Malo povijesti...

[EdgarFranjul]

Tajne 13.5.: Arkan je tada na Zvezdinoj klupi sjedio naoružan!

– To je nama Hrvatima valjda u genima... Kad nešto ne valja, onda o tome napravimo sto emisija, a o onome što valja – ne napravimo ni jednu! Da je umjesto nas, običnih ljudi, tada u prvim redovima bila neka faca, onda bi se valjda nešto i snimilo.


Mi smo jedna od rijetkih zemalja koja je doživjela rat, a ne znamo kad je počeo taj rat. Za mene je počeo 13. svibnja 1990. godine”, kaže u dokumentarnom filmu o zbivanjima te sunčane i krvave nedjelje dr. sc. Nenad Pokos, Dinamov navijač koji je tada bio na južnoj tribini i izravno se sukobio s navijačima Zvezde.


Nikad odigrana utakmica Dinamo – Crvena zvezda jedan je od najpoznatijih događaja u bogatoj Dinamovoj povijesti, a za većinu Dinamovih navijača taj dan označava i početak srpske agresije na Hrvatsku. Unatoč tome, taj neprijeporno povijesni događaj ostao je samo u našim sjećanjima, o tim zbivanjima nije napisana nijedna knjiga, nije snimljen nijedan film...

– To je nama Hrvatima valjda u genima... Kad nešto ne valja, onda o tome napravimo sto emisija, a o onome što valja – ne napravimo ni jednu! Da je umjesto nas, običnih ljudi, tada u prvim redovima bila neka faca, onda bi se valjda nešto i snimilo. A ovako nije bilo interesa – kaže Bruno Širok, jedan od Bad Blue Boysa, koji je te nedjelje na svojim leđima osjetio svu brutalnost milicijskog pendreka.

Svijet je tada obišla slika mladog Dinamova kapetana i reprezentativca Jugoslavije Zvonimira Bobana kako nasrće na policajca. Ali TV-slika na kojoj policajac najprije pendrekom brutalno i bez razloga napada Bobana ostala je skrivena u videoarhivama i prvi je put, ekskluzivno, možemo vidjeti u ovom filmu!

Još je jedan Dinamov nogometaš dobio pendrekom po leđima. Bio je to Vjekoslav Škrinjar, koji je pomagao pretučenim navijačima plavih na terenu i u tim je trenucima dobio po leđima...

Boban, Kuže, Ladić i ostali

– Sve je još bilo normalno kad smo došli na teren, no odjednom su počeli neredi. Lomile su se sjedalice, trgale reklame, na južnoj tribini bili su navijači Dinama, na južnom stajanju navijači Zvezde, koji su sve to i započeli. Onda su Boysi probili ogradu na sjeveru i ušli na teren, a mi smo krenuli u svlačionicu. Zadnji smo, prije ulaska u tunel, ostali Boban, ja, pokojni trener Kuže, bio je tu i vratar Dražen Ladić, koji nije trebao braniti na toj utakmici... Zvezdini su igrači otrčali u tunel, a ja sam vidio našeg navijača koji je dobio pendrekom i ostao ležati na travi. Nisam ni o čemu razmišljao, samo mi je u glavi bilo da ga zaštitim, mislio sam da ću kao igrač Dinama, u dresu, imati nekakav autoritet i moći reći milicajcima da ga ne tuku. To se i dogodilo, milicajac se samo okrenuo i otišao, ništa mi nije rekao. Podignuo sam tog navijača, bio je tu i pokojni Kuže, i krenuli smo zajedno van – prisjetio se Škrinjar maksimirskih zbivanja, dodavši i ovo:


– Za sve što se događalo na terenu ne krivim previše ondašnju običnu miliciju, te ljude koji su bili na terenu. Oni su samo radili za ondašnju državu i ne vjerujem da je netko od njih tada mogao odbiti nešto što mu je bilo naređeno. Problem je, jasno, bio u tim naredbodavcima. Iako nisam pobornik teorija urote, kad sad sve sagledam nakon vremenske distance, lako se nameće zaključak da je njihova politika instruirala navijače Zvezde i režirala incidente, a reakcija navijača sa sjevera bila je spontana. Ako netko iz Srbije dođe i razvaljuje vam stadion i grad, normalno je da to nećete samo tako gledati i dopustiti. Naredbodavci su sigurno imali svoje planove, čudno je bilo da milicija nije reagirala nakon početnog divljanja Zvezdinih navijača na jugu – kaže Škrinjar.

I to je zapravo ključna rečenica. Jer, do tada na jugostadionima nije bilo nereda ni nalik ovome, stroga je milicija uvijek znala reagirati i zaustaviti ili čak i spriječiti sukobe i divljanje. Zanimljivo, početkom te sezone usvojen je Zakon o sigurnosti na nogometnim stadionima, na osnovi kojeg je milicija imala ovlasti isprazniti tribinu s navijačima uzročnicima nereda. To se jednom i dogodilo, u jesen 1989. godine, kad je dubrovački sudac Mateo Beusan ispraznio sjevernu tribinu stadiona u Banjoj Luci tijekom utakmice Borac – Dinamo (1:0). Na njoj su bili Bad Blue Boysi. I nisu bili ništa gori od Borčevih navijača, i jedni i drugi bacali su baklje na teren, a Beusan je oštricu mača usmjerio samo prema Boysima! I potom ponosno, pred dvojicom zagrebačkih novinara, ustvrdio: “Znam ja što i zašto radim!”.

No, pustimo sad Beusana... Milicija je, dakle, mogla isprazniti jug s podivljalim Zvezdinim huliganima, ali to nije učinila. I onda su Boysi sa sjevera uletjeli na teren, željeli su doći do juga, no ispriječio se kordon milicije i počeo je brutalni obračun na travnjaku. Epilog: 138 ozlijeđenih, mrtvih samo slučajno nije bilo.

Odakle kamenje...?

Ta je zagrebačka milicija do tada osiguravala stotine sličnih i opasnijih masovnih okupljanja, no ostalo je vječno pitanje zašto je situacija baš tada izmakla kontroli i pretvorila se u pravi kaos, u kojem je milicija tukla sve pred sobom, osim onih koji su započeli nerede.

Odgovor na to pitanje pokušao je dati ovaj film, u kojem govore izravni sudionici događaja, svjedoci vremena, karijerni policajci, navijači, novinari... Otkrivaju pozadinu nereda i daju odgovore na dosad neodgovorena, ali i nepostavljena pitanja. Zašto milicija nije reagirala nakon prvih nereda? Je li bila prepiljena ograda na sjeveru? Otkud toliko kamenja u Maksimiru? Kako su se navijači Dinama i Zvezde našli na istoj, južnoj tribini? Zašto je milicija praznila sve tribine s navijačima Dinama, a ne onu jednu s navijačima Zvezde? I tako dalje, i tako dalje...

Zanimljivo je da su rezultati istrage ostali nepoznati, a za kaos nikad nitko nije odgovarao. Nikad nije napravljena ozbiljna rekonstrukcija uzroka nereda, niti se dalo do znanja da se tada već naveliko spletkarilo u milicijskom vrhu.

U filmu je i iskaz šefa tadašnje milicije u Hrvatskoj Petra Đukića, koji se ubrzo nakon maksimirskih nereda pridružio pobunjenicima u tzv. SAO Krajini! A tada je u Maksimiru bio i udarni tandem Udbinih ubojica: Željko Ražnatović Arkan i Ratko Đokić, koji su danas pokojni! Arkan je sudjelovao u nekoliko ubojstava jugoslavenskih emigranata, prije svega Albanaca i Hrvata. A te je sezone sjedio na Zvezdinoj klupi, kao “predstavnik kluba”(!?) pored trenera Dragoslava Šekularca, s pištoljem u unutrašnjem džepu sakoa! Imao je taj pištolj i u Maksimiru, čak ga je i provjeravao na izlasku s terena...

Tih se mjeseci Ratko Đokić pokušavao približiti Dinamu, nudio je priču da se posvadio s Arkanom i da Dinamu treba “zaštita kakvu Arkan daje Zvezdi”. Đokić je 80-ih godina bio angažiran da ubije hrvatskog političkog emigranta Miru Barišića, kao osvetu za ubojstvo jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića.

Bivši šef zagrebačke policije Marijan Tomurad u ono je vrijeme bio šef smjene u Prometnoj miliciji Lučko. Imao je slobodan dan i otišao je privatno na utakmicu, kao Dinamov navijač, na istočnu tribinu. Kad su počeli neredi, napustio je stadion i po dolasku kući odmah ga je dočekao poziv da se hitno javi u postaju..


