Prosvjednici 'protiv ćirilice' – zločinci ili ipak žrtve?

[EdgarFranjul]

Ćirilica, srpski manastiri i srpski grobovi su prema SPC-i, ali i Memorandumu SANU I./II. međaši Velike Srbije!


Sramota za sve nas Hrvate uključivo predsjednika Josipovića i premijera Milanovića je nešto drugo, a to je natpis protivan svim zakonima RH, dakle kažnjiv, koji stoji na velebnom spomeniku srbijanskom 'narodnom junaku' Vukašinu-Vuli Šoškočaninu u Borovu Selu na hrvatskoj grudi, na kojem 'jednojezično'-ćiriličnim pismom piše slijedeći provokativni tekst: „…i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje!“ Dakle, Borovo selo je srpska zemlja u kojoj je i pismo ćirilično; sramota je to bez premca, Predsjedniče!

Predsjednik Republike Ivo Josipović ocijenio je jučer da je sve što se događa u Hrvatskoj posljednjih dana vezano uz skidanje ploča s dvojezičnim natpisima neprihvatljivo i 'sramota za sve nas' te ponovno pozvao Vladu, oporbu i branitelje da brane dostojanstvo Hrvatske kao europske zemlje kako se 'priča o ćirilici ne bi pretvorila u priču o neuspjehu Hrvatske'.

– Predsjedniče, koje su to 'sramote za sve nas' i kako vi branite dostojanstvo, ponos i suverenitet države Hrvatske kojoj ste na čelu?
Nabrojimo samo neke od brojnih, ali i stvarnih hrvatskih sramota…

Borovo selo, Republika Hrvatska

Sramota za sve nas Hrvate uključivo predsjednika Josipovića i premijera Milanovića je nešto drugo, a to je natpis protivan svim zakonima RH, dakle kažnjiv, koji stoji na velebnom spomeniku srbijanskom 'narodnom junaku' Vukašinu-Vuli Šoškočaninu u Borovu Selu na hrvatskoj grudi, na kojem 'jednojezično'-ćiriličnim pismom piše slijedeći provokativni tekst: „…i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje!“
Dakle, Borovo selo je srpska zemlja u kojoj je i pismo ćirilično; sramota je to bez premca, Predsjedniče!

Arhivski podaci iz Srbije – novina Srpske radikalne stranke (Beograd, svibanj 1994., 37) potvrđuju da su uoči zvjerskog masakra, vađenja očiju i odsijecanja ušiju dvanaest hrvatskih redarstvenika, 2. svibnja 1991. u Borovu Selu, uz naoružane lokalne Srbe kojima je zapovijedao Vukašin Šoškoćanin, bili još i četnički dobrovoljci iz Srbije (članovi Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja i Srpskoga pokreta obnove Mirka Jovića). Dakako, oni se tu nisu našli slučajno niti bez znanja i uputa određenih tijela Republike Srbije.
Zar nije hrvatska sramota što za taj zločin do danas nitko nije odgovarao niti je sankcioniran ili je možda zločin opravdan jer su Srbi u Hrvatskoj branili svoju, srpsku zemlju…a Hrvati-ustaše ih napadali!?
Usput, rat sa Srbijom još nije završen o čemu svjedoči i nedaleka Šarengradska Ada-hrvatski suverenitet pod srbijanskom okupacijom; Predsjedniče, nije li to velika ali i vaša sramota!?

Popis pučanstva Vrgorac&Vukovar

U Vrgorcu je ministar Arsenije Bauk veoma brzo utvrdio da popis pučanstva ne odgovara 'stanju na terenu' pa su iz popisa veoma brzo i savjesno izbrisani hercegovački Hrvati-uljezi u Hrvatskoj!
Iz Vukovara, u kojeg su 18. studenog 1991.g. ušli četnici s ćiriličnim barjakom 'sloboda ili smrt', pobijeni su ili protjerani doslovno svi Hrvati i 'nesrbi' tako da je Vukovar postao etnički čisti 'srpski grad' a to i danas misli po Vojislavu Šešelju inaugurirani četnički vojvoda Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije.

Prije par dana mi znanica-Vukovarka priča svoju nevjerojatnu priču:
U studenom 1991. oružanom silom istjerana je iz Vukovara, a kuća joj je bila sravnjena sa zemljom. Nakon takozvane 'mirne reintegracije' skupila je snage i sredstava te je legalno kupila jednu, doduše, srpsku ruševinu-ustvari teren, izgradila stambeni objekt koji je u gruntovnici i katastru grada Vukovara zaveden kao njeno vlasništvo 1:1!
Međutim, na toj je kući(bivšem zgarištu) kao stalnom boravištu još i danas 'zavedeno' 16 'Vukovaraca-Srba' koji inače žive u Srbiji, a protuzakonito su prijavljeni na, danas, njenoj adresi!?
A da cijela 'stvar' bude još bizarnija na susjednoj (srpskoj) ruševini-parceli tik uz njeno dvorište prijavljeno je boravište još 17 bivših 'Vukovaraca-Srba' koji također danas žive u Srbiji; jesu li i to žitelji Vukovara!?
Cijeli taj slučaj prijavljen je nadležnim institucijama u gradu Vukovaru, ali do danas ništa nije poduzeto za razliku od Vrgorca; eto, 'moj Predsjedniče i naš ministre Arsenije' to je ta velika hrvatska sramota…još jedna u nizu!

Danas mijenjamo i Ustav kako bi 'spasili vojnike UDBA-e' od bavarske pravde, ali nikome ne pada na pamet da promijeni Račan-Mesićev nakaradni 'zakon' po kojem je kriterij dvojezičnosti s polovice pučanstva spao na trećinu a takvu beneficiju ne uživa niti jedna manjina u svijetu.

Demokratska Francuska priznaje samo državljane Francuze, a susjedna nam Slovenija nikako ne priznaje hrvatsku manjinu za razliku od Hrvatske premda su Hrvati u Sloveniji daleko brojniji od Slovenaca u Hrvatskoj.

Marakana u Beogradu, utakmica Srbija-Hrvatska

Ćirilično svojatanje grada Vukovara na toj, eto, športskoj priredbi bilo je evidentno svakom hrvatskom gledatelju pa i predsjedniku RH i nazočnom ministru Željku Jovanoviću-podrijetlom Srbinu jer je na stadionu i političkim slijepcima bio uočljiv ćirilični naziv grada-heroja…
A službeni organizator je još k'tome (zlo)namjerno dolio ulje na vatru odsviravši provokativni, ćirilični 'Marš na Drinu'…dok se hrvatska himna ni čula nije zbog divljačkog urlanja i zviždanja 'delija' i 'grobara'!
Sramote li hrvatske, niti je ministar Željko Jovanović u znak protesta barem demonstrativno napustio svečanu ložu stadiona zbog ove ćirilične provokacije niti je pravdoljubivi nam predsjednik Ivo Josipović uputio protestnu notu svom prijatelju Tomi-Grobaru zbog ritualnog spaljivanja hrvatskog državnog stijega; državni stijeg je znak suvereniteta svake države pa ih Hrvatske!
A sramotna šutnja odnarođene hrvatske politike znači i potvrdu ovakvog ćiriličnog svojatanja pa onda nije nikakvo čudo da ekspeditivni ministar Arsenije Bauk danas ponovno postavlja ćirilične natpise po Vukovaru zaštićene čeličnom ogradom i Ostojićevim pandurima, sram ga bilo!

Dakle, demokracija se više ne brani ljudskim dijalogom, logikom, pravdom ili istinom nego tvrd(oglav)im pendrekom!
Ps.:
'Reciprocitet' po srbijanskom receptu:
Dr. Slaven Bačić, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji, skreće pažnju na to da učenici hrvatske nacionalnosti u Vojvodini i Srbiji uče, uglavnom, iz knjiga tiskanim na ćirilici; a u takozvanoj RS drugih udžbenika i nema osim ćiriličnih, sic!

Autor: Damir Kalafatić
Photo: Marko Lukunic/PIXSELL
Datum: Ponedjeljak, 14 Listopad 2013 20:53


http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... rbije.html

[EdgarFranjul]

Milanović se iživljava na Vukovaru

Datum objave: 16. listopada, 2013.

Premijer Milanović i njegovi pobočnici neumoljivi su: Mi smo legalisti i u Vukovaru moramo provoditi zakone, od ćirilice ne odustajemo. Ali zašto se zakoni poštuju samo u slučaju ćirilice u Vukovaru?

Ako je riječ o poštivanju zakona kao dosljednom principu ove vlasti, zašto su izigrali europski uhidbeni nalog i preko noći derogirali pravnu stečevinu EU? Zašto su do sada "milijun puta", ne samo u slučaju zaštite udbaša i komunističkih zločinaca, mijenjali zakone?

