Malo povijesti...

Post by **EdgarFranjul** » Wed Jan 07, 2015 11:19 pm

LISTA SRAMA: Ovo su ljudi koji bi cinkali Antu Gotovinu dok je bio u bijegu

Siječanj 6, 2015 kategorija Naslovna, Premium sadržaj, Vijesti 7 Komentari

Dr. Slaven Letica o “Faktoru ‘ribara‘ Gotovina u predsjedničkoj kampanji 2015.”.

“Zanimljiv su bijes i paranoja kojim hrvatski apatridi doživljavaju svaki susret – na moru, kopnu i zraku – predsjedničke kandidatkinje KGK i danas “starca od mora” Ante Gotovine. “Faktor Gotovina” postaje općim mjerilom straha starog režima od nove vizije predsjedničke vladavine.

Što se razloga paranoje od susreta Dunje i Ante Gotovine i KGK, možda se oni mogu pronaći u činjenici što su neki najbliži suradnici predsjedničkoga kandidata dr. Ive Josipovića prije deset godina bili ne samo spremni Gotovinu prijaviti policiji, već i uzeti nagradu za njegovu “glavu” koju su nudile SAD i RH.

Novinar Slobodne Dalmacije Saša Jadrijević Tomas objavio u tom listu 12. ožujka 2005. godine odgovore poznatih političara i poznatih osoba koje je anketirao kako bi doznao bi li generala Antu Gotovinu (u to je doba bio u bijegu) prijavili policiji i bi li za tu “uslugu” uzeli novac.

Evo kako su razmišljali poznati i “slavni” Hrvati o Gotovini nepunih devet mjeseci prije njegova uhićenja (uhićen je u noći od 7. na 8. prosinca 2005.):

Radimir Čačić, saborski zastupnik HNS-a: Pa naravno da bih ga prijavio da ga vidim. Taj novac koji se nudi za vjerodostojnu informaciju o Gotovini treba Amerikancima odmah uzeti i staviti u zakladu za policajce koja se sada osniva. Ako Amerikanci već daju, zašto im ne uzeti?

Hloverka Novak-Srzić, urednica: Da vidim Gotovinu, ja bih sasvim sigurno reagirala. Zvala bih premijera i kamere, a onda bi on postupio kako zna. Ja svoju odgovornost prebacujem na drugoga. Dužnost je da se bjegunce prijavi, ali kod Gotovine je to drukčije jer je ta optužnica upućena na njega, ali i prema cijeloj državi. To je prije svega pitanje politike, a ne policije.

Damir Kajin, saborski zastupnik IDS-a: Da, prijavio bih ga! Oni koji ga ne bi prijavili su nezreli ekshibicionisti. Ja bih osobno volio znati i kako se to pojedinac bez kune može toliko vremena uspješno skrivati. Treba provjeriti i navode iz medija da je bio blizak narkomiljeu, a ako je to točno, treba mu i u RH suditi. Nagradu za njegovo prijavljivanje ostavio bih u državnom proračunu.

Vedran Mlikota, glumac: Europa nas previše j..e. Ne bih okrenuo 92, ali mislim da je on jako zakomplicirao sve skupa što se događa u RH, ako je istina ono kako nam se prezentira situacija s njim u medijima. Mislim da je više učinio dobroga nego lošega u ratu. Mislim da nas Europa sada malo previše j… s tim.

Đurđa Adlešić, gradonačelnica Bjelovara i saborska zastupnica HSLS-a: Prepoznala bih Gotovinu. Kud ste baš na mene naletjeli s ovim pitanjem? Ne vjerujem da je u Hrvatskoj. A na vaše pitanje mogu reći da bih ga ja prepoznala, ha, ha… Mislim da bih ga prijavila, ali ću razmisliti.

Željka Antunović, saborska zastupnica SDP-a: Izluđena sam ovom paranojom. Da! Ne znam bih li imala telefon da obavijestim MUP, ali našla bih načina da obavijestim službenu osobu. Izluđena sam više tom paranojom, mislim da nekome jako paše da se prikaže kako je Gotovina razlog zašto nećemo u EU. Vidjela sam u medijima i jedno idiotsko pitanje: jeste li za EU ili Gotovinu?! Dilema koja ne postoji! Gotovina nije kriv, on je samo osumnjičen, a oni koji prave cirkus od svega ovoga najbolje sami znaju zašto to rade.

Vedrana Rudan, spisateljica: Ne bih! Zato što je to neka prozirna igra između onih koji imaju moć, tj. SAD-a i Zapada, i robova – Srbije i Hrvatske koje moraju izručivati svoje zločince sudovima na koje ne odlaze zločinci iz ostatka svijeta. Gotovina nije, kad ga usporedim s Bushom, Putinom i Berlusconijem, nikakav zločinac. Da se razumijemo, ja ne volim ratnike i muškarce tri glave niže od mene, ali 92 ipak ne bih okrenula.

Danijela Trbović, voditeljica na HTV-u: Ja bih ga prijavila bez ikakvoga dvoumljenja, jer zakon treba poštovati. Nismo se borili da bi netko bio iznad zakona. Pametan zna čemu služi pojas. Jest da smo “od stoljeća sedmog” tu, ali što se tiče EU-a, sami smo se doveli u ovu situaciju. Prijavila bih ga zbog građanske dužnosti, a ako bi mi dali novac, deset posto bih dala u humanitarne svrhe, a ostalo bih sebi humano donirala.

Goran Milić, urednik i novinar na HTV-u: U situaciji u kojoj se svi novinari oko toga dijele, ja, kao urednik Dnevnika, da nešto kažem… Što god da kažem, mrtav sam. No, zvao bih kamere, to sigurno. Kad ne budem u Dnevniku, reći ću. Kad Mesić, koji je spretan govornik, ne zna već dvije godine naći formulaciju, kako ću se ja onda postaviti? Odgovor na vaše pitanje nije mi u opisu radnog mjesta, ali i dalje ću prenositi vijesti i mišljenja o tome, isto kao i vi.

Zlatko Vitez, glumac: Pa naravno da ga ne bih prijavio! Kako me to uopće možete pitati?! Ma nikada ga ne bih prijavio, pa čak ni onda. Ja ga poznajem osobno iz vremena rata i bili smo zajedno u najljepšim trenucima hrvatske države. On je najzaslužniji čovjek u Domovinskom ratu!

Žarko Puhovski, HHO: Naravno da bih prijavio. Treba prihvatiti da je to naš sud, a meni se čini da se neke stvari na Haaškom sudu mogu raščistiti i ne vidim drugoga rješenja. To se ne može rješavati tako da se pravim da nekoga ne vidim na ulici. Čovjeka treba prijaviti ako ga se prepozna, to mi je potpuno jasno.

Mate Granić, savjetnik Predsjedništva HSP-a: Kada bih vidio umirovljenoga generala Antu Gotovinu, odmah bih nazvao dva broja. Prvo bih nazvao premijera Ivu Sanadera i njega bih informirao, a zatim Antu Đapića. Policiju ne bih zvao. Nema razloga ne vjerovati Mesiću i Sanaderu da se ne nalazi u Hrvatskoj.

Joško Morić, DC: Da, nazvao bih 92. Ne znam što drugi kažu, ali ja kažem što bih ja napravio da ga prepoznam. Ovo što se događa oko EU-a i Gotovine nije nikakvo nesnalaženje vlasti. Oni tvrde i inzistiraju da je kod nas, a mi tvrdimo da nije. Taj problem se mora riješiti, ne zbog EU-a, nego zbog Gotovine i nas samih.

Ante Markov, saborski zastupnik HSS-a: Da ga vidim, nešto bih učinio, a što bi to bilo, zadržat ću za sebe. Nema potrebe spekulirati o tome, jer prema stajalištu Vlade on nije u RH, pa ga nitko tu ni ne može vidjeti.

Zdravko Tomac, intelektualac: Da ga vidim, ne bih ga prijavio i ne bih okrenuo 92, jer dužnost građanina nije da radi policijski posao. Mislim da nije dužnost intelektualca da prijavljuje ljude za koje je uvjeren da nisu krivi.

Zoran Pusić, nevladin aktivist: Bih, zvao bih policiju. Te nagrade, koje nude za Gotovinu Amerikanci i naši, mogle bi se upotrijebiti za mnogo dobrih stvari, ali ja bih Gotovinu u prvom redu prijavio zbog toga što je vrijeme da se pretvorimo u pravnu državu. Svatko bi tako trebao razmišljati.

Slaven Letica, saborski zastupnik: Ne bih ga prijavio. To je jako komplicirano moralno pitanje. Da ga vidim, pozdravio bih ga, dao mu ruku i rado popričao s njim. Što se tiče tih nagrada, bolje bi bilo da je ponuđena za one koji su napravili zlo u privatizaciji, otimali…

Zlatko Kramarić, gradonačelnik Osijeka: Nemoguće je da ga ja vidim prije onih službi koje ga traže. Onda k vragu i službe ako ga ja mogu vidjeti prije njih. No, da ga vidim, kako sam legalist, morao bih ga prijaviti. To je moja građanska obveza. Nagradu ne bih uzeo.

Šime Lučin, saborski zastupnik SDP-a: Pa naravno da bih ga prijavio! Građanska dužnost je prijaviti, posebice nas koji se bavimo politikom, a to je i proklamirana politika. Što se tiče nagrade, osobe koje se bave ovim poslom sad još da idu teretiti porezne obveznike, to je malo neozbiljno. Ne bih uzeo novac ni od Amerikanaca.

Tonči Majić, nevladin aktivist: Nije tajna da u Dalmatinskom komitetu imamo loše mišljenje o organima i institucijama kojima bismo u uređenoj državi inače trebali proslijediti saznanja ili dokumente te vrste. Za slučaj da do takvih informacija dođemo, naš postupak ne uključuje obavještavanje bilo koga u Hrvatskoj. Informacije bi išle direktno onima koji znaju što bi napravili.

Ivo Lončar, neovisni saborski zastupnik: Što se mene tiče, ne! Zato što smatram da se neprimjereno i nemoralno na takav način odnositi prema junaku Domovinskog rata. Ante Gotovina je simbol hrvatske borbe za neovisnost. Simbol države je himna, grb i zastava, a za mene je i on simbol ovoga naroda. Mi ne možemo ići po diktatu Europe.

Sanja Sarnavka, udruga B.a.b.e: Prijavila bih ga bez razmišljanja. Što se tiče tih nagrada, ja bih novac jedino uzela da ga dam svojoj udruzi ili skloništu za žene u Hrvatskoj. To bi bilo dobro. Gotovinu stavljaju iznad zakona jer Hrvati vole mitove i legende. Ta mitološka ljubav je dosta hranjena od strane države. Da se odmah reagiralo na pravi način, sad ne bi bilo ovih pitanja. Ljudi koji nemaju kruha vole igre; podržavajući Gotovinu, misle da sebi nešto čine u životu.

Ivić Pašalić, HB: Pa naravno da ga ne bih prijavio! Heroje Domovinskog rata kao što je Gotovina ne tretiram tako, pa na takav način ne bih nikoga od njih prijavio. Hrvatska Vlada i Carla del Ponte su napravili od ovoga slučaja političko pitanje.

Dino Rađa, košarkaš: Ne, i to je to. Kratko i jasno ne. Nije to moj posao da prijavljujem.

Oliver Mlakar, TV voditelj: Da ga vidim, ne bih zvao policiju, jer nisam prijavljivač. Ako ga policija traži, neka ga onda ona i nađe. Općenito sam protiv toga Haaškoga suda. To je politički sud i jahati na tom nesretnom Gotovini, i zbog toga držati ovu zemlju i narod taocima, to nema nikakvoga smisla.