– Rasporedili su me da vodim pratnju autobusa sa Zvezdinim navijačima do Dugoga Sela, odakle su vlakom krenuli u Beograd. Na putu do Dugog Sela nije bilo nikakvih incidenata – rekao je Tomurad i ponudio svoje viđenje maksimirskih zbivanja te nedjelje:

– Najprije treba reći da ta kompletna ekipa koja je radila na osiguranju utakmice nije bila sklona novoj hrvatskoj vlasti! Oni su polako odlazili, dan za danom bilo ih je sve manje, prelazili su na drugu stranu – kaže Tomurad i nastavlja:

– Prvi propust u osiguranju bio je u tome da nije bilo kordona po donjoj strani južne tribine kako bi se spriječio bilo kakav kontakt između Dinamovih navijača koji su bili tamo te Delija koji su bili ispod njih, na južnom stajanju. To je temeljna stvar u osiguranju, ostalo je nejasno zašto to nije bilo učinjeno. Je li namjerno ostavljen prostor za Delije kako bi se mogli incidentno ponašati, doći na tribinu i započeti tučnjavu? U svakom slučaju, to je bio veliki, veliki propust ondašnje milicije – kaže Tomurad i demantira teze da je nerede organizirao HDZ:

– Ni pokojnom predsjedniku Tuđmanu ni HDZ-u nisu bili u interesu bilo kakvi neredi. Štoviše, u primopredaji vlasti trebao im je mir. Zato sam uvjeren da su neredi znatno više odgovarali drugoj strani. Uvjeren sam stoga da su svjesno napravljeni propusti u osiguranju i organizaciji utakmice! A onda, kad je došlo do konfuzije i problema, onda je milicija upadala iz zamke u zamku. Nije odradila ono što je trebala odraditi na samom početku. Trebalo je, naime, odmah spriječiti Zvezdine navijače u uništavanju stadiona i ništa se više ne bi dogodilo, sve bi bilo u redu i utakmica bi se odigrala – smatra Tomurad.

Nakon 24 godine šutnje, zabluda i podmetanja, ovaj je film ponudio odgovore na većinu pitanja. Zašto se, dakle, šutjelo gotovo četvrt stoljeća? Tko je organizirao kaos u Zagrebu i tko je za njega odgovoran? Doznajte u filmu Miljenka Manjkasa “Dinamo – Crvena Zvezda: Domovinski rat počeo je u Maksimiru“

http://www.vecernji.hr/nogomet/tajne-13 ... zan-938464

[EdgarFranjul]

ŽRTVE IMAJU PRAVO NA GROB I POKOP

Slovenski premijer: U Sloveniji je evidentirano 600 grobnica žrtava poslijeratnih likvidacija, 60 ih je ekshumirano

Slovenski premijer Miro Cerar potvrdio je u ponedjeljak u parlamentu da se njegova vlada zalaže za nacionalno pomirenje te se slaže s dostojnim pokopom svih mrtvih, nastradalih u obračunima u II. svjetskom ratu i poratnim mjesecima, te da će u okviru toga na dostojan način obilježiti i masovnu grobnicu u napuštenom rudniku Huda jama blizu Laškoga, koji je otvoren 2009. godine i gdje je do sada pronađeno oko 3000 žrtava poratnih likvidacija, uglavnom Hrvata.

Na zastupničko pitanje predsjednice demokršćanske Nove Slovenije (NSI) Ljudmile Novak o tome hoće li njegova vlada prijeći s riječi na djelo kad se radi o dostojnom pokopu žrtava svih totalitarizama i nacionalnoj pomirbi, Cerar je odgovorio da su prevladavanje povijesnih trauma, dostojan odnos prema žrtvama totalitarizama i pijetet te pravo na grob i pokop civilizacijska postignuća i uvjet za svaku državu koja se želi okrenuti budućnosti i normalnom razvitku, te da se sve stranke u njegovoj vladi s time slažu iako u slovenskoj politici postoje različita gledanja kako do tih ciljeva doći.

Pitanjem nacionalnog pomirenja i dostojnog pokopa svih žrtava u Sloveniji se ponekad politički zlorabi, ali se na tom pitanju do sada dosta napravilo, što treba nastaviti kako bi Slovenci imali raščišćen odnos prema svojoj prošlosti, istaknuo je Cerar dodavši da je njegova vlada poduprla zakonski prijedlog stranaka desnog centra o dostojnom pokopu žrtava i nacionalnom pomirenju.

Stranke desnog centra imale su rezerve prema planu vlade da se u Ljubljani postavi velik spomenik svim poginulima u II. svjetskom ratu i poraću, upozoravajući da slovenski partizani i antifašisti već imaju svoja obilježja i spomenike, dok su mjesta pogibije slovenskih domobrana i drugih žrtava likvidacija na slovenskom tlu nakon II. svjetskog rata neobilježena, pri čemu je kritično stanje posmrtnih ostataka u Hudoj jami, za uređenje koje je Cerarova vlada prošlog tjedna odobrila dodatnih 70.000 eura.

Problem je u tome da su kosti žrtava koje su bile otkrivene 2009. godine ostavljeni u rudniku te improvizirano smješteni u plastične kutije. U njima su zbog drukčije mikroklime u odnosu na raniju, kada su bili sakriveni iza više pregrada od betona i gline, počeli trunuti i propadati, a nije sagrađena kosturnica niti su ostaci dostojno pokopane.

Cerar je kazao da je njegova vlada osigurala sredstva da se i to pitanje riješi, te da su sve dosadašnje vlade mnogo napravile na pitanju masovnih grobnica Slovenaca i drugih naroda iz vremena rata i poraća.

Do sada je u Sloveniji evidentirano oko 600 masovnih grobnica, izvršeno je 185 sondaža tih grobišta te 60 ekshumacija, a rade se i popisi poginulih, istaknuo je Cerar, ocijenivši da s timem treba nastaviti iako je riječ o zahtjevnom i kompleksnom postupku koji zahtijeva i znatna materijalna sredstva i potrebne stručnjake.

Slovenski je premijer rekao da su stranke u njegovoj vladi suglasne kad je riječ o dostojnom pokopu mrtvih i pomirenju s povijesnim činjenicama kako bi se uklonile traume koje su dijelile Slovence te da smatra da su u tom smislu Slovenci postali “zreo narod” koji se s prošlošću može suočiti. Treba uložiti napor da se prevladaju jiš neka otvorena pitanja koja nisu nepremostiva, kazao je Cerar o pitanju nacionalne pomirbe i odnosa prema prošlosti.

Zadnjih je godina u Sloveniji odnos prema ratnim i poratnim događajima nešto manje ideološki i stranački obojen. Tako je krajem prošlog tjedna na misi za žrtve rata i poraća, uz predstavnike vlasti, sudjelovala i oporba. Slovenska desnica sklonija je povijesnom gledanju da su II. svjetski rat u Sloveniji iskoristili “komunisti” kako bi građanskim ratom došli do “vlasti” te da je to bio glavni uzrok međuratnog sukoba partizana i domobrana.

Izvor: narod.hr/h

http://narod.hr/eu/cerar-vlada-zeli-nac ... hudoj-jami

[EdgarFranjul]

Sjećate li se (samo)ranjavanja Miroslava Mlinara ili kako je pripremana agresija na Hrvatsku

Svibanj 30, 2015 Izdvojeno, Naslovna Komentiraj


Dosta je to bio primitivno zamišljen taj udbo-kosovski akcijski spin i kad se u obzir uzme da sam ja samo tijekom slijedećih nekoliko mjeseci, na rubu života i smrti, ipak preživio čak tri komplicirane operacije


Piše: Mate Bašić

PITA me moj stari prijatelj Ante Gugo, knjigu on dovršava, sjećam li se još onoga Miroslava Mlinara čije je gromoglasno samoranjavanje u svibnju iskorišteno za demonstrativni, prijeteći visokonosnopodignuvši bijeg srpskih zastupnika (uglavnom iz redova SKH-SDP i mladoga SDS-a) iz Sabora već u svibnju 1990., kratko nakon dva kruga prvih demokratskih izbora i još kraće nakon referenduma o nezavisnosti RH.

Kako ga se ne bih sjećao, jedan mi je znameniti djelatnik tadašnjega zagrebačkoga Okružnoga javnoga tužilaštva svojedobno kazivao kako je moje – daleko manje spektakularno, ali zato nimalo fingirano – ranjavanje nožem na smrt u srpnju iste te godine, koincidirajući pak s rušenjem prvih kninskih balvana, zapravo bilo osmišljeno kao protuteža “slučaju Mlinar”.

Ono, kakti, u svrhu postizanja jugoslavenske ravnoteže: jednoga vi nama, jednoga mi vama, a onda, eto šumara da rastjera djecu jer se u njegovu borju/borovju/boriku igraju rata.

