća neprijatelja, a iza Titove vladavine ostali su i logori. "To je bila tvornica zločina, a Tito je učestovao u komunističkim zločinima", misli Tomac. U Jugoslaviji su ljudi progonjeni zato što su bili Hrvati, a Mesić nekritički brani Tita čime postaje veći revizionist od onih koje napada.

"Hrvatska država stvorena je '91 u borbi za slobodu od JNA čiji je Tito bio maršal. Odgovoran je za zločine jednako kao i njegova zločinačka armija i zato ne samo da ne bi trebao imati bistu u uredu predsjednika već ne bi trebao imati niti svoj trg. U predsjedničkim dvorima treba biti samo jedna bista, uz čast svim iznimkama to je bista prvog hrvatskog predsjednika doktora Franje Tuđmana. On je bio na čelu naroda i branitelja kada je stvorena država", napominje Tomac.


No, Mesićevi lažni antifašisti po njegovu mišljenju razotkrili su se ovim pismom te je dobro da je ono izašlo u javnost. Njegovo stajalište o Titu na tragu je onoga koje promiče predsjednik Josipović, a koje je iznio u Brezovici. "Mesić je ovime dao potporu Josipoviću u predsjedničkoj kampanji u kojoj se ponovno vraća titoizam. Uostalom, on je čovjek koji je surađivao s Gadafijem. Svako malo odlazi u Rusiju odakle optužuje Stožer za obranu Vukovara i hrvatske branitelje, optuživao je Gotovinu. Mesić je uvijek sjedio na dvije stolice, surađivao je s Udbom. I danas napada Hrvatsku kao počasni predsjednik i sve to iz državnog proračuna. Mislim da mu je vrijeme da konačno ode u mirovinu", zaključuje Tomac.

Podsjetimo, raspravu oko Titova lika i djela u javnosti je prvi načeo predsjednik Josipović tvrdeći da će njegova bista u uredu predsjednika ostati dok je on na vlasti. U raspravu se nakon toga nadovezao šef HDZ-a tvrdeći da bi on bistu izbacio, a raspravi se potom ničim izazvan pridružio Mesić svojim priopćenjem koje u cijelosti možete pročitati ovdje.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... -celu.html

Dragutin Junković · Česti komentator · Srednja škola Oroslavje
Danas kada smo mnogi sudjelovali u stvaranju HR države u čudu se čudimo kad 20 godina poslije čitamo,slušamo i vidimo što nam propali komunisti i boljševici na čelu s Mesićem rade od Domovinskog rata i naše bliže povijesti.Sada si probajte zamisliti što su napravili od istine i događaja u periodu od 1941-1990.god

[EdgarFranjul]

'Sramite se, prešutjeli ste 65. obljetnicu otvaranja zloglasnog logora Goli Otok!'

Autor: A. Pranjić

Datum: četvrtak, 17. srpnja 2014. u 10:19

Međutim, što bi danas govorili drugovi i drugarice, kojima lijepo stoji partizanska kapa s krvavom crvenom petokrakom, da je Hrvatska nakon pobjede u obrambenom hrvatskom Domovinskom ratu protiv srpskih četnika i domaćih izdajica, među kojima je bilo i hrvatskih partizana, počela otvarati logore i u njih, kao partizani, zatvarati, masakrirati, ubijati sve koji se nisu slagali s politikom dr. Franje Tuđmana, odnosno koji su podupirali balkanskog Staljina – Slobodana Miloševića?


Devetog srpnja bila je 65. godišnjica otvaranja zloglasnog logora na Golom Otoku kroz koji je prošlo i 16 000 nevinih ljudi. U cijelosti vam donosimo priopćenje predsjednika UHDBR91 Mladena Pavkovića.

Nakon II. svjetskog rata, Josip Broz Tito u Hrvatskoj je otvorio najstrašnije logore u Europi. U njima su zatvarani, mučeni i ubijani oni koji se nisu slagali s njegovom politikom, koji su ostali vjerni Staljinu, njegovom velikom prijatelju i savezniku, a s kojim se ovaj najveći jugoslavenski zločinac razišao 1948. Sve do tog vremena, partizani, koji sebe danas nazivaju antifašistima, i koji nikada nisu priznali ni jedan svoj zločin, a koji nas iz godine u godinu kontinuirano podsjećaju na navodne "milijunske" zločine u drugim logorima, poput Jasenovca, koji su podignuti u vrijeme II. svjetskog rata, i u kojima je, prije svega od ustaša, stradao veliki broj nevinih ljudi. Dakle, ti logori o kojime govore partizani nastali su u vrijeme rata, a ovi drugi, o kojima sada govorimo mi, nastali su nakon II. svjetskog rata. Ne znam shvaćaju li partizani razliku. Kao prvo, zločin je zločin. I tu nema drugog puta.

Međutim, što bi danas govorili drugovi i drugarice, kojima lijepo stoji partizanska kapa s krvavom crvenom petokrakom, da je Hrvatska nakon pobjede u obrambenom hrvatskom Domovinskom ratu protiv srpskih četnika i domaćih izdajica, među kojima je bilo i hrvatskih partizana, počela otvarati logore i u njih, kao partizani, zatvarati, masakrirati, ubijati sve koji se nisu slagali s politikom dr. Franje Tuđmana, odnosno koji su podupirali balkanskog Staljina – Slobodana Miloševića?

Nama, naravno, nešto takvoga nije palo ni na pamet, kao što nam nije palo ni da nakon veličanstvene pobjede, pripadnike srpskih zloglasnih postrojbi i domaće izdajice, tajkune i druge, kao partizani, tjeramo gole i bose po Hrvatskoj, na tzv. Križne putove.


Sjećate li se vi s partizanskim kapama da je bilo i toga nakon II. svjetskog rata, dakle kad je sklopljen mir ne samo u bivšoj Jugoslaviji, već u Europi?

Ne, oni se toga ne sjećaju, a ako se i sjećaju, to opravdavaju "čišćenjem" države od terorističkih snaga. Pa, mi se još i danas, dakle 23 godine nakon početka srpske agresije, susrećemo s "petom kolonom", s ljudima koji ruše Hrvatsku, koji na partizanskim skupovima mašu jugoslavenskim zastavama, pjevaju "Druže Tito mi ti se kunemo" te viču – mi smo stvorili Hrvatsku, mi sa petokrakom na čelu, a ne hrvatski branitelji! I što im se događa? Ništa. I to još rade u nazočnosti najviših hrvatskih političara ili njihovih izaslanika. Slave pucanj prve puške na početku II. svjetskog rata, ali ne i one Hrvate koji su prvi zapucali u četničke barbare.