Jozo Radoš, saborski zastupnik i bivši ministar obrane: Da, prijavio bih ga i ne bih se dvoumio. Dijelom je opravdano misliti da nas EU pritišće na tom pitanju, na kojem ne možemo sad sve učiniti, ali na to je već odavno trebalo misliti. Teško je odvojiti je li ovo političko ili policijsko pitanje. Policijsko se pitanje pretvara u političko.

Željko Pecek, saborski zastupnik HSS-a: Ja nikoga u životu nisam prijavio, pa vjerojatno ne bih ni Antu Gotovinu. Generali zaslužuju bolji odnos, jer sjetite se samo Blaškića. Prije nego što ga se sretne na cesti, treba staviti svu dokumentaciju na svjetlo dana, a koja je po kojekakvim arhivima tajnih službi. Treba pobiti one lažne dokumente koji su poslani u Haag.

Arijana Čulina, glumica: Ne bih nazvala 92. Mislim, nisam pozvana da čovjeka niti hapsim, niti optužujem, niti da špijam. Jednostavno ga ne bih prijavila. Taj čovjek je za većinu ljudi heroj, jer da nije bilo njega i njemu sličnih, mi bismo sada bili Krajina. Možda nisam u pravu, ali tako mislim.

Ingrid Antičević-Marinović, saborska zastupnica SDP-a: Kao što bih nazvala 92 kad bih vidjela da muž tuče ženu, tako bih nazvala isti broj kad bih vidjela Gotovinu. Ne bih se nimalo dvoumila, ali nikakav novac ne bih uzela jer je moja dužnost prijaviti.

Ruža Tomašić, saborska zastupnica HSP-a: Ne bih ga prijavila ni za živu glavu! Nema šanse! Dala bih mu ruku i bila bih jako sretna da ga vidim, a nikakva policija mi ne bi pala na pamet. Ante Gotovina je junak i heroj, a Haag je njega već osudio!

Ksenija Pajić, glumica: Ne bih nazvala taj broj o kojem govorite. Ne želim obrazlagati zašto i kako, jer to je moja privatna stvar.

“Šeksov poučak”

Kad se citirani odgovori sažmu i razvrstaju u tri skupine – “prijavili bi Gotovinu”, “ne bi prijavili Gotovinu” i “ne zna ili ne želi reći bi li prijavio Gotovinu” – dolazi se lako do zaključka kako “Šeksov poučak” nije iznimka od pravila. Evo tog pregleda:

Prijavili bi Gotovinu: Đurđa Adlešić, Ingrid Antičević-Marinović, Željka Antunović, Radimir Čačić, Damir Kajin, Šime Lučin, Zlatko Kramarić, Mate Granić, Tonči Majić, Joško Morić, Žarko Puhovski, Zoran Pusić, Jozo Radoš, Sanja Sarnavka i Danijela Trbojević.

Ne bi prijavili Gotovinu: Arijana Čulina, Ivo Lončar, Oliver Mlakar, Vedran Mlikota, Ksenija Pajić, Ivić Pašalić, Željko Pecek, Dino Rađa, Vedrana Rudan, Hloverka Novak-Srzić, Zdravko Tomac, Ruža Tomašić, Zlatko Vitez i Slaven Letica.

Ne zna ili ne želi reći bi li prijavio Gotovinu: Ante Markov, Goran Milić.

Iako su mnogi koji su 2005. godine bili spremni, bez ikakva razmišljanja, Antu Gotovinu prijaviti policiji (četvoro ih je bilo spremno uzeti novac za to prokazivanje) za sebe pronašli neki “alibi”, vrlo je tužno to što je bilo više javnih ljudi koji su ga bili spremni prokazati od onih koji su ga bili spremni zaštititi od uhićenja. Teško je doista zamisliti bilo koju zemlju koja je u 20. stoljeću vodila pravedan i obrambeni rat, a u kojoj bi vodeći političari i javni djelatnici tako olako policiji prijavili generala koji je zemlju oslobodio od petogodišnje okupacije i koji je, prema mišljenju zapadnih vojnih analitičara, bio vojnik – gospodin.

Slaven Letica/Facebook

http://www.maxportal.hr/lista-srama-ovo ... -u-bijegu/

Post by **EdgarFranjul** » Thu Jan 15, 2015 2:36 pm

Kako su jugokomunisti u Ministarstvu vanjskih poslova pokušali sabotirati međunarodno priznanje Hrvatske!

Autor: Dražen Boroš
Datum: četvrtak, 15. siječnja 2015. u 11:31

Da je uspio pokušaj sabotaže malobrojnih jugoslavenskih komunista u Ministarstvu vanjskih poslova na čelu sa Božidarom Gagrom na Dan međunarodnog priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992. danas bi u bilateralnim odnosima između Hrvatske i Austrije ostala velika crna mrlja. Kao što je poznato, uz Svetu Stolicu i Njemačku, Austrija je u međunarodnoj zajednici bila najveći zagovaratelj priznanja Hrvatske.

Na današnji veliki dan za Hrvatsku i sve Hrvate prvi glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova RH iz 1991. godine mr. Antun Babić prisjetio se tog veličanstvenog dana ali i izdajnika u hrvatskim redovima koji su i tada, kao i danas, svjesno radili protiv interesa samostalne i neovisne hrvatske države.

Na dan kada su države članice Europske zajednice priznale Hrvatsku i otvorile put za kasnije međunarodno priznanje od strane 180 država svijeta, tadašnji ministar vanjskih poslova dr.Zvonimir Šeparović bio je u Rimu na sastanku s ministrom vanjskih poslova Italije Gianniem De Michelisom, koji je inače bio vrlo negativno raspoložen prema Hrvatskoj. U to vrijeme obnašao sam dužnost glasnogovornika MVP-a. Oko 11 sati toga dana nazvala me tajnica ministra Šeparovića, Renata Supina, i rekla da austrijski generalni konzul Andreas Berlaković, koji je bio gradiščanski Hrvat, želi sa mnom razgovarati.

Kako to nalaže diplomatska praksa u bilateralnim odnosima između država, sve službene note stranih Ministarstava vanjskih poslova, stranih diplomatskih predstavništava u Hrvatskoj te pisma predsjednika raznih država o priznanju Republike Hrvatske, dolazila su u Kabinet ministra vanjskih poslova u Visokoj ulici. Budući je ministar Šeparović bio na putu, gospođa Supina je sva priznanja donosila meni, a ja sam odmah i istodobno kopije tih priznanja, zajedno s priopćenjem za medije, slao predsjedniku Tuđmanu i Tomislavu Marčinku, koji je u to vrijeme obnašao dužnost šefa Informativnog programa HTV-a.

Austrijski generalni konzul Berlaković traži razgovor sa zamjenikom ministra Božidarom Gagrom

Austrijski generalni konzul Berlaković zamolio me da mu, u odsutnosti ministra Šeparovića, dogovorim žuran sastanak sa zamjenikom ministra dr. Božidarom Gagrom. Kao posebno lojalan član KPH i KPJ, Gagro je u vrijeme Jugoslavije bio ministar prosvjete i kulture SRH i veleposlanik Jugoslavije u Parizu. Zahvaljujući užoj rodinskoj vezi s predstojnikom Ureda Predsjednika Republike Hrvojem Šarinićem koncem 1991. godine Gagro je imenovan zamjenikom ministra vanjskih poslova RH. Dakle Berlaković mi je objasnio da se radi o donošenju diplomatske note u kojoj Austrija obavještava Ministarstvo vanjskih poslova Hrvatske o austrijskom priznanju Republike Hrvatske. Bio je to vrlo kratak razgovor nakon kojeg sam odmah otrčao na kat iznad mog ureda, gdje je svoj ured imao zamjenik ministra Gagro. Ministarstvo je tada bilo u Visokoj ulici, a Gagro je sjedio u sobi (zanimljiva simbolika) u kojoj je u vrijeme Jugoslavije bio ured Ante Markovića, bivšeg predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske i posljednjeg predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije.

Gagro odbija primiti Berlakovića

Odmah s vrata zamjeniku Gagri sam prenio razgovor s Berlakovićem i njegov zahtjev da ga Gagro žurno primi. No, onda sam doživio šok koji će me pratiti do kraja života. Bilo je to vrijeme rata, Vukovar je bio okupiran i sravnjen s lica zemlje samo dva mjeseca ranije, a hrvatski su branitelji i dalje ginuli na bojištima. Zbog moje potpune naivnosti i uvjerenja kako svi u Hrvatskoj žele slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, bio sam siguran da će Gagro reći da odmah pozovem generalnog konzula Berlakovića da dođe u Ministarstvo vanjskih poslova. Nažalost, na moju nevjericu, dr. Gagro hladno je odgovorio: "Neću ga primiti, zar gospodin Berlaković ne zna koliko dugo vremena generalni konzuli trebaju čekati na sastanak s ministrom ili zamjenikom ministra vanjskih poslova"?

Berlaković tražio pomoć predsjednika Tuđmana

Okrenuo sam se i izišao iz sobe. Bio sam ošamućen. No, brzo sam se pribrao i počeo smišljati što ću reći austrijskom generalnom konzulu, a da to bude prihvatljivo, zašto ga Gagro ne može primiti. Nazvao sam ga i rekao mu kako je Gagro jako zauzet, ali da je možda najbolje da tu stvar riješimo kada za tjedan dana ministar vanjskih poslova Austrije dr. Alois Mock dođe u službeni posjet Hrvatskoj, jer je taj posjet već bio dogovoren. Berlaković me brzo prekinuo i već vidno uzrujan rekao: "Gospodine Babić, molim Vas recite zamjeniku Gagri da ja ovaj sastanak tražim na izričit i osobni zahtjev mojeg šefa dr. Mocka. Osim note o priznanju Hrvatske, ja sam dobio zadaću da još danas potpišem i sporazum o uspostavi diplomatskih odnosa između Austrije i Hrvatske. Donosim sve napisano i vi ne trebate ništa raditi. Mi smo to prije pola sata već učinili sa Slovenijom. To što radimo isključivo je u interesu Hrvatske. Ako me dr. Gagro ne primi, bit ću prisiljen zvati predsjednika Tuđmana i tražiti njegovu pomoć". Na tu više nego jasnu i prijateljsku poruku austrijskog generalnog konzula odgovorio sam da ću odmah još jedanput tražiti od Gagre da ga smjesta primi.

Veleizdajničko ponašanje Gagre i drugih jugodiplomata u MVP-u

Ponovno sam otišao do zamjenika Gagre i riječ po riječ prenio poruku generalnog konzula Berlakovića. Posebno sam naglasio kako je Berlaković rekao da će morati tražit pomoć predsjednika Tuđmana, ako ga on ne primi. Na moje još veće čuđenje Gagro je bio još rezolutniji. Samo je rekao: "Onda neka ide kod Tuđmana, neću ga primiti". Na to sam ja povisio ton, ali Gagro nije uopće reagirao na moj izlijev bijesa prema njemu. I u nekoliko navrata prije tog dana Gagro je svojim ponašenjem i izjavama jasno pokazivao kako je još uvjeren da će Jugoslavija preživjeti te da se Hrvatska neće uspjeti održati kao samostalna država. Njegovo odbijanje da primi austrijskog generalnog konzula na taj povijesni i sudbonosan dan za Hrvasku bilo je ravno veleizdaji. U nekim drugim zemljama u ratnim uvjetima takav čin veleizdaje bio bi sankcioniran na puno drastičniji način. Na sreću, Gagro je predstavljao samo manji broj bivših jugoslavenskih komunista i diplomata u Ministarstvu vanjskih poslova koji nisu imali dovoljno snage odigrati fatalnu ulogu u sabotiranju međunarodnog priznanja Hrvatske.