Mijenjanje pravila

Zašto su mijenjali pravila vezana uz Ured za istraživanje komunističkih zločina, mijenjajući zakon koji su sami donijeli? Zašto u slučaju komunističkih i udbaških zločina ne provode zakone, nego vrše pravno i političko nasilje, ali su u Vukovaru "legalisti"? Milanović se u slučaju ćirilice u Vukovaru samo skriva iza "provođenja zakona", jer on zakone donosi, mijenja i provodi kako odgovara njihovim ideološkim nostalgijama i ciljevima. Da nije tako onda bi prije "zakona" o ćirilici u Vukovaru primijenili iste kriterije kao i u Vrgorcu pa prije ćirilice proveli Zakon o prebivalištu, Zakon o boravištu i Zakon o popisu birača, jer u Vukovaru broj birača premašuje broj stanovnika za 5.000!? Ako su u Vrgorcu tako "pročešljali" Hrvate, zašto u Vukovaru također ne provedu navedene zakone pa "pročešljaju" Srbe, ili su Hrvati za ovu "legalističnu" vlast građani drugog reda? Očito da jesu, jer ne mogu isti zakoni vrijediti za Hrvate u Vrgorcu, a ne vrijediti za Srbe u Vukovaru. Ova vlast stoga se prema Vukovaru, simbolu svih velikosrpskih zala u bližoj prošlosti, ponaša sadistički, "zakonski" se iživljava nad njim. Tako ne bih tvrdio kada bi ova vlast sve (!!!) zakone jednakom dosljednošću provodila. Čak i kada bi im se, zajedno s onim etnobiznismenom Pupovcem, zažmirilo na te očite nedosljednosti, Vukovar je primjer one empatijske dileme koju je izrekao William Blake: "Isti zakon za lava i antilopu, za krvnika i žrtvu, je represija." Tu represiju sadistički provodi Zoran Milanović, kao da je to za Vukovar i Hrvatsku od sudbonosnog interesa, bez da su ostvarene druge pretpostavke, posebno one o nepokajanom agresoru koji šuti o mnoštvu još uvijek nestalih i ubijenih, koji ne želi u kolonu sjećanja. Stoga narav ove vlasti koja "poštuje" zakone najbolje opisuje Bismarck, govoreći: "S lošim zakonima i dobrim upravljačima još se uvijek može vladati”.

Milanović je loš upravljač

No kada imate loše upravljače, dobri zakoni ne služe ničemu." A Zoran Milanović višestruko je dokazani loš upravljač koji se u nedostatku bilo kakvih dobrih rezultata svoje vladavine dohvatio jednog dobrog (ustavnog) zakona koji u rukama takvog tipa ne služi ničemu, već svjesnoj destabilizaciji zemlje i unošenja sasvim nepotrebnih nemira u Vukovar koji se pretvorio u staklanu za jednog slona koji "provodi zakone". U konačnici, Milanovićeva vlast nema se pravo uopće pozivati na zakone iz jednostavnog razloga što su u praksi pokazali da oni zakone samo na sirotinji primjenjuju, za prijatelje ih široko interpretiraju, a za moćnike i udbaše ih dokidaju ili mijenjaju. Uz dodatak – na Vukovaru se i iživljavaju.

http://www.glas-slavonije.hr/kolumna/21 ... a-Vukovaru

[EdgarFranjul]

O NJIHOVOJ ISTINI

Autor M.S./croative
Četvrtak, 17 Listopada 2013 11:05



NEOSJETLJIVOST, ANTIPATIJA, PERFIDIJA... Odgovor Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, na licemjeran istup nekih srbskih organizacija i političara o ćirilićnim pločama u Vukovaru, prenosimo:



Srpsko narodno vijeće, Klub zastupnika SDSS-a u Saboru, Zajedničko vijeće općina i nekoliko institucija srpske manjine u Hrvatskoj, kako prenose hrvatski mediji, oglasilo se zajedničkim priopćenjem o događanjima povezanim uz postavljanje i skidanje ćiriličnih natpisa na zgradama u kojima djeluju državne i druge institucije i ustanove u Republici Hrvatskoj. Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara u objavljenom priopćenju jasno prepoznaje motive potpisnika i najširu hrvatsku javnost želi upozoriti na sljedeće:



1. Potpisnici priopćenja su nedvojbeno pokazali da nemaju nikakvoga trunka empatije i dobrohotnosti prema žrtvama ratnih zločina koji su njihovi sunarodnjaci počinili nad Hrvatima i drugima tijekom velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, a osobito prema tolikim nevinim žrtvama Vukovara. Stožer je neprestano ukazivao i sada to čini, da izvor prijepora nije u poštivanju prava bilo koje nacionalne manjine, nego u neoborivoj činjenici da se za ostvarivanje prava na službenu uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma u Gradu Vukovaru nisu stekli zakonski uvjeti, a da hrvatska vlada protuzakonito vrši nasilje nad jednim gradom i njegovim stanovnicima. To znači da se u Vukovaru ne provodi „nasilje prema ćiriličnom pismu“, a onda posljedično i prema pripadnicima srpske manjine u Hrvatskoj, nego se provodi nasilje nad žrtvom i mučeništvom Vukovara, u kojemu sada udjela, izgleda, imaju i potpisnici ovoga priopćenja.



2. Sadržaj priopćenja ukazuje da njegovi potpisnici nemaju nikakvoga razumijevanja, a onda niti osjećaja političke, moralne i nadasve ljudske odgovornosti prema patnjama koje su njihovi sunarodnjaci izazvali nevinim ljudima, što znači da potpuno ignoriraju i ne priznaju povijesnu činjenicu da je na Hrvatsku izvršena velikosrpska agresija, da je nad Vukovarom i njegovim stanovnicima i hrvatskim braniteljima izvršen ratni zločin s jasno vidljivim obrisima genocida, da se ne žele niti jednim svojim činom ili riječju ispričati hrvatskom narodu za počinjene zločine, što se, nažalost, teško može razumjeti, a još teže opravdati.



3. Potpisnici priopćenja pozivaju na uvođenje stroge cenzure, štoviše zabranu javnog govora svima koji se s njihovim pogledima ne slažu. Znači li to da Hrvatska iznova treba potonuti u višedesetljetnu „hrvatsku šutnju“, koju su prekinuli hrvatski branitelji 1990-ih? Potpisnici priopćenja očito smatraju da imaju ekskluzivno pravo samo na svoju „istinu“, druge ih ne zanimaju, a osobito ih ne zanimaju žrtve i stradalnici.



4. Ako su potpisnici ovoga priopćenja željeli iznijeti zajednički stav o pitanju dvojezičnosti u Vukovaru, to je bila izvrsna prigoda pokazati razumijevanje žrtve i njezinu patnju, da žele stvarati ozračje dijaloga, snošljivosti, međuljudskog i međunacionalnog razumijevanja i pomirenja; da potvrde spremnost da će sa svoje strane učiniti sve da se razriješi sudbina svih nestalih osoba, da se otkriju i procesuiraju počinitelji zločina, da se odreknu velikosrpskih ideja i pretenzija te da na taj način Hrvatsku razumiju, prihvate i vole kao svoju domovinu. To su, nažalost, propustili, pa ne možemo ovo priopćenje ocijeniti nikako drugačije nego kao jeftin, demagoški pamflet koji je izravno u funkciji nove „srbizacije“ Vukovara i Hrvatske.


S vjerom u Boga i hrvatski narod za hrvatski Vukovar i Republiku Hrvatsku

STOŽER ZA OBRANU HRVATSKOG VUKOVARA

http://croative.net/index.php/vijesti/i ... voj-istini

[MaxMagnus]

Ne bih htio kršiti forumske propise,ali ovi srbi na čelu s Pupavcem ga stvarno seru!
Već su gadno dobili po frnjokli od golorukog naroda bez vojske.
Sada opet provociraju?

Pa...ja sam oduvijek znao kakav neprijatelj je dobar neprijatelj. Budu li gurali previše,saznati će i ćrilizatori.
A ćirilizatori su neprijatelji.

[EdgarFranjul]

Svjedočanstva o Milanoviću



Milanović smirivao Sabu i Matića, a do sastanka nije imao pojma o vukovarskim problemima

"Kada sam mu rekao da je u Borovu spomenik Vukašinu Šoškočaninu koji je ubijao naše dečke 2. svibnja 1991. i među njima moga brata, bio je zaprepašten iako sam mu svu dokumentaciju još davno dostavio što znači da mu to nije uručio netko od njegovih suradnika", rekao je Culej.

Da je relativno zadovoljan sastankom s premijerom te da vjeruje kako će nakon ovih prvih pomaka ipak biti nešto napravljeno, ispričao je za Večernji list Stevo Culej, jedan od sudionika vukovarskog sastanka o ćiriličnim pločama. Dodao je kako ima dojam da Milanović nije imao pojma o tome što se zbiva u Vukovaru te u stanju i odnosima ljudi u tome gradu.

"On do sinoć nije vjerovao što nama znači ime Vukovar, koliko stojimo iza njega 91. i sada i koliko nas Vukovar povezuje", ispričao je Culej te istaknuo primjer da Milanović nije znao da nestali nisu upisani u popis stanovništva, nije imao pojma da je u Vukovaru na jednoj adresi prijavljeno i nekoliko desetaka Srba koji žive prijeko, a dolaze u grad samo na izbore i pokupiti mirovine te socijalne pomoći.

"Kada sam mu rekao da je u Borovu spomenik Vukašinu Šoškočaninu koji je ubijao naše dečke 2. svibnja 1991. i među njima moga brata, bio je zaprepašten iako sam mu svu dokumentaciju još davno dostavio što znači da mu to nije uručio netko od njegovih suradnika", rekao je Culej.

Milanoviću su svi ovi podatci bili nešto što prvi put čuje pa ih je stoga pažljivo slušao, a Culej je također ustvrdio keko se ne protive ćiriličnim pločama u mjestima gdje su Srbi većina, ali u Vukovaru to neće prihvatiti. Dodajmo još da prema pisanju Večernjeg Milaqnović nije bio bahat već je smirivao Sabu i Matića jer je shvatio da pregovarači nisu za predaju nego samo za pregovaranje.

Autor: I. M.