Početkom srpnja, navršilo se 65. godina od dolaska prve skupine kažnjenika na Goli otok. Bio je to najstrašniji, najsuroviji Brozov logor. Dakle, otvoren je, da podvučemo, u miru, poslije rata.

Nema vijesti o tome, nema reportaža, nema partizanskih kajanja, nema obnove logora, nema ničega. Mediji o toj temi šute, prave se kao da se ništa nije dogodilo. (Ali, zato opet nam podmeću feljtone o navodnim špijunima iz NDH, zadnjim danima Josipa Broza i slične priče.)

Nema ni Srbina Pupovca, najvećeg zla hrvatske politike. Nema ni Predraga Matvejevića koji je pobjegao iz Hrvatske na početku srpske agresije, a koji danas viče: Hrvatska se mora oduprijeti fašističkom pravcu! Gdje je Stjepan Mesić, kojem hrvatski građani plaćaju putovanja svijetom, kancelariju, a koji i dalje mrzi dr. Franju Tuđmana, a time i hrvatske branitelje. Ne može se ne voljeti Tuđmana, a voljeti ljude koji su stvarali državu. Čak ni predsjednik RH Josipović se ne buni protiv onih koji su otvarali ovakve logore, kao što je bio Goli otok, a inače stigne na svaku partizansku proslavu. Njega možemo razumjeti, jer je zaokupljen "aferom Barbika", a to je daleko "važnije" nego 65. obljetnica otvaranja Golog otoka. Ali, čudi nas ipak da nije sazvao barem konferenciju za novinare u povodu ovog strašnog partizanskog zločina (kao za "slučaj Barbika"), kad već nije mogao i sam biti nazočan na Golom otoku?


Gdje su sada izjave srpskog provokatora Pupovca kako će oni koji podsjećaju na partizansko-komunistički logor Goli otok opet dobiti isto ili čak više prostora u medijima nego njegove šetnje po srpskim kućama i šumama u Hrvatskoj? Što se taj čovjek ne buni da i Goli otok treba postati – Spomen područje? A takvih Brozovih Golih otoka u Hrvatskoj je bilo najmanje desetak, ako ne i više. Zar Goli Otok nije dio hrvatske povijesti?


Oni nažalost malobrojni koji su i ove godine došli, u povodu 65. obljetnice od dolaska prve skupine kažnjenika na Goli otok, opet su mogli ustvrditi isto. Ovo je naselje devastirano (namjerno), prepušteno vremenskim nepogodama i zaboravu. Treba ga dostojno valorizirati i obilježiti. Moraju se revitalizirati ostaci robovskog rada kažnjenika i na tim temeljima izgraditi memorijalni centar koji će učiti i upozoravati da se takvo zlo, kakvo je provodio Josip Broz, više nikada ne ponovi.


Kroz mučilište Goli otok navodno je prošlo oko 16.000 nevinih ljudi (neki kažu i mnogo više), dok je iznimno veliki broj ubijen, masakriran, a nekoliko tisuća su se ipak uspjeli vratili kao teški invalidi. Sve zbog toga što od 1948. više nisu voljeli druga Staljina, druga Tita, a prije toga su za njih bili spremni i umrijeti.


Zloglasni Udbaš Jova Kapičić jednom je zapisao: "Svaka nova grupa koja bi stigla na Goli otok, morala je najprije da prođe "toplog zeca". Stari zatvorenici bi napravili špalir kroz koji su trčale pridošlice. Ovi su ih psovali, pljuvali, šutirali u zadnjicu, udarali bi im po koji šamar... To je bilo poniženje". Zatim laže: "Nitko od UDB-e nije ubijao ili mučio zatvorenike. Sveg stotinu njih je upravljalo logorom! (Hoćemo njihova imena, op.a.) Šta nam je to trebalo? Bili su izolovani, okolo njih more, nigdje nikoga. Izdali su, izjasnili se za Staljina i SSSR i nema te zemlje i te demokracije na svijetu u kojoj takvi ljudi ne bi bili kažnjeni".


Ne treba zaboraviti ni to da su u ovom strašnom logoru bili ljudi bez sudskih presuda. Kad je hrvatski nogometni reprezentativac Josip Šimunić na stadionu viknuo "Za dom", dezerter Matvejević je izjavio da se "Hrvatska mora oduprijeti tom jednom HDZ-ovskom valu", tom "ultranacionalističkom desnom, fašističkom pravcu".


Oni pak koji su bili na Golom otoku, kad bi im u posjetu došao neki visoki komunistički dužnosnik (a i Matvejević je to bio) zatvorenici su bili izvedeni iz ćelija, i, kao po zapovijedi, počeli skandirati: "Tito-Marko! Tito-Marko!", a Ranković bi na to sa smiješkom samo odgovorio: "Pogledajte kako me dočekuju!".

Matvejeviću, Pupovče, drugovi i drugarice, jeste li od svega toga nešto i naučili?


Mladen Pavković

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... -otok.html

[EdgarFranjul]

Grb i zastava – najprepoznatljiviji simboli pojedine države

zastave-dan-državnosti-580x355.jpg (86.31 KiB) Viewed 5219 times

Grb i zastava predstavljaju najprepoznatljivije simbole pojedine države. Često su prvi kontakt pojedinca sa simbolima drugog naroda. Hrvatski grb i zastava na neki način sažimlju hrvatsku povijest u svojoj simbolici, ali i u vlastitoj povijesti nastanka i razvitka.

Današnji se hrvatski grb sastoji od štita koji je okomitim i vodoravnim rezovima podijeljen na dvadeset i pet kvadratnih polja koji su naizmjenice srebreni i crveni, te krune na kojoj se nalaze hrvatski povijesni grbovi. Dvadeset i pet kvadratnih polja nisu bili standard kroz čitavu povijest, broj je polja često varirao. Kada je zabilježen prvi puta kao grb Kraljevine, na Cetingradskoj povelji iz 1527. Na pečatu Hrvatske, on se sastojao od šezdeset i četiri kvadrata.

