Malo povijesti...

Post by **EdgarFranjul** » Sun Mar 01, 2015 3:18 pm

Dosta nam je lažnog Tita i Jugoslavije!

Autor: I.L.Vrkić
Datum: nedjelja, 01. ožujka 2015. u 14:34

Walter Weiss alias Tito, je židov rođen u Americi koja ga šalje ispred CIA-e kao špijuna u Rusiju.Staljin ga razotkriva zbog čega mora prihvatiti ulogu dvostrukog špijuna. Prethodno ubivši pravog Tita i antifašistu Josipa Broza iz Kumrovca, Staljin ga šalje u Hrvatsku da se riješi Pavelićevih Hrvata i obnovi Jugoslaviju.

Mogu li Mesić, Milanović, Josipović, Pusići, Stazić, Bajić, Pupovac, Šeks i ostali Jugoslaveni, prestati sliniti za Titom i Jugoslavijom i konačno shvatiti da žive u Hrvatskoj. Hoće li konačno zamjeniti himnu "Hej Slaveni" sa "Lijepom našom", umjesto pjesama, "Od Vardara pa do Triglava", "Druže Tito mi ti se kunemo"... početi pjevati, "Moju domovinu", "Lijepa li si", "Od stoljeća sedmog", "Bože čuvaj Hrvatsku", "Rodila me majka Hrvatica"...zaboraviti datume 29.novembar, 25 maj, 22. decembar, a upamtiti 25.lipnja, 5.kolovoza, 8.listopada!? Jer, došlo je vrijeme da nakon 70 godina laži demistificiramo tko je pravi, a tko lažni Tito!

Waltera Weissa, židova, rođenog u Americi CIA šalje kao špijuna u Rusiju. Staljin ga razotkriva zbog čega mora prihvatiti ulogu dvostrukog špijuna. Nakon likvidacije pravog Tita i antifašiste Josipa Broza iz Kumrovca, Staljin ubacuje lažnog Tita, židova Waltera Weissa u Hrvatsku da se riješi Pavelićevih Hrvata i obnovi Jugoslaviju. Na zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu Walter Weiss ( po njemu se zove film " Valter brani Sarajevo") nije znao ni jednu riječ na hrvatskom jeziku. Sve komunističke vođe se pokapaju pod zvijezdom, a na grobu Tita u Beogradu zvjezde nema jer se Židovi pokopavaju bez oznaka. Walter Weiss alias Tito ima na savjesti preko milijun ubijenih ljudi( uglavnom Hrvata), zbog čega zauzima visoko 10. mjesto na rang listi najvećih svjetskih zločinaca.

Jesu li današnji političari na vlasti potomci komunističkih zločinaca koji nas, poput svojih očeva i stričeva, žele ponovno odvesti na "Titov pravi put"!?

Adolf Hitler je mrzio i ubijao židove, a Walter Weiss je mrzio i ubijao Hrvate. Znači li to da su Židovi zapravo i žrtve i genocidan narod. Zoran i Vesna Pusić, Teršelička , Frljić, Goldstein i razno razni Pupovci se uporno furaju na antifašiste i lažnog Tita, što podrazumijeva da su zapravo potomci komunističkih zločinaca, židova i četnika koji su progonili i ubijali Hrvate, odnosno prave antifašiste,koje su kasnije prekrstili u ustaše,kao što su ubili i Josipa Broza. Ovu povijesnu prijevaru, zamjenu lažnog za pravog Tita su uspješno skrivali preko 70 godina. Zato nas ne treba čuditi tolika mržnja prema Hrvatima jer zapravo pokušavaju sakriti istinu o stotinama tisuća ubijenih nedužnih Hrvata pod vodstvom ovog židovskog zločinca, lažnog Tita, koji se razlikuje od Hitlera jedino po tome što je lošije rangiran na Svjetskoj listi zločinaca.

Da nije bilo naših hrabrih branitelja i dragovoljaca, posebice HOS-ovih najhrabrijih vitezova, povijest bi se ponovila i Nova Jugoslavija bi se obnovila. Za Josipovića, Mesića, Sanadera, Bajića, Stazića, Ostojića, Milanovića, Šeksa, Leku, Pupovca, Pusiće, Teršeličku i ostale ortodoksne Jugoslavene, Hrvati su bili i uvijek će biti ustaše.

Srećom, riješili smo se jednog komunističkog kapitalca Josipovića, čijeg oca terete za teške zločine, koji zasigurno nikada nije imao namjeru naučiti pjesme i datume novije hrvatske povijesti. Ako već moramo podnositi Josipovića i ostale domače izdajice ne moramo podnositi uvezene Jugoslavene poput Vesne Teršelič, Olivera Frljića i drugih. Hoćemo li poslije Milanovića dobiti istog ili sličnog premijera također traumatiziranog od emocionalnog šoka zbog raspada Jugoslavije ili konačno, sposobnog, moralnog, obiteljskog i domoljubnog premijera, vrijeme će uskoro pokazati. Umorni smo od nesposobnih, konfliktnih, iskomleksiranih, nemoralnih, lažljivih, agresivnih i patološko narcisoidnih premijera. Jedan je mijenjao oružje ( razoružao nas) drugi je mijenjao satove, treća broševe, četvrti žene. Što će slijedeći mijenjati- možda narod!?

Žestoki i neprekidni napadi vladajućih na novoizabranu predsjednicu, uz potporu izdušenih komunističkih mozgova tanke detonacije, koji svako malo izvire, poput štakora iz svoje rupe, odgojenih u aorist ambijentu "nacionalne pevaljke" Lepe Brene, je dobar predznak da bi Kolinda G. Kitarović (prvi puta nakon 2000-te izabrana voljom naroda,a ne izbornom prijevarom), mogla opravdati svoje postojanje, odnosno raditi u interesu Hrvatske za razliku od prijašnjih nelegalnih predsjednika Mesića i Josipovića koji su radili na poništenju države zbog čega su i osuđeni od HNES-a za veleizdaju.

Hrvatska ne smije nikada zaboraviti da su, od onih koji su je napadali, gori samo oni koji je nisu branili. Ne samo da je nisu branili nego je konstantno i naizmjenice, crveni i plavi, negiraju, pljačkaju i financijski uništavaju. Hrvatska je naša država, a ne njihova."Oni" su iz istog legla, kako se slikovito izrazio Sinčić i nikada se neće promijeniti, ali je krajnje vrijeme da se mi promijenimo.

Njihova mržnja prema Hrvatskoj i općenito svakom domoljubnom Hrvatu, koju i ne kriju, zapravo je bolest koja leži u svakom od njih. Sigmund Freud je takvo stanje definirao kao svojstvo ega koji želi uništiti izvor svoje nesreće. Takve osobe ne shvaćaju da se izvor vlastite nesreće ne nalazi u vanjskom svijetu, odnosno domoljubnim Hrvatima koje oni nazivaju ustašama, nego u njima samima.

Plod njihovog "uspješnog rada" i "velike ljubavi"( što bi tek bilo da nisu tako uspješno radili ) prema domovini je preko 400 tisuća nezaposlenih, 350 tisuća blokiranih, 260 milijardi duga, 70 % ljudi na rubu egzistencije i nikada veće podijeljenosti naroda.

Što prije krenemo sa tužbom prema Ustavnom sudu i zatražimo prijevremene izbore( Kukuriku koalicija je izbornom prevarom došla na vlast,kao i prethodne vlade, što je nesvjesno potvrdio i sam ministar Bauk kada je izjavio da u Hrvatskoj ima 3,8 milijuna birača, a ne od 4,2 do 4,5 milijuna kako je DIP "prema potrebi" objavljivao, to će prije prestati ova agonija i noćna mora svih Hrvata i građana drugih nacionalnosti koji smatraju Hrvatsku svojom domovinom..

Nikada nije kasno da uradimo ono što je ispravno, jer ako budemo i dalje šutjeli, značiti će da se slažemo. Vrijeme je za čiste račune jer, Hrvatska je država većinskog naroda, a ne" njihova".

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... avije.html

Post by **EdgarFranjul** » Mon Mar 02, 2015 9:54 pm

PRVA OSLOBODILAČKA AKCIJA HRVATSKE VOJSKE: 'Te noći kad smo pregazili rijeku Čikolu, rasturili smo četničko gnijezdo'

Autor: S.Vučković
Datum: ponedjeljak, 02. ožujka 2015. u 20:54

"Dio branitelja je sa šest čamaca u okrilju noći prešao Krku, a dio je pregazio rijeku Čikolu. Tijekom zaposjedanja planiranih pozicija četnička straža primjetila je da da se nešto događa te je došlo do otvaranja vatre", doznajemo detalje odvažne akcije.

Selo Nos Kalik se nalazi na samom rogu omeđeno rijekama Čikolom i Krkom. To je jedno od osam sela koje se nalaze na miljevačkom platou, a koja su u sklopu bivše općine Drniš okupirana u rujnu 1991. godine. To je, također, selo za koje veliki broj Hrvata nikada nije čuo, a trebao je... Jer je akcija izvedena upravo u tom selu bila pravi test za hrvatske vojnike - ne pretjerano naoružani, ali hrabri i odlučni, pripadnici 4. bojne 113 brigade ojačani diverzantskim vodom 113 br. krenuli su u oslobađanje Nos Kalika. Bila je to strateška točka s koje se moglo bolje pristupiti napadnoj akciji za oslobađanje miljevačkog platoa koja je već u to vrijeme bila planirana, ali ne samo to. Naveliko su počele dolaziti informacije o zločinima paravojnih formacija, četničkih bandita i rezervista JNA nad hrvatskim civilima koji su ostali u okupiranim miljevačkim i prominskim selima. Vodocrpilište Jaruga postalo je potpuno nepristupačno civilima jer je iz okupiramnog Nos Kalika danonoćno prijetio neprijateljski snajperski metak. Odluka je bila donesena: Treba osloboditi Nos Kalik! Sustavnim izviđanjem pripadnika izvidničke skupine 4/113. brigade i prkupljenim informacijama od izbjeglih civila s područja okupiranih miljevačkih sela, došlo se do informacije o brojnosti i naoružanju četničkih snaga u selu Nos Kalik. Prikupljenim podacima došlo se do saznanja da se u selu nalazi 30- tak lako naoružanih četnika, mahom domicilnog stanovništva i nešto dobrovoljaca iz Srbije. Evo akcije kroz sjećanje zapovjednika Ivana Vukića:

- Moramo imati na umu koliku ulogu je u ovoj akciji odigrao strateški interes, obzirom na blizinu Nacionalnog parka "Krka". Bila je riječ o iznimno ugroženom teritoriju na kojem su bile blokirane sve prometnice, komunikacija nam je bila onemogućena i uz visok rizik djelovati smo mogli samo po noći. Morali smo nešto napraviti... Osim toga, akcija koju smo izveli, bila je preduvjet za Miljevački plato – kazao nam je Vukić i prisjetio se dijelova akcije:

- Dio branitelja je sa šest čamaca u okrilju noći prešao Krku, a dio je pregazio rijeku Čikolu. Tijekom zaposjedanja planiranih pozicija četnička straža primjetila je da da se nešto događa te je došlo do otvaranja vatre. Okršaj je trajao cijeli dan i zasigurno bi trajao još samo da nam nije nedostajalo sredstava. Srpski paravojnici bili su zbunjeni jer nisu očekivali da će od strane Hrvata ikada dogoditi protunapad, a kamoli oslobađanje zauzetog teritorija! Na žalost, ova akcija nije prošla bez žrtava... Poginuli su naši suborci Neno Lunić-Đirlić i Drago Brnadić – sa žaljenjem se prisjeća Ivan Vukić.