Datum: subota, 19. listopada 2013. u 11:25


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... emima.html

[EdgarFranjul]

Milanović i ćirilica

Čak deset metara dugu zastavu izvjesili su Srbi u Bršadinu kraj Vukovara na pravoslavnoj crkvi prije nekoliko dana. Zastava je zakonita i u tomu nema provokacije, ali provokacija je skrivena u njezinoj veličini i inherentno sadržanoj poruci upućenoj Hrvatima: ubijali smo vas, nismo kažnjeni i nitko nam ništa ne može! Istu svrhu ima i spomenik u Borovu Selu Vukašinu Šoškočaninu, jednom od ubojica hrvatskih redarstvenika, na kojemu se veliča agresija i „srpska zemlja".

spom.jpg (13.28 KiB) Viewed 4474 times

Hrvati Vukovara i okolice očajni su, ne, dakako, zbog te zastave, pa ni zbog implicitne poruke toga čina, koliko ponašanjem hrvatske vlasti u posljednje vrijeme. Premijer Zoran Milanović sve intenzivnije ratuje protiv tamošnjih branitelja i Hrvata uopće. Kad branitelji uklone ćirilične natpise s institucija, premijer u noćnim akcijama i pod nevjerojatno jakom policijskom zaštitom šalje nove ploče i postavlja ih, pa cijele zgrade s kordonom policije i metalnim ogradama vizualno Vukovar pretvaraju u grad koji je na rubu opasnoga sukoba.


Kakav to mora biti čovjek i kakav mora biti političar da s tolikom dozom sadizma svakoga dana baca šaku soli na vukovarsku ranu? Zoran Milanović raspolaže represivnim, ideološkim i informativnim aparatom te bez problema može, silom, kad već ne ide milom, ostvarivati svoje zamisli koje mogu dovesti i do krvoprolića. Naivno se mislilo da ako on baš i nije samosvjesni Hrvat, da je barem čovjek koji će imati razumijevanja za žrtvu Vukovara, za neopisivo stradanje i svu prolivenu krv i osjećaje preživjelih.


Na žalost, pokazalo se da na njega, premda je hrvatski premijer, sve to nema osobit utjecaj. On nije branio ni Vukovar ni bilo koji drugi djelić napadnute Domovine, nitko njegov nije stradao, nije ništa izgubio tijekom srpske agresije, a osim toga odgojem i obrazovanjem nije se identificirao s hrvatstvom, Hrvatskom, njezinom poviješću i vjekovnim težnjama naroda da bi sada Vukovar promatrao imalo drukčije od bilo koje zemljopisne točke na zemljovidu.


Pozivanje na Ustav

Pri uvođenju ćirilice hladno se poziva na Ustav. Čak i kad pritom ne bi jednostrano i neistinito tumačio Ustav, njegova opsjednutost legislativom bila bi krajnje suspektna. Kad mu, naime, zakon ne odgovara, isti ga dan mijenja, kao u slučaju Perković. Riječ je, naravno, o drugom sindromu, o njegovoj manijakalnoj potrebi da Hrvatima u Vukovaru ubije svaki ponos i sjećanje na istinu od prije 22 godine, da političko, ideološko i moralno stanje u tom gradu vrati na ono kakvo je bilo u bivšoj državi, pa i na gore od toga, i da se, koliko je u njegovoj moći, izbriše povijest te da se ne zna tko je ubijao, palio, rušio i pjevao o klanju Hrvata.

Situacija u Vukovaru danas ne ostavlja nikakve moralne dvojbe: bolje je biti i nesretni Hrvat u tom gradu nego sadistička, totalitarna svinja. Ćirilica ne smeta Vukovarcima kao pismo, nego kao simbol zla. Vlast ponavlja da ćirilica nije kriva što je pod njome netko ubijao. Ali ni riječi iz, inače, divnog hrvatskog pozdrava „Za dom spremni" nisu krive ako je tko, izgovarajući ih, činio nečasna djela. Pa ipak ista vlast ognjem i mačem zabranjuje taj pozdrav i progoni sve koji ga izriču. Kriterij nije teško razaznati: sve što je hrvatsko, suspektno je.

Kao refleksija događaja u Vukovaru, prošloga vikenda dogodilo se uklanjanje ćiriličnih natpisa u više malih mjesta po Hrvatskoj. Ćirilica je tako skinuta u Krnjaku i Vojniću kod Karlovca, u Biskupiji kod Knina, u Udbini... Jedva su anacionalni hrvatski vlastodršci i njihovi podrepaši dočekali taj niz kako bi po tipično komunističkome obrascu sotonizirali i dehumanizirali vlastiti narod – Hrvate. Metoda je već viđena u bližoj i daljnjoj prošlosti.


Režija vlasti?

Za razliku od Vukovara, još se ne zna tko je to učinio u manjim mjestima. Možda i jesu branitelji, ogorčeni ponašanjem vlasti u Vukovaru, ali možda su i neki tajni aktivisti vladajućih. Kada je Marko Perković Thompson pjevao prije nekoliko godina u Pazinu, tamošnje vlasti sve su činile da ga spriječe.

Jedan je građanin prije koncerta postavio bombu u dvoranu te su vladajući odmah u tom činu dobili potvrdu svojih apriornih optužaba na račun M. P. Thompsona sve dok se ubrzo nije ustanovilo da je bombaš IDS-ov aktivist i ljuti protivnik Thompsona.

Kada je osječki novinar Drago Hedl obznanio da mu prijete smrću SMS-porukama, onda je po skovanom stereotipu krivnja trebala pasti na Branimira Glavaša, međutim otkriveno je da je autor prijetnje njegov suradnik i prijatelj, amnestirani i samodeklarirani ubojica, plaćeni svjedok protiv Glavaša, čovjek na plaći u MUP-u, Krunoslav Fehir.

Kada su početkom 90-ih srpske tajne službe u tajnoj operaciji Labrador minirale Židovsku općinu i groblje u Zagrebu, mržnja i bijes trebali su biti upućeni prema Tuđmanu i netom proglašenoj hrvatskoj državi. Poanta je, dakle, u tome da ništa čudno ne bi bilo u mogućnosti da su se svi ovi izgredi s ćirilicom diljem Hrvatske dogodili u režiji vlasti. Ne bi bilo prvi puta da vlast ili neki moćni krugovi sami proizvode stvarnost kad im postojeća ne odgovara.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/1610 ... -ranu.html

[EdgarFranjul]

Hitrec: Dosta je izdaja i cirkusa, idemo Hrvatsku staviti u društvo uređenih zemalja
Objavljeno Ponedjeljak, 21 listopada 2013 17:00


Posrijed listopada u Hrvatskoj

Bablje je ljeto. Prekrasne boje hrvatske jeseni. Lišće još nije opalo s bjelogoričnih stabala, zadnji je čas da aktualna vlast ode u šumu i pripremi zemunice.

Zapamtit ćete Vukovar

Vukovar, staro hrvatsko naselje Vukovo, potom hungarizirano u Vukovar. Sveto mjesto hrvatske borbe za slobodu svršetkom dvadesetoga stoljeća. Tisuće poginulih muškaraca, žena i djece u obrani grada, u obrani Hrvatske. Bio je Vukovar prvi veliki grad koji se našao na putu okupatoru, i već je tu srpski stroj slomio zube. Razaranje, a zatim zauzimanje Vukovara bili su Pirova pobjeda, a poraz hrvatskih branitelja velika povijesna priča o junaštvu. Priča koja svijetli, kojoj se treba klanjati.

Dvadeset i dvije godine poslije na zahtjev Vlade Zorana Milanovića i njegova ministra Ranka Ostojića, u Vukovar ulaze postrojbe interventne policije. Ne proglašavaju izvanredno stanje, ali je stanje izvanredno, Vukovarci izjavljuju da se osjećaju kao da je 1991. I imaju pravo. Sada ih mrko gledaju hrvatski policajci iza željeznih ograda pred zgradama na kojima su dvojezični natpisi.


Vukovarci ne žele dvojezične natpise jer je ćirilica bila uvezena na srpskim tenkovima iza kojih su napredovali vojnici srbizirane JNA i četnici s porukama da treba klati Hrvate, što su i činili. Nakon što su velik dio Hrvata posmicali, uveli su svoju okupatorsku vlast čiji je jezik bio, naravno, srpski, a pismo ćirilica. Ubijene Hrvate duboko su zakopali. Nakon mirne reintegracije srpski su zločinci dijelom pobjegli u Srbiju, dijelom ostali u Vukovaru i oko njega uživajući u blagodatima amnestije i sporazumu koji je dopuštao da se i četnici zaposle u hrvatskoj policiji.


Na pitanja rodbine gdje su zakopali tijela pobijenih Hrvata, jednostavno nisu odgovarali. Samo bi mrko gledali i otpljunuli u stranu. Nitko ih nije dirao, kuće su im obnovljene, uglavnom, sastajali su se u svojim krčmama i nadalje Hrvate u srdačnim razgovorima nazivali ustašama, vjerojatno se hvalili koliko je tko od njih silovao Hrvatica. Nadali se da to stanje nije vječno, da će opet da bude kao što je bilo. Da će Srbija ojačati i dati im novi vjetar u leđa.


Kad li, na njihovo zaprepaštenje i radost, nova je nada stigla iz Zagreba u obliku Milanovića i njegovih ministara, koji su učinili više nego svi oni iz Beograda. Zakucane su dvojezične ploče, vratila se ćirilica. Hrvatski se Vukovar dignuo na noge, ploče su nestale, zatim opet ukucane. Interventna policija kružila je Vukovarom, sa spremnim topovima, doduše vodenim.