Tom poveljom i tim pečatom započinje povijest današnjeg hrvatskog grba. Bit će tijesno vezan s hrvatskim identitetom u svim državnim tvorevinama u kojima se Hrvatska nalazila od tada: Habsburška Monarhija, Austro-Ugarska, Država Slovenaca, Hrvata i Srba, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1928. Preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju), Banovina Hrvatska, NDH, komunistička Jugoslavija i naposljetku samostalna Republika Hrvatska. U svakoj od tih državnih tvorevina na osnovnu šahovnicu su dodavana obilježja države unutar koje se nalazila Hrvatska, a u jednom razdoblju je ta šahovnica zajedno s grbom Dalmacije i Slavonije tvorila grb Trojedine Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (tijekom XIX. Stoljeća).

Na kruni grba nalazi se pet povijesnih hrvatskih grbova: najstariji hrvatski poznati grb, dubrovački, dalmatinski, istarski i slavonski. Svaki od njih ima svoju povijest i simboliku. Na prvome od njih na plavoj pozadini nalaze se šestokraka zvijezda,simbol boga Marsa, i mladi mjesec. Ovi simboli nalazili su se na novcu bana Andrije (1196-1204.). Moguće je da simboliziraju praslavensku božicu Ledu i boga Lelja.

Nakon njega slijedi grb Dubrovnika koji se prvi put pojavljuje u drugoj polovici XIV. stoljeća. Tada je na crvenome imao četiri srebrene grede, dok je na kruni današnjeg grba prikazan u obliku dviju crvenih greda na plavome. Tri leopardove glave u plavom štitu grb je Dalmacije, a prvi je put prikazan u belgijskom grboslovu Gerle u drugoj polovici XIV. stoljeća. Desno od njega grb je Istre s prepoznatljivom kozom na plavoj pozadini, a posljednji u nizu je grb Slavonije. On se sastoji od dvije srebrene grede, koje simboliziraju rijeke Dravu i Savu, između kojih se nalazi kuna, a iznad greda smjestila se šesterokraka zvijezda. Ova kruna predstavlja razjedinjenost hrvatskog područja kroz povijest, a svojim uklapanjem u današnji grb simbolizira konačno jedinstvo u sastavu RH.

Povijest zastave je kraća. Hrvatska zastava, kao i one većine zemalja, pojavljuje se u XIX. Stoljeću u vrijeme nacionalnih preporoda. Do tada nisu postojale nacionalne zastave, pa tako ni u sklopu Habsburške monarhije. Ipak unutar te državne tvorevine postojale su zemaljske boje koje su se izvodile iz zemaljskog grba. Tako su za Hrvatsku to bile crvena i bijela (prema šahovnici) i plava koja se nalazila unutar dalmatinskog i slavonskog.

Prvi put je službeno hrvatska trobojnica bila upotrebljena pri instalaciji bana Jelačića 1848. Tada je na trobojnici bio grb Trojedine kraljevine (hrvatski, dalmatinski i slavonski). Od tada pa do danas hrvatska trobojnica je bila još jedan simbol neodvojiv od nacionalnog identiteta. Upotrebljavale su je političke stranke (primjerice HSS) i bila je simbol Hrvatske unutar država kojima je pripadala. Tako je za vrijeme SFRJ trobojnica u sredini imala crvenu petokraku.

Osamostaljenjem Republike Hrvatske na trobojnicu dolazi današnji hrvatski grb. Time je završio dug povijesni put hrvatskih simbola koji je paralelan s putem prema samostalnosti.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/grb-zastava-na ... ne-drzave/

[EdgarFranjul]

MASONSKA VELIKA BRITANIJA: U povijesti je izvršila invaziju na gotovo sve zemlje svijeta, a Hrvati ni na koga!

Autor: Zrinka K.
Datum: nedjelja, 03. kolovoza 2014. u 16:32

Napali su 90 posto zemalja svijeta kroz povijest.

Možda se danas stanje neke nacije najbolje procjenjuje po tome koliko su željni agresije, rata, krvi osvajanja, materijalnog, teritorija. Hrvatska je tu zaista posebna u svijetu. Jer Hrvati baš nikada u povijesti nisu išli u osvajački rat niti su ikada imali ikakve invazijske i osvajačke porive. Uvijek smo se samo branili od okupatora. No, neke države su u tome zaista strašne. Naravno, u invaziji na druge narode prednjači Velika Britanija, što je u potpunosti logično kada znamo da je upravo tamo carstvo ili bolje rečeno leglo svjetske masonerije.

Od oko 200 zemalja koliko u svijetu postoji, samo 22 nikada nisu iskusile britansku invaziju, zaključak je čak i studije koju su proveli sami Britanci. Od zemalja koje su se tijekom povijesti, iz ovog ili onog razloga, našle na meti britanskih napada, samo je mali broj pretvoren u formalne kolonije.

Britanija je u doba kraljice Viktorije sebe ponosno zvala imperijom u kojoj sunce nikada ne zalazi. Ali, studija koja je nedavno provedena pokazuje da je njezin istinski globalni doseg bio daleko širi nego što bi na temelju zemljopisnih karti moglo zaključiti.
Velika Britanija je, kad se zbroji, u nekom povijesnom trenutku napadala gotovo 90 posto svjetskih država.

Studija o kojoj je riječ predstavlja dio objavljene knjige All the Countries We've Ever Invaded: And the Few We Never Got Round To. "Sve zemlje koje smo ikada napali i onih nekoliko koje nikada nismo", koja je plod dvogodišnjeg rada i istraživanja autora Stuart Laycocka. Studija na temelju mapa pokazuje da je Britanska imperija na svom vrhuncu vladala skoro četvrtinom svjetskog stanovništva.
Laycock je postojeće svjetske države razmatrao alfabetskim redom, provjeravajući je li britanska vojska ikada kročila na njihov teritorij, silom, uz prijetnju silom, na temelju ugovora ili za plaću, a obuhvaćene su bile i zemlje koje su se našle na meti britanskih gusara, privatnih vojski i naoružanih istraživača.

To je na popis stavilo i zemlje kao što su Kostarika, Ekvador i El Salvador, koje nisu imale gotovo nikakvih povijesnih veza s Britanijom, ali su kao dio španjolske imperije stalno bile na meti britanskih napada s mora, izvođenih sa znanjem i odobrenjem države.