Nesretni Neno je, kako doznajemo, ubijen od snajperskog hica kojeg je zadobio ravno u srce.
Nakon razmjene vatre i završnog stiskanja obruča, četnici su shvatili da više nemaju prostora za manevar, te su predali.Na kraju bitke, na strani hrvatske vojske poginula su 2 pripadnika 4/113 brigade, a Dean Božanić, koji na žalost nije živ, je bio teže ranjen. S neprijateljske strane, dva mrtva, tri ranjena i 21 zarobljen.

Zanimljivo je da se među zarobljenim četnicima našao i Vojkan Živković, četnički dobrovoljac iz Niša koji je usmrtio, a to i priznao, Nenu Đirlića, a Božanića ranio. Sva ogorčenost zbog ovog paradoksa opisana je na stranicama Udruge 142 gardijske brigade HV – Drniš:

"Svi zarobljeni četnici predani su vojnoj policiji te su živi i zdravi otpremljeni u vojni zatvor u Šibeniku.

Zarobljeni Vojkan Živković je na osnovu izjava svojih zarobljenih suboraca, kao i svojega priznanja na Vojnom sudu u Zagrebu osuđen na zatvorsku kaznu od 20 godina. Kaznu nažalost nije odslužio, nego je razmijenjen kao ratni zarobljenik, te kao takav slobodno živi na teritoriju Republike Srbije. Da tragedija bude tim veća, dotični Vojkan Živković pojavljuje se u Hrvatskoj kao svjedok optužbe hrvatskog tužiteljstva u suđenju hrvatskim vojnim policajcima iz zatvora u Lori, te u izjavi navodi da se prema njemu nije odnosilo sukladno međunarodnim vojnim pravilima.

Primjer Vojkana Živkovića ostat će vjerojatno zapisan u analima hrvatskoga, a i svjetskog vojnog i civilnog tužilaštva kao eklatantan primjer nebrige o nacionalnim interesima, jer se Živković u trenutku počinjenja svog zločina kao stranac nalazio na teritoriju međunarodno priznate države u kojoj je vršio likvidacije kao pripadnik paravojne formacije".

http://www.dnevno.hr/domovina/146234-pr ... jezdo.html

Post by **EdgarFranjul** » Fri Mar 13, 2015 1:13 pm

BUŠIĆ UBIJEN ZBOG IDEJE SOVJETSKE HRVATSKE

13.03.2015

Svako malo netko nezdvoljan današnjom Hrvatskom rabi „riječi“ Brune Bušića govoreći: “Imao je pravo pokojni Bruno Bušić.” I počne s citatom: “Da smo složni i čestiti, davno bismo imali državu. A bit će, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema države bez krvavih gaća. Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima, a možda i s Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako. Kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako naši kradu. Svak nas je krao i potkradao, a najteže će biti kad nas naši budu krali i prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas velika ptica grabljivica. Kako tada nas spasiti od nas?”

Ove riječi Bruno Bušić nije izgovorio.

Udbaška elita je njegov autoritet iskoristila baš za svoju promociju, zapravo da zgadi Hrvatima domovinu. Mnogo je laži oko Bušića i njegovih djela, samo kako bi se krivci zaštitili, a to je jugoslavenska vlast. Zato se i rabe ove rečenice. Zašto on tako što nije govorio? Previše je volio svoju zemlju da bi govorio o njoj sa gađenjem.

Udba je počela pratiti djelovanje Brune Bušića u proljeće 1956., kad je bio u drugom razredu gimnazije u Imotskome. Povod su bili odgovori koje je Bušić tih dana dao na deset anketnih pitanja dobivenih u školi kao anonimni zadatak i koji su se odnosili na životne uvjete učenika, na školski program, ali i na dva zanimljiva pitanja: „vjeruje li učenik u Boga“ (6. pitanje) i što mu se čini je li bio bolji “stari sistem ili današnji”, tadašnji komunistički sustav (10. pitanje).
Po jednom dokumentu Udbe u Makarskoj iz 1960. godine, ta je pitanja osmislila Udba da bi ispitala politička razmišljanja učenika. Na šesto pitanje (“Vjeruješ li u Boga”) Bušić je odgovorio: “U Boga vjerujem.” Na deseto pitanje (“Što ti se čini da li je bolji stari sistem ili današnji?”) – Bušić je odgovorio vrlo uvjerljivo i relativno dosta opširno:

– “Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja, iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Jugoslavije bilo je dosta gladnih, žednih, bosih, golih, ali ima ih i danas iako u manjem broju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih.
Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna Republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina.
No, osim toga Srbi vode propagandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja.” bušić
Bušić je zatim upozorio da jednakost, ravnopravnost i sloboda vjere ne postoje “nigdje nego na papiru”. Tu je misao iskazao još jednom tvrdnjom: “Slobode vjere nema, ravnopravnosti također, a o jednakosti da i ne govorimo.”
Uprava imotske gimnazije očito je o svemu tome obavijestila Udbu u Imotskome i predala joj original Bušićevih odgovora. ”

Već od 1957. godine, iz Udbine tadašnje dokumentacije, Bruno Bušić i većina njegovih kolega predmet su Udbina sustavnog praćenja. Povod je bilo “saznanje” Udbe u Imotskom u ožujku 1957. da neki imotski gimnazijalci u suradnji s nekim gimnazijalcima u Lištici (na Širokom Brijegu) u Hercegovini “rade na osnivanju” Tajne organizacije hrvatske inteligencije, kraće – “Tiho”.

Udba je u lipnju 1957. s nastave iz gimnazije u Imotskome odvela u svoju tamošnju ispostavu učenike Matu Babića, Andriju Biočića, Brunu Bušića, Ivana Gabelicu, Florijana Galića i Krunu Galića. Oni su ispitivani u vezi sa slavljenjem 10. travnja – dana NDH-a – i članstvom u organizaciji “Tiho”. Kućama su pušteni nakon ponoći.

Tadašnji jugoslavenski policijski i sudski organi nisu protiv spomenutih gimnazijalaca, kako onih u Imotskom (tako i onih u Lištici), poduzeli ništa više, tako da su oni nastavili normalno školovanje. neki Dostupni podatci upućuju da je Udba preko Ante Frane Peškure iz Splita inicirala i usmjeravala “stvaranje” organizacije “Tiho“, zbog toga protiv članova i simpatizera te organizacije nije pokrenula oštrije mjere.

Nakon potrage za savjetom u višim tijelima Udbe Ispostava Državne bezbjednosti u Imotskom 9. studenog 1957. godine upoznala je direktora gimnazije u Imotskom s postojanjem ilegalne organizacije “Tiho” i predala mu s istim nadnevkom pisanu informaciju “kako bi mogli poduzeti shodne mjere u cilju očuvanja pravilnog socijalističkog odgoja školske omladine”. U smislu tih uputa, 13. studenoga, kažnjeni su Mate Babić, Bruno Bušić, Ivan Gabelica i Kruno Galić “najoštrijom kaznom – trajnom zabranom školovanja u svim srednjim školama na području NRH”, a Andrija Biočić, Miro Grizelj i Florijan Galić “privremenom zabranom, bez prava i jednih i drugih da privatno polažu”.
Udba je svakodnevno pratila ponašanje kažnjenih gimnazijalaca koji su se obično sastajali i družili u Imotskome. !960. godine uspjeva maturirati na splitskoj gimnaziji, a 1964. godine je diplomirao 1964. godine na Ekonomskom fakultetu. U Institutu radničkog pokreta zapošljava ga Franjo Tuđman.

Odlaskom u emigraciju nakon progona u vlastitoj zemlji, postaje još opasniji za Jugoslaviju. Dobro je poznavao rad sigurnosnih službi i sustav.

Naš sugovornik opisao je razloge ubojstva Brune Bušića. Mnoga glasila spominju kao razlog amstrdamski skup HNV-a, Hrvata iz 1978. godine kao razlog ubojstva Brune Bušića, jer je jedini on mogao razjedinjenu organizaciju Hrvata ujediniti, na čije čelo je trebao stati kao okosnica pozitivne energije i rastjerati izdajnike. Zapravo prema toj teoriji njegovim ubojstvom se razjedinjuje jedan jak pokret Hrvata za stavaranje hrvatske države, HNV-e, umjesto usmjeravanja Hrvata u daljnjem jačanju političke platforme i time ubojstvom usmjerava se amstrdamski skup u drugom pravcu.

Prema svemu iznešenom u ovom tekstu jasna je uloga i autoritet Brune Bušića u slučaju stvaranja državotvorne ideje u Hrvata. Od vremena školovanja prate ga markatne političke osobe, veza sa Franjom Tuđmanom itekako je usmjerila i samog prvog predsjednika prema ciljevima stvaranja hrvatske države, Bušić je ušao u sve pore hrvatskih politika.Saznanjima o svima i vezama sa svima postaje krajnje opasan. S vremenom Bušić postaje neprijatelj broj jedan Jugoslavije, kao i velikih sila. SAD i Velika Britanija vrlo lukavo su preko Josipa Broza instalirale pokret Nesvrstanih, te samo naivci vjeruju u veliku ulogu Broza u svemu tome. Preko Broza velike sile su kontrolirale ekonomska tržišta Nesvrstanih zemalja i napravile su koridor prema SSSR-u.

Bušić je vjerovao da zapad za demokraciju spreman je žrtvovati Jugoslaviju, zemlju koja je održavala interese baš tog tzv. demokratskog svijeta. London nije bio spreman žrtvovati Broza za neovisnost Hrvatske, jer je Broz provodio politiku zapadnih zemalja u regiji.

U London prije ubojstva Bušić je otišao razgovarati sa predstavnicima velikih sila u svezi neovisnosti Hrvatske. Velike zapadne sile nisu htjele okrenuti leđa svom najodanijem partneru Brozu, samo zbog neovisnosti Hrvateke. Razočaran pregvorima sa zapadnim silama Bušić se okreće SSSR-u. Tajne službe zapadnih zemlja su nakon tog sastanka pomno pratile ponašanje Bušića i njegovu reakciju na njihovo odbijanje suradnje.

Tada je govorio; „Ako ne može demokratska Hrvatska, može sovjetska Hrvatska, kasnije ćemo ionako sve zamijeniti“. Ta rečenica stajala je Bušića glave, jer su zapadne sile osjetile u njemu veliku prijetnju, saznavši za tu misao, po kojoj se Bušić okreće i SSSR-u da bi stvorio državu. Bušić je bio i za suradnju sa Sovjetima samo da bi stvorio državu. To je bilo preopasno za zapad, jer bi zapad izgubio kontrolu nad tzv. balkanom.

Sovjetska Hrvatska nikako nije odgovarala njihovim interesima, a Jugoslaviju time ipak razobličuje u tek fiktivnu socijalističku zemlju, koja je u biti satelit Londona.

Britanske tajne službe o svemu izvješćuju titove tajne službe i u kordinaciji sa njima dogovaraju likvidaciju Bušića, na način da odaju pozicije Bušića, kao i planove. U toj priči glavne uloge preuzimaju tri prezimena, Sedlo,Butković i Gudelj. Tomo Sedlo je bio veza sa Sovjetima i osoba koja svojim vezama je htjela pomoći oko stvaranja Sovjetske Hrvatske, za koju se Bušić odlučio kao mogućnost, nakod raspada suradnje sa zapadnim silama. Petar Gudelj je osoba koja je doslovno namjestila ubojstvo Bušića, dovevši ga u tu situaciju, a za nagradu je dobio državni stan, nakon ubojstva Bušića.

Za samu likvidaciju se sumnjiči Ante Butković, osoba koja je popila posljednju kavu sa njim. Bušić odmah poslije Londona i sastanka sa engleskim i američkim službama biva ubijen u Parizu. Na taj način je jasna uloga britanaca u zaštiti titove Jugoslavije. Kada bi bilo drugačije, Bušić ničime ne bi bio prijetnja. Titova Jugoslavija se smatrala ugrožena od ideje Sovjetske Hrvatske. Iako po uređenju bliska SSSR-u, titova Jugoslavija je bila bliža londonskoj kuhinji iz koje je i proizišla. Uređenje je bilo tek maska za zavaravanje javnosti. Kao što niti je Josip Broz bio stvarno seljačić iz Kumrovca rođenjem, već svjetski hoštapler, tako niti država nije bila ono za što se prikazivala. Bušić je upravo zbog toga platio glavom, išao je čistiti gdje najviše smrdi.