Među bivšim jugoslavenskim diplomatima koji su se stavili na raspolaganje Hrvatskoj bilo sjajnih ljudi, koji su puno pomogli Hrvatskoj ali i nama koji nismo imali ranije diplomatsko iskustvo. Nažalost, bio je određen broj i onih drugih, koji su prije prelaska u hrvatsku diplomaciju, ali i kasnije, radili za jugoslavenske obaviještajne službe SDB i KOS. Najteže sam proživljavao kada bi se bivši hrvatsko-jugoslavenski i srpsko-jugoslavenski diplomati bacali jedni drugima u zagrljaj na međunarodnim konferencijama (na primjer na sastancima KESS-a) dok je u Hrvatskoj još trajala velikosrpska agresija na našu Domovinu. Jednako je teško bilo slušati hrvatske veleposlanike koji su i petnaest godina nakon uspostave hrvatske države diljem svijeta plakali za Jugoslavijom, hvalili komunističkog zločinca Tita, a predsjednika Tuđmana nazivali autokratom i diktatorom. Zar je onda čudno što nakon više od 20 godina postojanja samostalne države imamo ministricu vanjskih poslova, Vesnu Pusić, koja s ponosom i bez sankcija vodi neskrivenu protuhrvatsku vanjsku politiku?

Veleizdajnik se vraća u Ministarstvo vanjskih poslova

Kako se u to vrijeme radilo do 16 sati, Gagro je točno u 16 sjeo u svoj sivi mercedes i otišao kući, iako je to bio jedan od najznačajnijih dana u novijoj povijesti Hrvatske i hrvatskog naroda. No, nažalost, nije samo Gagro bio taj koji je tog dana nakon završetka radnog vremena otišao kući s posla u MVP-u. Iza 17 sati više nikoga nije bilo u Ministarstvu osim mene i jedne djelatnice koja je bila zadužena za održavanje prostorija. Ta osoba i danas radi u MVP-a pa ću se zbog njene sigurnosti suzdržati od navođenja njezinog imena. Ostao sam u Ministarstvu do ponoći, primao sam službene note o priznanju i kako sam već naveo, slao ih predsjedniku Tuđmanu i Tomislavu Marčinku na HTV-u. Oko pola noći dobio sam poziv iz Ureda Predsjednika da se predsjedniku Tuđmanu i najužem krugu njegovih suradnika pridružim na večeri i slavlju.

Otvorena sabotaža zamjenika Gagre nije mi izlazila iz glave cijeli dan. Stalno sam razmišljao je li austrijski generalni konzul uspio doći do predsjednika Tuđmana. I kad sam se najmanje nadao da ću dobiti neku informaciju, oko 17 sati nazvao me predstojnik Ureda Predsjednika Hrvoje Šarinić i rekao mi: "Gospodine Babić, pripremite sve što je potrebno. Gagro će se vratiti u Ministarstvo i primiti gospodina Berlakovića". Sat vremena kasnije u Ministarstvo su došli Gagro i austrijski konzul, pa je Gagrin više nego očigledan, ali i nevjerojatno drzak, pokušaj sabotaže propao. Nažalost, njemu se nije ništa dogodilo. Dapače, kasnije je nagrađen još jednim mandatom veleposlanika u Parizu, zatim pri Vijeću Europe u Strasbourgu i Maroku. Samo što je to bilo mjesto veleposlanika samostalne hrvatske države, čije je priznanje sabotirao.

Da nije bilo politike pomirenja koju je u to vrijeme zagovarao predsjednik Tuđman vjerojatno ne bi bilo ni današnje Hrvatske. No, istovremeno, značajan broj naših unutarnjih protivnika iz Komunističke partije i zagovaratelja opstanka Jugoslavije, kojima je dr. Tuđman dao velike pozicije u Vladi i državnoj upravi te priliku da se iskupe, još malo su sve nas i hrvatsku državu stajali glave. I danas nam je, u to nema sumnje, potrebno iskreno i istinsko pomirenje i zajedništvo, ali ne i prihvaćanje onih ljudi iz bivšeg režima i njihove djece koja se nisu odrekla očevih totalitarnih ideologija. Ako u tom pogledu još jedanput pogriješimo, nećemo dobiti novu šansu koju smo sada dobili s pobjedom Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima. Iako gubitnici, vidimo što sve pokušavaju Zoran Milanović i njegov SDP kako bi osporili legalnu i legitimnu pobjedu Kolinde Grabar Kitarović.

Dragi Bog je bio uz hrvatski narod

I na kraju držim potrebnim istaknuti kako mi je, usprkos velikoj ljutnji na Gagru, 15. siječnja 1992. godine bio najdraži dan u mojem životu. Osim što je ostvaren vjekovni san o slobodnoj, demokratskoj i međunarodno priznatoj hrvatskoj državi, Bog mi je dao da to doživim i u tom povijesnom procesu osobno sudjelujem. Taj osjećaj posebno je osnažio dolazak generalnog konzula Mađarske Gabora Bagija u Ministarstvo vanjskih poslova negdje oko 19 sati, što je kasnije objavio i HTV-e. Gabora Bagia osobno sam primio i on mi je uručio pismo mađarskog predsjednika o međunarodnom priznanju Hrvatske. Kada danas razmišljam o svim nevjerojatnim poteškoćama koje su se nalazile na putu stvaranja samostalne hrvatske države, od unutarnjih neprijatelja i protivljenja cijele međunarodne zajednice, onda ima samo jedno objašnjenje za naš opstanak i preživljavanje do današnjeg dana – dragi Bog je bio uz nas.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... atske.html

Post by **EdgarFranjul** » Wed Jan 21, 2015 7:59 pm

Uništenje prvog tenka neprijateljske vojske u Domovinskom ratu

Ispis
E-mail

Objavljeno: 20 Siječanj 2015
Napisao/la Marko Kevo

Napadom srpskih ekstremista na hrvatske policajce i ubojstvo dvanaestero njih 2. svibnja 1991. godine, može se u istočnoj Slavoniji proglasiti početkom otvorenog rata srpskih pobunjenika, uz zaštitu JNA, s hrvatskim snagama ZNG-a i policije. Srpski pobunjenici počeli su provoditi opsežne pripreme u proljeće 1991. godine za skori napad, uz mentorstvo vlasti iz Srbije.

Naime, predstavnici pobunjenih Srba često su tijekom 1990. i 1991. godine odlazili na konzultacije o budućim akcijama u Beograd, lokalni Srbi su naoružavani od srpskih četničkih formacija te su odlazili na srpski teritorij na ratno-vojne instrukcije.

Ne prepuštajući ništa slučaju, i stanovnici većinsko hrvatskih mjesta se počinju okupljati i organizirati u sklopu Narodne zaštite, organizirajući danonoćne straže i ophodnje po mjestima, formirajući sustav praćenja i dojavljivanja djelovanja JNA te osiguravajući punktove prema pobunjeničkim položajima. Takve organizacije niti Ilok nije bio izuzet. Treba spomenuti da je grad Ilok, kao najistočnije mjesto u Republici Hrvatskoj i naisturenije u obrambenoj liniji prema neprijatelju, vrlo nepovoljno smješten pošto je s tri strane svijeta okružen teritorijem Srbije, dok je jedini pravac i veza sa ostatkom Hrvatske županijska cesta prema Vukovaru.

Pošto su nakon masakra u Borovu Selu dolazile informacije da se sprema napad četnika iz Srbije na Ilok, stožer za obranu je donio odluku o blokiranju grada od strane Bačke Palanke, Neština i Šida. Sljedeći dan deblokiran je promet prema Iloku, no počinju opsežne pripreme o obrani Iloka od srpskih paravojnih formacija. Dana 7. svibnja prilaz mostu koji premošćuje Dunav zauzima s iločke strane JNA, nakon čega su hrvatske snage stavljene na još veću kušnju. Znajući da se bez organiziranog stanovništva i naoružanja krajnji istočni dio Hrvatske neće moći obraniti, ilegalno se nabavlja oružje preko raznoraznih kanala, dok neki mještani Iloka samoinicijativno izrađuju mine i bombe.

Od odreda Narodne zaštite u Iloku je organizirana bojna s tri čete i devet vodova, u Bapskoj i Šaregradu po satnija, dok je u Mohovu organiziran vod, no za ozbiljniju obranu to nije bilo dovoljno. Dana 30. svibnja na Dan državnosti na ekonomiji Principovac, 2 km od Iloka, obavljena je smotra bojne pričuvnog sastava ZNG-a „Nikola Šubić Zrinski“. Principovac je postao stacionarno i obučno mjesto i pripadnicima 1. brigade Zbora narodne garde ("Tigrovi"), čija prva grupa dolazi u pomoć istočnom kraju Hrvatske početkom lipnja 1991. godine.

Zapovjednik te grupe, sastavljene od pripadnika 1. i 2. bojne i jačine jedne satnije, bio je Ivan Grbavac Kobra, dok mu je zamjenik bio Marjan Lozančić. Krajem lipnja prekinute su prometne veze preko Vukovara kod Trpinje i Bršadina tako da je jedina veza ostala preko Tovarnika. Lokalne su srpske snage, kao i u drugim područjima Republike Hrvatske na kojima je bila snažna prisutnost JNA, učestalo provocirale hrvatsko stanovništvo ne bi li se ono odlučilo na napad. Njega su željno očekivale snage JNA kako bi pokrenule napadnu akciju na hrvatske snage, pod izlikom smirivanja situacije i razdvajanja sukobljenih strana.

U nizu incidenata na krajnjem istoku tijekom lipnja i srpnja, dogodio se jedan koji je otkrio prave namjere JNA, u još koliko toliko njenoj prikrivenoj ulozi tijekom 1991. godine. Dana 5. srpnja doći će pojačanje još jedne grupe Tigrova, točnije jedna satnija 3.bojne predvođena Damirom Šimunićem te se smještaju na Principovac. U nju se dobrovoljno uključilo i dvadesetak mještana Iloka. Tri dana nakon dolaska nove grupe Tigrova, jedinice JNA su oko 22.00h s iločke strane mosta „25.maj“ s dvije fosforne granate iz protuavionskog topa, s udaljenosti od 40 m, pogodile i zapalile policijsko službeno vozilo koje se nalazilo na dežurstvu, te usmrtile policajca Gorana Štipka, dok su trojica policajca ranjena, kao i jedna žena u svome dvorištu.

Kako na mostu nije bilo nikakvih zapreka protiv oklopnih vozila, preko njega su u napad su krenula četiri tenka JNA. Na punktu kod mosta nalazile su se i jedinice Tigrova, a njihov zapovjednik Damir Šimunić je za Slobodnu Dalmaciju 1993. približio situaciju tog dana:

„Tri dana prije toga zapovijedio sam da, ako se tenkovi pomaknu prema našoj strani, ne trebaju slušati nikakvu zapovijed, nego ih tuci. Iako smo imali zapovijed da ne ulazimo u sukob s neprijateljskim tenkovima, pa smo je morali prekršiti, jer je druga zapovijed glasila da zaštitimo taj prostor. Kada su pokrenuli tenkove prema nama, morali smo ih gađati.“

Na pogodnom položaju za djelovanje s RPG-om na tenkove JNA nalazio se Zoltan Hadrava s pomoćnikom Marijanom Kneževićem. Po sjećanju Zoltana Hadrave

„... bio je dogovor da uništimo četvrtog, tj. da trećeg propustimo, a da zadnjeg uništimo. Tako je i bilo. Otišao sam do jednog bunkera i odakle sam imao tenk na dovoljnoj udaljenosti od 300 m i ispalio sam minu iz RPG-a... Vidio sam veliki crni gusti dim, koji se izdigao iznad tenka T-55.“

Nakon uništenja tenka, pripadnici JNA iz ostala tri tenka su se razbježala prema mostu vičući drugima: „Bježite, ustaše će nas sve pobiti“, dok je zapovjednik pukovnik Grahovac vikao: „Uništili ste mi i ovo malo vojske što sam uspio skupiti.“ Nakon uništenja prvog neprijateljskog tenka u Domovinskom ratu, JNA je nastavila oružano djelovati po hrvatskim položajima po Principovcu, no bez uspjeha.