Prepričao sam ovo poradi onih koji ne znaju. Recimo zbog Milanovića koji ništa ne zna ni o čemu, pa ni o Vukovaru. Crveni klipan odrastao pod staklenim zvonom zagrebačke zlatne mladeži, odgajan u mržnji i strahu od hrvatskih nacionalista, dečko koji nije ni pomislio da ode braniti Hrvatsku kada je počela srpska agresija jer to nije bio njegov rat, našao se slučajnim nesporazumom u sedlu hrvatske Vlade i sa svojim jovanovićima, baukovima i ostojićima uveo metode koje je jedino poznavao, metode totalitarizma s neodoljivim jugokomunističkim šarmom kojemu je sve hrvatsko šovinističko i natražnjačko, bilo gdje u Hrvatskoj (i Bosni i Hercegovini) pa tako i u Vukovaru.

Premda su mu mnogi i iz njegove ideološke falange savjetovali da ne postavlja ploče, samo je odmahivao rukom. Našao je maloga Bauka da upravno provede zakucavanja, istodobno govoreći da ćirilica nije bauk. Angažirani su režimski mediji da udare po "vukovarskim šovinistima", priučeni povjesničari pisali su svoje tekstove i tumačili da je ćirilica hrvatsko pismo, pa tako i neki jezikoslovci (Damjanović). Kao da smo svi mi idioti i ne znamo o čemu se radi, ne znamo povijest hrvatske pismenosti i slično, kao što znamo da bosančica nije suvremena srpska ćirilica i kao što znamo da učena prenemaganja nisu ništa do li izbjegavanje realnoga problema ili potpora vlasti koja postupa nezakonito.

A onda je vrag odnio šalu, Stožer je pokazao da nije hrpa od dvije stotine ljudi kao što su režimski mediji prikazivali, pokazalo se da iza Stožera stoji ne samo hrvatski Vukovar, nego i Hrvatska u cjelini. Hrvatski narod. Vrlo iznenađen činjenicom da je upravo on, Milanović, uspio učiniti isto što i Tuđman, da je uspio ujediniti Hrvate u otporu – ali prema aktualnom "Zagrebu", a ne Beogradu, zaprepašten što je paradoksalna nacija opet pokazala nevjerojatnu živahnost i živost u trenutku kada je mislio da je depresivna i ravnodušna do očaja, crveni se klipan uputio u Canossu i došao moliti Vukovarce da se smire.

Da on, za Boga miloga, ne može drukčije jer je takav zakon. Da se zakoni doduše mogu mijenjati, ali ne ovaj. U Vukovaru su ga dočekali veliki dečki i nisu ga puštali četiri sata iz sobe, a ni on nije imao volje izaći jer su ga vani čekali isto tako veliki dečki s trasparentima. Tako je ostao i slušao sate povijesti, bio je sve bljeđi i umorniji od tih groznih priča za koje je prvi put čuo jer ne gleda televiziju, ne sluša radio, ne čita novine i ništa ne zna.

"Ma kažete da Srba nema toliko koliko vele da ih ima? Ozbiljno? Ma zar ih zbilja na jednoj adresi ima petnaest koji žive u Srbiji? Ma nemojte mi reći! Kažete da se Zemlja okreće oko Sunca? Prokletstvo, meni je to posve novo. Ma nije valjda da je taj Šoškovčanin pokopan u Borovu Selu sa srpskom zastavom na srpskoj zemlji? Pa kako to? A velite da su u Borovu Selu masakrirani hrvatski redarstvenici? Strašno. A kad je to bilo?". I tako dalje, svašta se slučajno sazna u slučajnim gradovima slučajne države.

Onda je sav iscijeđen fizički, ali duhovno prosvijetljen napokon pušten iz sobe. Režimski su mediji objavili zaključke kojih nije bilo: da ploče ostaju, a interventna policija odlazi. Nije dogovoreno da ploče ostaju, znam iz prve ruke. I nisu ostale – jedna je već maknuta dok ovo pišem. Interventna policija je maknuta i bila je sretna što je maknuta jer nije lako stajati dan i noć na ulici, a u kratkim odmorima čitati u novinama da se ionako slabe plaće smanjuju.

Priča je daleko od svršetka, a kada bude dovršena, bit će ovako: u Vukovaru ne će biti dvojezičnih ploča. Ni sada ni ikada. Aktualna vlast će reterirati, kao što uvijek čini pod pritiskom izvana ili iznutra. Vukovar ne će biti proglašen zonom totalitarne represije, nego prostorom pijeteta (dubokoga poštovanja, u hrvatskom prijevodu). Ova, aktualna vlast koja uskoro više ne će biti vlast, imat će sreću ako se ne nađe onkraj brave zbog izazivanja nemira i protuzakonitih radnja.


Štoviše, zbog tih neodgovornih klipana narod se toliko nabrusio da će postaviti pitanje kako to da Srbi ulaze u Sabor po nekom članku nikada odobrenom od naroda, po nekom ključu koji je potpuno anakron i besmislen, kako to da ih se brojem u Hrvatskom saboru izjednačilo s hrvatskim iseljenicima, onima čijim je novcem uvelike financiran otpor srpskoj agresiji. Pa kad već otvaramo pitanje Ustava i ustavnih zakona, hajdmo odmah učiniti sve što treba da bismo bili normalna zemlja, nacionalna država hrvatskoga naroda, hajdmo brzo i potpuno učiniti sve da razni Stanimirovići kojima je mjesto u zatvoru ne sjede u hrvatskim zakonodavnim tijelima i drugdje, te se hvale kako Srbi u hrvatskom Podunavlju uče iz srbijanskih udžbenika.


Kao što rekoh u govoru na Trgu bana Jelačića, u tjeskobnom trenutku prve presude hrvatskim generalima:" Mi smo ovom narodu dužni već dvije lustracije." Događaji u listopadu ove godine daju mi za pravo i vrište za provedbom – nitko povezan s komunističkim zločinačkim režimom (njegovim vrhovima), nitko povezan s velikosrpskom agresijom na Hrvatsku, ne može obnašati javnu dužnost u suvremenoj Republici Hrvatskoj.


I nadalje, nitko tko se usuđuje s pozicija vlasti nametati zakone i rješenja protivna osjećaju hrvatskih ljudi, ne smije više nikada dobiti na izborima više nego što će dobiti novoosnovana Komunistička partija Hrvatske iz Umaga. Dosta je bilo izdaja i cirkusa, idemo ozbiljno raditi i staviti Hrvatsku u društvo uređenih zemalja koje poštuju svoje građane i njihove vrijednosti. A jedna od vrijednosti suvremene Hrvatske je hrvatski Vukovar. Ne sumnjam da će se 18. studenoga u Vukovaru okupiti više ljudi nego ikada do sada. A onda, umjesto izvanrednoga stanja, idemo na izvanredne izbore.

Nastavak ovog izvrsnog teksta možete pročitati OVDJE:

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/h ... aditi.html

[EdgarFranjul]

Ako ne udovoljite zahtjevima, Vukovar će u studenome postati negostoljubiv grad'


U zahtjevima za žurno postupanje ističu se uklanjanje svih dvojezičnih ploča, uvođenje moratorija na primjenu Ustavnog zakona o pravu nacionalnih manjina do sljedećeg popisa stanovništva te usklađivanje tog zakona s europskim standardima (dvojezičnost se uvodi kada je zastupljenost jedne nacionalne manjine veća od 50 posto).


Stožer za obranu hrvatskog Vukovara organizirao je u četvrtak u prostorijama Europskog doma u Zagrebu javnu raspravu o Vukovaru kao mjestu posebnog pijeteta. Prostorija Europskog doma bila je ispunjena do posljednjeg mjesta, a želja Vukovaraca je bila da se povede javna rasprava o svim problemima koji su izazvani postavljanjima dvojezičnih ploča odnosno primjeni Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u gradu na Dunavu. Pozvani su i predstavnici izvršne vlasti, no iz Vlade se nije nitko pojavio, a predsjednik Ivo Josipović poslao je svoje predstavnike. Iz najjače oporbene stranke HDZ-a na javnu raspravu došli su Tomislav Čuljak i Vladimir Šeks.

Iz Stožera su poručili da njihovu inicijativu podržavaju 22 stradalničke i braniteljske udruge iz Vukovara, te 350 sličnih udruga iz cijele Hrvatske. U skupini zahtjeva za proglašenjem Vukovara gradom posebnog pijeteta vladajućima je odlučno poručeno da ako se ne udovolji njihovima zakonitim prijedlozima, "Stožer i branitelji će učiniti sve da Vukovar za njih tijekom studenoga bude negostoljubiv grad". Nadalje, planiraju u tom slučaju pokrenuti kampanju raspisivanja referenduma o tim pitanjima. U zahtjevima za žurno postupanje ističu se uklanjanje svih dvojezičnih ploča, uvođenje moratorija na primjenu Ustavnog zakona o pravu nacionalnih manjina do sljedećeg popisa stanovništva te usklađivanje tog zakona s europskim standardima (dvojezičnost se uvodi kada je zastupljenost jedne nacionalne manjine veća od 50 posto).

Okupljenima se kratko obratio hrvatski branitelj Tomislav Josić, inače jedan od najistaknutijih predstavnika Stožera. Naglasio je da za prekomjerno granatiranje Vukovara još nitko nije odgovarao, te se protiv uvođenja dvojezičnosti bore jer je popis stanovništva nevjerodostojan.