Bušić je približavanjem Moskvi napravio potpuno istu grešku kao Radić, koji kao pragmatik je tražio zaštitu komunističke Rusije od srpskog imperljalizma u doba kraljevine Jugoslavije.

Obje Jugoslavije nastale pod paskom Londona nisu mogle biti prodane Rusiji zbog strateških ciljeva Londona, koje je tek na trenutak uništio Tuđman, ali sadašnja prosrpska vlast u Hrvatskoj jasno i danas govori koliko je ovaj teren Londonu bitan, pa kad stavimo priču u 1978 godinu, kada je Bušić ubijen, jasno je zašto London štiti Broza i pomogao u ubojstvu Bušića.

Igor Drenjančević

http://hop.hr/busic-ubijen-zbog-ideje-s ... -hrvatske/

Post by **EdgarFranjul** » Wed Mar 18, 2015 3:57 pm

SVJEDOČANSTVO ČOVJEKA KOJI JE SPRIJEČIO ATENTAT

Na današnji dan prije točno 25 godina u Benkovcu pokušan je atentat na Franju Tuđmana

Na današnji dan prije točno 25 godina, 18.3.1990., benkovački Srbin Boško Čubrilović pokušao je atentat na predsjednika HDZ-a i budućeg hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana.

Za razliku od Knina i mnogih mjesta s većinski srpskim stanovništvom gdje HDZ nije mogao biti ni osnovan zbog mržnje i netrpeljivosti, u Benkovcu je prije 25 godina održana osnivačka skupština Hrvatske Demokratske Zajednice ispred gradskog hotela.

Hrabrim činom osobnog dolaska u gradić gdje je živjela znatna srpska manjina, dr. Franjo Tuđman osobno je, usprkos upozorenjima, htio potvrditi odlučnost hrvatskog naroda na samobitnost i obranu od nadirućeg velikosrpskog ekstremizma.

U okolnim hrvatskim selima HDZ je već osnovao svoje ogranke, a što se dogodilo u Benkovcu svjedoči sam sudionik skupa Željko Kučić koji je osiguravao skup u gradu.

Svjedočanstvo Željka Kučića koji je oteo pištolj atentatoru

Željko Kučić rođen je 1962. godine u Šibeniku, a stalno je nastanjen u Stankovcima kod Benkovca. Kučić o skupu u Benkovcu govori slijedeće:

„Bio sam u osiguranju skupa i vidio sam s moje desne strane skupinu četničkih provokatora s visoko podignutom slikom Slobodana Miloševića. Čim je dr. Franjo Tuđman započeo o programu HDZ-a i o samostalnoj Hrvatskoj državi nastao je pravi pakao. Gađali su nas pivskim bocama, kamenjem, komadima drva, jajima, a i psovki je bilo takvih kakve nisam u stanju ponoviti. Tada je netko viknuo: „Bomba!“.

Odjednom se jedan stariji čovjek pojavio s moje lijeve strane. Došao je i do same pozornice, a dr. Tuđman je i dalje govorio. Kasnije sam doznao da se zove Boško Čubrilović, a vidio sam kako iz desnog džepa vadi pištolj i tada je nastala još veća zbrka. Prvo sam instinktivno čučnuo na pod, no u času kad je taj stari prolazio kraj mene, podigao sam se i skočio na njega, oborio ga na pod i zabio mu koljeno u leđa. Prilikom pada uhvatio sam ga za desnu ruku u kojoj je držao pištolj i to tako čvrsto da sam mu ga jedva uspio istrgnuti iz ruke“.

Za to vrijeme se dr. Tuđman povukao u hol hotela, a uskoro dolazi Kučić i dr. Tuđmanu daje pištolj govoreći: „ Predsjedniče, evo tog pištolja“. Predsjednik HDZ-a dr. Franjo Tuđman je na to rekao: „Drži pištolj sine… slikajte ovo“. Svi su gledali i jasno utvrdili da nije riječ o plinskom pištolju, nakon čega je Petar Šale izašao na pozornicu i pred okupljenima, visoko u ruci držeći pištolj uzviknuo:“Evo tog pištolja kojim je trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman“.

Vijest o pokušaju atentata na dr. Franju Tuđmana odjeknula je među hrvatskim narodom u domovini i svijetu, a dozvao je u sjećanje još zapamćene likvidacije hrvatskih vođa Stjepana Radića 1928. i Andrije Hebranga starijeg 1948. od ruke velikosrba. Atentat ovoga puta nije uspio, a Franjo Tuđman je uskoro postao predsjednik Hrvatske koji je poveo hrvatski narod u odlučujući rat za slobodu koji je završen 1998. integracijom istočne Slavonije i grada-heroja Vukovara u maticu Hrvatsku.

Izvor: Narod.hr/hrvatski-fokus.hr

http://narod.hr/kultura/na-danasnji-dan ... u-tudmana/

Post by **EdgarFranjul** » Sun Mar 29, 2015 3:51 pm

Je li povijest koju Norvežani slušaju naraštajima povijest jugo partizana?

Čudna je ta norveška dioptrija kojom promatraju Hrvatsku i politička zbivanja u njoj. Norveško se veleposlanstvo, naime, često nalazi na popisu donatora raznih nevladinih udruga koje su izrazito antihrvatski usmjerene.

Datum objave: 29.03.2015 | 16:20 Autor: Marko Jurič

Mislio sam da su diplomati pametni ljudi. Osobe koje su izučile vještinu komunikacije da se nikome ne zamjere. Prevario sam se. Norveški veleposlanik Henrik Ofstad mi je razotkrio moje diplomatske zablude. Dotični se pojavio na osnivanju Antifašističke lige, održao prigodni govor, a onda kad ga je Mate Knezović javno prozvao da trlja sol na ranu mnogih Hrvata koji su stradali od ruke antifašista, taj naočiti Henrik reče kako je zahvalan zbog toga što je imao priliku govoriti na tom skupu.

''Odao sam počast partizanima koje su nacisti poslali u Norvešku, njih 4268, i koji su potom zatočeni u koncentracijskim logorima'', odgovorio je norveški veleposlanik u pismu Mati Knezoviću. Potom je u pismu objasnio Mati Knezoviću kako je Norveška protiv diktatora, a diktatori su Ante Pavelić, Hitler, Mussolini i njihov domaći Vidkun Quisling. Tita na tom norveškom popisu diktatora nema. Norveškog veleposlanika to ni najmanje ne zabrinjava. Veleposlanik Ofstad se u pismu hvali kako vrlo dobro poznaje povijest Hrvatske, a to onda znači da on u Titovim masovnim i zvjerskim ubijanjima Hrvata ne vidi ništa što bi ga moglo pokolebati u namjeri davanja bezrezervne potpore osnivanju Antifašističke lige. Veleposlanik Henrik Ofsad se ponaša kao slon u staklarni. Prelazi preko Titovih zločina, za njega oni ne postoje te tako zapravo pljuje na hrvatske žrtve, na bol hrvatskog naroda. Sram ga treba biti zbog toga.

Čudna je ta norveška dioptrija kojom promatraju Hrvatsku i politička zbivanja u njoj. Norveško se veleposlanstvo, naime, često nalazi na popisu donatora raznih nevladinih udruga koje su izrazito antihrvatski usmjerene. Redovito podržava projekte koji su na tragu afirmiranja jugoslavenskih ideja, srpske verzije povijesti u Hrvatskoj, ili kako se to kaže podupiru interese 'političke integracije u regionu'. Dokumenta i mnoge druge nevladine udruge sličnog formata kojima je zadatak krivotvorenje povijesti česti su štićenici mecena norveških fondova. Odakle u službenoj norveškoj politici takav izrazito protuhrvatski stav?

Govoreći o 4268 partizana koji su bili zatočeni u nacističkim logorima u Norveškoj veleposlanik Ofstad je rekao i slijedeće: 'Mnogi od njih su preminuli, no neki su uspostavili prijateljstva s lokalnim norveškim stanovništvom i zahvaljujući njihovoj pomoći, uspjeli prebjeći u Švedsku. Mnoge od tih obitelji održavaju prijateljske odnose i u drugoj ili trećoj generaciji'. Dakle, veleposlanik nam govori o prijateljstvu Norvežana i jugoslavenskih partizana kroz više naraštaja. Znači Norvežani već naraštajima slušaju partizansku verziju povijesti ovih naših prostora. To vjerojatno onda i objašnjava takve neselektivne norveške simpatije prema partizanima, odnosno antifašistima, kako se danas nazivaju. Da se očito radi o jakom 'partizanskom' lobiju veleposlanik nam otkriva činjenicom kako je norveški kralj Olaf V. 1976. godine otkrio spomenik partizanima na groblju u Oslu.

Međutim, je li ta povijest koju Norvežani naraštajima slušaju povijest jugoslavenskih partizana? Zanimljivo je proučiti tu brojku od 4268 partizana koju navodi norveški veleposlanik. Koliko je zaista bilo partizana među tim logorašima teško je reći. Ali na stranicama norveškog veleposlanstva u Srbiji nalazi se bitno drugačiji podatak o tim jugoslavenskim partizanima u Norveškoj. Evo citata: 'Od ukupno 4268 zatvorenika koji su stigli u Norveškoj, 2287 ili 53,58% dolaze sa njemačkih okupiranih područja u Srbiji, a 1981 ili 46.41% iz NDH. Skoro svi zatvorenici iz Srbije su bili Srbi, a Srbi su činili i većinu zatvorenika iz NDH. Od 1981 zatvorenika iz NDH koji su stigli u Norvešku, bilo je 1620 (81,78%) Srba, 179 (9,03%) muslimana, 165 (8,32%) Hrvata, a 17 (0,85%) ostalih'.

Dakle ti jugoslavenski partizani u norveškim logorima su gotovo svi bili Srbi. Kada tome pridodamo veleposlanikovo objašnjenje kako mnoge od tih obitelji održavaju prijateljske odnose u drugoj ili trećoj generaciji s norveškim, nije teško zaključiti kako očito upravo taj podatak objašnjava veleposlanikovo (ne)poznavanje povijesti u Hrvatskoj. Odnosno, očito je da poznaje povijest onako kako je Srbi vide, kako se ona pisala i učila za vrijeme SFRJ. U toj povijesti koju su Srbi pisali nije bilo ni slova o stradanju Hrvata, ali je zato detaljno opisano stradanje Srba.

Gotovo da postaje smiješno kada vidite kako se iza svake političke i povijesne krivotvorine u Hrvatskoj krije uvijek isti srpski nacionalni ključ. Zanimljivo. Evo i drugi primjer: Kad je predsjednik Stipe Mesić bio u posjetu Norveškoj 2005. godine položio je vijenac na spomenik tim jugoslavenskim partizanima na groblju u Oslu. Na službenoj stranici Predsjednika Republike je tim povodom objavljen tekst kako je Mesić 'položio vijenac na spomenik u čast 3000 partizana s područja bivše Jugoslavije koji su tijekom Drugog svjetskog rata izgubili živote u Norveškoj. Procjenjuje se da je među njima bilo oko 800 Hrvata'. Stoji, dakle, na službenoj stranici Predsjednika RH-a procjena kako je među stradalim partizanima u Norveškoj bilo 800 Hrvata. Zašto Mesićevi savjetnici procjenjuju koliko je bilo Hrvata kada postoji egzaktan, točan, brojčani podatak koji govori da je Hrvata bilo pet puta manje, točnije sveukupno 165, a na toj lokaciji barem još za trećinu manje?