Sljedeći dan, 9. srpnja slijedila je odmazda tako što je JNA raketirala bazu pripadnika 3.bojne Tigrova na Principovcu. Prvi napad uslijedio je oko 15.10h, do je drugi izveden oko 15.40h. Mitraljeski napad izvršio je vojni zrakoplov, lovac Galeb na vrlo profesionalan način pošto je vrlo precizno ciljao mjesta gdje su se nalazili gardisti, koristeći prema očevicima specijalne metke koji su probijali i tri uzastopna zida.

Od posljedica napada smrtno je ranjen Predrag Jurčec, a ranjeni su Marinko Vukoja i Zvonko Mikić. Sve ti događaji su dokaz da je JNA imala točne upute za djelovanje na graničnom području želeći izazvati veće incidente kako bi imala pokriće za snažnije vojne napade prema Iloku. Opravdanje napada na policijsko vozilo Policijske uprave Ilok i usmrćivanje jednog policajca, imali su u tome da su prvi započeli hrvatski policajci pucajući na JNA.

Dovoljno je samo usporediti oružje kojim su raspolagale hrvatska policija i JNA i zaključiti koliko je opravdana bila akcija JNA. Naime, hrvatski policajci su automatskim puškama branili položaje, dok je JNA imala na raspolaganju tenkove i topove. Vodstvo JNA nije preuzelo odgovornost za usmrćivanje dvojice pripadnika 1. brigade ZNG-a Tigrova, iako je u slučaju Iloka, jedno od prvih puta prekoračila svoje ovlasti razdvajanja sukobljenih strana i otvoreno bez povoda napala hrvatske branitelje i time stala na stranu pobunjenih Srba.

http://www.braniteljski.hr/zanimljivost ... nskom-ratu

Post by **EdgarFranjul** » Sun Jan 25, 2015 8:41 am

Kako je Franjo Tuđman vještim manevrima izbjegao vojni puč JNA

Prije 24 godine, dramatičnog 25. siječnja 1991., hrvatski je vrh bio praktički uhvaćen u stupicu u Beogradu, iz koje se izvukao državničkom mudrošću predsjednika

Datum objave: 25.01.2015 | 08:09 Autor: Val Kurtin

"Ej, brale, brale daj automat da ga malo isprobam po ovoj ustašiji." Izjavio je pratioc Nenada Bućine, člana Predsjedništva iz Crne Gore i već naelektriziranu atmosferu doveo do usijanja. Datum radnje: 25. siječnja 1991.Vrijeme radnje: navečer, negdje oko 20 sati. Mjesto radnje: veliki hodnik Palače Federacije gdje se održavao sastanak Predsjedništva Jugoslavije.

Sastanak je sazvao Borisav Jović, tada predsjednik Predsjedništva SFRJ. Na dnevnom redu - izvanredno stanje i hapšenje dvojice hrvatskih ministara. Hrvati, koji su u stvari ilegalno razoružani, sada su pod optužbom za ilegalno naoružavanje. Jugo-vojska u Hrvatskoj u stanju pripravnosti. Čeka naredbu. "Zovu i Tuđmana. Hoće li Tuđman ići na to Predsjedništvo ili neće ići? Ljudi mu govore da ne ide jer se neće vratiti, ako ide da će ga uhapsit odmah. Da ostane tu, da treba spremiti ilegalnu borbu. Da se državni udar ne može spriječiti. Međutim, Tuđman odlučuje da ide u Beograd" prisjeća se tih dramatičnih dana Zdravko Tomac.

Kompletno izaslanstvo Republike Hrvatske, kojeg su sačinjavali Predsjednik Franjo Tuđman, predsjednik Sabora Žarko Domljan, predsjednik Vlade Josip Manolić i član Predsjedništva Jugoslavije Stipe Mesić, otputovalo je u Beograd. Drugi put u dva mjeseca vrhuška Komunističke Partije i Jugoslavenske Narodne Armije ima gotov scenarij državnog, odnosno vojnog udara. Prvi se zbio 03. prosinca 1990. godine, kad je KOS bio spreman uhititi vodstvo Hrvatske. No Veljko Kadijević tada opoziva akciju u zadnji trenutak. Nije se usudio na takav potez bez suglasnosti Predsjedništva. Do potpune suglasnosti falilo je tek jedan glas.

Godinama se postavljalo pitanje zašto je zaustavljena akcija uhićenja u koju je general Aleksandar Vasiljević već bio krenuo. Prepričavajući svoj razgovor sa Borisavom Jovićem za Radioteleviziju Republike Srpske moglo bi se zaključiti da Vasiljević ne zna razloge. Međutim, jedan drugi intervju ukazuje da sam Vasiljević najbolje zna zašto je zaustavljena. U beogradskom NIN-u Vasiljević kaže: „U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenja svih funkcionara MUP-a i odbrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga. Razmena informacija i podataka sa Mesićem ipak nam je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale."

U najužem Tuđmanovom timu tog se dana nalazi kukavičje jaje - Stipe Mesić. Igra na sigurno. Član je pokreta demokratskih promjena, ali istovremeno druka tajne generalu Kontraobavještajne službe Jugoslavije. U slučaju vojnog puča osigurao si je zaleđe. Potvrdio je to 18 godina nakon raspada, odbjegli jugo general, bivši ministar obrane Jugoslavije, Veljko Kadijević. U Moskvi će prokazati svog tadašnjeg šefa. Predsjednik Vlade Ante Marković, tvrdi Kadijević, predlagao je hapšenje nacionalnih lidera Tuđmana i Miloševića: "Da treba podržati Mesića protiv Tuđmana, a onda, da bi cela stvar bila rešena oko Jugoslavije, da treba uhapsiti Tuđmana i Miloševića i sve će biti rešeno." Marković je bio spreman sve učiniti ne bi li postao novi Jugoslavenski lider. Ništa manje, prisjeća se Kadijević, nisu bile ni Mesićeve ambicije: "A to što su bile ambicije Mesića..on je u mojem kabinetu vodio razgovore..i nikada nije obišao temu kako je on liberal, a Tuđman despot apsolutista itd."

Podjetimo i na činjenicu da dvostruku igru igra i Milan Kučan. Dan ranije se u Beogradu dogovorio sa Srbima. Milošević i on su postigli sporazum oko dvije bitne točke. Pod jedan da Srbija ne osporava pravo Sloveniji na izlazak iz Jugoslavije. Pod dva da Slovenija ne osporava Srbima, poglavito u Hrvatskoj, pravo na samoopredjeljenje. Samo četiri dana nakon što su Slovenija i Hrvatska potpisale sporazum o zajedničkoj obrani. Potpisali su ga Martin Špegelj i Josip Boljkovac u ime Hrvatske i Janez Janša i Igor Bavčar u ime Slovenije.

Prije sjednice saveznog Predsjedništva SFRJ, održan je susret hrvatskog i srpskog izaslanstva o krizi u SFRJ. Prisustvovao mu je Mate Laušić, karijerni policajac i prvi šef osiguranja dr. Franje Tuđmana: "u jednom trenutku negdje predvečer na sastanku kod Miloševića prišao mi je Šarinić i kaže: "Predsjednik je pozvan u Predsjedništvo na sastanak". Predsjedništvo Jugoslavije."

Hrvatska delegacija na čelu s Tuđmanom, nesvjesna trilera koji će se odigrati, zaputila se u Palaču Federacije. "To je tako bilo tempirano da onog trenutka kad smo u taj veliki hol Palate Federacije ulazili, gdje je bilo razmješteno nekoliko klub garnitura i TV prijemnika, u tom trenutku je započinjao poznati film o Špegelju" prisjeća se Laušić. "Predsjednik skida kaput, ja mu ga pridržavam, a pratioc od Nenada Bućine zavaljen u fotelju kaže glasno: "Evo ustašije, evo ustašije". Ali gledajući nas, ne TV prijemnik. U tom trenutku ulazi jedan milicioner koji je bio na vanjskom osiguranju i drži u ruci automatsku pušku. I ovaj kaže: "Ej, brale, brale daj automat da malo ga isprobam po ovoj ustašiji". Tog trenutka, u toj atmosferi koja je bila tako naelektrizirana, da ste povukli nožem po zraku čulo bi se kao da po kamenu taj nož siječe."

Tuđman je, po protokolu, ostavio pratnju i popeo se na prvi kat gdje je već trajao sastanak. Okupljeni su, na unaprijed pripremljenim televizorima, već gledali prijenos specijalne emisije 'Šta je istina o naoružavanju terorističkih formacija HDZ-a u Hrvatskoj'. "Sve je planirano! Znači svi sjedimo ispred ekrana, upucava se medijski prostor ex Jugoslavije, evo ga, kolju se djeca, ubijaju, rafal. I to bilo gdje drugdje nego u glavnome gradu države Hrvatske i to iz usta tek ustoličenoga ministra obrane. To je trebalo izazvati šok" objašnjava admiral i analitičar Davor Domazet Lošo. Da bi krenuli u realizaciju svojih planova, tumači , Srbima je bilo u interesu izazvati jednu krizu koju će označiti kao izvanredne prilike. One bi, temeljem Ustava i zakona, mogle opravdati uloga JNA. "Dakle taj film je trebao poslužiti u ovom scenariju službi, koja je vođena iz Beograda, da se Hrvatska prikaže kao zločinačka, nova ustaška država" naglašava Lošo.

Film je istovremeno prikazivan u svim domovima armije, na svim republičkim televizijama. Srbi su likovali. "Vidite da su hrvatski zvaničnici, koji su se spremali za odcjepljenje Hrvatske jasno deklarisali šta će uraditi čim dođu na vlast. Da će, da već postoje spiskovi za likvidaciju onih koji se tome protive i da već u toku prve noći i prvih 48 sati treba da raščiste sa svima onima koji se s tim nebi slagali" tvrdio je Borisav Jović.

U Zagrebu, već spremni na najcrnji scenarij, pomno prate događaje. "Mi smo gledali taj film isto u Saboru, to je bila doista jedna konsternacija" prisjeća se Vladimir Šeks. Konsterniran je i Predsjednik Tuđman. On se nalazi usred Beograda suočen sa zahtjevom za vojnom intervencijom. "Međutim nema državnog udara. Tuđman vješto manevrira u Beogradu, obećava da će prestati naoružavati Hrvatsku, obećava da će nastaviti razgovore o konfederaciji, da nećemo izlaziti i razbijat Jugoslaviju. Znači Tuđman se privremeno povlači" objašnjava Zdravko Tomac.

No kako se nova hrvatska vlast našla u ovoj KOS-ovoj zamci? Puna dva mjeseca tajna služba vojske Jugoslavije nadzirala je i snimala hrvatskog ministra obrane Martina Špegelja. Krajem studenog bila je u posjedu 19,5 sati tajnih video i 121 sat audio snimaka sastanaka. Stotine sati materijala tajnih razgovora KOS je pretočio u film. Iako su Hrvati upozoreni da se nešto sprema ministar Špegelj je odbacivao takve mogućnosti. Štoviše zagovarao je zajednički obrambeni plan, po kojemu bi Hrvatska pomogla Sloveniji tako što bi napala vojne baze JNA po Hrvatskoj i tako ušla u rat.