"Ratni zločinci šetaju Vukovarom i nisu procesuirani. Na Veleprometu je ubijeno 750 ljudi i nitko nije za to odgovarao. (...) U našoj državi kaže se da je sve po zakonu. I privatizacija je bila po zakonu. Volio bih vidjeti tko je pisao te zakone. Trebali su neki drugi pokrenuti javnu raspravu, napraviti tribinu pa onda donositi zakone", kazao je Josić.

Iz Vukovara je zahtjeve Stžera došla podržati i ratna ravnateljica vukovarske bolnice dr. Vesna Bosanac. Istaknula je da neće odustati od zahtjeva te pozvala sve u Hrvatskoj da ih podrže. Navela je kroz kakve je sve patnje Vukovar prošao u Domovinskom ratu i kako je tekla mirna reintegracija tog prostora. Istaknula je razloge zbog kojih je protiv dvojezičnih natpisa u Vukovaru. "Ćirilica nam smeta jer su nas ubijali slaveći ćirilicu (...) Svi imamo PTSP i ova je ćirilica ponovno okidač koji nas vraća unazad. Bez obzira što premijer tumači da smo mi iznad toga, da ćirilica nije bitna, e nama je je bitna. Stoga sam odlučila biti uz branitelje kao i 1991.", kazala je Bosanac. Dodala je kako će, ako to bude potrebno, ići i na Međunarodni sud u Strasbourgu.

Potom se, uz poneki glas negodovanja, prisutnima obratio hadezeovac Vladimir Šeks koji je podržao zahtjeve da se Vukovar proglasi mjestom posebnog pijeteta. "Nisu se smjele postavljati ćirilične ploče u Vukovarujer je velik dio građana bio protiv toga i ovu Vladu se upozoravalo da to ne čine. (...) U Vukovaru je došlo do noćnog postavljanja plača, a to je značilo prepad na suživot", istaknuo je Šeks. Ovaj saborski zastupnik nazvao postavljanje dvojezičnih ploča u Vukovaru "glupim, ludim i nerazumnim potezom" te je dodao da u tom gradu popis stanovništva nije zakonito napravljen.

Izaslanik predsjednika Ive Josipovića, Vinko Kovačić, izrazio je nadu da će u dijalogu između predsjednika i Stožera doći do napretka, no dodao je da ne može komentirati predsjednika.

Potom su građani i predstavnici raznih nevladinih udruga iznosili svoja mišljenja o vukovarskim događanjima, ali i općenito o Vukovaru kao simbolu hrvatske borbe za nezavisnost i stradalničkom gradu. Josip Kokić, koji je štrajkao glađu da se se proglasi dan sjećanja na Vukovar, opisao je Vukovar kao "planetarni simbol obrane". Podržao je proglašenje tog grada mjestom posebnog pijeteta.

"Zakon se ne bi smio odnositi na područja koja su u agresiji proglašena posebnim interesom, a to su područja na granici Virovitica-Karlovac-Karlobag", kazao je Renato Šelj, čelnik Hvidre Črnomerec.

Ivica Matošević, iz koordinacije braniteljskih udruga grada Zagreba, istaknuo je da najveću odgovornost snosi hrvatska Vlada. "Inzistiramo na proglašenju Vukovara gradom posebnog pijeteta", kazao je Matošević te pozvao vladajuće da prestanu sa rastakanjem hrvatskog nacionalnog jedinstva.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... -grad.html

[EdgarFranjul]

Ovih devet zahtjeva će vukovarski Stožer u ponedjeljak predati Milanoviću

"Tražimo donošenje odluke o uvođenju moratorija na primjenu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina do provedbe slijedećeg popisa stanovništva, koji će promatrati i članovi braniteljsko-stradalničke populacije,članovi udruga koje su sastavni dio Stožera, te članovi određene komisije EU.", poručuju iz Stožera.

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara u ponedjeljak će se ponovo sastati sa premijerom Zoranom Milanovićem. Nakon što su proveli javnu raspravu o ćirilici u Vukovaru, sastavili su devet točaka od kojih u razgovoru s premijerom neće odustati. Riječ je o šest zahtjeva za koje traže da se ostvare odmah te tri zahtjeva za koje traže da se stave u radni postupak. Donosimo vam ovih devet zahtjeva i njihova pojašnjenja.

Z A H T J E V I

ZA Ž U R N O POSTUPANJE I DONOŠENJE ODLUKE O ISTOM

1. Odstraniti sve dvojezične / dvopismene natpisne ploče postavljene u Vukovaru, jer su postavljene uz kršenje ustavnih ,zakonodavnih,žrtvoslovnih i moralnih načela , te se nisu stekli uvjeti za provođenje Zakona.

2. Tražimo donošenje odluke o uvođenju moratorija na primjenu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina do provedbe slijedećeg popisa stanovništva, koji će promatrati i članovi braniteljsko-stradalničke populacije,članovi udruga koje su sastavni dio Stožera, te članovi određene komisije EU.

3. Tražimo proglašenje grada Vukovara Mjestom posebnog pijeteta po svim točkama Projekta.

4. Tražimo hitno obustavljanje svih istražnih radnji i postupaka protiv članova Stožera, branitelja, civila te djelatnika MUP-a osumnjičenih za skidanje/uništavanje natpisnih ploča.

5. Tražimo usklađivanje Ustavnog Zakona o pravima nacionalnih manjina sa europskim standardima, a koji iznosi zastupljenost jedne nacionalne manjine na određenom prostoru.
veću od 50%

6. Predlažemo hitno usvajanje prijedloga gospodarstvenika Vukovara i okolice,koje prenosimo Vladi RH, kako bi spriječili izumiranje Slavonije,Srijema i Baranje.


ZAHTJEVI ZA STAVLJANJE U RADNI POSTUPAK


1. Tražimo izvješće DORH-a o procesuiranju ratnih zločinaca za zločine koji su počinili nad građanima grada Vukovara i Hrvatske, 1991.g.

2. Tražimo podizanje optužnice protiv agresorske vojske Srbije i JNA za prekomjereno granatiranje Vukovara.

3. Tražimo hitno pokretanje svih postupaka i radnji potrebnih za pronalaženje nestalih osoba (istražne radnje,otkrivanje počinitelja, te postupanje po dojavama mogućih pojedinačnih i masovnih grobnica), kako na širem području grada Vukovara,Hrvatske, tako i Republici Srbiji (Bogojevo, Plavna, Sremska Mitrovica).

POJAŠNJENJE ZAHTJEVA

Poštovani (gospodine) predsjedniče hrvatske Vlade,

Kao predstavnici hrvatskih branitelja, stradalnika i građana Grada Vukovara prihvatili smo poziv na današnji sastanak jer smo kroz gotovo deset mjeseci svojega otvorenog i transparentnog djelovanja opetovano pozivali na potrebu konstruktivnog i tolerantnog razgovora, uz puno uvažavanje svih sudionika u dijalogu oko prijepora koji nas je okupio, a to je pitanje dvojezičnih i dvopisanih natpisa na zgradama u gradu Vukovaru u kojima se nalaze neke državne institucije.

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara je stradalničko-braniteljska i građanska inicijativa koja oko sebe okuplja 22 udruge sa područja grada Vukovara, preko 350 udruga iz cijele Hrvatske te brojne istaknute pojedince. Od samoga je početka naš rad bio javan, prožet dubokim osjećajem domoljublja i otvorenošću za dijalogom na osnovama punog razumijevanja i uvažavanja.

(Gospodine) predsjedniče hrvatske Vlade,

Objavljivanjem rezultata popisa stanovništva iz 2011., u prosincu prošle godine, aktualnim je postala mogućnost realizacije dijela prava srpske manjine u gradu Vukovaru iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, koji se odnose na pravo službene uporabe srpskog jezika i ćiriličnog pisma na području Grada Vukovara. Najava vaše Vlade o 100% provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Zakona o jeziku i pismu nacionalnih manjina, pokazala je da u Vukovaru postoje građani koji takvu najavu podržavaju pa i priželjkuju, oni kojima to ne predstavlja problem, ali je pokazala da najveći broj građana koji zbog brutalnosti napada na ljude i grad za vrijeme okruženja a pogotovu tijekom okupacije te osobnog iskustva stradanja, nisu još uvijek u stanju načiniti taj demokratski iskorak k potpunoj dvojezičnosti.

Organizirali smo se kako bi, ne samo zaštitili te ljude i sebe, već i definirali brojne druge neriješene probleme u našoj zajednici i stvoril i preduvjete istinskom pomirenju, oprostu i suživotu, ali ne onom koji se zasniva na izjednačavanju agresora i žrtve, na zaboravu, na nekažnjavanju ili skrivanju zločinaca te osobito ne na zajedničkoj budućnosti koja počiva na prikrivanju ili krivotvorenju istine.
Možda se nekome izvan ili daleko od Vukovara i strahota, trpljenja i mučeništva koje je ovaj grad zajedno sa svojim braniteljima i civilima pretrpio prije dvadeset i dvije godine, ova naša propitkivanja i – otvoreno treba reći – neslaganja, čine uzaludnima, pa i besmislenima, ipak smo dokazali da se za ostvarenje pravde, a ne samo za realizaciju prava, može i treba boriti svim demokratskim i legitimnim sredstvima, među kojima je zasigurno i pravo da javno izgovorimo naš stav i da se za njega javno zalažemo, što nije rušenje nego naprotiv učvršćenje hrvatskog ustavnog poretka i političke stabilnosti.
Jer, ako se nama kao hrvatskim braniteljima i stradalnicima priječi da iskažemo svoje mišljenje pa i neslaganje o važnim društvenim i političkim pitanjima u Hrvatskoj, a posebno u Vukovaru, a za nju i njega smo se borili i izborili, onda je sasvim legitimno pitanje buduće demokratske prakse u našoj zemlji.
Želimo vjerovati da će ovaj razgovor biti doprinos izgradnji nove kulture dijaloga i međusobnog uvažavanja, ali i osluhivanja hrvatske vlasti i Vas kao predsjednika hrvatske Vlade o tome što imaju reći hrvatski branitelji, stradalnici i građani grada Vukovara.