Dvadesetogodišnji beogradski student Miroslav Mlinar bio je u to doba predsjednik SDS-a Benkovac kojega su, pisali su beogradski mediji,18. svibnja 1990. u središtu Benkovca napala skupina nepoznatih mladića i – izbola ga noževima. Šef zadarske kirurgije dr. Anđelo Gregov pregledao je Mlinara i utvrdio da se, međutim, radi o lakšim tjelesnim ozljedama, posjekotinama koje nisu zahvatile organe, krvne žile, živce ili mišiće, vjerojatno kao posljedica pažljivoga reza žiletom.

mlinar-5.jpg (79 KiB) Viewed 4776 times

mlinar 5

Ubrzo je u bolnicu stigao odvjetnik Miroslava Mlinara i sanitetskim vozilom prevezao ga u bolnicu u Knin. Srbijanski mediji su sljedećih dana pumpali nove detalje o Mlinaru i o njegovim teškim i “po život opasnim ozljedama”. Rezultat svega bila je odluka dr. Jovana Raškovića, predsjednika SDS-a, da prekida odnose sa Saborom Republike Hrvatske.

Dakle, dosta je to primitivno bio zamišljen taj udbo-kosovski akcijski spin, osobito kad se, s druge strane, u obzir uzme da je spomenuti djelatnik tadašnjega zagrebačkoga Okružnoga javnoga tužilaštva mojega koljača (kojega je policija bila pronašla u roku od 48 sati, Zoran Tenjer se zove) pustio na slobodu čim mu je ovaj izrecitirao kako me bio prisiljen zaklati jer sam povrijedio njegove nacionalne osjećaje pjevanjem ustaških poskočica.

– A što bi pjevao netko tko se rodio u Starom rodilištu u Imotskom – kontemplirao je vjerojatno tadašnji zamjenik OJT-a Toni Nobilo – i ne razmišljajući kako to da ubojica, svježe demobilizirani niški padobranac, uopće znade gdje sam se to ja, slučajni a sigurni pjevač ustaških popevki, rodio.

Pustilo tako ubojicu, a ovaj je ovaj promptno zbrisao u rodnu Bosansku Dubicu, onda nakratko u Beč, zatim se s pupanjem prvim proljetnih šešelja povratio među serbo-teritorijalce s Manjače, da bi nakraju završio u obližnjemu bratskom Seattleu, makar ga je 2003, dakle s malom zadrškom od 13 godina, zagrebački, sad već imenom Županijski sud, u odsutnosti osudio na šest godina robije, ali su slučajno “nadležni” o takvom konačnom rješenju iz nekog razloga o svemu tome propustili obavijestiti bilo mene, bilo Interpol, što je možda važnije od obavještavanja mene (ako jest, to još ne znamo!)

Dosta je to bio primitivno zamišljen taj udbo-kosovski akcijski spin i kad se u obzir uzme da sam ja samo tijekom slijedećih nekoliko mjeseci, na rubu života i smrti, ipak preživio čak tri komplicirane operacije (kasnije još jednu recidivističku, makar najgoru), dočim je moj zamišljeni counterpart Mlinar prvo postao medijsko-politička zvijezda, pa onda srpski “oslobodilac pod komandom” Kapetana Dragana, Gorana Opačića, Ratka Mladića, kako kojega, kako kad i kako gdje, potom sydneyski emigrant, sportaš, slikar i soboslikar, rječju, čudo od čovjeka.

Danas, četvrt stoljeća kasnije, on živi u Beogradu, vodi Red Star Cafe, bavi se sportom, glumom, slikarstvom, humanim radom, postrance i politikom, ima lijepu dobrodržeću gospođu znakovita dekoltea, uzoran je otac dvoje djece (Stefan i Anastasia), a za prošlogodišnjih poplava, sam je, nadčovječanskim naporima, spasio čak 700 Obrenovčana, odojčadi, dece, ženskinja i starčadi, od povodnja kad se ono lani bilo otvorilo Panonsko more zapadno od Staroga Gorja Balkan.

Promatram fotografije na FB-profilu toga “interior designera”,

https://www.facebook.com/miroslav.mlinar.5

čitam njegov ćirilični životopis na srbijanskoj Wikipediji, a naišavši na njegove fotke s Miloševićem, sa srpskim patrijarhom, na sprovodu i s ubijenim Arkanovim zamjenikom, te s Kapetanom Draganom/Danielom Sneddenom/Draganom Vasiljkovićem, koji bi ovih dana konačno – kao presedanski slučaj da Australija izručuje nekoga svojega državljanina drugoj zemlji pod optužbom za ratne zločine – trebao biti prebačen u Hrvatsku (srbijanski mediji kažu, a hrvatski prenose, bit će to 15. srpnja, samo ne znam otkud im baš taj datum, jer ga ni australske ni hrvatske nadležne službe nisu ni potvrdile ni demantirale, no neka im bude!) prisjećam se kako sam se Mlinarem posljednji put zanimao 2004., kad je – činilo mi se – još boravio u Australiji, motajući se oko četničkoga kluba u sydneyskom Bonnyriggu.

White Eagles, Beli orlovi se zove taj klub, a od manjega je značaja to što ja ne razumijem zašto se tamošnji, ali ne samo tamošnji, Srbi koriste organizacijskim imenom fašista Dimitrija Ljotića, dok istodobno slijede svijetle tradicije Dragoljuba Mihailovića, iako je taj znameniti hitlerovac Ljotić bio s Mihaliovićem u labavijoj “koaliciji” nego sa proruskim staljinisto Brozom. Uh, jugoslavenska, velikosrpska su to posla, tko bi normalan njih mogao razumjeti?

mlinar 6

Povod mojemu tadašnjem interesu za lik i djelo Miroslava Mlinara, doduše, bila jedna od turneja koju je – u mnoštvu većih ili manjih četnika svih boja i oblika što i danas špartaju Australijom – tada bio poduzeo mitološki Savo Štrbac, pa sam nekako zaključio da na ovom zabačenom suptropskom otočiću na razdjelnici Indijskog i Tihog oceana, mora postojati i neka krupnija riba te vrste nasukana na hridi multikulturalizma.

Pisao sam i govorio o njemu (zapravo, o obojici njih, i o Mlinaru i o Štrbcu, razumijevajući prvoga otprilike kao Jovu Bekriju Pecaroša, a drugoga kao Marka Rankovića Abadžiju) gdje god sam stigao u to doba, hoću reći, u raznim medijima, tiskanim i elektroničkim, hrvatskim i inima, pa i u tadašnjem Jutarnjem listu svojih bliskih frendova (glavnourednički u Wrussovu, odnosno u Nedjeljnom Jutarnjem Edija Jurkovića, u doba dok je JL, a i EPH, još gajio onaj stari dobri oblik ekstenzivno profilirajućih tema, i dok se još mogao dičiti i tiražom i ugledom, makar mi, nota bene, nikad ništa nisu platili), a uskoro je, na tom tragu, izronila i velika australska tema – Kapetan Dragan osobno!

Slijedeće godine, 2005., a možda i 2006. – možda ovdje ne bi naodmet bilo butkovićevski kazati: u klasičnom irskom pubu Quiet Man na rubu Carltona iz visokih čaša s južnokineskim žigom lijeno ispijajući gutljaje Sauvignon Blanca iz sjevernoviktorijskog vinogorja, berba 1999., koja se bijaše poklapila s dovođenjem tisuća albanskih izbjeglica s Kosova u Australiju i njihovim smještanjem na australski otok-državu Tasmaniju, uoči NATO-ova bombardiranjem Srbije kada je Miroslav Mlinar prvo organizirao razbijačke srpske demonstracije pred američkim konzulatom u Sydneyu, a već mjesec dana kasnije, supermenovski spašavao tri nevine srpske žrtve iz ruševina beogradske Televizije, pogođene zločinačkim raketama ničim izazvana NATO-agresora – pitao sam jednom prigodom Natashu Robinson iz The Australiana zna li štogod o Miroslavu Mlinaru, budući da Kapetan Dragan svakako nije jedini Srbin s Interpolove tjeralice koji bi se mogao skrivati u zgužvanom matrixu australskih visokourbanih i visokotehniciziranih megapolisa, u pustinjskim bespućima Južne i Zapadne Australije ili u tropima Queenslanda ili Northern Territoryja.

Jer, ipak je Mlinar u Hrvatskoj, makar “u bijegu” i “u odsutnosti”, 1995. osuđen na nemalih 20 godina zbog ratnog zločina počinjena nad civilima u “oslobođenoj” Škabrnji 18. studenoga 1991., na isti dan (i na isti način) na koji su anđeli svesrpske slobode “oslobađali” Vukovar.