Upravo je uloga ministra obrane, objašnjava Lošo, u najmanju ruku dvojbena: "Nitko ni do dana današnjega neće vidjeti taj Špegeljev plan, nitko ga nije vidio. A sastojao se od toga da Hrvatska bez oružja, bez vojne organizacije, bez ustroja, bez ičega napadne takvu oružanu silu koja se upravo pripremila i čeka da se napadne. I to ne predlaže bilo tko, nego predlaže ministar obrane. I sam Kadijević u svojoj knjizi "Moje viđenje raspada" kaže da bi, citiramo "za JNA bilo bolje da je predsjednik Tuđman tada donio odluku o napadu na JNA". A da se to dogodilo, tvrdi admiral Lošo, Hrvatska bi praktično već na samom početku rata bila poražena. Podsjetimo da je 'Špegeljev plan' odbačen glasanjem u kojem su za njegovu provedbu bili samo Špegelj i Mesić.

Špegelj, Mesić, Kučan... najuži suradnici i saveznici predsjednika Tuđmana zapravo rade protiv njega. A tog 25. siječnja na prvom katu Palače Federcije vuku se odlučujući potezi za budućnost Hrvatske. Vještim Tuđmanovim manevrima za dlaku je izbjegnut državni udar. Istovremeno se na hodniku iste Palače odvijao se pravi triler. Nitko od sigurnosti nije mogao ići na prvi kat, samo čovjek protokola. To je bio nedavno preminuli Ivan Čičmak. On je služio kao čovjek za vezu. Tuđmanovo se osiguranje, prisjeća se Laušić, grupiralo na jednom mjestu: " Vidio sam kakva je atmosfera i rekao sam da se ne razilazimo. Ni sjedati, ni skidati kapute. Ja velim ako krenu na nas neće krenut oružjem, već će nas pokušat počistiti jednog po jednog."

Napetost se mogla osjetiti u zraku, posvjedočio nam je Mate Laušić: "To je trajalo satima, dugo je sjednica trajala. A u tom foajeu je podno grijanje, bilo je vruće, mi smo bili u zimskim kaputima. Bili smo dobro naoružani, svi smo imali kratke Hecklere MPK5, imali smo streljiva, nosili smo i bombe, normalno kratko oružje, pištolje. I u jednom trenutku, Heckler ima jednu manu da ako je spremnik do kraja napunjen i ako ga trkneš, zna ispasti, Mili Ćuku padne spremnik iz Hecklera. I Mile mrtav-hladan se sagne, uzme spremnik i nabije ga u Hecklera. To je bilo jako dobro jer od tog trenutka je zašutila ekipa i više puno nije bilo graktanja i nekih komentara."

"Negdje prije ponoći ulazi uniformirani major Veselin Šljivančanin u maskirnoj odori i mi smo mislili da priča tu započinje. Grupirali smo se leđa uz leđa. Međutim bacio sam pogled i vidim gdje general Kadijević silazi niz stepenice i Šljivančanin koji je bio njegov šef osiguranja je došao po njega. Pokupili su Kadijevića, izišli van, nedugo nakon toga je i Predsjednik sišao, mi smo ga prihvatili u vozila i na aerodrom" nastavlja Laušić.

U zračnoj luci, po povratku iz Beograda Tuđman najavljuje odgovornost za krivce. No, već sutradan zahtijeva da neovisni eksperti provjere vjerodostojnost filma. Snimka je integralno emitirana i na Hrvatskoj televiziji, ali uz komentare gostiju u studiju. Jedan od gostiju bio je Slaven Letica: "Mislim da smo sa tom raspravom na neki način neutralizirali taj veliki masovno psihološki šok koji je stvoren tim brižljivo pripremanim špijunskim filmom protiv ne samo Martina Špegelja, Josipa Boljkovca i hrvatske vlasti nego i protiv hrvatskog naroda."

Moglo bi se reći da su se Hrvati na čelu s Tuđmanom uspješno izvukli iz KOS-ove stupice. No posljedice slučaja Špegelj osjećati će se još dugo. Najviše na embargu na uvoz oružja i opreme koji je izglasao Budimir Lončar. Izbjegnut je drugi pokušaj vojnog udara, treći će se desiti već u ožujku 1991. godine na sjednici proširenog predsjedništva SFRJ.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/7127/ ... 8D-JNA.htm

Post by **EdgarFranjul** » Thu Jan 29, 2015 8:14 am

S. Pilić: Komunisti imali logor Jasenovac godinama poslije rata i u njemu je bilo likvidacija

Objavljeno Srijeda, 28 siječnja 2015 19:00

Razgovor sa Stipom Pilićem, profesorom povijesti i znanstvenikom koji je nedavno objavio znanstveni rad o Jasenovcu kao poslijeratnom logoru

Objavili ste, zajedno s kolegicom Blankom Matković, znanstveni rad 'Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima'. Može li se danas nakon i vaših otkrića, dakle, nedvojbeno ustvrditi da je Jasenovac kao logor egzistirao i nakon 1945. godine?

Osnovna zadaća koju smo si nas dvoje zadali pri pisanju ovoga rada dokumentirana je potvrda o postojanju poslijeratnoga logora u Jasenovcu i mi smatramo da smo to nedvojbeno utvrdili, budući su se tražili i bili nepoznati dokumenti kao potvrda dosadašnjih, manje-više usmenih iskaza i svjedočanstava.

Jesu li za tvrdnju da je Jasenovac i nakon 1945. bio logor presudna bila svjedočenja nekih zatočenika toga logora, objavljivana po medijima, ili arhivski dokumenti i koji?

Svjedočenja ne samo zatočenika, nego i sudionika represivnog aparata, bila su putokaz, a presudni su bili arhivski dokumenti koji do sada nisu bili poznati. Tu prije svega mislim na niz dokumenata Državnog arhiva u Sisku, ali i one iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac i Hrvatskoga povijesnog muzeja. No najvažniji su dokumenti iz Državnoga arhiva u Sisku.
Još uvijek tabu

Tema o Jasenovcu kao logoru i nakon 1945. otvarana je 90-ih godina, a onda je naglo zamrla, Jasenovac je opet postao tabu. Po Vašem mišljenju, zašto je postao tabu i imate li dojam da i danas u znanstvenoj, a napose široj javnosti, vlada svojevrsni strah od istraživanja te teme?

Postoje faze u istraživanju i objavljivanju radova. Točno je da je najveći broj radova iz druge polovice 90-ih godina, ali mali se pomak zbio i poslije 2005. StrahPostoje faze u istraživanju i objavljivanju radova. Točno je da je najveći broj radova iz druge polovice 90-ih godina, ali mali se pomak zbio i poslije 2005. Moglo bi se reći da 'vlada svojevrsni strah', ali to nije jedini i najveći razlog. Rekao bih da je tema o Jasenovcu uopće, dakle i onome između 1941. i 1945. tema kojom se u Hrvatskoj nedovoljno i nerado bave povjesničari, a za to postoji niz razloga. Prije svega to je radi prevladavajuće 'nametnute' paradigme o NDH logoru koja povlači sve ostalo za sobom. Zato je ta tema prilično politizirana, a većina dosadašnjih istraživanja ideologizirana.Moglo bi se reći da 'vlada svojevrsni strah', ali to nije jedini i najveći razlog. Rekao bih da je tema o Jasenovcu uopće, dakle i onome između 1941. i 1945. tema kojom se u Hrvatskoj nedovoljno i nerado bave povjesničari, a za to postoji niz razloga. Prije svega to je radi prevladavajuće 'nametnute' paradigme o NDH logoru koja povlači sve ostalo za sobom. Zato je ta tema prilično politizirana, a većina dosadašnjih istraživanja ideologizirana.

Znanstvenici imaju dovoljno tema u kojima nema potrebe ići u sukob s vjetrovima od koji se ne živi. To je „komoditet povjesničara" o kojem govorimo u radu. Slična je situacija i sa širom javnosti, u njoj je ta tema još više tabuizirana. A tema Jasenovca, i onoga iz doba NDH i onoga poslijeratnog, trebala bi biti jedna od prvih strateških tema hrvatske države, želi li ona biti država i suočiti se s prošlošću ma kakva ona bila. Zanimljivo je da je i politička emigracija nerado i rijetko koristila temu i onoga ratnog logora, a poslijeratnim se bavila još manje. Poslije stvaranja hrvatske države potpuno je zašutjela o toj temi. S druge strane, izvan Hrvatske, u Bosni i Hercegovini i posebno Srbiji, postoje brojne institucije, udruge, znanstvenici i pojedinci, dobro podržani od države i vlasti, koji se tom temom bave.

Normalan čovjek (o državi da ne govorim) trebao bi se pitati zašto je to tako i zašto ta tema na jednoj strani ima toliko značenje, a na drugoj se gotovo potpuno ignorira. Nije 'povijesni' Jasenovac jedan dan u godini - 22. travnja, ili neki dan poslije, kada politička i ideološka krema i elita dođu u pratnji od 'njih' plaćenih medijskih magova, izgovore svoje, uslikaju se, odu i čekaju reakcije istomišljenika i suparnika i o tome blebeću idućih godinu dana. No na žalost, kod nas se to svodi uglavnom na to. Još jedna od brojnih površnosti.

U svome radu posebno na mnogim mjestima ukazujete na površnost dokaza publicista Slavka Goldsteina koji tvrdi suprotno - da logor nakon 45. nije postojao, da su tamo samo bile nekakve radne skupine koje su čistile teren. Kako ocjenjujete njegov pristup toj temi?

Pa mislim da smo mi njegov pristup toj temi dovoljno ocijenili u radu. Ovdje samo još nekoliko napomena. Kao osobi koja se bavila i hrvatskim jezikom i leksikom, trebao bi znati da pojam 'radna grupa' nije sinonim pojmu 'logor', nego nešto posve drugo. Treba imati u vidu da je S. Goldstein i traumatiziran zbivanjima Drugog svjetskog rata, u kojima je sudjelovao, u kojima je izgubio svoje roditelje i u kojima je stradao dio korpusa židovskoga naroda kojem pripada i tome treba pristupiti s poštovanjem. Ali on je moguće izravno sudjelovao u Jasenovcu ili negdje drugdje u represivnom sustavu i koliko god se trudio biti objektivan, teško to može biti. Drugi je problem što se on i ne trudi biti objektivan.

On nije ni subjektivan, on je pristran, on izmišlja i konstruira po uzoru na represivne organe Ozne i Udbe, a o tome nitko ni riječi. Goldstein je dio organizacije koja je između ostaloga 'štitila i štiti' i one koji su u tom sustavu vršili represiju, teror i likvidacije ljudi (Savez antifašističkih boraca), organizacije koja ima i nudi jednu i samo jednu istinu - istinu Partije, a zna se kako bi se trebala zvati organizacija koja je smišljeno i organizirano vršila zločine poslije rata. Radna grupa izmišljena je da prikrije i skrije poslijeratni logor Jasenovac, poput nekih zakona koji su stvarani da te zločine veličaju kao herojska djela, a zločince kao heroje.

Još prošle godine imali smo čitavu jednu vladu koja je napravila zakon kojim je pokušala takve štititi i zaštititi od njihovih zločina u državama Europske Unije. Kako ne bi štitili u zemlji, gdje je sve po njihovu kroju. Ali nije problem samo S. Goldstein i njegova teza o 'radnoj grupi', problem su i stotine, pa i tisuće povjesničara (pa i jezičara) koji od 2003. g. do sada nisu ni pokušali argumentirano odgovoriti na tu njegovu tezu. Tipična 'hrvatska šutnja'!

Najviše likvidiranih 1945.

Što nam govore arhivski dokazi o broju zatočenika u Jasenovcu nakon 1945. godine, zatim koje su to skupine bile, i koliko je bilo ubojstava?