Bez ikakve nakane da bilo koga prikratimo za neko njegovo pravo, temelj argumentacije naših stavova smo prvo potražili u hrvatskom Ustavu, Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, Zakonu o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina te u brojnim drugim etičkim, moralnim i žrtvoslovnim aspektima ovoga prijepora. Polazeći od stava da se još uvijek nisu stekli zakonski uvjeti za cjelovitu provedbu Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina na području Grada Vukovara, Stožer je o tome obavijestio hrvatsku i međunarodnu javnost, brojne predstavnike političkog i društvenog života zemlje, nositelje zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti te poduzeo sljedeće korake:

1. Ustavnom smo sudu Republike Hrvatske podnijeli Zahtjev za praćenjem provedbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina, jer držimo da se prava iz ovih zakona na području Grada Vukovara ostvaruju na osnovu nevjerodostojnih podataka proizašlih iz nesređenih evidencija boravišta i prebivališta kao i popisa stanovništva, čija je nedorečena metodologija omogućila popisne zlouporabe i manipulacije. Tim više, jer Zakonom o popisu predviđena kontrola popisa na području Grada Vukovara, što je razvidno iz dopisa Državnog zavoda za statistiku, nije izvršena.

2. Zatražili smo ažuriranje prijava boravišta i prebivališta te provjeru valjanosti popisa stanovništva za područje Grada Vukovara.

3. Osim Ustavnom sudu, Svojim javnim istupima i brojnim priopćenjima skrenuli smo pozornost na to da se potpunim uvođenjem srpskog jezika i ćiriličnog pisma u službenu uporabu u Gradu Vukovaru, ne ostvaruje ni „duh", pa ni „slovo" Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, koji iščitavamo iz neuvažavanja članka 8. Zakona. Naime, skrenuli smo u više navrata pozornost na to da potpuna provedba Ustavnoga zakona narušava teško stečeni mir, da ne pridonosi kulturi dijaloga, snošljivosti, međunacionalnog uvažavanja i pomirenja čime su odredbe članka 8. grubo povrijeđene.

4. Zatražili smo od nositelja izvršne, zakonodavne i sudske vlasti, a i od najšire javnosti zaštitu, jer je evidentno da provedba ovih zakona narušava zdravlje ljudi, izravnih stradalnika domovinskog rata i članova njihovih obitelji sa osobnim iskustvom stradanja, pa su time ispunjene odredbe članka 16. Ustava koji predviđa da se prava i slobode mogu ograničiti zakonom ako narušavaju pravni poredak, javni moral i Zdravlje ljudi. S obzirom da tu odredbu nije moguće aktivirati kroz niti jedan postojeći zakon držimo da je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina dijelom neustavan te smo zatražili njegovu odgodu barem do usklađivanja i mogućnosti primjene navedenog ograničenja kao zaštite.

5. Zatražili smo i neku vrstu moralizacije toga prava. Naime, ako je stjecanje materijalnih dobara putem kaznenih dijela društveno neprihvatljivo, kako bi onda mogli prihvatiti stjecanje prava kao posljedicu najtežih kaznenih dijela ratnoga zločina s jasnim obrisima genocida koji su nad hrvatskim braniteljima i civilima počinjeni u Vukovaru i okolnim naseljima.

6. Držimo, također, upitnim zakonitost provedbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina po pitanju postavljanja dvojezičnih i dvopisanih natpisa na zgrade u nadležnosti i sa razine hrvatske Vlade, jer na razini hrvatske države srpska manjina ne čini trećinu stanovništva, a grad Vukovar kao mjesno nadležan nema u svojemu statutu uređeno to pitanje na način i u obliku kako to predviđa, pa i zahtjeva Ustavni zakon te Naputak Ministarstva uprave o implementaciji samog Zakona.

7. Stoga smo zatražili od hrvatske Vlade i hrvatskoga Sabora da se održe žurne sjednice i donese odluka o obustavi provedbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina dok se sva sporna pitanja ne riješe te predložili Moratorij od deset godina tj. odgodu primjene Zakona u dijelu koji se odnosi na službenu uporabu jezika i pisma, do novog popisa stanovništva u Hrvatskoj. Zašto Moratorij smatramo primjerenim i legitimnim modelom rješavanja ovoga prijepora? Naime, kada su pripadnici srpske manjine trebali učiti noviju hrvatsku povijest vezanu za domovinski rat, ali i bili u obvezi služiti vojni rok u svojoj domovini Hrvatskoj, tada je u kontekstu procesa mirne reintegracije donesena odluka da za određeno vrijeme srpska djeca u školama na području Hrvatskoga Podunavlja, pa tako i u Vukovaru ne moraju učiti o domovinskom ratu, a srpski mladići iz toga područja, ako ne žele, ne moraju služiti vojni rok u Hrvatskim oružanim snagama. Iako držimo da su tadašnje odluke zapravo dugoročno bile promašene, ipak ih i sada ocjenjujemo kao prilog teritorijalnoj i političkoj reintegraciji ovoga područja, ali i integraciji, tj. ostanku srpske manjine u Hrvatskoj. Danas, kada se na svojevrsnoj drugoj strani nalaze najteži stradalnici i članovi njihovih obitelji, pitanje moratorija, premda posve legitimno, uopće ozbiljno nije uzeto u razmatranje iako je nedvojbeno postao pravna praksa i pravna stečevina u Republici Hrvatskoj.

8. Provedbom Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, doslovce „preko noći", narušava se po našemu mišljenju i ustavna kategorija ravnopravnosti građana. Naime, svi oni koji kroz obrazovni ciklus do osposobljavanja za posao nisu učili srpski jezik i ćirilično pismo, a on je uvjet dobivanja zaposlenja dovode se u neravnopravan položaj prema pripadnicima srpske manjine.

9. U razgovorima s predsjednikom države i Sabora, a htjeli smo to ranije učiniti i s Vama, zatražili smo da Hrvatska redefinira svoju politiku prema nacionalnim manjinama i da se ide k republikanskom modelu u kojemu su svi građani jednaki pred zakonom, jer je očito da politika prevelikih prava nije dala pozitivne rezultate, a dovela je do getoizacije, paralelnih ekonomija, obrazovne samosegregacije i velika su opasnost integraciji manjinskih zajednica u hrvatsko društvo, a na poseban način srpske manjine. Takve zajednice su stalno u opasnosti da umjesto mostova suradnje postanu ispostave drugih država na hrvatskom teritoriju. Ipak, želimo još jednom naglasiti da je Vukovar u svakodnevnom životu, među običnim pukom, ne samo dvojezičan nego i višejezičan grad. U to se možete uvjeriti već kratkom šetnjom vukovarskim ulicama, tržnicom, restoranima, čekaonicama, sredstvima javnog prijevoza i na mnoge druge načine.

10. Po uzoru na mnoga mjesta stradanja u svijetu, u svrhu zaštite Vukovara i Vukovaraca kao žrtvi i stradalnika, osmislili smo projekt – „Vukovar mjesto posebnog pijeteta" kojim bi, između ostalog, bio izuzet od dvojezičnosti dok se za to ne steknu uvjeti. Nismo išli tako daleko kao primjerice u Srbiji, u Kragujevcu ili Kraljevu te u nekim naseljima u Francuskoj, gdje je na ulazima u grad stajalo da u njega ne smiju ulaziti Nijemci. Također, želimo napomenuti da ovim prijedlogom ne dižemo nikakve nove ograde među ljudima i da pripadnici nijedne manjine pa ni srpske koji su ginuli s nama i bili žrtve nisu izuzeti iz odavanja tog pijeteta. Iako možemo donekle razumjeti da su na neki način i počinitelji žrtve, još uvijek nismo pripravni odavati pijetet i onima koji su razarali grad i ubijali ljude. Svjesni smo da među njima ima i nasilno mobiliziranih Hrvata, Mađara i drugih, pa i Srba, koji su protiv svoje volje dovedeni na ovo ratište i tu poginuli. Nakana nam je da svim žrtvama velikosrpske agresije na Vukovar, bez obzira na nacionalnu pripadnost podignemo zajedničko spomen obilježje u gradu Vukovaru.


Često nam se bez ikakvog valjanog razloga i argumenta spočitava netolerantnost i osporavanje, pa i oduzimanje drugima njihovih prava. Smatramo da smo za toleranciju, poštivanje prava, međusobno uvažavanje i dijalog učinili više nego potpisnici i donositelji svih zakona, sporazuma i akata koji su na snazi.