O tome je čak i kontroverzna zagrebačka Documenta na Internetu objavila neke dokumente. Makar poznate i već objavljivane, ali neka ih, odnosno, neka neke koristi i od Documente, makar samo za ovu trenutačnu potrebicu. Internet ionako vrvi infomracijama o Mlinaru, just one click & you’re there.

http://www.documenta.hr/…/zlo%C4%8Din-u ... abrnji-opt.-…

http://www.documenta.hr/…/su…/Goran_Opa ... K25_94.pdf

Nije Natasha tada znala ništa o Mlinaru, a kad se raspitala, doznala je kako se povratio u okrilje Majčice Srbije, odakle danas na FB-u ispisuje tužne i nostalgične remniscencije, npr. pod naslovom MOJ ZAVIČAJ, KARIN… MY HOMELAND, KARIN:
“Daleko od današnjih velikih puteva, a još uvek na raskršću starih carskih drumova, pod snežnim vrhovima moćnog Velebita, među gustim borovim šumama i brdima koja iz ljutog bukovičkog krša strmo silaze u more, poput sirotog usnulog deteta, koje i dalje u svojim džepovima umesto klikera čuva okamenjene biserne suze, šćućurio se moj jedan i jedini, mali a veliki, nikada zaboravljeni Karin.”

Tako piše Miroslav Mlinar, dok suza suzu goni u praskozorje zapadnobalkanskoga, srpsko-srbijanskoga ulaska u Europu, u arktičko-antarktički, vaseljenski, svesrpski, sveruski, svepravoslavni savez u kojemu trese se krvava kugla Zemlja od Sydneya do Beograda, od Bruxellesa do Pertha, od Škabrnje do Karina, i – gdje li se to već može ući, ugurati, milom ili silom, duže ili kraće.

Dotle, Hrvati, oni prvi (franc. premier) među nama, odabrani pomazanici, izabrani od naroda za narod u ime naroda, dok im hrašće bura vije, dok im mrtve grobak krije, stisnutih šaka, postojani kano einsturzende neuebauten, oni sebi samima klikću kličući: NO PASARAN.
To je baš, ovoga, comme il fault. Komilfo, zapravo.
Već četvrt potrošenog stoljeća.

http://www.maxportal.hr/sjecate-li-se-s ... -hrvatsku/

[EdgarFranjul]

NA DANAŠNJI DAN

3. lipnja – stvaranje četničkih uporišta u istočnoj Slavoniji

Hrvatski memorijalni centar domovinskog rata u svojoj kronologiji spominje da je početak mjeseca lipnja 1991. ujedno i vrijeme kada su se na području istočne Hrvatske i “selima istočne Slavonije (Mirkovci, Markušica, Tenja, Bijelo Brdo, Borovo Selo, Bršadin, Pačetin, Trpinja, Bobota, Vera, Negoslavci) uspostavljene su terorističke baze srpskih ekstremista za napade na Osijek, Vinkovce i Vukovar te okolna sela.”

Ipak, tri baze su uspostavljene sa isključivim ciljem utvrđivanja terorističkih položaja i napada na hrvatske gradove istočne Slavonije: Vinkovce, Vukovar i Osijek. Bila su to zloglasna teroristička uporišta iz čijih su utvrda ubijene stotine nevinih stanovnika najistočnijeg dijela Hrvatske: Tenja pored Osijeka, Mirkovci pored Vinkovaca i Borovo Selo pored Vukovara.

Bila su to sela gdje se zbog blizine i “naslanjanja” na velike gradove istočne Slavonije zajedničkom strategijom i dogovorom ‘neutralne’ JNA, četničkih postrojbi i lokalnih srpskih paramilicija utvrdile terorističke baze za napade na hrvatske gradove i mjesta. Cilj tih baza bila je priprema za izvođenje općeg napada na hrvatske gradove Vukovar, Vinkovce i Osijek, što se i dogodilo koji mjesec kasnije.

Kronologija nastanka četničkih uporišta istočne Slavonije

Iako su nemiri i neredi u srpskim mjestima istočne Slavonije počeli već u vrijeme održavanja prvih višestranačkih izbora 1990., njihova kulminacija i opća oružana pobuna počinje u kasno proljeće i rano ljeto 1991.

Već u travnju 1991. u Hrvatsku dolaze parlamentarci iz srbijanskog parlamenta, od kojih su najpoznatiji Vojislav Šešelj, Milan Paroški i srbijanski ministar Stanko Cvijan, držeći huškačke govore u lokalnim selima sa srpskim stanovništvom. Srpsko stanovništvo je već bilo potpuno naoružano, bilo dijeljenjem oružja Teritorijalne obrane koje je oduzeto od hrvatskih vlasti u vrijeme Ivice Račana, bilo naoružavanjem kojim je JNA naoružavala isključivo civile srpske nacionalnosti, u početku pod okriljem noći.

Na tim skupovima se prizivala “Velika Srbija”, prijetilo se hrvatskom stanovništvu ubijanjem i protjerivanjem i novoizabranoj vlasti na čelu sa pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Učestale su i barikade koje su počele još 1990. u sjevernoj Dalmaciji u okolici Knina.
Sve je poprimilo tragične razmjere kada je u jednom od uporišta, Borovom Selu, ubijeno i masakrirano 12 hrvatskih policajaca u zasjedi u kojoj su sudjelovali i četnici iz Srbije.

Također je uskoro i minirana pruga između Borova Sela i Dalja, a to će tijekom svibnja i lipnja 1991. postati svakodnevna pojava u istočnoj Slavoniji.

U lipnju mjesecu se po uzoru na sjevernu Dalmaciju osniva „Srpska autonomna oblast Istočna Slavonija i Zapadni Srem“, s namjerom izdvajanja tog teritorija iz sastava Republike Hrvatske i progona hrvatskog, mađarskog i drugog nesrpskog stanovništva sa tog teritorija.

Dok su Tenja, Borovo Selo i Mirkovci bili mjesta već poznata hrvatskom stanovništvu po oružanoj pobuni protiv hrvatske države, sada i druga mjesta dolaze na naslovnice novina i TV emisija kao žarišta terorističkog djelovanja: Bobota, Vera, Bršadin, Trpinja, Negoslavci, Pačetin, Bijelo Brdo, Markušica i druga.

Hrvatska policija i hrvatsko stanovništvo uopće više nije imalo pristupa u ta mjesta. Malobrojno hrvatsko stanovništvo u tim mjestima se proganja ili zatvara u ‘lokalne zatvore’ koje je imalo svako od ovih mjesta. Barikade i pucnjava postaju svakodnevnica, a uskoro i civilne žrtve.

Mjesec lipanj 1991. bio je uvod u rat koji se u kolovozu proširio po cijeloj Hrvatskoj, a osobitim intenzitetom u istočnoj Slavoniji gdje je došlo do velikih oružanih sukoba gotovo nenaoružanih branitelja sa izvrsno naoružanim srpskim terorističkim skupinama kojima se uskoro otvoreno pridružila i JNA.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/3-lipnja-stvar ... -slavoniji

[EdgarFranjul]

Više od 2000 Hrvata i Slovenaca odalo počast žrtvama krvoločnog antifašizma u Hudoj jami

Objava: 14.06.2015 | 10:50 Europa



Više od 2000 Hrvata i Slovenaca u subotu je nazočilo mjestu Huda jama kod Laškog u Sloveniji na koncelebriranoj svetoj misi za žrtve partizanskih krvoloka, kod napuštenog rudnika u kojem je u ljeto 1945. godine pobijeno najmanje 3000 hrvatskih, slovenskih i austrijskih pripadnika poraženih oružanih snaga.

Misu kojoj je nazočila rodbina žrtava, predstavnici nevladinih udruga iz Hrvatske i Slovenije, te pojedini oporbeni zastupnici u slovenskom parlamentu vodili su celjski biskup Stanislav Lipovšek, gospićko-senjski biskup Mile Bogović, te prior Edmund Wagenhofer u ime Austrijske biskupske konferencije.

Počast žrtvama je dao i slovenski predsjednik Borut Pahor. Glavni govor je imala Eva Irgl, predsjednica Komisije za ljudska prava u parlamentu Republike Slovenije.


Komemoraciju žrtvama Hude jame, jednog od najokrutnijih poratnih stratišta, organiziralo je povodom 70. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata slovensko Društvo za uređenje prešućenih grobišta, navodeći da oko 600 poratnih masovnih grobnica, a posebno Huda Jama, predstavljaju jednu od najvećih tragedija hrvatskog naroda.

Organizatori su naglasili da je komemoracija bila namijenjena čuvanju uspomene na žrtve, ali i pomirenju.

Iako se smatra da su u napuštenom rudniku koji je otkopan prije 7 godina, kad je dio žrtava ekshumiran, većinom ubijeni slovenski domobrani iz logora Teharje, te pripadnici hrvatskih snaga NDH-a, slovensko društvo za prešućene grobove navelo je da je po njihovoj ocjeni u rudniku pobijeno više od 3 tisuće ljudi različitih nacionalnosti, te da u njoj leže kosti Slovenaca, Nijemaca, Hrvata, Srba i ostalih naroda, ali da je među ubijenima bilo i mnogo djece i žena.


Iako je u Sloveniji evidentirano oko 600 masovnih grobnica iz vremena rata i popraća u kojima su uglavnom žrtve poratnih vansudskih likvidacija koje su organizirale tadašnje komunističke vlasti, a provodile vojska, OZNA i KNOJ, Huda jama je za Slovence prilikom otkrivanja predstavljala poseban šok.