Prva invazija u 2. stoljeću nove ere

Najranija invazija s Britanskih otoka izvršena je na kraju 2. stoljeća nove ere, na sjevernu Francusku, a među manje poznatima iz novije povijesti je, recimo, invazija na Island 1940. godine, kada je ova zemlja kao neutralna odbila ući u rat.
Iako je smatrao da dobro poznaje povijest svoje zemlje, Laycock tvrdi da je i sam bio "apsolutno zapanjen" ukupnim brojem do kojeg je na kraju došao.

Jedina zemlja za koju vjeruje da po broju invazija može mjeriti s Britanijom je njen susjed Francuska, koja je ujedno bila i meta najvećeg broja britanskih napada tijekom povijesti. Iznenađujuće koje su se zemlje našle na popisu ovih napadnutih zemalja:
Kuba, gdje su 1741. godine, snage pod vodstvom admirala Eduard Vernona, upale na obalu kod zaljeva Guantanamo. On je preimenovao ovaj zaljev u Kamberled zaljev, prije nego što su bili prisiljeni pod neprijateljskim stavom lokalnih snaga i izbijanja bolesti među britanskim snagama napustiti otok. Dvadest godina kasnije, Havana, veliki dio otoka zauzele su britanske snage nakon vrlo krvave borbe.

Island, invazija 1940. godine, nakon što je Island kao neutralan, odbio ući u rat na strani saveznika. Invazija od 745 marinaca naišla je na protest islandske vlade, ali ne i na otpor.
Vijetnam, koji je iskusio invazije Britanije još u XIX. stoljeću. Zadnja ,1945. - 1946. godine koja je bila posljedica britanske borbe nad komunistima.

Smatra se da je prvi put ovakav popis zemalja uopće i sastavljen. Gospodin Laycock prethodno je objavio knjige iz rimske povijesti, a svoje neobično istraživanje započeo je nakon što ga je njegov 11-godišnji sin pitao koliko zemalja je Britanija napala.
Nakon gotovo dvije godine istraživanja, gospodin Laycock je bio šokiran rezultatima: "Bio sam potpuno zapanjen jer sam mislio da sam relativno dobro povijesno informiran, ali postoje mjesta za koja mi nije palo na pamet da su bile predmet invazije Britanije. To me šokiralo", rekao je Laycock.

"Možemo napisati slične knjige i za ostale zemlje, iako bi popis bio daleko kraći, Amerikanci su kasnije počeli s ovim poslom, ali oni zato naporno rade na njemu u XX. stoljeću".

"Jedan drugi narod koji se najviše približio Britaniji u ovom poslu je Francuska", rekao je gosp. Laycock: "Shvaćam da ljudi mogu ne složiti se s mojim istraživanjem, ali ja samo želim, da po ovom pitanju, potaknuti debatu", dodao je.
U slučaju Mongolije, ne mogu se pronaći točni dokazi, ali moguće je da je i ona bila pod invazijom Velike Britanije, iako se sada nalazi na spisku 22 zemlje koje nisu bile napadnute.

Mongolija se našla zahvaćena nemirima nakon ruske revolucije. Gospodin Laycock je našao dokaze o britanskoj vojnoj misiji u Rusiji oko 100 kilometara od mongolske granice, ali nije mogao utvrditi je li intervencija obuhvatila i Mongoliju.
Istraživanje sada navodi imena zemalja na temelju sadašnjih nacionalnih granica i imena. Mnoge invazije dogodile su se dok nisu promijenile svoja imena. Istraživanje je pokrilo 192 države članice UN, kao i Vatikan i Kosovo, koje nisu članice UN-a, ali su priznate od strane britanske vlade kao neovisne države.
Najranija zabilježena invazija je na Galiju, današnju Francusku, krajem 2. stoljeća. Tada je britansku vojsku vodio Clodius Albinus koji je pokušao osvojiti carsko prijestolje. Vojska je poražena 197. godine u Lionu.

Gospodin Laycock je još dodao: "Na jednoj razini, za Britance je nevjerojatno i začuđujuće da je ovo dio njihove povijesti, ali na drugoj razini je jasno da je to dio povijesti na koji smo manje ponosni. Knjiga ne nudi bilo kakve moralne norme i presude u vezi naše povijesti. Ona je trebala to predstaviti na zabavan način."

Zemlje koje nikada nisu bile predmet britanske invazije:

1. Andora
2. Bjelorusija
3. Bolivija
4. Burundi
5. Srednjoafrička Repubilka
6. Čad
7. Kongo
8. Gvatemala
9. Obala Bjelokosti
10. Kirgistan
11. Lihtenštajn
12. Luksemburg
13. Mali
14. Maršalovi Otoci
15. Monaco
16. Mongolija
17. Paragvaj
18. Sao Tome i Principe
19. Švedska
20. Tadžikistan
21. Uzbekistan
22. Vatikan


A sve druge zemlje svijeta jesu. Što reći na ovo? Velika Britanija i danas je veliki kotač u svim osvajačkim ratovima koji se vode u ovom trenutku, prikriveno ili ne. Hoće li im na kraju ovakva zastrašujuća povijest donijeti sreću? Sumnjamo, ovo je samo dokaz da tamo gdje je izvorište zla, mira nema, nikada.

Izvor: NSP

http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/129 ... -koga.html

[EdgarFranjul]

Partizanska čeda, slinavci, izrodi...

Autor Z.D.
Nedjelja, 03 Kolovoza 2014 00:41



Prije 36 godina, za vrieme suđenja dru Andriji Artukoviću, jedan bivši hrvatski vojnik napisao je predsjedajućem jugo-sudiji Milku Gajskom slijedeće pismo (- stoji u obraćanju Zvonimira Došena hrvatskoj javnosti):

"Ne znam kako bih vas oslovio - jer gospodin niste, a niti ja vaš "drug".



Našem Bošnjaku, koji je na sajmu prodavao sir, bilo je mnogo lakše. Kada ga je jedna žena upozorila da ona nije gospođa nego Milostiva, on joj reče: "To se kod nas u Bosni kaže kurva."
Očito je da vi na tom vašem "slavnom" sudu sudite jednom polumrtvom Starini, pa procienite kakav izraz vam najbolje odgovara.