Očito se namjerno sakriva nacionalna struktura logoraša u Norveškoj za vrijeme Drugog sv. rata. Naime, u logorima koji su bili osnovani pored velikih nacističkih vojnih tvornica nisu svi bili zarobljenici. Vojna proizvodnja zahtjeva određeno tehnološko znanje. Stoga je postojala velika potražnja za kvalificiranom radnom snagom pa je bilo dosta ljudi koji su se jednostavno tamo zaposlili. Taj se podatak nerado iznosi u javnost jer pomalo nakrivljuje konstrukciju 'povijesnih' istina o Drugom sv. ratu. Evo jednog od tih prešućivanih podataka: S prostora Jugoslavije je do polovine 1942. godine čak 40 tisuća ljudi bilo zaposleno na raznim nacističkim vojnim proizvodnim sustavima. Pa tako i u Norveškoj. Taj podatak o zapošljavanju se često kasnije opisuje kao 'prisilno zapošljavanje', ali ako zamislite političke realnosti 1941. godine, priča o prisilnom zapošljavanju baš ne drži vodu.

Ali to je već jedna druga tema koju nije uspio otvoriti niti veliki Ante Ciliga svojim genijalnim svjedočanstvom: 'Sam kroz Europu u ratu'. Ako to nije uspjelo Ciligi koji je bio prva ruka, odnosno svjedok upravo tih i takvih događaja i života u logoru Jasenovac, kako će to uspjeti meni koji sam interpretator, odnosno druga ruka? Uostalom radi se o zabranjenim temama koje se u današnje vrijeme ne smiju otvarati i to ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj Europi. Zna to vrlo dobro i norveški veleposlanik Henrik Ofstad pa si zato može dozvoliti političku nekorektnost i ured Hrvatske drsko slaviti ubojice Hrvata.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/11500 ... tizana.htm

Post by **EdgarFranjul** » Sat Apr 04, 2015 3:44 pm

Jesmo li svi mi ustaše?

Thursday, 2 April 2015 13:00

Jesmo li svi mi ustaše ili žrtve stoljetne propagande?

Srbijanski ministar Vulin nije slučajno Gotovinu nazvao ustaškim generalom. To nije bilo tek vrijeđanje Hrvata. U toj rečenici sadržano je 75 godina sustavne propagande…

Srbijanski ministar Vulin nije slučajno Gotovinu nazvao ustaškim generalom. To nije bilo tek vrijeđanje Hrvata. U toj rečenici sadržano je 75 godina sustavne propagande kojom se Hrvate želi trajno vezati za fašističku ideologiju. Dok srbijanski političari žele na takav način obilježiti sve Hrvate dio domaćih projugoslavenskih političara i javnih djelatnika želi etiketu ustaše nalijepiti svim neistomišljenicima. Jedni i drugi, ovi naši i oni u Srbiji imaju isti cilj, a to je sputavanje hrvatskog nacionalnog ponosa.

Kad je velikosrpska propaganda početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća povela kampanju protiv muslimana u istočnoj Bosni, nazivali su ih ustašama. Kad je nakon Hrvatskog proljeća krenula pojačana kampanja Udbe protiv hrvatske emigracije u propagandi kojom su opravdavani ti atentati redovno se koristio pojam ustaške emigracije. Tijekom četrdeset pet godina komunističke vladavine u bivšoj Jugoslaviji pojam ustaštva je postao toliko prisutan sinonim za sve nagativno da su 1992. godine u ratom zahvaćenom Sarajevu stanovnici tog grada, uglavnom Muslimani, srbijanske agresore u uniformama JNA nazivali ustašama.

Kad je 1993. godine počeo politički pad Josipa Manolića on je u jednom trenutku sazvao sastanak s tadašnjim vodstvima boračkih udruga iz Drugog svjetskog rata, okupio svoje istomišljenike iz tadašnje vlasti, poput Boljkovca i još nekih, te su objavili da organiziraju frontu koja ima zadaću spriječiti ustašizaciju hrvatske vlasti. Otvoreno su govorili o ulasku ustaša u Hrvatsku vlast. Nitko od ljudi koje su Manolić i ekipa tada imali na umu nije bio pripadnih vojske NDH ili član ustaškog pokreta. Neki su tek bili bivši politički zatvorenici iz doba Hrvatskog proljeća ili su pripadali iseljeništvu protiv kojeg je Udba ratovala nazivajući te ljude ustaškom emigracijom. Događalo se to nekoliko mjeseci nakon što je bio završen obračun s postrojbama HOS-a i nekoliko mjeseci prije nego što je tadašnji predsjednik Tuđman javno zatražio da igrači Hrvatskog dragovoljca ne igraju u crnim dresovima zbog smiješnih prigovora da to podsjeća na crnokošuljaše. Za Tuđmana su i ti prigovori bili jako ozbiljni. Bilo je to vrijeme u kojem su međunarodni posrednici predlagali srpsku autonomiju na tada okupiranim područjima, a čemu se dio hrvatskih političara žestoko protivio. Treba li napomenuti da su te „opasne ustaše“ u vlasti bili uporavo oni koji su se protivili srpskoj autonomiji u Hrvatskoj?

Malo prije ovih domaćih događaja na Kosovu se odvijala prava drama. Nakon neuspjele agresije na Hrvatsku Milošević je srbijanskoj javnosti morao ponuditi nove ratove i osvajanja. Vožd je počeo pripreme za genocid na Kosovu i agresiju na Makedoniju. Provocirajući Albance kako bi imao razloga za otvorenu vojnu intervenciju, Milošević je na Kosovo slao specijalne postrojbe u čišćenje pojedinih sela – od ustaša. Jedan od prvih takvih zločina u kojima su meta bile navodne ustaše zbio se 1992. u kosovskom selu Prekaz. Srbijanska propaganda je taj upad opravdavala protjerivanjem ustaša. Selo je sravnjeno sa zemljom u ratu koji se na Kosovu odvijao 1998., kad je u samo jednoj obiteljskoj kući ubijeno 56 članova obitelji Jashari među kojima 10 žena i osmoro djece.

Kad sam 6. kolovoza 1995. u Kninu sreo neke poznate sugrađane, dio njih me pitao kad dolaze ustaše. Ta propaganda je bila strašno jaka i ljudi su vjerovali da će se Hrvatska vojska povući i ostaviti ih na milost i nemilost nekakvim ustašama. Kad sam u popodnevnim satima tog istog dana pregovarao s liječnikom Jejinom, koji se s nekoliko medicinskih sestara i težih pacijenata zabarkidirao u jedno krilo bolnice, a kanadski mirovnjaci umjesto da pomognu i posreduju s uključenim kamerama su strpljivo čekali incident na koji su neki nepromišljeni pripadnici HV-a čak bili i spremni, prvo što me je doktor pitao kroz zatvorena vrata bilo je jesam li ustaša. Kad me je konačno pustio u prostor u kojem je bio, većina pitanja odnosila se na dolazak ustaša i sigurnost pacijenata zbog očekivanog dolaska ustaša. Propaganda je strašno oružje, uvjerio sam se tada.

Kad su braniteljske udruge grada Zagreba prije nekoliko godina organizirale Thompsonov koncert na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, radili su to pod velikim pritiskom navodno očekivanog ustašovanja na tom događaju. Angažirali su me tada branitelji da snimam cijeli tadašnji kocert kako bi postojao dokaz zbivanja na njemu. Sve se svelo na jednu provokaciju, odnosno pokušaj nekog lika da stavi ustašku kapu na glavu. Redari su ga spriječili i maknuli s koncerta prije nego je to uspio. Ipak to nije smetalo Slavku Goldsteinu, Zoranu Pusiću i njihovoj bratiji da uz pomoć jednog policajca koji je želio podnositi kaznene prijave zbog navodnih ustaških simbola na koncertu, podignu galamu o ustašovanju hrvatskih branitelja na Thompsonovom koncertu. Budući da je policajčeva prijava zaista bila neutemeljena ista ta bratija je to iskoristila da bi tadašnju vlast optužila za toleranciju ustaštva.

Priča o ustašluku među Hrvatima postala je posebno aktualna prije malo više od tri godine, uoči posljednjih parlamentarnih izbora. Ljevica je tu temu izabrala kao temu svog ujedinjavanja protiv tada vladajućeg HDZ-a koji je i onako bio na koljenima. Očito da na strah od navodne ustaške nemani nisu pozivali samo kako bi ujedinili ljevicu za preuzimanje vlasti, nego i radi trajnog obračuna s hrvatskim nacionalnim ponosom. Pokazala su nam to zbivanja protekle tri godine. Minoriziranje proslave Oluje u Kninu trebalo bi dosegnuti svoj vrhunac na jubilarnu, dvadesetu godišnjicu te veličanstvene vojne pobjede nad srbijanskim agresorom i pobunjenim Srbima. Vlada Zorana Milanovića bi htjela da glavna proslava ne bude održana u Kninu, gradu koji je simbol ratne pobjede, nego u Zagrebu. Knin je ulaskom Hrvatske vojske 5. kolovoza 1995. postao jedan od nacionalnih simbola. Zastava na kninskoj Tvrđavi u svijesti hrvatskih građana je nešto poput državnih simbola, grba, himne, predsjedničke lente…. Da, baš su tu predsjedničku lentu pokušavali omalovažavati oni koji šire strah od navodne ustaške nemani među Hrvatima. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je predsjedničkoj lenti vratila dostojanstvo. Ona sad želi zadržati simbolično značenje proslave Oluje u Kninu.

Sve ovo vrijeme srbijanski političari nisu prestajali Oluju nazivati zločinačkom akcijom. Nije pomogla ni oslobađajuća presuda Haškog suda hrvatskim generalima. Sad su zapovjednika Oluje, generala Antu Gotovinu srbijanski politički dužnosnici nazvali ustašom. Što to za njih znači?

Kad pred televizijskim kamerama govori politički dužnosnik jasno je da on pazi što će reći i da ništa ne izgovara slučajno, osim ako se ne zove Zoran Milanović. Srbijanski ministar Vulin je generala Gotovinu nazvao ustašom jer te iste riječi srbijanska propaganda već 75 godina koristi svaki put kad Srbe treba homogenizirati na velikosrpskim temeljima. U trenutku kad im je Haški sud poslao depešu da moraju Šešelja vratiti u zatvor, srbijanski političari su se našli na mukama. Njegovi sljedbenici, političari koji su baš zbog toga i izabrani sad bi svog idola trebali u lisičinama otpremiti nazad u Haag. Ne može to proći bez ustaške krivnje. Tako su oni bez puno mašte krenuli utabanim propagandnim stranputicama. Opet su za sve krive ustaše. To je opći pojam za zlo na prostoru bivše Jugoslavije, a usko je vezan uz Hrvate. Više od sedamdeset godina propagande napravilo je svoje.

Ne čudim se ja što srbijanski političari, posebno ova sadašnja garnitura koja je iznikla iz četničkih paravojnih postrojbi koje je utemeljio Šešelj, Hrvate bez rezerve naziva ustašama. Od njih se ništa bolje nije moglo ni očekivati. Meni nije jasno kako isti propagandni obrazac mogu koristiti naši hrvatski političari?! Kako oni u svemu što ima čak i naznake hrvatske tradicije ili hrvatskog nacionalnog ponosa odmah vide opasnost od nekakve ustaške nemani?! Je li moguće da je dijelu naših političara i dijelu navodnih antifašista bliža četnička propaganda nego vlastiti nacionalni ponos? Nažalost, ako je suditi po onome što rade i govore, tako je.

Koliko su Hrvati kolektivno frustrirani zbog svojih nacionalnih simbola svjedoči i priča o našem nacionalnom grbu koji je morao doživjeti nadogradnju od pet manjih grbova, a sve kako ne bi podsjećao na grb koji se upotrebljavao u NDH. Ipak ni to nije bilo dovoljno pa je boja prvog lijevog polja na grbu postala pitanje zagovaranja ustaštva ili ne. U svakoj drugoj normalnoj državi radilo bi se o marginalnom pitanju, jer grb je i onako sastavljen od crveno-bijelih polja. U Hrvatskoj je to postalo pitanje poštovanja civilizacijskih tekovina.