Njeno je otkopavanje trajalo više godina jer je Barbarin rov bio zatvoren s više drvenih, betonskih i glinenih pregrada, a položaj nekih pronađenih tijela pokazao je da je dio žrtava bio ostavljen živ i namjerno “zazidan”, kako bi što duže umirali.

Izvor: Sloboda.hr/Hina

http://www.sloboda.hr/vise-od-2000-hrva ... udoj-jami/

[EdgarFranjul]

HRVATSKO STANOVNIŠTVO PROTJERANO
26. lipnja 1991. – napadom na Glinu počeo krvavi rat na Banovini

26. lipnja 1991. u ranim jutarnjim satima srpske paramilicije potpomognute jednicama JNA napale su policijsku postaju u gradu Glini. Time je započeo krvavi rat na Banovini u kojem su živote izgubili mnogi Hrvati s tog područja, a sve hrvatsko stanovništvo je bilo protjerano sa svih područja Banovine gdje su živjeli.

Rat se ubrzo proširio na ostale dijelove Banovine: Hrvatsku Kostajnicu, Hrvatsku Dubicu, Petrinju, Topusko i druga mjesta koja su postala žarišta velikih sukoba hrvatskih gardista i policajaca sa JNA, domaćim četnicima, kao i onima koji su došli iz Srbije.

Napad na policijsku postaju u Glini

Nakon što je sabor RH donio odluku o uspostavljanju suverene i nezavisne Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. jedinice JNA započinju sa razmještanjem po unaprijed određenim strateškim pozicijama. Kao razloge su naveli da samo „uspostavljaju tampon zone između pobunjenika koji se nisu slagali sa novom vlašću i ostalog stanovništva“. Situacija je jako napeta i u Glini gdje JNA zauzima pozicije sa 30 oklopnih vozila i kontrolira policijsku postaju u gradu u kojoj su bili hrvatski polocajci. Međutim, da uloga jedinica nije bila održavanje mira pokazuje drugo jutro 26. lipnja 1991. kada dobro naoružani pobunjenici napadaju policijsku postaju. U tom napadu gine policajac Tomislav Rom dok je pet policajaca ranjeno. Šesnaest hrvatskih policajaca paravojne srpske formacije zarobljavaju i odvode u zatvor smješten u gradu Kninu. Sve se to događa pred jedinicama JNA koje samo promatraju što se događa. Iako su paravojne formacije uspjele zauzeti PP Glina ubrzo u grad stižu specijalne jedinice ATJ Lučko koje stavljaju postaju pod svoj nadzor. Nakon što su specijalci zauzeli policijsku postaju oko nje se počinju razmještati oklopnjaci JNA otvoreno pokazujući na čijoj su strani.

JNA na strani pobunjenika

Kako su jedinice JNA držale policijsku postaju u okruženju a sa njom i policajce u postaji paravojne formacije su bez problema uspostavljale kontrolu nad gotovo cijelim gradom. Jedino nisu mogli zauzeti postaju i dio grada prema Petrinji pod imenom Jukinac jer su te položaje držale policijske snage. 27. srpnja 1991. ohrabrene zbog pomo

i koju su dobivale od JNA neprijateljske paravojne formacije krecu u konačan napad na policijsku postaju i naselje Jukinac te zauzimaju grad. Pripadnici policije se zajedno sa stanovništvom povlače prema Gornjem i Donjem Viduševcu koji uskoro također dolaze na udar neprijatelja.

Ratni zločinac „kapetan Dragan“ sudjelovao u napadu na Glinu

U napadima na Glinu po prvi puta se spominje i Dragan Vasiljković poznatiji kao Kapetan Dragan, inače povratnik iz Australije koji u vojnom kampu Golubić kraj Knina uspostavlja bazu za obuku specijalnih jedinica. Kapetan Dragan je osmislio i proveo napad na Glinu, a postoji i snimka na kojoj se nalazi pred policijskom postajom i govori pored osvojenog policijskog bova. Inače Kapetan Dragan je osmislio i operaciju „Žaoka“ no ta operacija je već na samom početku doživjela neuspjeh sve dok se kao i u slučaju Gline nisu uplele jedinice JNA koje su pobunjenicima pružile neophodnu pomoć da nastave sa agresijom.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/kultura/26-lipnja-1991- ... a-banovini

[EdgarFranjul]

ENOCH WAS RIGHT

Rijeke krvi Enocha Powela: govorili su da je lud, danas sve više Engleza kaže, imao je pravo, sva njegova se predviđanja obistinjuju


Autor: Marcel HoljevacPonedjeljak, 29. Lipanj 2015. u 07:32

'Enoch je imao pravo', sve češći je slogan u Ujedinjenom Kraljevstvu: na bedževima, majicama, šalicama kave. Prošlotjedni islamistički masakr u susjednoj Francuskoj, uz ritualno nabijanje odsječene glave na šiljak ograde, samo je aktualizirao čuveni Enochov govor, poznat kao 'Rivers of blood (rijeke krvi) speech' zbog kojeg je izbačen iz konzervativne stranke.

Kad islamisti odrubljuju glave na ulicama europskih gradova, nemoguće je ne sjetiti se onog što je govorio prije pola stoljeća. Je li Enoch Powel bio rasist i ksenofob, za što su ga optužili i izbacili iz stranke, ili vizionar koji je savršeno baratao logikom? Da bi se odgovorilo na to pitanje, treba ići malo dalje od samog njegovog čuvenog govora, koji je dijelom ostao zabilježen na priloženom videu.



Ne, Enoch nipošto nije bio engleska varijanta Rođe Spajića niti Ljube Rojsa. Iako je poticao iz niže srednje klase, bio je jedan od najinteligentnijih i najobrazovanijih Engleza svog vremena. Reputacija čudovišta koju je stekao zbog svoje iskrenosti, zbog odlučnosti da govori o stvarnosti, o onom što vidi, a ne ono što dobri ljudi žele čuti, skriva posve drukčijeg čovjeka. Enoch Powel je bio briljantan u svakom pogledu.

Kao 17-godišnjak je na svom testu za školarinu na eltinom Cambridgeu preveo jedan tekst Svetog Bedea, engleskog monarha iz 7. stoljeća, pisan na srednjevjekovnom engleskom, na klasični grčki toliko brzo da je višak vremena potrošio da ga prevede još i na inačice u stilu Platona i Tukidida, potom na jonski grčki, i da doda anotacije. I uza sve to izašao je s ispita za koji je imao na raspolaganju tri sasta nakon sat i pol. Na Cambridgeu je diplomirao uz klasifikaciju “Double-Starred First”, ekstremno rijetku, koja je u višestoljetnoj povijesti sveučilišta dodijeljena samo nekolicini izrazito nadarenih studenata. Ubrzo je postao najmlađi sveučilišni profesor u cijelom britanskom imperiju, u dobi od 25 godina – što ga je malo razočaralo, jer mu je ambicija bila da postane to s 24 godine, kao Nietzsche, a potom najmlađi brigadir u britanskoj vojsci, što je čin iznad pukovnika u zemljama britanskog imperija. Ustvari postao je jedan od samo dvojice Britanaca koji su u Drugom svjetskom ratu uspjeli napredovati od običnih redova do brigadira (drugi je bio Fitzroy Maclean). Usto je postao stručnjak za brojne suvremene i antičke jezike (pisao je poeziju na Urduu i sličnim jezicima!), i još dosta toga. I, naravno, parlamentarni zastupnik konzervativne stranke. 1937. je, kao profesor, iznenadio vice-kancelara Australije, u kojoj je tada predavao, rekavši da će uskoro početi rat u Europi, u što je tada malo tko vjerovao. U stvari, još je 1930. godine, dok je pohađao King Edward’s School a za Hitlera nitko još nije niti čuo, rekao kako je siguran da je mir tek privremen i da će uskoro Britanija i Njemačka ponovo naći u ratu. Tada su ga smatrali čudakom, no njegova proročanstva su se uvijek nekako obistinila.

Ne zato što je bio prorok. Enoch je bio erudit sa savršenim uvidom u povijest, i čovjek koji je savršeno baratao logikom. Nakon što je Neville Chamberlain 1938. posjetio Adolfa Hitlera u Berchtesgadenu, Powell je u pismu roditeljima napisao: “U gorčini proklinjem premijera Engleske jer je kumulirao sve svoje ostale izdaje nacionalnih interesa i časti, u ovom svom posljednjem strašnom činu sramote, slabosti i lakovjernosti. Dubina sramote do koje nas naša odvratna “ljubav prema miru” može nas poniziti je nedokučiva”. A nešto kasnije je napisao, “Problem je Engleska, ne njena vlada: jer kad ne bismo bili slijepe kukavice, linčovali bismo Chamberlaina i Halifaxa i ostale ulizičke kukavice”. Kad je izbio rat, smjesta se vratio u Englesku, ali je prije toga naučio ruski, jer je vjerovao, davno prije nego je Staljin u to povjerovao, da “Rusija ima ključeve našeg opstanka i pobjede, kao što ih je imala 1812 i 1916″.