Ne činite to "u ime naroda", još manje hrvatskog, pa ni u ime tužno okljaštrene Socijalističke Republike Hrvatske - već, jasno, u ime Beograda i tako zvane Jugoslavije - to jest velike Srbije - kako su je Francuzi s pravom nazivali između dvaju ratova.
Ne činite to ni u ime grada Zagreba, jer sjećam se kako mi je moja pokojna i nepismena mati pričala da je Zagreb bieli grad, a Beograd crni, makar se obratno zvao.

Suđenje nevinih ljudi je zanat partizanskih čeda...

Ja shvaćam da je suđenje nevinih ljudi vaš zanat i da od toga živite.
Zastupate one koji su od godine 1945. zakrvarili ne samo glavni grad, nego svu Hrvatsku.
.

Vama je danas lako suditi Artukoviću jer mislite da je on već mrtav, zajedno s hrvatskim narodom. Nu ne zaboravite da naš Andrija nije mrtav.
Pa i hrvatska mladost, koju ste godinama učili protiv svega što je hrvatsko, piše i kliče vam u brk da će Artuković i svi koji su se borili za Hrvatsku živjeti dok bude Hrvatske i Hrvata.

Ne ću vas ovdje sve skupa nazivati izdajicama, razbojnicima, lažcima i ubojicama, jer su vam pošteni i sviestni Hrvati i Hrvatice, a ti su golema većina, već dali odgovarajuće nazive.

Oni pamte da ste vi i vaši predpostavljeni, a i ovi mlađi iz vašeg čopora zajedno s četnicima rušili, klali i palili po Hrvatskoj, da je vaš "maršal" uz "šumadijski čaj" i "srpsku prepečenicu" s Dražom dogovarao kako će 'ravnopravno' klati, ubijati i dieliti plien.

I danas postoji duhovna sprega između vas golobradih i kosmatih četnika.
Nu sve vam je džabe. Hrvatska mladost danas pjeva svojoj Domovini - koja je pod vašim jarmom: "Artuković rodom iz Klobuka - on je dosta ustaša obuka'!"

Nu sve su nas u tome duhu odgojile naše hrvatske majke ...

Kako reče jedan od velikih hrvatskih vođa - jugoslavenstvo i komunizam su najbolja škola za ustaštvo.

Kad ne bi bilo jugoslavenstva (velikosrbstva) i komunizma, partizanstva i četništva, ne bi bilo nikakve potrebe ni za ustaštvo.
Ovako, dok god bude njih, rađat će se novi Artukovići, novi Francetići, Bobani, Sudari, Bogdaići, Šimići i drugi....

Zajedno s četnicima, pobili ste na stotine tisuća Hrvata i Hrvatica, žena, diece i staraca, preko tisuću hrvatskih katoličkih, muslimanskih i pravoslavnih svećenika. Silovali ste, mrcvarili i klali častne sestre, a sad tu hoćete glumiti da ste kulturni, demokratski i 'socijalistički' napredni, pa čak i vjerski snošljivi.
To vam je lako raditi jer tu danas opet 'kadija tuži - kadija sudi'.


Je li Artuković jurišao na Srbiju ili branio svoju domovinu

Obtužujete Artukovića da je klao i palio po Balkanu - kao da je on jurišao na Srbiju i Crnu Goru, a vrlo dobro znate da je bilo baš obrnuto, jer odanle su dolazile vaše dronjave, ušljive i tifusom zaražene "proleterske brigade" i klale i palile Goražde, Foču, Vlasenicu, Višegrad, Srebrenicu,Kupres, Konjic, Bihać, Banja Luku, Travnik i tisuće drugih hrvatskih gradova i sela.

Stalno blebećete o nekakvim 'logorima smrti', a šutite o vašim strahovitim klaonicama od Bleiburga do Dravograda, Celja, Maribora, Zagreba, Gospića, Jasenovca, Zenice, Mostara, Širokog Briega i tisuće drugih hrvatskih mjesta.

Sam vaš bivši rektor zagrebačkog sveučilišta, prof. Ivan Supek, u svojoj knjizi "Griješnik na Ljevici" kaže da ste pobili najmanje 300.000 Hrvata i to ne samo ustaša i domobrana nego žena, djece i staraca.

Recite mi, laže li taj vaš "atomski stručnjak" ?

Na svoje sam oči gledao kako gore hercegovačka i bosanska sela i vidio bezbroj izmrcvarenih hrvatskih ljudi, žena, diece i staraca koje ste zajedno s četnicima ubijali kamama i talijanskim puškama.
Artuković nije razbojnik kako ga vi lažno opisujete. To znade i zadnje diete u Hrvatskoj.

To vrlo dobro znade i "Milostiva" "drugarica" Ivanka Pintar-Gajer. To mora znat i njezin "sidekick", partizansko čedo, slinavi balavac, izrod Nobilo.

Poslije ovog nakaradnog suđenja vjerujem da će oboje, radi izvanredne simpatičnosti i ljepote, biti izabrani za "Miss & Mr Jugoslavija"

Žari pali crveni dizdare, red će doći i na tvoje dvore!

"Druže" Gajski, ja sam bio ustaški vojničar i dobro znam ustaške propise prema kojima se najstrože, pa i kaznom smrti, kažnjavalo svaki protuzakoniti prekršaj.
Vaša promičba koja je u biti uperena protiv čitavoga hrvatskog naroda temeljena je na lažima. To znade svaki objektivni i pošteni čovjek.

Svi zločini, a pogotovo vaši, moraju jednoga dana doći pred međunarodni sud pred kojim će se svi pošteni Hrvati, a tih je većina, mirne duše pojaviti.
A dotle vam poručujem - Žari pali crveni dizdare, red će doći i na tvoje dvore!

Zapamtite onu staru - gdje laž ruča tu i ne večera.
Dolazi red i na vas. U to nemojte sumnjati. A kako ćete se tada braniti - to je vaša stvar."

Mislim da ovome pismu nije potreban nikakav pogovor.

Kad ga pročitate, siguran sam da će svaki od Vas poštenih Hrvata i Hrvatica zaključiti da se sve što je u njemu napisano davne 1987. može, bez imalo sumnje, kopirati i poslati današnjim sudijama i jugoadvokatima u Hrvatskoj.

Samo ondje gdje se spominje ime dra Artukovića staviti imena progonjenih hrvatskih branitelja.