Danas kad je sasvim jasno da se niti jednom pripadniku nekog drugog naroda u Hrvatskoj neće dogoditi nikakvo zlo samo zato što pripada drugoj vjeri ili naciji, bilo bi krajnje vrijeme da prekinemo s besmislenim povijesnim frustracijama. Neka grb crta tko kako hoće i s kojim prvim poljem hoće. Tada bi i besmislene optužbe iz Srbije bile manje uvredljive. U stvari, bile bi ono što i trebaju biti, žalosne i smiješne.

Autor: Ante Gugo/politikaplus.com

http://hu-benedikt.hr/?p=35654

Post by **EdgarFranjul** » Fri Apr 10, 2015 4:23 pm

Ivan Fumić, batinaš i krvnik

09.04.2015.
Hrvatska
Ispis
E-mail

Političkom pomirenju prethodi ozbiljan test političke zrelosti, a njega ne polažu toliko državne institucije koliko živi ljudi i njihova trajna politička (ne)djela.

Nemoguće je steći političku zrelost bez iskustva povijesnih istina i neprijepornih činjenica. Agresivna crveno-crna podjela Hrvatske predvođena SDPartijskom koalicijom nastavlja sa prokušanim manipulacijama i vodi u sve dublju podjelu Hrvatske. Hrvatska javnost godinama se pita tko je u pravu i tko će na koncu odnijeti pobijedu, kao da je riječ o nogometnoj utakmici.

Međutim povijest je itekako već odgovorila i argumentirala učinjeno: obnovljena je i uspostavljena moderna država Hrvatska: suverena, neovisna, članica UN, Nato-a i EU. I nije obnovljena nikakva Nezavisna Država Hrvatska. To najbolje znaju komunistički antifašisti koji neprestano zazivlju NDH ne bi li sebi dali na važnosti i značaju. Jer da je ova naša Republika Hrvatska obnovljena NDH, demokratski je svijet ne bi ni prepoznao niti priznao, a komunistički antifašizm i njegova pokroviteljica SDPartija ne bi ovako bezočno mogli širili laži o samostalnoj Hrvatskoj i nanositi joj toliko zla.

Republiku Hrvatsku su priznali Saveznici, pravi antifašisti i pobjednici Drugog svjetskog rata, oni isti koji su 1999. bombardirali fašističku Srbiju.

Borbena grupa Fenix sastavljena od hrvatskih rodoljuba, emigriranata iz Australije i Njemačke, prešla je tadašnju austrijsko-jugoslavensku državnu granicu 18. lipnja 1972. s ciljem da u Jugoslaviji tj. zapadnoj Bosni podigne oružani ustanak hrvatskog naroda i sruši Jugoslaviju te uspostavi slobodnu i suverenu hrvatsku državu. Nikakvu NDH oni nisu željeli obnoviti i nitko od njih nije bio ustaša niti je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu.

Etiketiranje ustaštvom nije imalo nikakve osnove, to je vrijeme kad ono s predznakom hrvatsko, srbokomunizam etiketira ustaštvom, a sve kako bi „opravdao“ svoju brutalnost i represiju nad Hrvatima. Najstariji borac bio je rođen 1936., najmlađi 1953. godine. Nakon Hrvatskog proljeća njih devetnaestoro iz svih krajeva Hrvatske svijesno se žrtvovalo u pokušaju da održe plamen hrvatstva. Htjeli su da se žar hrvatske državnosti potpuno ne ugasi. Geslo Hrvatskog revolucionarnog bratstva: „Život za Hrvatsku“, nažalost je potpuno ispunjen. Svi su ili poginuli u borbi, ili likvidirani ili osuđeni na smrt streljanjem.

Nisu imali šanse; na njih je krenulo dvjesta tisuća vojnika JNA, niških specijalaca, pripadnika Teritorijalne obrane i milicajaca. Na područiju planine Raduše našli su se u okruženju, razdvojili, ali do 27. srpnja 1972. godine sve je bilo gotovo. Shvatili su da su izgledi mali i misija nemoguća, ali nisu znali da u slučaju zarobljavanja nitko od njih neće, jer ne smije, preživjeti; da će ih dočekati pravi krvnici kojima su dana precizna uputstva za samo jedan jedini postupak u tri faze: ispitivanje – tortura – likvidacija. Tako se upravo i dogodilo. Sedmorica su zarobljena i saslušavana u mostarskom zatvoru i na još neutvrđenim zatvorskim lokacijama, ubijeni su pod batinama ili su nakon torture ostaci života u polomljenim ljudima jednostavno likvidirani. Sve je učinjeno kako bi se torture i likvidacije zataškale, a Hrvati dodatno zastrašili.

Jedan od „viđenijih“ ispitivača u mostarskom zatvoru bio je i potpukovnik Ivan Fumić, iz pravne službe JNA, a poslije u Republici Hrvatskoj dugogodišnji predsjednik SABA, a sada budući potprijesednik Josipovićeve stranke. Čuveni čuvar tekovina komunističke antifašističke borbe, koji je u suverenoj i samostalnoj Hrvatskoj pod krinkom antifašizma nastavio širiti komunističku propagandu. Prema svjedočenju Josipa Barišića on je po zatvorima i mučionama „vlastoručno obrađivao“ uhićenike: pendrekom i štangama im lomio kosti, izbijao bubrege, zube, kopao oči i sve što je trebalo da se iskorijeni ustaška guja.

Nije Fumić branio ustavni poredak SFRJ, tužitelji obično nisu i krvnici, nego je nastavio s prokušanim metodama temeljitog uništavanja Hrvata, baš kao da je nad grotlom Jazovke. I zašto se zgražati nad ubojstvima što ih ISIL čini na Bliskom istoku, kad smo daleko gore imali kod kuće u Hrvatskoj.

ISIL po brutalnosti nije dosegnuo razinu komunističkih egzekutora, daleko je ISIL od tih brojki. Titu anglosaksonski povjesničari pripisuju 570 tisuća ubijenih „narodnih neprijatelja“ nakon 1945. i tako ga svrstavaju na 13. mjesto na ljestvici najvećih masovnih ubojica u svjetskoj povijesti. Ivan Fumić i drugovi samo su dio represivnog aparata, uhodanog komunističkog stroja za pokolje, danas okupljenih u SABA i tzv. Ligi antifašizma.

Bez obzira na sve argumente za i protiv, povijest je već donijela presudu, samo još hrvatski povjesničari šute: grupa Fenix nisu bili nikakvi teroristi već hrabri borci za suverenu Hrvatsku. Oni nisu uspjeli, ali su anticipirali budućnost, pokazali da se može i mora, jer samo osamnaest godina kasnije (1990.) Slobodan Milošević ruši Jugoslaviju i uskoro će započeti otvorena srpsko-srbijanska agresija na Hrvatsku. Tek je predsjednik Franjo Tuđman uspio ostvariti suverenu i samostalnu državu Hrvatsku.

Zašto je Hrvatska zaboravila na svoje borce, devetnaest sinova nitko ne spominje, nema ih u udžbenicima, ali mora tolerirati njihove progonitelje i krvnike: Ivana Fumića i drugove, silne „antifašiste“ koji se zapravo nisu borili protiv fašizma nego gradili svoju nakaznu državnu tvorevinu – Jugoslaviju?

Što se to s Hrvatima dogodilo, zar smo doista sašiveni od starih krpa kad smo u stanju pobrisati svaku lokvu naše krvi?

http://www.hrsvijet.net/index.php/vijes ... s-i-krvnik

Post by **EdgarFranjul** » Mon Apr 13, 2015 1:03 pm

OD 1991. DO 2015. - KAKO JE ARMIJA RAZORUŽALA HRVATSKU 1.DIO

Autor Mato Dretvić Filakov
Nedjelja, 12 Travanj 2015 13:08

Balkanski kradljivci oružja

Svibanj 1990. za Hrvatsku je bio doista i medijski buran mjesec. Odvijao se drugi izborni krug u kojem se očekivala potvrda pobjede HDZ-a (6. svibnja).

„Veliki scenaristi“ su za nogometne utakmice Dinamo - Zvijezda priredili žestoke sukobe navijača koji su trebali poslužiti kao povod za nasilnu odgodu rezultata izbora (ovom događaju će se mediji morati kad-tad vratiti – jer to je prvi pokušaj rušenja još nedošle vlasti (13. svibnja). Jovićeve prijetnje izrečene u inauguralnom govoru (15. svibnja) sve su samo dosolile i potvrdile da nailazi teško vrijeme za demokratske promjene. Nastavila su se HDZ-ova slavlja s volovima na ražnju i kalkulacije oko kadrovskih rješenja novoizabrane vlasti. 30. svibnja je pak bila fešta kakvu Zagreb još nije doživio. Svi ovi događaji bili su izdašno medijski praćeni, a onaj koji je za budućnost nove vlasti, i čitave Hrvatske, bio od presudne važnosti - RAZORUŽANJE HRVATSKE TERITORIJALNE OBRANE- u medijima je prošao skoro nezapaženo.

● Da se nešto priprema „ na vojnom planu“ u Hrvatskoj, ali i šire, mogli su zaključiti pažljivi čitatelji članka „Domet hrvatske strojnice“ novinara (koji je i više od toga) Lazanskog, objavljenog u „Danasu“ 8. svibnja 1990. Lazanski tamo upozorava na opasnost sa Zapada (E „Danasu“, „Danasu“) te izražava bojazan u pogledu ponašanja Janše i Tuđmana. Također kaže. „Neke su bitke izgleda već i počele. Sve su žešči zahtjevi da se Teritorijalna obrana u republici, ili republikama, stavi pod izravnu i isključivu komandu republičkog parlamenta, što je zapravo prvi korak u ostvarenju želje za republičkom vojskom… Bez obzira na jake pacifističke trendove, može se očekivati da će Slovenija i Hrvatska jačati svoju Teritorijalnu obranu“.

Naravno, njegova konstatacija da se TO hoće „staviti pod izravnu kontrolu republičkog parlamenta“ pripada u kategoriju OBMANE ČITATELJA „Danas“ (i uredništva), jer je TO i tada i do tada bila od kontrolom republičkog parlamenta i, dakako, Predsjedništva SFRJ. Jednostavno, Lazanski izmišlja problem tamo gdje ga nema i time otvara prostor za legitimiranje akcija, protuustavnih i protuzakonitih, koje slijede.

● Iz obavijesti SSNO, posredstvom Tanjuga, odaslane 17. svibnja, doznajemo: „U posljednje vrijeme bilo je više pokušaja krađe oružja i municije, pa i napada na neke objekte u kojima se čuvaju naoružanje i vojna oprema. Zato je Generalštab oružanih snaga poduzeo mjere na čitavom prostoru SFRJ, kojima se sprečavaju takvi pokušaji i postiže sigurno uskladištenje i čuvanje naoružanja i oprema oružanih snaga… Sve druge tvrdnje su neosnovane i zlonamjerne.“

● Predsjedništvo Slovenije reagira 18. svibnja, o čemu doznajemo iz priopćenja objavljenog 19. svibnja. „Predsjedništvu Republike Slovenije garantirano je da namjera te naredbe nije oduzimanje oružja teritorijalnoj obrani nego fizička zaštita oružja. Zato je Predsjedništvo Republike Slovenije odredilo da oružje ostane gdje je sada uskladišteno, ali uz fizičku zaštitu koju će osigurati Teritorijalna obrana Slovenije“.

