Malo povijesti...

[EdgarFranjul]

OD 1991. DO 2015. - KAKO JE ARMIJA RAZORUŽALA HRVATSKU 3.DIO

Autor Mato Dretvić Filakov
Utorak, 14 Travanj 2015 14:00



Dio radnika GŠTO nalazio se u Vlaškoj ulici 87, u objektima bivše Vojne bolnice. U te objekte se „odmetnuo“ određeni broj radnika bivšega GŠTO koji nije poslušao odluku svog „zapovjednika“ - Skupštine grada Zagreba o reorganizaciji GŠTO.

Oni se tamo i danas nalaze i nije jasno što doista rade. Bjelodano je da raspolažu sa značajnim osnovnim sredstvima, terenskim i drugim vozilima,telefonima, telefaxima, mobitelima, namještajem i drugim materijalnim sredstvima. Budući da su smješteni u vojnom objektu, Skupštini grada, pa ni njenom predsjedniku, nije moguće obaviti čak ni običnu INVENTURU ovih sredstava, što je njena zakonska obveza, tako da se ne zna što se događa s vlasništvom grada Zagreba nabavljenim od poreza njegovih građana koje je uzurpirala skupina ljudi. Jesu li sredstva otuđena, uništena, prodana, kao se održavaju, kako se s njima postrupa? Da cinizam u ponašanju ove skupine iz bivšeg, prije reorganizacije, GŠTO , koja eto ne priznaje legalitet Skupštine grada, odbornika izabranih na izborima na kojima je sudjelovalo više od osamdeset posto glasača Zagreba, bude potpun, oni od te iste Skupštine ,koju ne priznaju, traže da im se doznače novci za održavanje sredstva koje su uzurpirali.

Tko ovu skupinu bivših radnika GŠTO danas podržava, plaća, što oni i za koga rade, u čije ime nastupaju, tko im je zapovjednik, i još mnoga su pitanje koja traže odgovor. Istodobno, dok teritorijalnoj obrani Hrvatske oružje više nije dostupno, predsjednik Srbije Milošević, načelnik Generalštaba Adžić, komandat TO Srbije, obavljaju smotru u punoj borbenoj spremi jedinice ISTE TAKVE TERITORIJALNE OBRANE- SAMO ŠTO JE RIJEČ O SRPSKOJ. Milošević se također, preko TV mreže Srbije hvali brojnom i dobro naoružanom TO.

Kada će smotra TO Hrvatske?

U ovoj SFRJ puno se govori o ravnopravnosti, pa je onda važno pokazati da ona i postoji. Mogla bi se, ,primjerice, manifestirati i tako da se priredi slična smotra negdje u Hrvatskoj, a i u GŠTO Zagreba su vjerojatno pripravni na to, jedne jedinice TO Hrvatske koju bi obavili predsjednik Tuđman, načelnik Generalštaba OS SFRJ i general-potpukovnik Zdravko Novoselić. (VUS bi jako rado „poslikao“ ovaj događaj i o tome informirao svoje čitatelje.)

Uostalom, u odgovoru na jedno delegatsko pitanje u Skupštini SFRJ , admiral Brovet je rekao da je oružje na raspolaganju TO. VUS će sa svoje strane na odgovarajućim mjestima pokrenuti ovu inicijativu i o njenoj sudbini dalje izvještavati svoje čitatelje i javnost. Odnoseći svo naoružanje i municiju JNA nije odnijela i „papire“ o njemu. Tako u GŠTO Zagreb raspolažu svim potrebnim podacima o njemu.

Eto posla za razne komisije,vlasnike ovog naoružanja, hrvatsku i svjetsku javnost, pa i europske monitoring grupe.

Bilo bi neophodno da se odmah omogući uvid u neko od skladišta i prema raspoloživoj dokumentaciji ustanovi da li se, primjerice, spomenuti ogroman broj zagrebačkih minobacača još uvijek nalazi u istim onim skladištima gdje su „premješteni“. Isto vrijedi za svako skladište gdje se čuva(lo) oružje hrvatske TO diljem Hrvatske.

Svima je danas poznato koliko su života, samo civila, uništile minobacačke mine, koliko su štete učinile, koliko krvi i suza prolile, koliko invalida „proizvele“… A takvim minobacačima raspolažu srpski separatisti širom Hrvatske.

Minobacačima u Jugoslaviji isključivo raspolažu:

1. JNA u svojim skladištima,

2. JNA kontrolira objekte u krugovima svojih vojarni gdje su uskladišteni minobacači TO,

3. minobacače proizvodi domaća vojna industrija koja je također pod strogom kontrolom JNA

Četvrti izvor, šverc, preko granice, skoro je isključen, osim u rijetkim slučajevima, a minobacača je u rukama srpskih ekstremista „k'o škalje“. Nama se dalje ne zaključuje, jer postaje mučno.

GŠTO u Zagreba danas je organiziran, u skladu s Ustavom i zakonom, i redovito obavlja svoju definiranu ulogu. Najveći mu je problem mogućnost pristupa naoružanju, odnosno neustavno i nezakonito postupanje određenih struktura JNA.

Istodobno kao paravojna, nelegalna, organizacija u Zagrebu djeluje grupa iz bivšeg GŠTO, a i neke druge strukture vezane uz JNA. Iz podatak koje smo ovdje iznijeli jasno je kako se i prema kome okreće oštrica stalno ponavljanih propagandnih fraza o „paravojnim formacijama“ - prema onima koji ih fabriciraju.