Za vrijeme Domovinskog rata branili smo sve građane Vukovara i njihove živote, a time i njihovu vjeru, običaje i kulturu. Nakon mirne reintegracije unatoč svemu smo pokazali volju da pružimo ruku i da pokušamo živjeti skupa. Sada kada je trebalo i kada treba provesti Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, usuglasili smo se da ne propitkujemo većinu konzumacije tog zakona i rekli da preostalo, koji se odnosi na vanjska obilježja jezika i pisma kao simbola stradanja nismo u mogućnosti prihvatiti na stratišu kao što je Vukovar. Dakle, spočitavati nam mržnju prema jeziku i pismu kao kulturnom dobru, a ignorirati činjenicu da se ono još uvijek doživljava i da je nepoželjno kao simbol stradanja, krajnje je licemjerno i prikriva bit prijepora. Podsjetit ću tek da je kukasti križ simbol ljubavi kod Hindusa, ali je, nažalost, zasluženo postao simbol zla zbog njemačkih zločina u Drugom svjetskom ratu. Stoga, ponovit ću, kao jedno od mogućih rješenja, a po ugledu na hrvatska, europska i svjetska iskustva, predlažemo da se Vukovar proglasi mjestom posebnog pijeteta, s pažljivo iznijansiranim pravilima i normama ponašanja.

Pored gore navedenog, želimo apostrofirati da je provedba i mogućnost provedbe većeg dijela Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koju su svojom demokratičnošću i tolerancijom omogućili i stradalnici i branitelji, nevjerojatan uspjeh i dostignuće nezabilježeno u svijetu jer je mnogima za tako nešto trebalo preko 50 pa i 70 godina kao što je to slučaj u Austriji ili Francuskoj.

Ipak moramo naglasiti da ćemo sebe i one koje provedba preostalih odredbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koja se odnosi na vanjska obilježja srpskog jezika i pisma koje se još uvijek doživljava kao simbol stradanja pokušati zaštiti i putem referenduma koji je u završnoj fazi priprema i koji će uskoro uslijediti.

Naravno sve ovo ne bi bilo potrebno kada bi vi bar na jedan od prije predloženih načina kao vladajući pokazali razumijevanje i zaustavili dalju provedbu preostalog dijela Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina po sili zakon i silom dok se za to još nisu stekli svi, pa i zakonski uvjeti. Konačno to bi trebala biti i vaša moralna i zakonska obveza, to od vas i tražimo, odnosno zahtijevamo.

Sa vjerom u Boga i hrvatski narod, za Vukovar –mjesto posebnog pijeteta i Republiku Hrvatsku!

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... ovicu.html

[EdgarFranjul]

G. Borić: Dvojezičnost je nasilje, latinica je drugo srpsko pismo

Objavljeno Utorak, 29 listopada 2013 17:00


Hladnoća spram vukovarskih muka

Dvije afere, sasvim nepotrebne i smišljene od vladajućih da destabiliziraju Hrvatsku i odvrate narod od važnijih problema, potresaju Hrvatsku dok ona istodobno grca u dugovima i sveopćoj bijedi, boluje od unutarnjih društvenih sukoba i gladuje radi pomanjkanja kruha i istine: afera lex Perković i sramotno postavljanje ćiriličnih natpisa na srpskom (srbijanskome, zapravo) jeziku na javnim zgradama u Vukovaru i nekim drugim gradovima ponižene Lijepe Naše.

Sukob s Europskom Unijom radi zaštite, (zamislite, zaštite!) jednoga bivšeg udbaša, optuženoga u Njemačkoj poradi sudjelovanja u ubojstvu hrvatskoga disidenta Stjepana Đurekovića, zasad je gurnut u zapećak do 1. siječnja iduće godine, dok nemiri radi naturanja srbijanskoga jezika i ćirilice kako Hrvatima tako i domaćim Srbima, barem njihovoj većini, traju premda se premijer Zoran Milanović kao tat ušuljao na sporedna vrata na pregovore sa Stožerom za obranu hrvatskoga Vukovara, plašeći se izaći pred prosvjednike da brani svoj stav.

Vladajući ponavljaju mantru: zakon je zakon, zakon se mora poštivati. Naime, Zakon o nacionalnim manjinama i njihovu pravu na uporabu vlastita jezika i pisma. Dražen Živić, voditelj Centra Vukovar Instituta 'Ivo Pilar', napokon se sjetio na Okruglom stolu Matice hrvatske o toj problematici 18. rujna svakome pristupačne istine, rekavši da 'nisu ljudi zbog zakona, zakoni su zbog ljudi...' (Vijenac, 3. listopada).

Usporedba je presmiona, ali ćemo ju navesti: i nacistički ratni zločinac Adolf Eichmann branio se na Sudu u Jeruzalemu kako je samo ispunjavao odredbe Zakona o deportiranju Židova. Zakoni se prave za ljude, a ako ne funkcioniraju, onda se preinačuju ili ukidaju. Znak je više zrelosti svake demokracije da svoje probleme najprije pokušava rješavati „društvenim dogovorom" bez prisile zakona, a ako to ne ide, onda se donose zakoni, oni pak najdalekosežniji uz privolu većine i manjine, kako bi bili trajniji i neosporavani.

A to u slučaju dvojezičnosti i uporabi ćirilice u Vukovaru nije tako. Baš je obratno. Uvoditi ćirilicu i srbijanski jezik upravo u Vukovar, grad koji je u Hrvatskoj najviše pretrpio od srbijanskoga šovinizma i imperijalizma, znak je posvemašnje hladnoće spram tih muka, kao i dokaz za nepoštivanje volje tamošnjega većinskoga naroda. Stvarno su u pravu oni koji tvrde da se ova vlast odnarodila.

Neka govore činjenice

Za razliku od ostalih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, Srbi i Bošnjaci ne govore jezicima posebnim od hrvatskoga, nego isključivo hrvatskim jezikom. To su bili shvatili i komunisti pa su u Ustav Socijalističke Republike Hrvatske unijeli odredbu kako je 'službeni jezik u SR Hrvatskoj hrvatski književni jezik, jezik Hrvata i Srba u Hrvatskoj.' Dakle i Srba! (U to vrijeme Bošnjaci kao posebna nacija nisu postojali).

Ali i to je bilo suvišno jer svatko u našoj Republici zna da domaći Srbi govore hrvatski i uglavnom se koriste latinicom. Profesori, znanstvenici, novinari i književnici srpske nacionalnosti u nas ponekad govore i pišu ljepšim hrvatskim jezikom nego hrvatski autori sličnih profila koji se nisu oslobodili naplavina svojih narječja. I obični ljudi koji se osjećaju Srbima ne govore ništa drukčije nego njihovi hrvatski susjedi .


Stvarno je Stipe Šuvar bio u jednoj tvrdnji u pravu kad je rekao kako su 'postkomunisti gori od komunista'. Oni su zaboravili da se i Vladimir Nazor u partizanima borio protiv prodora, kako je rekao, 'govora beogradske čaršije' u pismene dokumente tzv. NOP-a u Hrvatskoj, dok Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnoga jezika za njih očito ne znači ništa. Ni oni s druge političke strane nisu bolji, primjerice novinar 'Večernjaka' Branimir Pofuk proglašava Snježanu Kordić 'uglednom lingvisticom', a ona izričito niječe postojanje hrvatskoga jezika.

Statistike o nacionalnoj i jezičnoj pripadnosti u Republici Hrvatskoj govore neumoljivim jezikom. Prema posljednjem popisu pučanstva, u RH živi 3,997.171 Hrvat ili 89,63 posto od ukupnog stanovništva, dok je Srba 201.631 ili 4,54 posto, iza njih dolaze Bošnjaci s 20.755 ljudi ili 0,49 posto itd. Međutim, kad je riječ o jeziku, 95,6 posto stanovnika Hrvatske označili su svoj jezik hrvatskim, a srpskim samo 1,23 posto. To znači da je samo svaki četvrti domicilni Srbin svoj jezik nazvao srpskim!

Danas pak hrvatske vlasti uz pomoć manjine u srpskoj nacionalnoj manjini žele većini Srba u nas i svim Hrvatima nagurati u javnoj uporabi srbijanski jezik (opština, stanica, Srem itd.) i ćirilicu. Tko je tu lud? Kome to služi? O razlozima možemo samo nagađati. Znamo da je Ivica Račan kvotu pripadnika neke nacionalne manjine da bi se uveo njezin jezik smanjio s 50 posto na 30 posto. Zašto, znaju samo Bog ili Karl Marx.

No za Srbe i Bošnjake koji u nas govore hrvatski to ne bi trebalo važiti. Jezično i kulturno pripadnici tih dvaju naroda u nas nisu nacionale manjine. Oni su, kako se kaže njemačkom definicijom, pripadnici 'naroda hrvatske kulture' (Kulturvolk). U zapadnim zemljama je, osim toga, državljanstvo istovjetno s nacionalnošću, pa će i stanovnici Hrvatske jednoga dana u Europskoj uniji morati prihvatiti taj politički standard.


Komunistička teorija

U nas kao da je još uvijek na snazi komunistička teorija nacionalnih određenja prema sovjetskome obrascu. Prisila da naši Srbi preuzmu srbijanski jezik može se shvatiti samo u smislu širenja nekakva nakaradnoga velikosrpstva. Počelo je tvrdnjom da je Srbija tamo gdje žive Srbi, (većina ili manjina, svejedno), onda je Vuk Drašković u svome šovinističkome razdoblju govorio da je Srbija tamo gdje su i srpski grobovi, (dakle, vjerojatno i u Londonu, New Yorku i Tokiju ), pa će doći vrijeme da će vrhunski dužnosnik srpske manjine Dragan Crnogorac, (on gura srbijanski standard i ćirilicu u nas) vikati kako se Srbija prostire svuda tamo gdje je u uporabi ćirilica.