Zato mu danas i neprijatelji priznaju: njegova predviđanja se danas obistinjuju. Ali najkontroverznije od tih predviđanja je ono koje je iznio u svom čuvenom “govoru rijeka krvi”, tako nazvanom jer se u njemu poziva na stihove iz Vergilijeve “Eneide”: Kad pogledam cestu pred sobom, ispunjen sam crnim slutnjama; poput Rimljanina, čini mi se da vidim “rijeku Tiber koja se pjeni od previše krvi.” Taj čuveni govor je bio usmjeren protiv imigracije, ali prvenstveno protiv – multikulturalnosti. On je govorio prilikom donošenja antidiskriminacijskog zakona u parlamentu. “Osnovna je funkcija državnika da spriječi predvidiva zla. Na tom putu, susrest će se preprekama duboko ukorijenjenim u ljudskoj prirodi. Jedna od njih je da je u samoj prirodi stvari da su takva zla nedokaziva dok se ne dogode”, započeo je on svoj govor, rekavši kako je teško procijeniti je li opasnost imaginarna ili realna, i kako ljudi u politici više razmišljaju o onom što im uzrokuje probleme danas, nego o budućnosti. A političari, rekao je, često namjerno zanemaruju budućnost kako bi riješili današnje probleme. “Oni vole razmišljati na način, “kad samo nitko ne bi govorio o tome, vjerojatno se nikad ne bi ni dogodilo.” Vjerojatno to ide do primitivnih vjerovanja kako su riječ i predmet, ime i objekt, jedno te isto, rekao je, pogodivši u srž problema današnje političke korektnosti koja smatra da će promijeniti prirodu stvari, bude li stvari zvala drugim, politički korektnijim, imenima. Rekao je kako političari zapravo time prebacuju odgovornost na buduće generacije.

On je u tom govoru upozorio na problem imigranata, rekavši kako tisuće njih pristižu svakog dana, i kako mu je tjedan dana ranije jedan od birača, otac trojice sinova, rekao kako bi napustio Englesku da može. “Crni čovjek će za pola stoljeća držati ruku s bičem iznad bijelog čovjeka u ovoj zemlji”, rekao mu je navodno taj birač. “Ja već mogu čuti zgražanje i proklinjanje. Kako se usuđujem reći takvu strašnu stvar? Kako se usuđujem potpirivati probleme i rasplamsavati osjećaje ponavljanjem takvog razgovora?”, rekao je Enoch. “Odgovor je da nemam pravo takvo što prešutjeti. Ovdje imamo pristojnog, običnog Engleza, koji mi sred bijela dana u mom gradu kaže, svom parlamentarnom zastupniku, da njegova zemlja neće biti vrijedna življenja za njegove sinove.”Po tekućim trendovima, rekao je, za 15 ili 20 godina broj imigranata će prijeći tri i pol milijuna, samo iz Commonwealtha, i naglasio kako to nije njegova, već službena brojka. Do 2000., bit će ih više nego stanovnika Londona: no, upozorio je, oni neće biti jednako raspoređeni svuda: organizirat će se u svoje zajednice, koncentrirati se u određenim kvartovima, iz kojih će bijeli Englezi morati iseliti. Upozorio je da se to već događa, i naveo slučaj jedne žene čiji je kvart postao imigrantski, a kako im ona odbija izdavati sobe u kući koju je naslijedila od muža i koja joj je izvor prihoda – a izložena je napadima i maltretiranju susjeda useljenika – našla bi se, osim što je financijski propala iseljenjem bijelaca iz kvarta, i u zatvoru zbog rasnih predrasuda, iako su one u njenom kvartu uglavnom usmjerene – protiv nje, i iako je useljenici zapravo pokušavaju natjerati da iseli, kao jedina preostala bjelkinja.”Koga bogovi žele uništiti, prvo ga učine ludim. Mi mora da smo ludi, doslovce ludi, kao nacija ako dozvoljavamo dolazak 50,000 imigranata godišnje, koji će u budućnosti pridonijeti rastu populacije imigranata. To je kao nacija koja sama sebi priprema pogreb. To ludilo je takvo da mi dozvoljavamo neoženjenim osobama da imigriraju kako bi se udali ili oženili za nekog kog nikad nisu vidjeli.” Za Engleze je rekao da su “zbog razloga koje nikad nisu razumjeli, a na temelju odluke o kojoj nisu konzultirani, odjednom postali stranci u vlastitoj zemlji. Njihove žene ne mogu dobiti krevet u rodilištu, njihova djeca mjesto u školi, njihovi domovi i susjedstvo su izmijenjeni preko prepoznatljivosti, njihovi planovi i izgledi za budućnost propadaju; na poslu vide da poslodavci oklijevaju primijeniti na imigrante iste standarde discipline i kompetencije koje očekuju od domaćih ljudi; s vremenom čuju sve više glasova kako su sad oni ti koji su nepoželjni.” No ono što ga je najviše zabrinulo je strah: “U stotinama pisama koje sam primio otkad sam prije tri mjeseca govorio o ovom problemu, primijetio sam jednu upečatljivu karakteristiku koji je u velikoj mjeri nešto novo i zloslutno. Svi mi iz Parlamenta često primamo anonimna pisma, ali začudio me velik broj običnih, pristojnih, razumnih ljudi, koji su pisali pristojna i često educirana pisma, koji su smatrali da trebaju izostaviti svoje ime i adresu jer smatraju da je postalo opasno pisati članu Parlamenta i složiti se s njegovim pogledima, i jer se boje kazni i javne osude ako bi javno izložili svoj stav. Osjećaj da postaju osuđena manjina raste među običnim Englezima”, rekao je Enoch. Naveo je kako će ubuduće dolaziti do sukoba s imigrantima, i kako će oni izazivati nerede po engleskim gradovima kad se osjete dovoljno snažnima i brojnima za to.No stvarno proročki dio njegovog govora je bio onaj o tome kako od asimilacije imigranata neće biti ništa: oni će se zatvoriti u svoje zajednice, rekao je, i neće htjeti prihvatiti kulturu i običaje Engleza. Nije isto, tvrdio je, imate li u zemlji 1 ili 10 posto imigranata; dok ih je malo, pokušavaju se prilagoditi. Kad ih je više, pokušavaju domicilno stanovništvo podrediti i prilagoditi sebi. Naveo je i da kod nediskriminacije nije moguće pozivati se na američka iskustva, jer su crnci tamo došli kao robovi, pa su “kasnije dobili građanska prava, u skladu s napretkom koji su postepeno i još uvijek nekompetentno ostvarili.” Engleska, rekao je, nema takvih tradicija robovlasništva: u njoj su svi oduvijek bili jednaki pred zakonom. Useljeavanje zbog “naseljavanja”, rekao je, “nema ništa s dolaskom građana Commonwealtha, ili od drugdje, u ovu zemlju za svrhe studija ili popravljanja stručnih znanja, poput liječnika iz Afrike koji, na korist vlastitih država”. Oni nisu, niti su ikad bili, imigranti, rekao je.O nediskriminaciji je rekao da ne može biti veće zablude i otklona od stvarnosti nego kod onih koji glasno zahtijevaju zakone “protiv diskriminacije”, ponekad i u istim novinama koje su iz godine u godinu tridesetih bile slijepe na opasnost od Hitlera, u svom mirotvorstvu. Diskriminacija i deprivacija, osjećaj ugroženosti i odbacivanja, ne leži unutar populacije imigranata, nego kod onih među koje su došli, i među koje još dolaze: oni su ti koji se osjećaju ugroženi, rekao je Powel. Stvarno, imigrant danas može bez straha šetati bilo kojim dijelom Londona: Englez koji bi se usudio ući u Londonistan brzo bi dobio nož u leđa od kakvog Pakistanca, i to je neugodna činjenica. “Najljubaznija stvar koja se može reći o onima koji ovaj zakon predlažu i podržavaju ga je da oni ne znaju što čine”, rekao je Powel.
Taj govor ga je koštao trenutnog izbacivanja iz stranke. Brojni su bili zgroženi. No s vremenom, sve više je onih koji mu daju za pravo, bar u privatnoj konverzaciji, pa je tako nedavno i jedan veteran torijevac, Gerald Howarth , bivši ministar obrane, rekao kako je u svom ‘rivers of blood’ govoru Powel bio u pravu, kad je upozoravao na opasnosti od pretjerane imigracije. On je naglasio kako je posebno u pravu Powel bio kad je upozoravao da će ‘ne – kršćanski’ imigranti u Britaniju uzrokovati probleme. On je to prokomentirao u e-mailu koji se ticao islamističke zavjere poznate kao ‘Trojanski konj’ u Birminghamu, kojoj je svrha bila radikalizirati školsku djecu preuzimanjem školskih upravnih odbora od strane radikalnih islamista. U pismu koje je procurilo u javnost, on je napisao: ‘Očito, dolazak tako mnogo ljudi ne-kršćanskog porijekla predstavlja izazov, na koji su mnogi od nas, uključujuči pokojnog Enocha Powela, upozoravali destljećima ranije. Recentni događaji pokazuju kako mnogi od novopridošlih imaju bitno različit etos od tradicionalnih kršćanskih škola i mi imamo pravo intervenirati kako bismo ih spriječili da šire svoju ideologiju među djecom rođenom ovdje”. A većina terorista su upravo oni na koje je Powel upozoravao: djeca djece imigranata. On je rekao da će oni biti pravi izazov, a ne sami imigranti. I stvarno, pogledajte profil današnjeg prosječnog terorista, poput onog koji je pobio ljude u Tunisu, ili onih koji su organizirali napad na autobuse u Londonu pobivši stotine ljudi. To nisu mutavi likovi jučer sišli s broda, to je treća ili četvrta genracija imigranata: oni nisu diskriminirani, oni su diskriminatori. Oni su obrazovani, u pravilu dobro stojeći, zaposleni. Naoko se ne razlikuju od drugih Engleza – piju alkohol, slušaju istu muziku kao i vršnjaci, navijaju za iste klubove. No jednog dana će neki od njih raznijeti stanicu podzemne.