● 18. svibnja bila je i „pripremna sjednica“ nove slovenske vlade na kojoj je ministar Janša rekao kako je izdao naredbu da se oružje ne preda , ali da se radi o (preostalim) manjim količinama. Upozorio je na činjenicu da se oduzimalo čak i osobno naoružanje zapovjednika TO. Računa se da je slovenska TO uspjela sačuvati oko četrdeset posto svog naoružanja, čiji je učinak danas svima poznat.

● Do tada je naredba Generalštaba, koju je izdao general Adžić, u Sloveniji različito provedena. Tako je Skupština općine Litija, na konstituirajućoj sjednici, zaključila da se oružje ne preda i naredila komandantu Općinskog štaba TO da ga zaštiti KAO OPĆINSKU IMOVINU, svim sredstvima. Slično se postupilo u Mariboru, Trbovlju, a u općinama Brežice i Krško skladišta su dodatno zaštitili mobilizirajući za to rezervni sastav TO.

● 21. svibnja je na zahtjev Slovenaca u Predsjedništvu SFRJ održan razgovor o temi razoružanja slovenske TO. U njemu su sudjelovali Milan Kučan, dr. Janez Drnovšek i dr. Dušan Plut , sa slovenske strane, te dr. Borisav Jović i Veljko Kadijević general armije. Na tom sastanku se garantiralo (od koga i s kojim pravom?) da oduzeto oružje ostaje u vlasništvu TO koja s njim i dalje RASPOLAŽE te da će biti vraćeno u ona skladišta slovenske TO koja se mogu odgovarajuće osigurati. Danas bi bilo zanimljivo ustanoviti je li bio i jedan slučaj povrata „sigurno uskladištenog“ oružja.

● Budući da je naredba Generalštaba (uglavnom) izvršena između 14. i 19. svibnja do 23 sata, to je značilo da je Hrvatska 23. Svibnja , kad se sastalo Predsjedništvo SRH, NA REDOVNOJ SJEDNICI (!) već bila PROTUUSTAVNO I PROTUZAKONITO RAZORUŽANA i tako „preparirana“ za buduće aktivnosti. Predsjedništvo SRH na to reagira u smislu da je TO u izričitoj nadležnosti republike, pa ga se o svemu moralo informirati. Potpredsjednik Šuvar informira pak Predsjedništvo SRH kako će Predsjedništvo SFRJ 29. svibnja razmatrati informaciju SSNO o ovom pitanju. Uvjerava Predsjedništvo SRH da Predsjedništvo SFRJ naglašava da nema razloga za uznemirenje, jer ovim potezima Generalštaba OS SFRJ oružje nije otuđeno od TO.

● 26. svibnja komandant Teritorijalne obrane Hrvatske, general-potpukovnik Zdravko Novoselić ističe da je naoružanje („Vjesnik“, 26. svibnja) premješteno SAMO IZ ONIH MJESTA i onih radnih organizacija za koje je ocijenjeno da nemaju odgovarajuće službe osiguranja i kojima nemaju odgovarajućih skladišta za čuvanje naoružanja. Tamo GDJE SU SE ZA SIGURNOST pobrinuli ranije NEMA NIKAKVOG PRESELJENJA NAORUŽANJA(!!). Ove mjere, kaže general Novoselić, inicirane su od SSNO nakon što je ustanovljeno da mjere uskladištenja naoružanja ne odgovaraju svugdje, i nakon što je u nekim dijelovima zemlje dolazilo do sporadičnih napada na objekte s oružjem, pa i do krađe naoružanja. U SR Hrvatskoj nije registriran niti jedan organizirani napad, iako je bilo nestanaka manjeg broja komada oružja, a to se događalo i ranije, te nema veze s „političkom situacijom“.

General također ističe da će, čim se stvore pretpostavke za vraćanje naoružanja (tamo gdje nema) odnosno kad se urede odgovarajuća skladišta i osigura dovoljno jaka čuvarska služba, naoružanje biti vraćeno. Iz teksta u „Vjesniku“ proizlazi da i general potpukovnik Novoselić smatra kako nema opravdanja za ZAKAŠNJELO (koliko?) OBAVJEŠTAVANJE Predsjedništva SRH o tako delikatnom činu, a čini se da je „izabran najlošiji mogući trenutak za preseljenja naoružanja“.

● 29. svibnja Predsjedništvo SFRJ doista raspravlja o navedenoj informaciji SSNO i zaključuje da se radi o mjerama iz nadležnosti SSNO koje se isključivo odnose na čuvanje, osiguranje i skladištenje naoružanja i vojne opreme TO. Poduzetim mjerama, tvrdi Predsjedništvo, ne mijenjaju se niti ograničavaju prava i nadležnosti komandi i štabova TO. Nema smetnji, rečeno je tada na Predsjedništvu, da se po ostvarenju odgovarajućih uvjeta za sigurno čuvanje, naoružanje i vojna oprema vrate i na dosadašnje lokacije ( upozoravamo na značaj ovoga „i“!). Predsjedništvo je još proglasilo neopravdanim špekulacije o političkoj pozadini ove mjere.

I time je novinska priča o razoružanju hrvatske TO uglavnom završena. Isatina, neke nedoumice se javljaju kad se uzmu u obzir i neki naknadni slučajevi, kao Mali Lošinj, gdje je „premještanje naoružanja“ obavljeno u studenom 1990., ili Labin, gdje je to obavljeno još kasnije. U vezi timinga i itinirera izvršavanja naredbe generala Adžića u Hrvatskoj, postoje neke indicije da se najprije krenulo u one općine (i u ona skladišta) u kojima se izborni rezultati nisu poklapali sa željama naredbodavaca. Danas je u svezi akcije „razoružaj hrvatsku TO svim raspoloživim sredstvima“, i neke druge, uglavnom sve jasno. Bez oružja su ostale TO Kosova ( prije desetak godina!) TO Hrvatske, TO Bosne i Hercegovine, TO Makedonije, a pri oružju su TO Srbije (priznaje i Milošević) i TO Crne Gore.

Mato Dretvić Filakov, VUS, 31. srpnja 1991. - hrvatski-fokus.hr

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=11

Post by **EdgarFranjul** » Mon Apr 13, 2015 1:08 pm

OD 1991. DO 2015. - KAKO JE ARMIJA RAZORUŽALA HRVATSKU 2.DIO

Autor Mato Dretvić Filakov
Ponedjeljak, 13 Travanj 2015 10:01

ZAGREBAČKI SLUČAJ

Teritorijalna obrana grada Zagreba bila je, u vrijeme o kojem ovdje pišemo, organizirana tako da se na njenom vrhu nalazila Komanda obrane grada Zagreba (KOGZ) mješovitog sastava od, od TO i JNA, a ispod nje su djelovala četiri sektorska štaba ....

(Istok, Zapad, Jug i Centar) unutar kojih je bila organizirana TO po četiri općine, osim sektora Jug koji je obuhvaćao dvije, Novi Zagreb i Veliku Goricu.

U to vrijeme je zapovjednik Komande grada bio general-major Ivan Štimac, a od četiri zapovjednika sektorskih štabova dvojica su bili Srbi te po jedan Crnogorac i Hrvat. U gradskoj TO koju su činili aktivni i rezervni časnici i „civili“ većina zaposlenih su bili Srbi. Nacionalna struktura časničkog i ostalog kadra KOGZ-a bila je tako u izričitoj suprotnosti s Ustavom SRH koji je nalagao osiguranje „razmjerne zastupljenosti naroda i narodnosti“, prema nacionalnoj strukturi stanovništva u Hrvatskoj.

„Nesigurna skladišta“

U međuvremenu je, iz Beograda, IAKO JE TO U IZRIČITOJ USTAVNOJ nadležnosti Hrvatske, izvršena reorganizacija KOGZ-a, tako da je od nje stvoren X zagrebački korpus, kao „čista“ struktura JNA, te GŠTO (Gradski štab teritorijalne obrane) sa četiri sektora, kao struktura TO. Zapovjednik ovako reorganiziranog GŠTO bio je pukovnik Dragutin Andrić.

Među oko 250.000 komada, „cijevi“ kako kažu profesionalci, od pištolja, preko topova i bacača do manjeg raketnog naoružanja, čime je raspolagala hrvatska TO, i čime je naoružavala oko 200.000 svojih pripadnika, značajan dio je pripadao i zagrebačkoj TO.

Oružje i municija TO Zagreba čuvalo se u tri tipa skladišta: u skladištima koje su općine, dakako novcem svojih poreznih obveznika, izgradile u krugu vojarni JNA, u skladištima koja su neke općine iznajmile od JNA, opet u krugu vojarni, te u radnim organizacijama (koje su imale jedinice TO) i u skladištima pri policijskim stanicama, odnosno u njihovoj neposrednoj blizini i pod policijskim nadzorom. Jedno takvo skladište, iz kojega je oružje odvezeno, jer, tobože, nije bilo „na sigurnom“ izgledalo je ovako:

U zidovima ograđenom, skoro nepristupačnom krugu jedne suvremeno uređene veće policijske postaje, s brojnom posadom izgrađen je za potrebe skladištenja oružja i municije poseban objekt , koji izgledom nije odavao svoju namjenu. Objekt je bio pod stalnom paskom policajaca, a osim ostaloga, osiguran i sustavom alarmnih uređaja. Šanse za njegovu pljačku bile su zanemarive, odnosno jednake onima da se to dogodi u nekoj od zagrebačkih vojarni. Većina oruža TO Zagreba bila je smještena u skladištima unutar „žice“ vojarni JNA. O njemu su se brinuli radnici TO (skladištari) evidentirali, nadzirali, izdavali,održavali i sl., kao i o onom izvan „žice“. Oružje i municija smješteni u ovim skladištima bili su uvijek na raspolaganju, dakako u skladu s određenim pravilima, teritorijalnoj obrani.

Inače do naoružanja se dolazilo na dva načina, preuzimanjem starijeg oružja od JNA, besplatno, i kupovinom preko RŠTO, koji je ugovarao posao s nadležnom upravom JNA, od vojne industrije. Novac za ove nabavke je osiguravao grad Zagreb, kao i za sve druge troškove, od plaća zaposlenih do kancelarijskog pribora, dakle do „zadnjeg je dinara“ plaćao funkcioniranje KOGZ-a. Sigurnost i čuvanje naoružanja u Zagrebu bilo je skoro besprijekorno i tu se nije moglo naći NIKAKVIH povoda za eventualnu njihovu „reorganizaciju“.

Ostala dva pištolja

Naredbu da se naoružanje i municija TO SR Hrvatske smjesti u objekte JNA „spustio“ je general Adžić 14. svibnja 1990. RŠTO, general-potp. Zdravko Novoselić spušta je naniže isti dan da bi 15. svibnja ona stigla i do sektorskih štabova KOGZ-a i odmah se počela provoditi. Po oružje su s vozilom dolazili naoružani vojnici JNA i odvozili ga u vojne objekte. TO Zagreba raspolagao je sa stotinama i stotinama minobacača različitih kalibara koji su joj ovom akcijom potpuno nedostupni.

Prema našim spoznajama u Zagrebu je bilo pokušaja vlasnika (općina) da oružje zadrži na dotadašnjim lokacijama. Tako je jedna zagrebačka općina pristala na sve uvjete i kriterije osiguranja koje je tražila JNA, eventualna dodatna ulaganja u objekt i drugo, a bila čak i pripravna platiti posebnu jedinicu JNA da ga stalno osigurava, ali ni to nije BILO PRIHVAĆENO.

Poznat nam je slučaj poduzeća „Mege“ koje nije htjelo predati naoružanje svoje jedinice TO. Radnički savjet ovoga poduzeća jednostavno je donio odluku da se radi ( kao što se i radi) p „Meginom“ vlasništvu koje služi njezinoj jedinici TO i nije dopustio da se oružje preda (s municijom ionako nisu raspolagali). Bili su izloženi pritiscima da to ipak učine, ali nisu popustili.