Zvonimir R. Došen

http://croative.net/index.php/vijesti/i ... vci-izrodi

[EdgarFranjul]

Nove činjenice o pogibiji Mira Barešića: Poginuo u akciji u kojoj nije sudjelovala njegova postrojba!?

Autor: 7Dnevno / 1. kolovoza 2014.
Datum: utorak, 05. kolovoza 2014. u 17:41


Prošle su 23 godine od još do kraja nerazjašnjene pogibije jednog od najpoznatijih hrvatskih emigranata i boraca za samostalnu i neovisnu državu Hrvatsku, Mira Barešića. O Miru i njegovom životu puno se pisalo do sada.

Rođen je u Šibeniku 10. rujna 1950. godine. Odbio je služiti vojni rok u JNA zbog političkih stavova. Smatrao je da su Hrvatima ugrožena ljudska prava. Prethodno su komunisti ubili nekoliko njegovih rođaka. Osuđen je na šest mjeseci zatvora na Golom otoku.

Ilegalno u Švedsku

Nakon odsluženja kazne, ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije u Švedsku. Povezao se s pripadnicima hrvatske političke emigracije, članovima Hrvatskog narodnog odpora. U suradnji s Anđelkom Brajkovićem i Antom Stojanovim organizirao je i izveo akciju kojoj je bio cilj puštanje hrvatskih političkih zatvorenika u zamjenu za jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj Vladimira Rolovića, 7. travnja 1971. godine. Pružanjem otpora i pokušajem da ubije hrvatske rodoljube, Rolović je teško ranjen i umro je nakon osam dana. Švedska ih je policija uhitila pri čemu nisu pružali otpor. Služili su zatvorsku kaznu u strogo čuvanom zatvoru.

Nakon godinu dana, grupa hrvatskih emigranata otela je zrakoplov u Malmou i njime su pobjegli u Španjolsku. Tražili su da puste Miru Barešića iz zatvora i pošalju ga zrakoplovom u Španjolsku. Kada je to učinjeno, napustili su oteti zrakoplov. Miro Barešić služio je zatvorsku kaznu u Španjolskoj 18 mjeseci. Nakon toga nije izručen Švedskoj, makar su Španjolska i Švedska imale sporazum o međusobnom izručenju. Potom je dogovorom španjolskih i paragvajskih vlasti, emigrirao u Paragvaj, jer mu je u Španjolskoj prijetila Udba.

U Paragvaju je promijenio identitet i zvao se Toni Šarić. Služio je u paragvajskoj vojsci i napredovao po činu. Bio je karatist i tjelohranitelj paragvajskog veleposlanika u SAD-u. Kada je pobijedio na jednom karate natjecanju, tražio je da se istakne hrvatska zastava tijekom proglašenja pobjednika. S vremenom je otkriven njegov pravi identitet i američke vlasti izručile su ga Švedskoj, gdje je bio u zatvoru do 1988. godine, kada se vratio u Paragvaj.

Slučaj pod velom tajne

Početkom Domovinskog rata vratio se u Hrvatsku i pridružio ZNG-u, no ubrzo je nakon toga poginuo, a slučaj je ostavljen pod velom tajne. Poginuo je u jednoj vojnoj akciji u Zadarskoj županiji, samo tri tjedna nakon dolaska u Hrvatsku.

Nakon VRO Oluja zaplijenjena je ogromna dokumentacija tzv. JNA i tzv. SAOK-a,te je iz Izvještaja za 31. srpnja 1991.godine vidljivo, da se tog dana i tijekom večernjih sati, osim sporedne-pojedinačne vatre) ništa posebno nije događalo.

Pokojni Tomislav Matić, satnik SIS-a MORH-a radio je na rasvjetljavanju pogibije Mira Barešića. Tomislav Matić poginuo je u sumnjivoj prometnoj nesreći 24. ožujka 1998.godine, a imao je nepobitne činjenice da Barešić nije poginuo od četničke ruke. Što se tiče pokojnog Tomislava Matića treba kazati da mu je još 1993. godine u zgradi središnjice SIS-a u Zagrebu prijetio tada viši savjetnik za SIS, a danas stanovnik zatvora u Munchenu - Josip Perković, te je bio izbačen iz djelatne službe SIS-a.

Još je 16.rujna 1993., Tomislav Matić uputio pismo Predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu u kojem objašnjava svoju situaciju:
"Poštovani gospodine Predsjedniče!

Obraćam vam se s molbom kako biste razmotrili moju situaciju,te kako biste mi pomogli. Radi se o problemu kojeg možete riješiti samo Vi. Dana 13. rujna, naćelnik Uprave SIS-a priopćio mi je da više nisam pripadnik Službe. Osnovni razlog tome je što sam bio na razgovoru s Predsjednikom Republike Hrvatske,tj.s Vama.

Za vrijeme dok smo čekali pred vratima, dogodilo se slijedeće: Nakon što je nekoliko puta prošao pored nas, prišao mi je g.Josip Perković i ljutitim glasom upitao:'Tko je od vas Matić?' Ja sam se predstavio,na što je on kazao: 'A, ti si taj! Došao sam te vidjeti da te zapamtim. Koga ja jednom vidim, zapamtim ga zauvijek!'

Na posljednjem ispraćaju Tomislava Matića na kojem je bio veliki broj njegovih ratnih suboraca i prijatelja, bivši šef SZUP-a, Smiljan Reljić je kazao: "Tome, predsjednik dr. Tuđman je znao da si pravi domoljub i odan Hrvatskoj državi i zato te vratio natrag u Službu, a tvoju smrt treba istražiti". No, do danas smrt satnika SIS-a Tomislava Matića nije se istražila.

Što je znao pokojni Matić?

Pokojni Matić znao je i okolnosti smrtnog stradavanja zapovjednika LOB-a Zbornog područja Knin, Saše Milanovića i njegovog pomoćnika Mladena Lažete koji su izgubili život u eksploziji ručne bombe početkom veljače 1997. godine u kninskom stanu u kojem su stanovali.
Mnogi vitezovi koji su bili vezani uz LOB ZP Knin danas su uspješni poduzetnici, biznismeni, a pojedini su duboko u politici, te materijalno situirani jako dobro.