Howarth je rekao za MailOnline: ‘Desetljeća političke korektnosti su omogućila širenje odvratnog zlostavljanja djece. Laburisti su odgovorni za to. Oni i ljevica’ On je rekao da se Engleska sad bori ‘protiv politčke korektnosti’. I dodao, ‘Ovo je ujedinjeno kraljevstvo, za Boga dragoga – ako vam se ne dopada, idite živjeti negdje drugdje.’ Ali imigranti ne žele ići igdje drugdje: oni žele šerijatske zakone u Britaniji. Sir Gerald kaže da je ‘Enoch uvijek govorio da je problem s imigrantima u njihovom broju, i da je bio u pravu’. A nije jedini: još 2007., torijevski zastupnik Nigel Hastilow, je dao ostavku napisavši u njoj je da “Enoch bio u pravu”. No još prije tridest godina, Edward Hetath, premijer Ujedinjenog kraljevstva, je rekao kako “ekonomski teret imigranata nije bio bez upozorenja”, aludirajući na Powela. A čak i zastupnik laburista Michael Foot je rekao kako je tragično da je takva iznimna osoba bila tako krivo shvaćena, kad je predvidjela današnje krvoproliće u Britaniji, upotrijebivši citat iz Eneide kako bi jednostavno iskomunicirala svoje strahove”

No je li Powel bio nekakav engleski skinhead, nacist, ultradesničar? Naprotiv. On je bio veliki protivnik britanskog imperijalizma, ali i veliki pobornik humanog postupanja sa svima. Zapamćena je ostala njegova kritika ubojstva terorista IRA-e od strane Engleza, ali još više njegova kritika ubojstva 11-orice pripadnika terorističke organizacije Mau Mau u Keniji, gdje su Englezi tada bili kolonijalni gospodari. Oni su te ljude ubili jer su odbili rad u logoru. Engleska javnost je podržala ubojstvo, jer su Mau Mau bili vrlo okrutni, primitivni koljači gori i od današnji islamista i ubijali su indiskriminativno sve bijelce, a usto im je vođa bio ljudožder, kao i većina njih. Powel je rekao kako su neki zastupnici opisali tu jedanaestoricu kao “podljude”, no Powel im je odgovorio: “To je zastrašujuća doktrina, stati u osudu drugog ljudskog bića i reći, ‘Jer je on bio takav i takav, posljedica kojih bi inače bilo zbog njegove smrti neće biti.” Powell se isto nije složio s opaskom da su, kako se sve odigralo u Africi, primjenjive druge metode i standardi od onih u Engleskoj:

“Mi ne možemo birati u kom dijelu svijeta ćemo primijeniti kakve standarde. Mi ne možemo reći, ‘imat ćemo afričke standarde u Africi, Azijske standarde u Aziji i možda britanske standarde ponašanja ovdje kod kuće. Mi nemamo taj izbor. Moramo biti konzistentni svugdje. Sva vlast, sav utjecaj čovjeka na čovjeka, leži na mišljenju o njemu. Što mi smijemo raditi u Africi, i tamo gdje smo na vlasti i tamo gdje više nismo, ovisi o mišljenju koje je stvoreno o načinu na koji se ova zemlja ponaša i o načinu na koji se engleski gospodin ponaša. Mi ne možemo, mi ne smijemo, u Africi od svih mjesta, pasti ispod naših najviših standarda prihvaćanja odgovornosti”.

Zvuči li to kao izjava nekog tko je bio rasist? Naprotiv, Enoch je samo, kao erudit, zdravorazumski zaključio što će se desiti s Engleskom kad u njoj bude desetak milijuna imigranata koji ne dijele naše kulturne i civilizacijske standarde – i ne žele ih dijeliti. Danas, kad u Britaniji islamisti preuzimaju osnovne škole (državne!) i tamo uče djecu kako ubiti nevjernika, bio on kršćanin ili ateist (Powel je, kad smo kod toga, do pred kraj života bio gorljivi ateist, a smatra se da se na sveučilištu upuštao i u homoseksualne odnose, što se isto ne uklapa u shemu ljevičara i njihove predrasude), kad građani Londona ne smiju ući u neke kvartove u kojima se svake godine slavi 9/11, i kad bombe po Londonu više ne postavlja IRA nego unuci imigranata iz Powelovog doba, na koje je on upozoravao, on stječe sve više pobornika. Čak i među laburistima.

http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/rij ... uju-811667

[EdgarFranjul]

CRVENI PROVOKATORI

POVIJESNA BUDALAŠTINA: Koga to slave hrvatski antifašisti? Jedinog Srbina koji nije bio u četnicima 1941.?

Autor: Dražen Boroš
Nedjelja, 05. Srpanj 2015. u 19:21


Zanimljivo je koliko hrvatski antifašisti mrze Domovinski rat, pa se čak javno tuže kako ga moraju spominjati prilikom svojih partizanskih proslava. Jučer su obilježili nekadašnji "Dan borca" kojeg su komunisti počeli obilježavati tek 11 godina nakon rata! Sutra će slaviti i Žikicu, otići će i u Belu Crkvu, ali u Knin nikad neće doći. Ni mrtvi.

Savez Antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske i Društvo “Josip Broz Tito” proslavili su jučer “Dan borca”. Iako to više nije službeni državni praznik u RH, crveni nostalgičari su ga ipak obilježili, doduše skromnije nego ikada, ali ipak jesu, pokazujući ustašoidnim Hrvatima – još smo tu i još nas ima.

Za mlađe generacije koje možda i ne znaju o čemu se tu radi – ukratko: Toga dana prije 74. godine u vili Vladislava Ribnikara na elitnom beogradskom Dedinju, tadašnja Komunistička partija Jugoslavije na čelu s generalnim sekretarom Josipom Brozom Titom, donio je odluku o dizanju općenarodnog ustanka protiv okupatora i domaćih slugu. Odlučeno je da dotadašnji oblici pružanja otpora okupatoru (Nijemcima i Talijanima) i vlastima NDH u vidu sabotaža, diverzija i manjih oružanih akcija, prerastu u općenarodni oružani ustanak i da partizanski način vođenja borbe postane osnovni oblik borbe. Ukratko poziv – Svi u šumu!

Tzv. ‘narodnooslobodilačkim partizanskim odredima izdano je naređenje se odmah otpočnu sa širim oružanim akcijama, a u te partizanske grupe partija je odmah poslala političke komesare koji su ustrojavali novi marksistički način ponašanja i razmišljanja. Narodima Jugoslavije iz luksuzne vile uz viski i kubanske cigare poslan je Proglas s pozivom na opći ustanak i otpor, koji je objavljen osam dana kasnije – 12. srpnja 1941.godine.

U njemu je pisalo: “Narodi Jugoslavije – Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci, Makedonci i drugi! Vi ste pobijeđeni u ratu, ali niste pokoreni. Slavne tradicije za pravdu i slobodu vaših djedova ne smiju biti zaboravljene. Sada je vrijeme da pokažete da ste dostojni potomci svojih predaka. Sada je vrijeme, sada je kucnuo čas da se dignete svi kao jedan u boj protiv okupatora i njihovih domaćih slugu, krvnika naših naroda…”

Prvi ustanik nije smio biti “ustaša”

Tu umotvorino smislilo je šaroliko i poznato društvo iz komunističkih udžbenika: generalni sekretar KPJ Tito, članovi Centralnog komiteta: Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Ivo Lola Ribar, Svetozar Vukmanović i Sreten Žujović. Osim njih u kući su se tijekom sastanka nalazili Vladislav Ribnikar, njegova supruga Jara te književnik Vladimir Dedijer. Oni su uglavnom čuvali stražu ispred i oko kuće.