Ne bih htio špekulirati o brojevima bez konkretnijih dokumenata i dokaza. Povjesničari su, dokazalo se to baš na primjeru Jasenovca, loši matematičari. Dokumenti govore da je 1945. i 1946. u logoru bio znatno veći broj zatočenika, nego 1947. i 1948. godine, odnosno u tim se godinama on smanjivao. No to govorim na osnovi do sada otkrivenih dokumenata. Otkriće novih dokumenata može ovo opovrgnuti. Svakako je važno imati u vidu da se radi o sustavu logora, da se taj broj 1945. mogao kretati i do nekoliko tisuća, najvećim dijelom u tranzitu, godinu poslije - 1946 između 2.000 i 5.000, a 1947. i 1948. oko tisuću.

Skupine od 1946. bile su dio sabirnoga, zbirnog (koncentracijskog) logora, ali su i radile pa se u to vrijeme može govoriti o radnim logorima. Skupine su bile različite i povezane su uz kapacitete logorskih smještajnih jedinica. Zato je razumljivo da je ustaški logor u kojem ipak nisu bile porušene sve zgrade bio jedan od logora toga sustava. Još je teže govoriti o kojim se i kolikim ubojstvima radilo. Sigurno je da je bilo pojedinačnih ubojstava o čemu u radu donosimo pouzdane dokumente tadašnjih komunističkih vlasti. Isto tako je sigurno da je bilo i masovnih ubojstava za što za sada nemamo dokumenata, osim istraživanja iz 1964. koje ukazuje na takve likvidacije. O tome imamo svjedočanstva, ali potrebno je da ona budu jasnije potvrđena dokumentima.

Ima zabilješki u Urudžbenome zapisniku Mjesnog Narodnog odbora Jasenovac, ali zbog osjetljivosti teme i nejasnoga razgraničenja o kojim je žrtvama riječ, ne želimo špekulirati. To vrijedi i za broj ubojstava. Kao što je najviše zatočenika bilo 1945., tako je i najveći broj likvidiranih bio te godine. I tako do 1948. kada je represija ponešto popustila, ali ne smijemo zaboraviti da je moguće da su tada na taj prostor nastupili novi, informbirovski zatočenici, pa je moguće da je jednoj strani postalo 'lakše', ali drugoj 'teže'. No brojke likividiranih ostavio bih kao nesigurne i nejasne do nekih novih otkrića na tome području. No nisam sklon tisućama, kao što to čine brojni dosadašnji autori i za ustaški i za poslijeratni logor u Jasenovcu..

Koliko je danas Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac spremna suočiti se ili prihvatiti činjenicu da je taj logor funkcionirao i nakon 1945., a koliko je na to spremna hrvatska država s obzirom da je nedavno odbijen zahtjev za registracijom Društva povjesničara koji bi se bavili istraživanjem Jasenovca?

Mišljenja sam da nije problem JUSP Jasenovac, nego hrvatska država. Jer, JUSP Jasenovac ustanova je pod izravnom nadležnosti hrvatske države, odnosno njezina Ministarstva kulture. Ni jedna dosadašnja hrvatska vlada (pa ni predsjednik Tuđman) nije pokušala dati svoje viđenje i poticaj istraživanjima toga problema. Sve hrvatske vlade do sada su napravile 'smrtne grijehe' hrvatskom narodu nečinjenjem, a što se najbolje može vidjeti na osnovi tužbe Republike Srbije Međunarodnom sudu u Haagu.

Temelj njihove optužnice zasnovan je na 'koncentriranim' jasenovačkim žrtvama. Hrvatska država nema na to odgovor jer nema temeljitih znanstvenih istraživanja i može samo statirati. Posljedice toga mogu biti goleme na svim područjima. Istraživanje Jasenovca u Drugom svjetskom ratu i poraću traži dobro organizirane interdisciplinarne timove znanstvenika raznih struka, a ne usamljene 'Mohikance'. Uostalom, to kad-tad čeka hrvatsko društvo i državu i svako je odgađanje traumatiziranje žrtava i nevino osuđenih ili likvidiranih zločinaca, ali i hrvatskoga naroda u konačnici.

Tek za 10 ili 20 godina

Premda se niste izravno bavili s logorom Jasenovac do 1945. godine, možete li nakon svoga istraživanja dovesti pod sumnju podatak o broju ubijenih u Jasenovcu, a taj broj je trenutačno oko 82 tisuće? Vidjeli ste i zapisnike istraživanja jugoslavenske komisije iz 1964. godine, što oni govore?

Nema sumnje da je najveći dio popisanih kao stradalih u Jasenovcu stradao, ali pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću mogu tvrditi da je to nemoguće i za to je nemoguće naći dokaze jer ih nema. Popisi su obično prepisivanje, to je isto ono što su radili svi od Zemaljske komisije za ratne zločine (ZKRZ) do toga posljednjeg popisa jasenovačkih žrtava. Na primjeru dviju žrtava pronađenih u fondu ZKRZ-a dokazali smo kako se to i dalje radi prilično šlampavo i da se 'zadovolje' zamišljeni brojevi.

Pristup je i dalje selektivan, a rad na izvornome arhivskom gradivu nikakav. Naravno da to ne mogu napraviti jedan ili dva čovjeka u JUSP Jasenovac. Svi oni koji su se imalo bavili istraživanjem žrtava u bilo kojem od triju ratova na ovim prostorima znaju kako je to težak i mukotrpan rad i kako su nesigurni brojni podaci koji su na raspolaganju. Unatoč tome u posljednjih 70 godina kod nas prevladava „resavska škola" prepisivanja kao znanstvena metoda u tom pogledu. Čast izuzetcima koji su napravili iskorake, ali to će se shvatiti tek za kojih deset, dvadeset godina, kada ta istraživanja ponovo dobiju na značenju. Zapisnici istraživanja u radu su posloženi i mislim kritički predstavljeni. Njih nema potrebe mistificirati, i oni će po svoj prilici biti skoro i objavljeni.

Jedan od sudionika tih istraživanja, Srboljub Živanović, koji ih je potpisao, postavlja pitanje zlata koje je već prije njega postavila istraživačica Ljubica Štefan. Osnovno je jasno predočeno i u našem radu, a i u radu Ljubice Štefan da likvidirani nisu bili ni Židovi ni Romi i da su najvjerojatnije bili građani, tj. da nisu bili seljaci. Bilo je raznih napisa o vrsti odjeće, ali prema dostupnim zapisnicima mi nismo željeli za sada donositi nikakve sudove. Ali smo s antropolozima istraživačima zaključili da iskopani, prema opisu, vjerojatno nisu bili ni Srbi. Naravno za S. Živanovića to su sve Srbi.

Što je potrebno presudno napraviti da bi se rasvijetlio logor Jasenovac? Gdje je odlučna arhivska građa?

Potrebno je da hrvatska država ponudi istraživanje kao projekt li projekte hrvatskim i međunarodnim znanstvenicima, utvrdi kriterije za to, nadzire istraživanja i na osnovi rada i rezultata ih plaćaju. To će biti dugotrajan i težak posao, ali on se mora i može napraviti kao posao. Posve sam siguran da se arhivske građe još nalazi u arhivima Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske, fondovima Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, još zaštićenoj i nedostupnoj građi. Ono što nedostaje u Hrvatskoj, sigurno postoji u Beogradu. Tamo uz fondove Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije i Ministarstva unutrašnjih poslova, posebno je zanimljivo vojno gradivo, koje se čuva u Arhivu Ministarstva oružanih snaga Republike Srbije, a koje se odnosi na Jugoslavensku armiju, odnosno Jugoslavensku narodnu armiju. Bit će osobito zanimljivo hoće li se u međuvremenu pronaći u raznim ustanovama nekadašnje savezne vlasti kakav fond povezan uz Odjeljenje za zaštitu naroda (Oznu), odnosno Upravu državne bezbjednosti (Udbu).

Stipo Pilić

Stipo Pilić rođen je 1960. u Gornjem Orašcu, Pougarje, danas općina Dobretići između Jajca i Travnika. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu, Divičanima kod Jajca i u Sarajevu, a srednju školu u Vukovaru i Vinkovcima. Studij povijesti i geografije završio je 1984. u Zagrebu. Kratko vrijeme radio je u Rabu na otoku Rabu, a od veljače 1986. radi u osnovnoj školi kralja Tomislava u Zagrebu. Otac je četvero već odrasle djece. Od 2005. bavi se temama iz Domovinskoga oslobodilačkog rata, a od 2007. temama iz Drugog svjetskog rata i poraća na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Do sada ima četiri objavljena znanstvena rada i suautorstvo u jednoj knjizi.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/1948 ... acija.html

Post by **EdgarFranjul** » Sat Jan 31, 2015 9:39 pm

Tomac: Tuđman je kupovao vrijeme jer je znao da ćemo pobijediti

Predsjednik je, da bio dobio vrijeme za naoružavanje i diplomaciju, morao taktički popuštati - znao je da to javnost ne prima dobro, ali je bio uvjeren u pobjeduž

Datum objave: 31.01.2015 | 18:13 Autor: Andrea Brkić

Prošle su točno 24 godine od tajnog sporazuma između Slobodana Miloševića i Milana Kučana kojim je postavljena pozornica za rat protiv Hrvatske. Prof. Zdravko Tomac objasnio je pozadinu tog događaja te što je prethodilo sporazumu 1991. godine.

Tomac je počeo s tim da je Milošević u svojim burnim danima tražio rješenje ostvarenja velike Srbije. Spreman je i radio je na tome da razgovara čak i s političkim protivnicima. U to vrijeme je razgovarao i s Ivicom Račanom. Tada je Miloševića zanimalo tko predstavlja interese građana Hrvatske, jer to nije vidio u Račanu. Pitao je Račana tko je gazda u Hrvatskoj, odnosno, tko je legitiman i ne predstavlja sebe, nego hrvatski narod.

''Milošević je tražio Tuđmana, zato što je bio siguran da upravo on predstavlja interese naroda. I kada je to saznao, krenuo je u akciju kontaktiranja te tražio sastanak u Karađorđevu i kod nas'', pojasnio je Tomac. Međutim, Milošević je istovremeno razgovarao i s Kučanom, prihvatio ga je kao vođu slovenskog naroda. Više su se puta sastajali te razgovarali o tome što će se događati.

U tom dijelu povijesti, Milošević je počeo shvaćati da neće moći održati Jugoslaviju kao Srbiju, ali je odlučio i pustiti Sloveniju. Rekao je da nema ništa protiv da se Slovenija odcijepi od Jugoslavije, kao i dio Hrvatske iza Karlobaga. Na neki način su se i dogovorili. ''Mislim da sporazum nikada nije potpisan, nego je usmeno dogovoren. No, događaji su pokazali da je sporazum postignut'', rekao je Tomac.

Ipak, jedno pitanje još uvijek treba odgovor, kaže Tomac, a to je: Ako je Slovenija odbila zahtjeve Europe da se odgodi proglašenje samostalnosti, a Hrvatska to ipak prihvatila te odgodila za tri mjeseca, zašto je onda došlo do rata? ''Došlo je zato jer je JNA u to vrijeme branila samo Jugoslaviju. Vojska se nije složila da brani samo Veliku Srbiju, nego Jugoslaviju. Vojska je branila granice, a Slovenija je pružila oružani otpor'', ističe Tomac.

Tuđman je imao sjajnu strategiju

Dana 15. listopada, Gorbačov je pozvao Tuđmana u Rusiju, koji je poveo profesora Tomca te Miloševića koji je došao sa svojim ministrom vanjskih poslova. Razgovarali su kao delegacija, a onda je na Gorbačovov zahtjev održan i radni sastanak. Tuđman je znao da će biti pod pritiskom zbog sastajanja s Miloševićem, no dobro je procijenio jer je uspio uvjeriti Gorbačova da Jugoslavije više nema. ''Mesić je tada već napao Tuđmana zašto se sastao s Miloševićem, no Tuđman je rekao da zna kako će nadigrati Miloševića'', kaže Tomac.