Pripadnici JNA nisu su čak pridržavali ni ovako protuustavno i protuzakonito sročene naredbe. Tako su oduzeli i svo osobno naoružanje zaposlenih u gradskoj upravi (i po općinama je situacija vjerojatno slična). Pritom treba imati ma umu da nekim radnim mjestima po položaju i pravilima, pripada osobno naoružanje. Ovo oružje nije, dakako, imalo nikakve veze s TO.

Dokle je išla akcija JNA „razoružaj sve i vrati se sam“ svjedoči i podatak da je zaposlenima u Gradskom sekretarijatu NO, valjda pukim slučajem, ostalo 2 (slovima: dva) pištolja. No nisu se razoruživači zadržali niti na tome. TO Zagreba oduzeli su oko dvije trećine sredstava veze (NAREDBA GLASI. NAORUŽANJE I MUNICIJU) dvanaest novih terenskih vozila( veći broj korištenih) telefone, mobitele, telefaxe ,kancelarijski materijal i namještaj, papir , indigo,matrice…, a SVE TO IZ SVOJIH SKROMNIH PRIMANJA, KROZ POREZ, IZDVOJILI GRAĐANI ZAGREBA, od kojih su mnogi danas prinuđeni da se prehranjuju kod Crvenog križa i Caritasa- pripadnici iste one radničke klase u koju se JNA kune od pamtivijeka.

11. lipnja 1990. General-potpukovnik Novoselić, komandant TO Hrvatske i danas, izdao je Uputstvo o smještaju, čuvanju, raspolaganju i održavanju naoružanja, municije i ostalih MS TO SRH. U uputstvu se navodi da štabovi TO moraju imati PRISTUP naoružanju, te ga održavati uglavnom kao i dotad. Međutim to danas jednostavno NIJE ISTINA, što pokazuje da zakonska hijerarhija VIŠE NE VRIJEDI, a to onda znači da VRIJEDI NEKA DRUGA - NELEGALNA, NEUSTAVNA - PARAVOJNA HIJERAHIJA.

Paravojni štab

Ustav SRH (1974.

Član 326.

„Socijalistička Republika Hrvatska, u skladu s osnovama sistema narodne obrane, uređuje i organizira narodnu obranu, organizaciju, rukovođenje i komandiranje teritorijalnom obranom ui civilnom zaštitom i drugim pripremama za obranu zemlje te način i oblike priprema…“

Naprijed smo citirali Ustav SRH (tada važeći) iz čega je vidljivo da društveno-političke zajednice na svom području organiziraju i rukovode teritorijalnom obranom, a isto utvrđuje i Zakon o općenarodnoj obrani. Na temelju takvih propisa Skupština grada pristupila je reorganizaciji TO grada, te 28. veljače 1991. S tim u vezi donijela odgovarajuće odluke. Među ostalim ukinula je dotadašnje sektorske štabove (koji su ionako bili protuzakonito formirani) i formirala jedinstveni GŠTO te broja zaposlenih smanjila za 67 posto, jer je dotadašnji sustav ocijenila preglomaznim i neefikasnim, a za njegovo financiranje u dotadašnjem opsegu jednostavno nije imala novaca. Zatim je imenovala novog zapovjednika GŠTO prof. Darka Grdića, te uskladila nacionalni sastav u njemu s nacionalnim sastavom Zagreba, izvršivši tako svoju ustavnu obvezu. Danas su u GŠTO zaposleni pripadnici različitih nacionalnosti, Hrvati, Srbi, Muslimani, Slovenci i drugi. Do ove, zakonite, odluke Skupštine grada, teritorijalna obrana Zagreba mogla je vidjeti svoje oružje u objektima JNA, a od tada joj čak NITI TO NIJE MOGUĆE, te sada NITKO NE ZNA GDJE SE ONO DOISTA NALAZI, osim ako ne zaključuje po dimu i mirisu baruta. Je li u onim skladištima u kojima se našlo u trenutku premještaja, negdje drugdje u objektima JNA u Hrvatskoj, izvan Hrvatske, u Srbiji, ili se dio tog naoružanja našao u rukama srpskih separatista?

Mato Dretvić Filakov, VUS, 31. srpnja 1991. - hrvatski-fokus.hr

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=11

Post by **EdgarFranjul** » Wed Apr 15, 2015 6:45 am

M. Marušić: Kako su ubojice sebe proglasili osloboditeljima

Objavljeno: 14. travnja 2015.

Antifašizam: istrošeni trik povratka komunističke vlasti

Dvije stvari o prevarantskome značaju suvremenoga 'hrvatskog antifašizma' razmjerno su dobro poznate: prvo, danas u Hrvatskoj nema fašista i onda je potpuno nepotrebno postojanje antifašističkoga pokreta i drugo, tradicija hrvatskih komunista i partizana nije antifašistička borba, nego borba za sovjetsku vlast, po ideologiji, tehnologiji i diktatu Sovjetskoga Saveza iz doba Staljina.

Suvremeni hrvatski 'antifašisti' danas su jedini antifašisti na svijetu; oni su izmislili sami sebe da se ne bi morali predstavljati kao komunisti, a da za svoje komunističke ideje ipak stvore politički prostor u civilizaciji u kojoj komunizam gotovo nikome nije prihvatljiv. No pođimo redom.

1. U Hrvatskoj nema fašista pa je antifašističko organiziranje apsurdno

U današnjoj hrvatskoj zbilji nema fašista, i oni koji ih vide, bezočno lažu naciji u oči. No bezočnost jest ružna, ali manje je važna; važnije je da antifašizam u sljedećem koraku izmišlja fašiste, a zatim traži da ih se progoni. Shema je ista kao ona prema kojoj su nakon II. svjetskoga rata pobijene stotine tisuća nevinih ljudi. Pobili su ih komunisti 'zato što su bili fašisti ili s fašistima povezani', a ustvari su ubijali stanovnike Hrvatske koji bi bili glasovali protiv njihova dolaska na vlast (v. 'višestranačke' izbore 1946.). Pa su došli na vlast. Pa su izmislili da nisu bili Staljinovi ubojice koji ubojstvima, zastrašivanjima i progonima dolaze na vlast, nego su se proglasili narodnim pokretom, osloboditeljima i prosvjetiteljima.

Zatim se komunizam pokazao zločinačkim i u miru, neuspješnim u organizaciji života i nesposobnim da bude na vlasti, a da silom ne zatvara usta onima koji kažu da nešto nije u redu... Međutim, istodobno je napredovao međunarodni sustav obavještavanja preko javnih medija i – nije se više moglo zatvarati i ubijati, a da se to ne dozna. Porastao je ugled demokratskoga ustroja društva i sve je više ljudi željelo demokraciju i za sebe; više se nije moglo bez sramote i osude zabranjivati stranke koje nisu bile komunističke; razvila se i proširila koncepcija ljudskih prava, ne samo u teoriji nego i na osobnoj razini i ljudi se više nisu dali ni ubijati, ni zatvarati ni ušutkivati, ni lagati; čak su ih i drugi branili (tu svaka čast poštenim civilnim udrugama).

Neprirodan u svakome pogledu, komunizam je pao sam od sebe. To zapravo uopće nije bilo političko, nego civilizacijsko pitanje! I nisu ga srušili njegovi 'smrtni' neprijatelji fašisti (tu 'pripada' i kapitalistički Zapad), nego se srušio sam od sebe, jer je bio suprotan osnovnim prirodnim zakonima.

Kad odjednom 2015. – jaki antifašizam u Hrvatskoj! Otkud to? Od tuda, kažu njegovi nositelji poput Josipovića, Pusića i Pupovca, što Republici Hrvatskoj – prijeti fašizam. Stjeran u kut u dijalogu u izbornoj kampanji, najjači argument fašističke prijetnje naveo je Ivo Josipović, rekavši da se 'svašta piše po portalima', ali nikad nije identificirao te portale, ni autore ni članke na koje je ciljao. S druge strane, komentari na internetu uglavnom su anonimne poruke osoba koje svoje niske motive i nedostatan kućni odgoj iznose zaklonjeni iza internetskih nadimaka. A kad je, pak, identificirano nekoliko autora takvih prljavština, pokazalo se da se radi o mladeži koja pripada Josipovićevu svjetonazoru.

Dakle u odnosu na suvremene hrvatske 'antifašističke udruge' treba stalno raditi barem tri stvari:

a) Treba te osobe ismijavati, jer s njima se ne može voditi dijalog na osnovi argumenata; kad se dođe do argumenata, oni potežu 'ustašluk'.
b) Treba ustrajati da govore konkretno, tko, kada, kako i kojim se dokumentom pokazao fašistom.
c) Čim koga optuže da je fašist, taj ih treba tužiti za klevetu. Fašizam jest bio neljudska ideja – ubilački, nedemokratski, lažljiv i rasistički; radi se, dakle, o teškoj uvrjedi i to častan čovjek sebi ne smije dopustiti. Tužiti treba uporno, sve do Strasbourga ako treba, jer Strasbourg zna što je fašizam i koliko je to teška uvreda.

2. Tradicija hrvatskih komunista i partizana nije bila antifašistička borba nego borba za sovjetsku vlast

O tome se već gotovo sve zna. Hrvatski (jugoslavenski) komunisti bili su ekspozitura, vojnici moskovske centrale, a Staljin je s nacistima službeno surađivao od 23. kolovoza 1939., kad su tjedan dana poslije, Hitler otvoreno, a on prikriveno, napali i zauzeli Poljsku, do 22. lipnja 1941., kad je Hitler napao Sovjetski Savez.

Nezavisna Država Hrvatska (NDH) proglašena je 10. travnja 1941., ali hrvatski se komunisti nisu protiv nje pobunili 11. travnja, nego 22. lipnja – kad im je to izričito naređeno iz Moskve. Ustanak, dakle, nije bio otpor fašizmu, nego obrana Sovjetskoga Saveza i prilika za dalje nasilno proširenje komunizma. Postoji izričit naputak Kominterne hrvatskim komunistima da 'iskoriste okupaciju kako bi pokrenuli oružanu borbu za preuzimanje vlasti'.

3. Što je stvarno bio antifašizam i kako su ga komunisti prisvojili

U odnosu na antifašizam uvijek sam imao dvije nedoumice: zašto se to ne zove antinacizam, jer je nacizam bio mnogo opasniji i pogubniji od fašizma, i zašto se izvan komunističkih zemalja taj izraz uopće ne spominje!

3.1. Fašizam i antifašizam u Italiji

I onda sam polako shvatio: antifašizam nema veze s Drugim svjetskim ratom, a napose ne s poraćem, nego je to krinka obrane komunizma, nikad ugasle težnje da se osvoji vlast. Potječe iz vremena stvaranja talijanskoga fašizma i svojega vrhunca u španjolskome građanskom ratu 1936.-1939. Prema Wikipediji (poveznica); Katolička se Crkva vrlo rano sukobila s fašizmom, negdje 1930.! Fašistički totalitaristički sustav vlasti te odnos radnika i kapitala bili su suprotni stavovima Katoličke Crkve o rješavanju društvenih pitanja. Na talijanske fašističke proglase Sveti je Otac je reagirao riječima 'u fašističkim organizacijama ne mogu se provoditi vjerske dužnosti istodobno s ostalim vježbama koje se tamo provode'. Zato su već 1931. fašisti proganjali i napadali talijanske katoličke organizacije.

3.2. Španjolski građanski rad ključ je slavljenja antifašizma

Antifašističke ideje najjasnije su bile izražene u Španjolskome građanskom ratu 1936. – 1939. Upravo je u tom ratu leži tajna ideologije i instrumentarija današnjega 'antifašizma'. U Španjolskoj su na izborima 1936. pobijedili komunisti i anarhisti (anarhisti su jako važni; sasvim su zatajeni, ali ovdje i sada ne mogu o njima), a onda je skupina generala, koju je vodio Francisco Franco, pokrenula pobunu i nastao je rat koji je uzrokovao oko 600.000 žrtava. Franco, koji je smatran fašistom (ne znam je li Franco sam o sebi tako mislio), pobijedio je, uveo diktaturu, proglasio pomirenje, podigao zajedničke spomenike žrtvama i vladao do smrti.