Mic po mic, kako se to kaže po šumadijski, imamo 'Veliku Srbiju', ostvarenu bez tenkova, u Hrvatskoj uz pomoć Zakona o nacionalnim manjinama. A crveno-žuta vlada u Zagrebu nasjeda na to, gluposti ili zlonamjernosti radi, birajte što vam izgleda najuvjerljivije.


Ustav RH prilično je jasan glede uporabe jezika u javnosti. Članak 12. našega Ustava glasi: 'U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanim zakonom."


Ovdje su važnije dvije stvari: nigdje se ne spominje srpski jezik i govori se kako se u službenu uporabu može, ali ne i mora uvesti neki drugi jezik i ćirilica. Da ne bude zabune: nitko našim Srbima ne bi smio spriječiti da se koriste jednim od svojih dvaju pisama, ćirilicu. Naime, kao jedini jezik u Europi srpski jezik koristi se jednim i drugim pismom - ćirilicom i latinicom, pa je prema tome i latinica srpsko pismo.


Milošević i ćirilica

U Srbiji se to odnedavno vidi na svakome koraku. Prije dolaska Slobodana Miloševića na vlast srbijanski su nacionalisti kukali kako se ćirilica nalazi na silaznoj putanji. Nakon što je Vožd preuzeo cepter i pola Jugoslavije zavio u crninu, započeo je nasilni prodor ćirilice u Srbiji, čak i u Vojvodini s njezinim višenacionalnim sastavom. Po tome bismo sadašnje nagurivanje ćirilice i srbijanskoga jezika u Hrvatskoj mogli nazvati „nastavkom Miloševićeve politike drugim sredstvima.' Znaju li to Milanović i družina u Zagrebu?


Nije, dakle, u pitanju Vukovar kao 'grad s posebnim pijetetom', a niti mu je potreban 'moratorij' od deset godina za uvođenje srbijanskoga jezika i ćirilice, jer bi i tada to bilo silovanje stoljetne hrvatske jezične prakse. Uvjerljivo možemo reći: srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj pretežito govori hrvatskim jezikom i samo djelomično koristi se ćirilicu. Zakon o manjinama trebalo bi promijeniti i u nj unijeti te činjenice.

U svojoj unutarnjoj uporabi i u svome prometovanju s vlastima i javnosti naši Srbi mogu se koristiti ćirilicom, ali nemaju pravo nametati ju golemoj većini svojih sunarodnjaka i većinskome hrvatskom narodu. Da se netko davno sjetio ovih ključnih riječi, ne bi došlo do nemilih sukoba između građana hrvatske nacionalnosti u Vukovaru i hrvatskih vlasti koje su izgubile svaki orijentaciju u tome pogledu.

Nisu u pravu i neke nevladine organizacije koje tvrde kako skidanje dvojezičnih ploča u Vukovaru 'ugrožava ugled Republike Hrvatske u inozemstvu i temeljna ljudska prava u zemlji'. Ljudi koji to tvrde pojma nemaju o tomu kako su se rješavali slični problemi u nekim europskim zemljama s mnogo dubljom demokracijom no što je plitka hrvatska.

U austrijskoj Koruškoj (Kärnten) trebalo je proći 39 godina da se postigne politički sporazum o uvođenju dvojezičnih, njemačkih i slovenskih, ploča na ulazima i izlazima iz naselja sa slovenskom manjinom,premda je službeni Beč na to bio obvezan prema Državnom ugovoru ( Staatsvertrag) s kojima je Austrija postigla neovisnost poslije okupacije nakon Drugog svjetskoga rata.

U Njemačkoj su postavljene dvojezične ploče u mjestima sa srpsko-lužičkom, danskom i frizijskom manjinom. Slična praksa postoji i u Belgiji gdje živi njemačka manjina. No na zajedničkim državnim institucijama nema dvojezičnosti.

Ćirilica je nevina, ali neki koji su je koristili nisu

Mnogi se u hrvatskim medijima ubiše dokazivati kako je ćirilica i hrvatsko pismo. Prije spomenuti Pofuk to je učinio u 'Večernjaku', a slijedi ga Velimir Visković u 'Globusu', da spomenemo najrevnije, ali, ćirilica je u hrvatskoj lingvistička arheologija, kao i glagoljica, dok je latinica suvremeno i konačno hrvatsko pismo.

Na velikoj izložbi spomenika hrvatske pismenosti i tiskovina tijekom stoljeća 'Drei Schriften - Drei Sprachen' što je održana u Berlinu i nekim drugim njemačkim gradovima godine 2002., o hrvatskoj se ćirilici ili bosančici govori kao jednome od triju hrvatskih pisama bez ikakvih primisli, odnosno bez sugestija da ona, ćirilica, igra onu ulogu koju je ranije igrala. A to upravo žele naši bolesni jugonostalgičari i neizlječivi srbofili.

Stravičan je u tome nastojanju Igor Mandić koji prema 'Večernjaku' (16.10.) strašnim jezikom mržnje proglašava sve koji odbijaju ćirilicu, ustašijom koja je 'kao rak koji jede svoga vlastitelja'. Stvarno, u Hrvatskoj ima više stotina tisuća 'ustaša', ali oni su, to bi trebao znati beogradski honorarac Mandić, samo kosturi nekoliko metara pod zemljom, koje su tu, dok su bili na životu, bacili njegovi partizani i četnici. Sramota je da jedan konzervativni list kao 'Večernjak' daje platformu za širenje mržnje tome jadniku koji onim što govori i piše protiv Hrvata zapravo truje samoga sebe.

I najvažniji srpski harambaša u Hrvatskoj Milorad Pupovac zaprijetio je 'vatrom' onima koji ne žele službeno uvođenje ćirilice u Vukovar (Večernji list, 13.10.). Pupovac je na tiskovnoj konferenciji u Vukovaru lupkao prstima po stolu u ritmu pucnjave puškomitraljeza, rekavši kako 'ćirilično pismo nije ratni demon niti je ratno sredstvo nego komunikacijsko sredstvo i dio povijesne i kulturne tradicije Srba, ali i Hrvata'.

Emocionalno shvaćanje ćirilice kao pisma zločinaca

Rečenica je neprecizna, no s njezinim većim dijelom mogli bismo se složiti: ćirilica je nevina, ali neki koji su se njome koristili nisu. Mogli bismo ju donekle usporediti s kukastim križom ili svastikom koja je u raznim oblicima šest tisuća godina u Europi i Aziji bila simbol bez političkih konotacija, no kad su ju preuzeli nacisti, postala je simbolom njihove zločinačke ideologije i prakse. U Njemačkoj i Austriji kukasti je križ zabranjen nakon 1945.

Dakako, ćirilicu se ne smije posve usporediti sa svastikom, ali oni Hrvati, pa i Srbi, koji su bili izloženi četničkim zločinima emocionalno shvaćaju ćirilicu kao pismo zločinaca, što treba respektirati bez obzira koliko to znanstveno ne izgleda opravdano. Ćirilicu se može „oprati" od četničke zlouporabe ako ju se neko vrijeme ne koristi u hrvatskim krajevima koji su najviše patili od srbijanskoga imperijalizma.

To bi bilo u korist i tamošnjih hrvatskih građana srpske nacionalnosti. U izjavama običnih srpskih ljudi u Vukovaru i okolici često se moglo čuti da im ovo forsiranje ćirilice i srbijanskoga jezika šteti, da bi bilo važnije stvoriti nova radna mjesta i tome slično.

No budući da sadašnja vlast nije u stanju stvoriti ni perspektive gospodarskoga boljitka, ona je svoje bitke prebacila na 'sporedna bojišta' kako bi odvratila pozornost ljudi od svakodnevne bijede bez ikakva izgleda da će ljudima uskoro biti bolje. Na taj trik nitko u Hrvatskoj ne bi trebao nasjesti.

Oporbi bi se moglo zamjeriti da nije dovoljno energična u protivljenju srbiziranju i ćiriliziranju hrvatskih područja koja su najviše stradala u ratu. Zašto je tome tako, treba tražiti i u njezinoj djelomičnoj krivnji za to kad je bila na vlasti. HDZ i pridružene strančice samo čekaju da im vlast padne u krilo kao zrela kruška. Ne radi toga što su bolji, nego što su vladajući tako beznadno slabi.

Prema jednoj anketi 'Slobodne Dalmacije' (15.10.), na pitanje koje je glasilo 'da su sutra parlamentarni izbori, kome biste dali svoj glas?' anketirani su odgovorili: SDP: 11%, HDZ 47%, HNS 1%, laburisti 3%, HSP AS 17% itd. Znači HDZ i Hrvatska stranka prava Ante Starčević mogli bi stvoriti snažnu koalicijsku vladu dok bi ostale stranke bile bačene u nemoćnu oporbu ili jednostavno bile izbačene iz Sabora.

Možda se u tome nalazi nekakva slabašna nada da će sadašnje srbiziranje i ćiriliziranje Hrvatske biti zaustavljeno zakonskim sredstvima, pri čemu domicilnim Srbima nitko ne bi smio oduzeti pravo da se za svoje potrebe koriste ćirilicom, dok je hrvatski ionako njihov jezik pa tu ne bi bilo nikakvih problema.

Ako netko želi učiti srpski (srbijanski), slobodno mu je kao da uči slovenski, makedonski ili češki. Službeno je poznavanje hrvatskoga riječju i slovom imperativ. Primjerice, u Kataloniji, koja je još uvijek dio Kraljevine Španjolske, nitko ne može biti primljen u državnu službu ako ne zna katalonski, dok privatno može govoriti sve jezike svijeta pa i španjolski.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/1617 ... pismo.html