Ono što Matić nije mogao do kraja rasvijetliti o pogibiji Mira Barešića, morat će hrvatske institucije same ili možda uz pomoć njemačkih institucija? A mi ćemo navesti neke zanimljive činjenice.

U službenom izvješću kojeg su sastavili Antonio Lekić i Ivan Derviš 13.kolovoza 1991. godine, između ostalog, piše:"Kada je prvi od neprijatelja došao na 5 metara od našeg položaja otvorili smo paljbu. To se dogodilo u 13,30 sati."

Kada se uzmu u obzir vojničke sposobnosti Mira Barešića,njegovih gerilaca, a posebno trojice pripadnika Rosinih specijalaca iz Obučnog centra iz Kumrovca (moguće legionari), onda je doslovno nezamislivo da u 5 metara nitko od neprijateljskih pripadnika nije stradao niti ranjen. Jedini ranjeni tog dana je Željko Alavanja kojeg je ranio netko od pripadnika desetine koja je bila u odorama JNA.

Činjenica je nadalje, da se u to vrijeme na tom i širem području, hrvatske snage planirale akciju Rašeljka. U akciji su sudjelovale 4. brigada, 112. brigada i 113. brigada ZNG-a, te policijske postrojbe PU Split, Zadar i Šibenik, a sve je to znao vojni i policijski vrh države.

Sumnjive nesreće

U zapovijedi od 29.srpnja 1991., Zapovjedništva obrane srednje i sjeverne Dalmacije,ne spominje se da u akciji sudjeluje i postrojba Mira Barišića. Čemu je služila akcija Rašeljka možda bi mogao znati Josip Perković i je li pogibija Turića, Bokanovića i Panđića poslužila da se odmakne sumnja kako je u takvoj, "filmskoj" akciji, život jedino izgubio Miro Barešić?

Pokojni Zdeslav Turić koji je bio operativac SZUP-a, Frane Bokanović i Mile Panđić poginuli su u borbi sa četnicima 1. kolovoza 1991. godine u Pristegu.

Desetak dana nakon pogibije Mira Barešića, pod sumnjivim okolnostima u prometnoj nesreći poginuo je i Mladen Mustać, pripadnik Mirove jedinice i sudionik akcije.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... rojba.html

[EdgarFranjul]

USPOREDIO OLUJU I USTANAK U SRBU!

19:45, 06.08.2014.



Gola laž ‘povjesničara’, političara i novinara 2014. o ustanku 1941. u Srbu

U 762-om broju Novosti hrvatski političar i povjesničar amater Slavko Goldstein piše članak Istina o 27. srpnju 1941. Goldstein članak započinje s Goebbelsom i piše:

“u poplavi politiziranih laži o Danu ustanka 27. srpnja u Srbu počeo (se) taj ustanak nazivati “kontroverznim”, “četničko-komunističkim” ili čak samo “četničkim”.”, čime valjda želi reći da ustanak nije bio četnički, četničko-komunistički ili kontroverzan, nego su valjda SFRJ povjesničari pisali istinu!? Svoju navodnu želju za istinom Goldstein još podcrtava: “U interesu društvenog zdravlja dužni smo inzistirati na istini.” Dalje se priča nastavlja ustaškim terorom u proljeće 1941. godine, ustankom koji je Marko Orešković, član Centralnih komiteta KPJ i KPH trebao organizirati, te sažetim opisom zločina koji su se zbivali u to vrijeme na obje strane. Tezu o komunistički vođenom ustanku Goldstein završava u predzadnjem odlomku članka:

“Pokušajmo rezimirati: ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. nisu organizirali ni vodili četnici, iako su neki njihovi pristaše u ustanku marginalno sudjelovali. U suštini, ustanak je bio uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika. Promatrano u globalu Drugog svjetskog rata, ustanak u Srbu bio je djelić ratovanja na pravoj strani, s izrazitim antifašističkim karakterom.”

Goldsteinov članak je prikaz ustanka kakav nam otprilike prikazuju i današnji (ili jučerašnji) hrvatski političari, Mesić, Josipović i novinari, npr. Branimir Pofuk u Večernjem listu koji u članku Zašto nitko ne govori o sličnosti između Oluje i antifašističkih ustanaka? Piše:

“U članku lišenom bilo kakve ostrašćenosti Goldstein poimence nabraja i “lokalne političare velikosrpske i četničke orijentacije u Srbu i kotaru Donji Lapac”, izvještavajući o njihovu kretanju i ulozi u ustanku koji će uslijediti. Nadalje, Goldstein savjesno obrađuje i zločine nad civilnim stanovništvom koje su ustanici iz Srba počinili nad lokalnim hrvatskim i muslimanskim stanovništvom, uključujući i osvetničko uništavanje Boričevca, sa svim živima koji su se u njemu zatekli.”

Uz ovaj panegirik Goldsteinu Pofuk je naravno nekoga morao popljuvati:

“Daniel Srb u službenom priopćenju svoje stranke piše: “Srpski ustanak nije bio antifašistički ustanak, nego ustanak četničko-komunističko-jugoslavenske bande, planiran i izveden uz pomoć talijanske fašističke okupacijske II. Armije i drugih snaga Mussolinijeve fašističke Italije!”.”

“Povjesničar” Pofuk nastavlja kritiku:

“O ustaškim zločinima nad srpskim stanovništvom, koji su prethodili tom ustanku i osvetničkim zločinima koji su ga pratili kod Daniela Srba nema ni slova.”

“Povjesničar amater” Pofuk se dohvatio i jednog akademskog povjesničara:

“Josip Jurčević svojim obrazovanjem, akademskim titulama i radom svakako jest povjesničar. Ali, ako su ga točno ovih dana citirali u Slobodnoj Dalmaciji, ničeg povjesničarskog nema u ovakvoj izjavi o ustanku u Srbu: “Na žalost, do dandanas široj javnosti nisu poznate ni elementarne činjenice što se tada dogodilo. Općepoznata je stvar da su se tada dogodili najmonstruozniji zločini nad civilima.””

Ako bi čitali (i vjerovali) samo Goldsteinu i Pofuku, ili samo Mesiću i Josipoviću, onda bi se još 2014. godine Hrvati trebali sramiti ustaških zločina iz 1941. (za koje nema opravdanja) zbog kojih su se pravednici digli na ustanak i usput počinili neki zločin koji se nije mogao izbjeći. Po istoj formuli po kojoj Tito nije mogao izbjeći Bleiburg i Križne puteve, kao što svi mi danas vjerujemo da darove djeci nosi Djed Božićnjak.