Taj poraz komunisti nikad nisu prežalili. Oni i danas pjevaju tadašnje revolucionarne pjesme i sanjaju pobjedu svjetske komunističke revolucije. Španjolski se građanski rat, naime, odmah pretvorio u neobjavljeni međunarodni sukob. Franca su pomagale Njemačka (Hitler) i Italija (Mussolini), a komuniste Sovjetski Savez i svi komunisti svijeta. Hitler i Mussolini slali su opremu i vojnike, Sovjetski Savez oružje, a komunisti dragovoljce; oni su činili tzv. internacionalne brigade, kojima se i danas ponose svi komunisti svijeta.

U to je vrijeme komunizam plamtio Europom u nastojanju da provede 'svjetsku revoluciju', tj. da preuzme vlast u cijelom svijetu. Zarazio je mnoge ljude, koji su živjeli ili gledali patnje siromašnih i obespravljenih. Brat je bio spreman ubiti brata, a goloruki su mladići jurišali na tenkove. Mnogi su se europski intelektualci pridružili komunističkoj ideji i – svi oni – odjednom su se u Španjolskoj našli na bojištu gdje su na sudbinsku odluku došli svi najvažniji ideali! Sad ili nikad! Komunističkoj je ideji španjolski građanski rat bio prekretnica od koje će pobijediti u cijelom svijetu, izvan Sovjetskoga Saveza i teritorija koje je on vojno osvojio. Na osnovi zaključaka Komunističke internacionale (Kominterna, sjedište u Moskvi) iz ranih 30-ih, komunisti su trebali ujediniti sve snage i stranke u borbi protiv fašizma i pritom tu borbu predvoditi tako da im to bude izlika za revolucionarno preuzimanje vlasti.

S istom nadom svjetskoga proširenja komunizma, europski lijevi intelektualci dižu bitku za Španjolsku na oltar bitke svih bitaka. Nadareni, pametni i obrazovani, oni se na sve načine uključuju u borbu na strani komunista. Skladaju se pjesme, pišu knjige, slikaju slike, a onda i filmovi, mediji, pamfleti, krilatice... Sve će to ostati naslijeđe komunističke borbe za vlast do današnjih dana.

Indikativno je ponašanje najjačih Velike Britanije i Francuske: ono je sasvim drukčije od ponašanja fašističkih i komunističkih zemalja: u španjolskome građanskom ratu ostale su neutralne, a kad je Franco pobijedio nisu ga napale. U II. Svjetskom ratu Francova je Španjolska bila neutralna, ali 'Antifašistička koalicija' (koja je rušila Mussolinija i Hitlera) nije dirala Francov režim. Možda ga je držala branom komunizmu, ali to bi samo dodatno potvrdilo da zapadnoeuropski i sovjetski 'antifašizmi' nemaju apsolutno ništa zajedničkoga.

3.3. Antifašizam u Europi

Dana 14. kolovoza 1941. na jednome brodu u zaljevu Placetia na Newfoudlandu sastali su se američki predsjednik F. D. Roosewelt i britanski premijer W. Churchill i donijeli Atlantsku povelju. Njome se oni protive teritorijalnim promjenama bez pristanka stanovništva; narodi imaju pravo izabrati vladavinu kakvu žele; svima se mora omogućiti nabava osnovnih sirovina za gospodarski razvitak; treba organizirati međunarodnu suradnju radi ostvarenja napretka; treba osigurati život slobodan od straha i bijede; mora se omogućiti slobodnu plovidbu morima; narodi se moraju odreći uporabe sile i treba razoružati države opasne za mir.

Današnji komunisti zakrinkani u antifašiste povezuju stvaranje Atlantske povelje s nazivom 'Antifašistička koalicija', što je (njihov) naziv za savezničke zemlje i vlade koje su se u II. svjetskome ratu borile protiv Sila osovine. U enciklopedijama piše da je Antifašistička koalicija 'naziv za' - ali nije naziv koji bi same sebi dale članice te koalicije. U toj povelji nema 'antifašizma', nego, u navedenih osam načela, sjeme budućih Ujedinjenih naroda. Čini se da su komunisti, preuzimajući krinku antifašizma - sebi i drugima dali ulogu koju u stvarnosti nikad nisu imali; sebi, jer su s fašistima surađivali kad im je odgovaralo, a s njima ratovali kad im je priječio proširenje 'na sve zemlje svijeta' (Španjolska), odnosno kad ih je napao (Sovjetski savez).

U rang prve značajke francuske i britanske borbe s Hitlerom gurnuli su 'antifašizam', a budući da se borbi s nacizmom silom prilika pridružio i Sovjetski savez, njegov su španjolski 'antifašizam' pripisali i Britaniji i Francuskoj. Lijevi intelektualci, glasni u demokratskim državama koje su ratovale s Hitlerom, trik su objeručke prihvatili, jer je prva značajka 'lijeve' orijentacije i onda i danas bilo svjetsko proširenje komunističke vlasti. Churchill o tome nije razbijao glavu, nego je nastojao u borbu protiv Hitlera dobiti što više snaga, bez obzira na njihove poslijeratne planove i opći ideološki stav.

Kad je rat završio, ispalo je da su Roosevelt, Churchill i Staljin (a time i Tito i drugi komunistički vođe) jednako zaneseni borci protiv 'antifašizma', a iza kojega je vrebala ideja međunarodne pobjede komunizma. Zato pitanje odnosa između Atlantske povelje i antifašizma kakvim ga prikazuju i kojeg svojataju komunisti, stručnjaci trebaju detaljno provjeriti i razjasniti stvarne motive svake države za borbu protiv Mussolinija i Hitlera. Ispast će da se ni jedna od njih nije primarno vodila idejom 'suzbijanja odvratnoga fašističkog režima', nego obranom od Hitlera, s tim da su od toga komunisti napravili ideologiju koju su pripisali i sebi i Zapadu.

4. Današnji 'antifašisti' su komunisti

U poslijeratnome komunističkom bloku antifašizam postaje nedodirljivi pojam koji pozitivno legitimira svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih režima. Antifašizam se neraskidivo povezuje s komunističkim učenjem i terorom u praksi i gubi svoju prvotnu demokratsku poruku. Nakon posve jasnoga odbijanja Zapada da popusti komunizmu ili padne na njegove propagandne trikove, u komunističkim je zemljama naziv 'antifašizam' dodatno zlorabljen na način da se ustanove i ideje liberalne demokracije u zemljama Zapada, a napose svaki oblik domoljublja ili vjere (navlastito katoličke), prikazivalo kao – fašističke.

Komunisti su se postavili kao da pravo na naziv 'antifašist' imaju samo oni i nitko drugi. Primjer je da su vlasti Istočne (komunističke) Njemačke podigle Berlinski da spriječe bijeg vlastitoga stanovništva na Zapad, a nazvale su ga „antifašistički obrambeni zid„ (njem. 'antifaschistischer Schutzwall', poveznica). Budući da Zapad nije popuštao, nacionalne države nisu proglašene glupošću 19. stoljeća, a vjera nije zabranjena, pojam fašizma dobiva značenje demona, a antifašizam status religije.

Lijevi u Španjolskoj doživljavaju vojni poraz 1939., a ubrzo izbija i II. svjetski rat. Bijedni talijanski fašistički režim gubi sve bitke i protiv mnogo slabijih (Etiopija, Albanija, Grčka) te nestaje 1943. No strašni nacistički njemački ratni stroj zauzima Pariz, bombardira London i dolazi do Moskve i Kavkaza; slobodoljubiva, demokratska Europa usredotočuje se na uklanjanje nacizma i uspijeva. Hvala Bogu.

No kako to da se taj strašni napor odjednom i samo u komunističkim režimima naziva antifašizmom? Kako to da se pjevaju one pjesme iz Španjolske, tiskaju knjige i snimaju filmovi o stvari manje važnoj od II. svjetskoga rata i davno prošloj i svršenoj? Kako to da skupina država koju komunisti nazivaju 'Antifašističkom koalicijom' nije obračunala s fašističkim Francovim režimom, koji je u hladu španjolskih slatkih smokava preživio Mussolinijev fašizam i Hitlerov nacizam?

Eto kako: sve je bila laž! Svoju glad za osvajanjem svijeta komunisti su zakrinkali u antifašizam i vješto krivotvorili povijest. I to smo onda desetljećima učili kao povijest, kao istinu ... A kad je ujedinjena Europa donijela deklaraciju koja jednako osuđuje fašizam, nacizam i komunizam – komunisti ju jednostavno nisu prihvatili. To je posebno izraženo u Hrvatskoj. I vrijeme je i nužno da se konačno i zauvijek raskrinka taj zadnji ostatak komunističke podmuklosti, tvrdoglavosti i – nade za svjetskim preuzimanjem vlasti.

5. Antifašizam u današnjoj Hrvatskoj

Povijest kaže da se upravo Katolička Crkva prva suprotstavila fašizmu! To su nam komunisti tajili! I sada, u 21. stoljeću, u časnoj, namučenoj, tek osamostaljenoj Hrvatskoj dođu ti i kriptostaljinisti i - Katoličku Crkvu, njezine biskupe, svećenike, redovnike i pastvu nazivaju – klerofašistima! Kao – Crkva je fašistička, a oni su antifašisti! Doista, njihovi su neposredni pretci ubijali svećenike i redovnike i redovnice kako bi 'spriječili fašizam', ali o tome se ne smije govoriti, to je 'revizionizam'. To je 'mijenjanje povijesti' – povijesti koju su oni krivotvorili, napisali, nametnuli i danas hladnokrvno tvrde 'ne može se mijenjati povijest'. Može se i mora se! Jer radi se o laži, strašnom izvrtanju činjenica i nametanju neistine brojnim generacijama nevinih učenika u svim komunističkim režimima.

Hrvatski su komunisti i danas na tragu komunističke propagande iz španjolskoga građanskog rata i prevarantske, lažljive vlasti koju su imali nakon II. svjetskoga rata. Po vlastitoj su ocjeni genijalno, plemenito i humano osnovali ligu protiv fašizma, jer 'fašizam je tu, guja ustaška, nacionalisti se bude, a Katolička je Crkva najopasnija'! Treba provjeriti postoje li danas u razvijenim zemljama zapadne demokracije antifašističke udruge poput ove u Hrvatskoj. A ako se koja i nađe, treba dobro pogledati čine li ju antifašisti svih svjetonazora, ili je komunistička.

Danas, kad samo krajnje iracionalni ljudi ustraju na komunizmu ili fašizmu, hrvatski komunisti, zajedno s četnicima i hrvatomrscima svih boja navlače tu istu antifašističku masku i ciljaju na uništenje nacionalne države, zatiranje religije i nestanak vjere. No mi prepoznajemo da su njihovi ciljevi svjetska komunistička revolucija, osvajanje vlasti. Vrijeme trika s antifašizmom prošlo je prvo nakon poraza komunista u španjolskome građanskom ratu, a potom s padom nezakrinkanih komunističkih režima. Današnji je hrvatski 'antifašizam' primitivna subverzija u cilju oživljavanja komunističkoga ustroja društva, jednostavno jadna maska ljudi nedoraslih stvarnome životu i najjednostavnijem razumijevanju povijesnoga trenutka u kojemu živimo.

Dr. Matko Marušić
Hrvatski tjednik

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/2010 ... -pa-s.html

Malo povijesti...

Re: Malo povijesti...

Re: Malo povijesti...

Re: Malo povijesti...

Re: Malo povijesti...

Re: Malo povijesti...

Re: Malo povijesti...

Re: Malo povijesti...

Re: Malo povijesti...

Re: Malo povijesti...

Re: Malo povijesti...