Tuđman je takvim sastancima kupovao vrijeme jer su mu trebale dvije stvari, a to su naoružanje, jer tada nismo još bili spremni za rat te međunarodno priznanje, s time je Tuđman znao da ćemo vratiti okupirana područja. Zbog ta dva razloga prvi je predsjednik morao popuštati. Bio je svjestan da hrvatska javnost to nije dobro primila, no bio je uvjeren u pobjedu. ''Dobro je napravio što je nastavio razgovarati s Miloševićem. Srbija je danas nigdje, a mi smo u EU, NATO-u itd., jer je Tuđman imao sjajnu strategiju. Još uvijek ima onih koji tvrde da nema Domovinskog rata, već rat nacionalizma zbog komadanja BiH'', kaže Tomac. Kada je Hrvatska ostala sama, Tuđman je morao kupovati vrijeme.

Profesor postavlja otvoreno pitanje: Kako je završio rat u BiH, jesmo li pobijedili ili izgubili? No, Tomac zaključuje, u krvavom ratu i agresiji, ratovalo se i razgovaralo. Tu su i Slovenija i Hrvatska vukle prave poteze i pobijedili smo uz puno manje žrtava nego što je to trebalo biti.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/7103/ ... jediti.htm

Post by **EdgarFranjul** » Sat Feb 07, 2015 10:15 pm

SLAVONCI OBRANILI KAŠIĆ I GRAD ZADAR
Kašić – bitka koja je prelomila rat u Dalmaciji

Početkom veljače 1993. vođene su žestoke borbe u zadarskom zaleđu, kojom je srpski okupator htio povratiti izgubljene teritorije u akciji Hrvatske vojske poznatom pod imenom Maslenica.

Akcijama protunapada zapovijedao je osobno ratni zločinac i general bivše JNA Ratko Mladić, a za tu priliku u borbe su uvedene najelitnije postrojbe iz Srbije od arkanovaca, postrojbi kapetana Dragana i jurišne brigade Vojvode Vuka, te dijelova srpske vojske iz Bosne.

Heroji Kašića – Treća bojna 3. gardijske brigade

Treća bojna 3. brigade iz Slavonije uvedena je u borbu nakon što je procijenjeno da će nakon uspjeha HV-a u operaciji Maslenica neprijatelj poduzeti široki i jaki protuudar na liniji Smilčić-Kašić. Zahvaljujući njima Kašić je obranjen, a spriječena je i mnogo veća katastrofa jer bi pod naletom srpske ofenzive koju su predvodile najelitnije jedinice srpskih snaga bio ugrožen i sam grad Zadar.

Kašić je nekoliko puta padao i vraćao se u ruke hrvatskih snaga, a činjenicu da je u konačnici ostao u hrvatskim rukama treba ponajviše zahvaliti pripadnicima 3. GBR koji su unatoč pogibijama suboraca, nepoznavanju terena i čitavom nizu otegotnih okolnosti obranili Kašić iz kojega su hrvatske snage krenule u konačan obračun – “Oluju”.

Svjedočanstvo hrvatskog vojnika Ante Zubaka koji je preživio bitku za Kašić sa 15 metaka u tijelu možete pročitati ovdje: S 15 metaka u tijelu preživio ratni pakao Kašića

Izvor: Narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/kasic-bitka-ko ... dalamciji/

Post by **EdgarFranjul** » Thu Feb 19, 2015 5:33 pm

NA DANAŠNJI DAN
19. veljače 1931.: U centru Zagreba agenti srbijanskog režima ubili hrvatskog znanstvenika i domoljuba Milana Šufflaya

U strogom centru Zagreba 18. veljače 1931. policijski agenti Ljubomir Belošević i Branko Zweger napali su hrvatskog znanstvenika i domoljuba Milana Šufflaya ispred kućnog praga i razbili mu glavu čekićem. Umro je dan kasnije od zadobivenih ozljeda. Dvojica policajaca bili su pripadnici režimske organizacije Mlada Jugoslavija, a poslije ubojstva srbijanski kralj ih je sklonio u Beograd i nije dopustio da se, poslije uspostave Banovine Hrvatske, izruče Zagrebu za okrutno i podmuklo ubojstvo hrvatskog velikana.

To ubojstvo je, zbog znanstvene reputacije Milana Šufflaya, izazvalo velike proteste u svijetu pa su, između ostalog, Albert Einstein i Heinrich Mann preko Međunarodne lige za prava čovjeka pozvali svjetsku javnost na prosvjed zbog ovog zločina.

Zločin je bio isključivo motiviran mržnjom srbijanskog režima prema osobi i radu hrvatskog domoljuba Milana Šufflaya.

Djelo Milana Šufflaya

Rođen u Lepoglavi 1879. od oca Hrvata i majke Njemice, Milan Šufflay je imao impresivnu znanstvenu karijeru: doktorat iz filozofije i katedru izvanrednog, a kasnije i redovitog sveučilišnog profesora povijesti osobno imenovanog od bana Raucha. Još kao student ovladao je brojnim jezicima: francuskim, njemačkim, talijanskim, engleskim, sve slavenske jezike, latinski, starogrčki i srednjegrčki, a kasnije je ovladao novogrčki, albanski, hebrejski i snaskrt.

Bio je kompletan intelektualac i čovjek, a to je stavio u potpunosti u službu hrvatskog čovjeka.

Proučavao osobito je hrvatsku srednjevjekovnu povijest, kao i povijest albanskog naroda.
Progon Milana Šufflaya i hrvatskih intelektualaca počeo je još 1921. kada novostvorena Kraljevina Jugoslavija izvodi na sud dvojicu velikih hrvatskih znanstvenika povjesničara: Milana Šufflaya i Ivu Pilara sa još 14 domoljuba pod namještenom optužnicom za špijuniranje u korist strane države, sa ciljem odvajanja Hrvatske od Jugoslavije.

Šufflay je dobio 3 i pol godine robije, a najveća kazna bila je 12 godina teške robije.

Šufflayeva ostavština

Komunistički jugoslavenski režim, kao sljedbenik prve kraljeve Jugoslavije koja je ubila velikog znanstvenika, u potpunosti je izbacio njegovo ime iz knjiga i sveučilišta. Tako su dva oprečna režima, monarhija i komunizam, pokazali da imaju jednu veliku zajedničku poveznicu – jugoslavenstvo kojem je Šufflayevo domoljublje uvijek bilo trn u oku.

Nažalost, ni uspostavom hrvatske samostalnosti Šufflay nije dobio mjesto koje je erudicijom, širinom i bogatom ostavštinom zaslužio.

Na drugoj strani, albanski narod mu je zahvalio tako da mu je posthumno dodijelio najviše albansko odličje “Naim Frasheri d’or”, 2002. kada je u Albaniji o njemu održan i veliki znanstveni skup, “Shuflaj dhe Shqiptarët“.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/kultura/na-danasnji-dan ... -sufflaya/

Post by **EdgarFranjul** » Sun Feb 22, 2015 10:03 pm

dr. ivo lučić
Boljševičkim jugoslavenskim antifašizmom protiv Hrvatske

Profesor s Instituta za povijest za direktno.hr piše o podjeli koju je u Hrvatskoj izazvala najava uklanjanje Titove biste iz Ureda predsjednice na Pantovčaku
Datum objave: 22.02.2015 | 21:19 Autor: dr. Ivo Lučić

Ovih dana ponovno raspravljamo o Josipu Brozu Titu, njegovoj povijesnoj ulozi i političkoj upotrebi. Objavljeno je kako nedavno izabrana predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović navodno namjerava izbaciti njegovu bistu (i sve ono što ona predstavlja) iz svoga ureda, a „doživotni bivši predsjednik“ Mesić žali za bistom (i svime što ona predstavlja) i nudi joj utočište u svom uredu. Politička javnost se podijelila, jedni potiču predsjednicu na deložaciju mrskog diktatora i zločinca, dok se drugi sablažnjavaju nad tim činom. Prvi se pozivaju na demokraciju i jasnu distancu prema svakom totalitarizmu dok se drugi pozivaju na Brozovu ratnu i državničku ulogu tvrdeći kako je antifašizam upisan u Ustav Republike Hrvatske.

Počnimo odatle. Antifašizam nije upisan u Ustav Republike Hrvatske. U „Izvorišnim osnovama“ navedeni su „različiti državni oblici“ u kojima su se očitovali hrvatska nacionalna samobitnost i državna opstojnost, počevši od „hrvatskih kneževina“ iz sedmoga stoljeća, preko Kraljevstva Hrvata, Banovine Hrvatske, do „uspostave temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943)“. Zatim su spomenuti ustavi NR i SR Hrvatske (od 1947. do 1990.) te je zaključeno kako je hrvatski narod „na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjene međunarodnog poretka u Europi“ na prvim demokratskim izborima (godine 1990), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.

Kao posljednje očitovanje hrvatske državnosti u „Izvorišnim osnovama“ Ustava Republike Hrvatske naveden je Ustav RH iz 1990. te „pobjeda hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991.-1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države“.

Dakle, u Ustavu RH pobrojani su različiti oblici hrvatske državnosti bez da je ijedna ideologija koja ih je pratila uzeta kao posebna vrijednost. Kada se ustavotvorac poziva na srednjovjekovne oblike hrvatske državnosti, on ne zagovara povratak feudalnih odnosa u društvu niti tadašnjih društvenih vrijednosti. Isto vrijedi i za Banovinu Hrvatsku odnosno temelje hrvatske državne suverenosti postavljene odlukama ZAVNOH-a.

Josip Broz Tito nije sudjelovao u radu ZAVNOH-a, a uz ulogu vođe jugoslavenskog partizanskog pokreta i uz zasluge u pobjedi antifašističke koalicije, neodvojiva je i njegova uloga jugoslavenskog komunističkog diktatora i odgovornost za masovne ratne i poratne zločine kao i dugogodišnja teška kršenja ljudskih prava. Pozivati se danas na Josipa Broza i propagirati njegov način vladanja, zapravo znači zagovarati povratak režima koji je svoje stvarne ili moguće političke protivnike strijeljao ili ih je u boljem slučaju trpao u zatvore. Zato danas povik „smrt fašizmu“ znači isto ono što je značio i 1945. ili 1946., odnosno smrt fašizmu, ali i političkim protivnicima i neistomišljenicima.

Komunisti i njihovi današnji krinkom liberalizma i građanstva loše prikriveni nasljednici su sve svoje protivnike nazivali i nazivaju fašistima. Staljin je Tita zvao fašistom, a i ovaj njega. Titovi agitpropovci tiskali su knjige koje su dokazivale da je Staljin surađivao s Hitlerom, a sovjetski agitpropovci su opet objavljivali dokumente o takozvanim „martovskim pregovorima“ iz 1943. godine dokazujući da je Tito surađivao s Nijemcima. Sve to da bi jedni druge politički diskreditirali. Čak je i Solženjicin u Sovjetskom Savezu proglašen fašistom nakon što je razotkrio Gulag. S druge strane Staljin se predstavljao vođom antifašističkog pokreta u svijetu. Europski komunisti su antifašizam smatrali gotovo svojim monopolom. Antifašistima su sebe smatrali i nazivali i Berija, Ranković, Čaušesku... Slobodan Milošević i Ratko Mladić sebe su također nazivali antifašistima, nastupali su pod komunističkim petokrakama, a počinjene zločine nad Hrvatima pravdali su tobožnjom borbom protiv fašista.