Da je Pofuk povjesničar, ili da istim aršinom mjeri Goldsteina i Daniela Srba, možda bi vidio da je Goldstein zaboravio postojanje knjige Bosiljke Janjatović “Politički teror u Hrvatskoj 1918.-1935.”, odnosno da ustaški teror 1941. nije izronio iz neke hrvatske obijesti, nego je rezultat terora kojem je hrvatski narod bio podvrgnut od 1918. do 1939. godine, koji je ako ne direktno uzrokovao, ali barem pogodovao nastanku “Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija” 1929. godine.

Da Pofuka sa strukom povjesničara ne veže samo prvo slovo prezimena, znao bi da je u prilogu Večernjeg lista Obzor (na čijoj je plaći još i danas Pofuk) 6. kolovoza 2011., te kasnije u knjizi “Dossier Boričevac” Josip Pavičić napisao ovo:

“Vaša interpretacija uzroka ustanka i njegova karaktera, hoćeš-nećeš, ide na ruku onima koji su 54 godine, od 1941. do 1995., zabranjivali ne samo raspravu o Boričevcu, nego i njegov javni spomen, koji protjeranim Boričevljanima nisu dopuštali povratak i koji su sve njih, među njima i moje roditelje i djedove, lišili svih njihovih posjeda. Bilo je nekoliko pokušaja da se na ulazu u nekadašnje selo postavi prometni znak s imenom sela, ali bez uspjeha. Čim bi pao mrak, ploča s natpisom Boričevac bila bi uklonjena. Tek kad je u selo u kolovozu 1995. ušla hrvatska vojska, Boričevac se smio nazvati Boričevcem. Čija je vojska tamo bila do kolovoza 1995.? Hrvatska nije.”

Ovaj odlomak govori da su Srbi i komunisti skrivali te imali razloga skrivati istinu o Boričevcu. Zašto bi inače tako postupali, ako razloga za skrivanje nije bilo?

“Ustanak nije bio ni antifašistički. Zajedno su ga organizirali četnici (kojima je cilj bio zaokruživanje velike Srbije) i komunisti, a politička mu je orijentacija od prvoga dana bila antihrvatska i profašistička. S fašistima Talijanima ustanici su bili u tijesnoj suradnji, s njima su se sastajali i dogovarali, a fašističke su se postrojbe slobodno kretale tzv. oslobođenim teritorijem (oslobođenim od Hrvata). U Benkovcu su se budući ustanici s Talijanima sastali već 23. srpnja i dogovorili se da ih neće napadati, a kad je ustanak počeo, ustanici su pohrlili k saveznicima fašistima u Otrić (11. i 22. VIII.), u Golubić (21. VIII.), u Pađane (21. IX.), etc. Je li sve to, Slavko, dovoljno kao dokaz da ustanici nisu bili antifašisti?“

Na ovaj tekst objavljen pod naslovom “Otvoreno pismo Slavku Goldsteinu” 2011. godine se “neostrašćeni” Goldstein nikad nije očitovao ili ga udostojao odgovora. Činjenice su nezgodna stvar, možda ih je bolje prešutjeti. Iz ovoga je jasno da je Goldsteinova interpretacija netočna, a njegova neostrašćenost lažna.

Točku na “povjesničara” Pofuka i njegovu kritiku akademskog povjesničara Jurčevića stavlja još jedan povjesničar, Ante Nazor u članku iz srpnja 2013. Protuhrvatski ustanak u srpnju 1941.:

“O stradanjima Hrvata u srpnju i kolovozu 1941. govore izvori i knjige („Hrvati Dinare: život, opstojnost, stradanje, nauk i pouka“, Zbornik radova okruglog stola održanog u Bosanskom Grahovu, 20. srpnja 1999., ur. Slavko Golijat, Split 2000.; Zdravko Dizdar – Mihael Sobolevski, „Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: 1941.-1945.“, Zagreb 1999.; Zdravko Dizdar, „Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941.-1945.“, Zagreb 2002.). Činjenice iz spomenutih knjiga i dokumenata na kojima su utemeljene treba ponavljati sve dok se u javnosti izbjegava govoriti o zločinima „ustanika“ nad Hrvatima i muslimanima u srpnju i kolovozu 1941. godine.

Ovdje ću navesti samo dio dokumenta, odnosno samo neke primjere ubojstava koje su počinili „ustanici“ nad Hrvatima početkom kolovoza 1941. (u dokumentu se poimenice navodi znatno veći broj žrtava). Navedeni primjeri jasno pokazuju je li cilj ustanka bio neutraliziranje oružanih snaga NDH ili istrebljenje Hrvata na tom području.

„…U samim Vrtočama se 2. kolovoza (1941., op. a.) odigrala krvava borba u kojoj su katolički stanovnici mjesta Vrtoče bili gotovo svi poubijani. U Vrtočama je bilo 6 katoličkih kuća, sa po prilici 50 stanovnika. Za vjeran prikaz tih grozota može nam poslužiti najbolje slučaj uglednog trgovca i gostioničara Josipa Matijevića. U subotu 2. kolovoza poklana je cijela njegova obitelj od 9 članova dok su samom Matijeviću odrubili glavu i stavili je na kolac te nosili okolo, a truplo bacili u oganj. …“”

Nazorov zaključak je jasan: “S obzirom na postojeće izvore i utvrđene činjenice, nema razloga ni da se, bez obzira na drugačije pridjeve koji se javljaju u historiografiji i publicistici, ustanku od 27. srpnja 1941. negira protuhrvatski karakter. Događaje u kojima su Hrvati na pojedinim područjima istrebljeni (poubijani i protjerani), u kojima su njihove kuće zapaljene i u koje se više nisu smjeli vratiti, apsurdno je ne nazvati protuhrvatskim.”

Zaključimo neostrašćeno:

• ustanak je bio krvav

• ustanak je bio četničko-komunistički

• ustanak nije bio antifašistički

• ustanak je bio protuhrvatski

Zašto ga 2014. godine slave Mesić, Josipović i Milanović, pitajte njih.

Izvor: Narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/gola-laz-povje ... 41-u-srbu/