I tako je pod parolom bratstva i jedinstva, počeo partizanski rat. Jasno, u velikosrpskoj Jugoslaviji nitko nije smio ustati prije Srba, a pogotovo ne neki tamo ustaša, pa je Capin ustanak desetak dana prije u šumi Brezovica kasnije marginaliziran (jer Vlado Janjić nije htio ući u partiju), pa je u jugoslavenskoj povijesti prvi ustao Žikica Jovanović Španac u Beloj Crkvi kod Valjeva 7.srpnja 1941. Taj događaj je u SFRJ slavljen i kao Dan ustanka od 1956.godine. Dakle trebalo im je 11 godina nakon rata da izmisle nekog Žikicu koji nije bio u četnicima i započnu obilježavati prvog ustanika.

Tjedan dana kasnije te 1941.godine, točnije 13. srpnja započeo je tzv. masovni ustanak u Crnoj Gori. Tamo nije bilo zapravo nikoga, pa su smislili tzv. masovni ustanak ili u prijevodu tog su se jutra ustali svi Crnogorci – koliko ih ima. U komunističkim povjesnicama je zapisano: “Ustaničke formacije su, koristeći iznenađenje, napale italijanske snage, zadale im teške gubitke i preuzele vlast nad mnogim oblastima Crne Gore. Iako planiran u mnogo manjoj meri, ustanak je od prvog dana dobio karakter opštenarodnog ustanka u kojem je učestvovalo oko 30.000 ljudi. Ustanici su razbili i zarobili do tada najveći okupatorski garnizon u porobljenoj Evropi, od oko 1000 talijanskih vojnika i starješina”. No, samo nekoliko dana je trebalo “hrabroj” talijanskoj vojsci da slomi ustanak u Crnoj Gori????!!! Ustanak je doslovce ugušen u ‘junskoj ofenzivi’ za nekoliko sati. Taj dio se nije spominjao sve do propasti Jugoslavije.

Slijedeća smijurija od ustanka je bila ona u Sloveniji. U nedostatku konkretnih događaja, slovenski su komunisti izmislili događaj od 22.srpnja 1941. u kojem je, prema osobnoj predaji, jedina oružana formacija izvela neku akciju kod Tacena, u blizini Ljubljane i to je onda bio ustanak slovenskog naroda koji sve do kraja rata nije izveo nijednu oružanu akciju. Kada je svima bilo jasno da Hitler gubi rat na strani antifašista našli su se i Slovenci.

Što se tiće “ustanaka” u BiH i Hrvatskoj koje se slavilo svakog 27. srpnja danas je potpuno jasno kako se radilo o napadima četnika i krajiških Srba na vojnike i redarstvenike NDH, ali to više ionako nikog ne zanima osim možda Stipu Mesića i Milorada Pupovca. Čak se i Milanović potpuno distancirao od derneka u Srbu.

Zadnji koji ustaše su bili Makedonci. i 11.listopada 1941. Razlog što su tako kasno ustali bio je taj što makedonski komunisti nisu htjeli sa Titom nego sa bugarskom KP. Tako je prva oružana akcija u Makedoniji koja je bila prihvatljiva kasnijoj jugopartiji bila ona prilepskog partizanskog odreda koji je napao neprijateljsku posadu, zatvor i telefonsku centralu u Prilepu.

Žikica za SABA RH prijelomni događaj u povijesti?

Dakle Dan borca nije nastao odmah nakon rata nego desetljeće kasnije. Trebala je partija dobro ispitati tko je bio podoban da ga se prozove ustanikom pa je Dan borca postao državnim praznikom FNRJ 26. travnja 1956. i obilježavao se do raspada SFRJ, odnosno u Hrvatskoj do 1990., a u Srbiji čak do 2001. godine.

Tajnik Šuvarovog SRP-a (Socijalističke radničke partije) ovako objašnjava taj fenomen:

“22. lipanj Dan antifašističke borbe kao državni praznik nastao je kao posljedica “demokratskih promjena” i uvođenja višestranačja i kapitalizma.

Kako poštujemo taj praznik antifašizma danas u Hrvatskoj? Nažalost samo prigodničarski i virtualno da pokažemo svijetu da podržavamo civilizacijska i demokratska postignuća stvorena kroz antifašističku borbu u 2. svjetskom ratu na čijim temeljima počiva OUN i suvremena Europa. Ne govori se o tome da je od 1991. godine porušeno preko 3.500 spomen obilježja NOB-a, spaljeno milione knjiga, uništeno mnogo umjetničkih djela, obespravljena je boračka populacija, a falsifica se taj dio naše i europske povijesti. Antifašizam i NOB su izbačeni iz udžbenika, iz škola i javnog života…, kaže Šafran i nastavlja jadikovku.

“Nedopustivo je da vlasti u ime demokracije toleriraju profašistička i proustaška ponašanja i djelovanja, a antifašiste prozivaju za širenje govora mržnje, kao neprijatelje suverene Hrvatske države, zanemaruju (prešućuju) se žrtve fašističkog terora, a uzdižu se, izmišljaju i osuđuju svim sredstvima zločini partizana i komunista. Naširoko se govori i piše o 440 žrtava partizana i komunista u Jazovki, a pokolj više od 43.000 ljudi u Jadovnom se prešućuje, kao da ga nije bilo.

Na svim komemoracijama i obilježavanjima datuma iz NOB-a traži se da se govori da je Domovinski rat nastavak antifašističke borbe hrvatskog naroda i da se odaju počasti poginulim braniteljima i pijetet Domovinskom ratu, a da se istovremeno na svim obljetnicama obilježavanja događanja iz Domovinskog rata uopće ne spominje antifašistička NOB-a kao temelj hrvatske državnosti, a kamoli da se oda i počast borcima NOR-a i žrtvama fašističkog i ustaškog terora.

Zato smo mi u Udruzi antifašističkih boraca i antifašista Zagreb JUG odlučili da ubuduće, baš kao i mještani sela PARADIŽ u Istri, na svečan način obilježavamo i ovaj prijelomni događaj u antifašističkoj borbi i povijesti naših južnoslavenskih naroda i ostalih naroda Europe i svijeta. Stjepan Šafran”

Antifašisti i fašisti na okupu

Dakle jučer se toj proslavi odazvalo i riječko Društvo “Josip Broz Tito” koje se hvali kako ima više članova nego riječki ogranak SDP-a. Dakle organizacija koja štiti sjećanje na Titov lik i djelo, povezuje njegove poštovatelje u regiji i zalaže se za očuvanje njegova nasjlijeđa: mirotvorstva, bratstva i jedinstva, antifašizma, nesvrstanosti, čestitala je svim drugovima i drugaricama Dan borca prigodnim člancima na svojim stranicama i nizom aktivnosti u gradu Rijeci. Jasno radi se o samo jednoj od udruga koje se financiraju iz novca svih hrvatskih poreznih obveznika. Ako im već Obersnel i Komadina daju novce za njihovo veličanje Tita i komunističke Juge, tko daje pravo nekome da se ti fosili prošlosti hrane kunama hrvatskih građana.

U centu Zagreba Savez antifašističkih boraca (kojih ima točno 17) i antifašista (kojih je 326) svečano su obilježili nekadašnji Dan borca. Na feštu im nije došao gotovo nitko njima bitan pa su svečano odlučili za dva dana otići braći u Belu Crkvu i pokloniti se Žikici.U Knin neće ni mrtvi. Baš za inat svima koji ih proganjaju. Pa im daju besplatne prostore i stotine tisuća jkuna iz Državnog proračuna za njihovo partizansko iživljavanje.

Na kraju možda im ministar branitelja Predrag Matić plati autobus – u jednom smjeru!

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/p ... 941-813406

[Fratt]

"ENOCH WAS RIGHT"

Izvrstan tekst!

[EdgarFranjul]

Više nego izvrstan, ali, nažalost - istinit.

Takva suicidalna politika jednostavno vodi u propast. Ne samo Veliku Britaniju, nego i Europu i SAD. Mijenja se nacionalna i vjerska struktura država, uništava se vjera, obitelj i normalan način života, no, o tome je na ovom forumu podosta dobrih tekstova.

Najveći je problem što se svaka pomisao i svaka primjedba na takvu bolesnu politiku naziva "politički nekorektnom", "govorom mržnje", "ksenofobijom", "fašizmom" i sličnim etiketama a oni koji imaju hrabrosti nešto reći uništavaju se verbalno i fizički a nije daleko dan kada će ih trpati u ludnice i zatvore ili jednostavno pogubiti, bez obzira što su protiv smrtne kazne.