Antifašizam nije univerzalna nasljedna pozicija. Možda je to u totalitarnom komunističkom sustavu tako i bilo, pa se antifašistom postajalo rođenjem u partizanskoj porodici, i(li) članstvom u komunističkoj partiji. Zbog toga su Milošević, Mladić, Šljivančanin, Goran Adžić… i uspijevali dugo vremena prikrivati pravu priroda zla koje su činili. Komunistička je izmišljotina kako je antifašizam istovremeno i demokratizam, kao i to da je antikomunizam istodobno i fašizam. Jugoslavenski su komunisti gradili „državni socijalizam“ u čijem temelju je bio jedan vođa i jedna partija koja je vladala kombinacijom partijsko-policijskog terora i ideologizirane privole stanovništva. Koliko god euforična bila slavlja pobjede nad fašizmom, ona nisu mogla prikriti činjenicu da se zapravo radilo o jednakoj ili pak srodnoj psihičkoj shemi funkcioniranja fašizma i (komunističkog) antifašizma, bez obzira na njihova oprečna sadržajna određenja.

Komunistički antifašizam nije isto što i demokratski europski antifašizam na koji se danas, kao i nekada, mnogi (ne)zasluženo pozivaju i pokušavaju ga monopolizirati i zloupotrijebiti u aktualnim političkim i ustavno-pravnim prijeporima. To je nešto sasvim drugo. Ne postaje se danas antifašist strijeljanjem „fašista“ ili preoravanjem njihovih grobova. Antifašizam se potvrđuje demokratičnošću, spremnošću prihvaćanja postojanja legitimnih interesa i perspektiva i mimo one kojoj sami pripadamo. Danas se pozicija antifašista stiče vlastitim profiliranjem kroz odnos prema zločinu, kako prema onome koji je počinjen prema našoj zajednici ili našem svjetonazoru, tako i prema zločinu koji je počinjen od strane naših sunarodnjaka ili političkih istomišljenika.

Demokratski antifašizam po definiciji isključuje bilo koji oblik totalitarizma i opravdanje bilo kakvoga i bilo čijega zločina. On je emancipiran od svoga predloška (fašizma) i nije (više) zarobljen samim fašizmom. On nije sam po sebi apsolutno dobro, koje se suprotstavlja apsolutnom zlu. Jer ako dobro definiramo kao apsolutno dobro, a zlo kao apsolutno zlo, onda logika takve bipolarne orijentacije zahtijeva da se (apsolutno) zlo iskorijeni svim mogućim sredstvima. Ono je definirano pojmom neprijatelj odnosno fašist, a pod taj pojam onda potpada sve što je protivno nama i našim ciljevima.

Upravo taj dualizam predstavlja totalitarnu matricu. (Post)moderna demokracija i civilizacija, odnosno demokratski antifašizam, ne prihvaćaju totalitarnu matricu, ne prihvaćaju dvovrijednosnu orijentaciju apsolutnog dobra i zla. Umjesto nje zahtijevaju multivrijednosnu orijentaciju po kojoj se umjesto dihotomijom, odnosno podjelom na apsolutno dobro i apsolutno zlo služimo skalama. Tako na primjer u meteorologiji ne postoje samo vruće i hladno, nego čitava skala stupnjeva na termometru. Isto tako ljudi nisu samo dobri i zli, nego postoji čitava skala društvenih vrijednosti po kojima se onda mogu definirati kao odlični, vrlo dobri, dobri, manje dobri, loši i slično.

U demokratskim društvima, za razliku od totalitarnih društava, ne postoje samo „naši“ interesi čiji su onda protivnici neprijatelji, odnosno fašisti. Demokratski svijet ne dijeli se na „nas“ i „njih“, a politička borba ne vodi se između nas – avangarde i njih – zločinačke organizacije. Suprotstavljeni interesi prihvaćeni su kao jednakopravni. Onaj tko ih u demokratskoj državi ne bi prihvatio i tko bi svoje političke protivnike nazvao fašistima (da ne kažemo gadovima), sam bi sebe diskvalificirao i prokazao. Ne bi ga smatrali antifašistom, nego antidemokratom i zagovornikom totalitarizma. Baš takvim smatram „doživotnog bivšeg predsjednika“ koji za svoj ured traži bistu „bivšeg doživotnog predsjednika“, a s njom i simboličnu političku ostavštinu koju ona nosi sa sobom. Te se ostavštine, tog teškog utega prošlosti hrvatsko društvo i hrvatska država moraju riješiti kako bi mogli napraviti iskorak u budućnost. S Pantovčaka, kao i sa svih javnih prostora treba ukloniti simbole totalitarizma i zločina bez obzira jesu li oni „naši“ ili „njihovi“. Zato pozdravljam uklanjanje biste doživotnog predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz ureda demokratski izabrane predsjednice Republike Hrvatske.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/9018/ ... vatske.htm

Post by **EdgarFranjul** » Sun Mar 01, 2015 12:05 pm

119. obljetnica smrti doktora Ante Starčevića, oca Domovine

Subota, 28 Veljača 2015 14:37

Ante Starčević – Otac Domovine (Žitnik, 23.5.1823. – Zagreb, 28.2.1896.) Ante Starčević rođen je 1823. u mjestu Žitnik pokraj Gospića kao sin Jakova i Milice, udove Čorak, koja je prije prve udaje s pravoslavlja prešla na katoličanstvo. Pučku školu je pohađao u Klancu; uz potporu strica Šime Starčevića, koji je bio župnik u Gospiću i znameniti jezikoslovac, mali je Ante nastavio školovanje u Zagrebu, gdje je 1845. završio gimnaziju.

: 300x214-images-stories-antestarcevic1.jpg (25.21 KiB) Viewed 2799 times

U namjeri da postane svećenik, otišao je nakon toga u sjemenište u Senj, a potom je u Budimpešti upisao studij teologie i filozofije; doktorsku titulu iz filozofije stekao je 1846. S obzirom na društveno-političke okolnosti Starčević je odustao od svoje prvotne namjere i odlučio posvetiti svoj život borbi za neovisnu i samostalnu Hrvatsku.

Ante Starčević rođen je 1823. u mjestu Žitnik pokraj Gospića kao sin Jakova i Milice, udove Čorak, koja je prije prve udaje s pravoslavlja prešla na katoličanstvo. Pučku školu je pohađao u Klancu; uz potporu strica Šime Starčevića, koji je bio župnik u Gospiću i znameniti jezikoslovac, mali je Ante nastavio školovanje u Zagrebu, gdje je 1845. završio gimnaziju. U namjeri da postane svećenik, otišao je nakon toga u sjemenište u Senj, a potom je u Budimpešti upisao studij teologie i filozofije; doktorsku titulu iz filozofije stekao je 1846. S obzirom na društveno-političke okolnosti Starčević je odustao od svoje prvotne namjere i odlučio posvetiti svoj život borbi za neovisnu i samostalnu Hrvatsku.

Pored političkog rada on se cijeli svoj život bavio i novinarstvom, književnošču, filozofijom, filologijom i poviješću. Kao narodni zastupnik ušao je šest puta u Hrvatski sabor: 1861., 1865., 1871., 1878., 1884. i 1890. U znak zahvalnosti Stranka prava mu je u Zagrebu preko puta glavnog kolodvora 1895. sagradila “Starčevićev dom”. Preminuo je godinu dana kasnije, a sahranjen je po vlastitoj želji na groblju sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama među seljacima.

U čemu se sastoji politička mudrost ovog hrvatskog velikana? U drugoj polovici 19. stoljeća, poslije ukidanja Bachova apsolutizma i takozvanog povratka ustavnosti 1860., u hrvatskom političkom životu vladalo je kaotično stanje. Raščišćavanje i razbijanje tog političkog kaosa i postavljanje novih temelja u Hrvatskoj počelo je pojavom Stranke prava, godine 1861. Osnovno načelo nove stranke bilo je: Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku! Stranka prava postala je najznačajnija politička organizacija tog razdoblja u Hrvatskoj zahvaljujući prije svega svojem osnivaču i vođi, Anti Starčeviću. Naime, razdoblje zrelog hrvatskog nacionalizma vezano je nedvojbeno uz ideju pravaštva.

Ideal buduće hrvatske države bio je Starčeviću apsolutan kriterij za vrednovanje svega što se događalo u njegovo vrijeme i što se moglo nazrijeti u prošlosti. Slijedeći vlastiti ideal, on je raspravljao o problemima, tražio odgovore i predlagao promjene, koje bi potlačenu Hrvatsku i njen narod izvele na pravi put, utemeljen na slavnoj hrvatskoj prošlosti. On je bio uvjeren da se duh naroda, njegova bit izražava u tijeku njegove povijesti, u njegovim srednjovjekovnim ustanovama, u državotvornim pokušajima, u narodnim običajima, u jeziku, književnosti i umjetnosti. Vjerovao je da voljne snage nemaju svoj osnovni izvor u svijesti pojedinca, nego u naciji, koju je doživljavao kao osobu s biografijom. Stoga je Starčević smatrao da su njegove misli sinteza duha hrvatskog naroda. U njegovoj predočbi Stranka prava nije bila nikakva politička stranka, nego načelan izraz duha hrvatskog naroda, jedino jamstvo za konačno ostvarenje misije hrvatskog naroda u njegovoj samostalnoj državi.

Starčević, koji je svoju misao počeo formirati još u ranim pedesetim godinama 19. stoljeća, bio je uvjeren da su godine tuđinske premoći, potlačivanja i sprečavanja slobodnog razvoja ostavile traga na naravi ljudi, koju on karakterizira kao “deformiranu”. Prema tome stvaranje homogenog naroda-osobe u samostalnoj hrvatskoj državi za njega je bila ona poluga, koja je jedina mogla potaknuti povratak Hrvata osnovnim etičkim vrijednostima. Kod pojedinaca taj proces prema moralnom usavršavanju mogao je početi tek tada, kada shvate pravaški nauk i kad se počnu osjećati Hrvatima s misijom stvaranja samostalne države. Starčević je s vremenom počeo upotrebljavati izraz “pravi Hervat” koji je očigledno predstavljao svakog Hrvata, koji posjedovao svijest o svom narodu-osobi. Starčević je također rekao: “Od stotine buna jedva da jedna ispadne dobro po narod, stoga ja bih rekao da su one po narode ubitačnije nego prijestolja.” Rakovička buna 1871. s dr. Eugenom Kvaternikom na čelu najbolje potvrđuje Starčevićeve riječi.

Ključno pitanje 1861. bilo je pitanje odnosa između Hrvatske i Ugarske. Starčević i Stranka prava izjašnjavali su se za ideal samostalne hrvatske države izvan okvira Habsburške monarhije. Starčević stoga neustrašivo kaže: “Narod hrvatski sačuvao si je u svim nevoljama, koje nepravedno trpi od Austrije, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je vjera u Boga i u svoje desnice. Narod hrvatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je Providnost njemu, koji je 300-godišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu, koji se je u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu budućnost odredila; narod hrvatski vjeruje da tu budućnost, to poslanstvo, ne će odkazivati Austrija, nego Bog i Hrvati.”

Svojim djelima i političkim radom Starčević je položio osnovice moderne nacionalne države i svojim dosljednim zauzimanjem za narodna prava još je za života stekao ugled kao “Otac Domovine”. Nimalo nećemo pogriješiti ako Starčevića proglasimo začetnikom suvremene neovisne Hrvatske, jer je u izvornoj pravaškoj ideologiji samostalna hrvatska država ideal koji isključuje ikakvu drugu tobožnju hrvatsku državnost – bilo u okviru Habsburške monarhije, bilo u zajednici s drugim južnoslavenskim narodima. (Preuzeto sa http://www.hsp.hr)

http://www.alfa007.com/svakodnevica/376 ... a-domovine

Malo povijesti...

Re: Malo povijesti...

Re: Malo povijesti...

Re: Malo povijesti...

Re: Malo povijesti...

Re: Malo povijesti...

Re: Malo povijesti...

Re: Malo povijesti...

Re: Malo povijesti...

Re: Malo povijesti...

Re: Malo povijesti...