Umjesto zaključka

● JNA I to dvije su potpuno ravnopravne komponente OS SFRJ i nigdje i ničim nije predviđeno da JNA OVLADA TO. Zajednička im je samo Vrhovna komanda, Predsjedništvo SFRJ i pretpostavljene zajedničke operacije protiv zajedničkog neprijatelja.

● VLASNIŠTVO TO, od komadića papira do protuavionskog topa, vlasništvo je društveno-političke zajednice koja ga je pribavila, od općine do Sabora odnosno mjesne zajednice i poduzeća s kojima VLASNIK kao i svaki drugi (kako li ćemo u „demokraciju i na tržište“, s krađom?) raspolaže,prema zakonu , onako kako on želi, a osobito se to odnosi na njegovo „čuvanje i održavanje“.

● Odluku o ograničenju u raspolaganju, koja se pretvorila u otimanje naoružanja i municije TO-e, možda bi moglo donijeti Predsjedništvo SFRJ, a ono to NIJE učinilo već je to na svoju ruku OBAVILA JNA u doba faktičkog interegnuma (Drnovšek-Jović) i time doista razoružala jednu komponentu OS SFRJ. Međutim, niti to nije učinila dosljedno (otimala je automobile, sanitetski materijal i dr.) i svugdje (Srbija), već prema svojoj POLITIČKOJ PROCJENI o, valjda, svojim političkim, ili kakvim drugim, neprijateljima. Budući da je riječ o političkim strankama koje su pobijedile na SLOBODNIM IZBORIMA, JNA je faktički posumnjala u NAROD SAM („radničku klasu i radne ljude“), te mu se time IZRAVNO ORUŽJEM SUPROTSTAVILA. Učinila je to i tamo gdje je, valjda, očekivala „neprijateljske“ rezultate i izbore. Inače, razoružanje hrvatske TO (i drugih) IMA SVE OSOBINE VOJNOG UDARA, to je isto kao kad u nekoj latinoameričkoj (afričkoj) državi JEDNA VOJNA JEDINICA RAZORUŽA DRUGU u borbi za vlasti puškaranju oko predsjedničke palače.

● Naknadno spoznate činjenice da je ORUŽJE OSTALO NA RASPOLAGANJU TO SRBIJE (i Crne Gore) a OTETO Hrvatskoj, da se ono, vrlo vjerojatno, lifra srpskim separatistima u Hrvatskoj, da neke jedinice JNA, kao ratni saveznik Srbije, sudjeluju u borbama protiv hrvatskih policajaca, ukazuju na zaključak KAKO JE RAZORUŽANJE HRVATSKE TO bila ključna priprema za obračun s golorukim građanima Hrvatske, njihovo uništenje, iseljavanje, o čemu svjedoče tragedije hrvatskih CIVILA - po svemu, DAKLE, PRIPREMA JE TO ZA OBIČAN GENOCID. JEDAN NAROD U VIŠENACIONALNOJ DRŽAVI NAORUŽATI, A DRUGE RAZORUŽATI!

● U svemu ovome treba odmah i više i temeljitije nego do sada, upoznati svjetsku javnost, a osobito Europu. Sabor bi trebao odmah zahtijevati da se ORUŽJE VRATI VLASNIKU, jer postoje svi uvjeti za uskladištenje te profesionalno osiguranje koje mogu obavljati pripadnici Zbora narodne garde. Ako to ne uspije neka JNA PLATI ODMAH I U „KEŠU“ njegovu revaloriziranu nabavnu cijenu., a ukoliko ni to ne uspije, neka se Hrvatska na drugi način sama naplati. Isto trebaju učiniti i svi drugi republički parlamenti.

● Kasnija montiranja JNA uz pomoć „skrivene kamere“ tipa „slučaj Špegelj“, obična su mačja prehlada prema razoružanju hrvatske TO i pokušaj opravdanja onoga što se danas radi. U isti koš spadaju armijske priče o „paravojnim formacijama“. A stvari stoje upravo obrnuto.

Svojim protuustavnim, protuzakonitim, svojim pristranim ponašanjima u jednoj višenacionalnoj zajednici, svojim stavljanjem u ratni savez s osvajačkom Srbijom, JNA prestaje biti VOJNA, ustavna i legalna formacija SFRJ i pretvara se u OBIČNU PARAVOJNU FORMACIJU i danas je najjača formacija tog tipa u svijetu.


Nagađa se, pod kontrolom SK-Pokreta za Jugoslaviju, stranke koja je u personalnoj uniji s Miloševićevim SPS-om, preko drugarice Mirjane Marković, i u prešutnoj koaliciji sa Šešeljevim četnicima. To je stranka koja ni u jednom od jugoslavenskih parlamenata nema izabranog zastupnika, ali je zato danas najnaoružanija stranka u Europi.

Ima li u JNA još snage da se osvrne makar na svoje ishodište u NOB-u, ili nam je svima platiti strahovitu cijenu njenog survavanja u ponor - od slavne narodne, oslobodilačke armije u armiju narodnog neprijatelja, u isti onaj ponor gdje je ostavila svoje protivnike iz drugog svjetskog rata? Zna li SK-Pokret „za Jugoslaviju“ s kakvim đavlom je potpisala sporazum i koja je konačna cijena svega?

Mato Dretvić Filakov, VUS, 31. srpnja 1991. - hrvatski-fokus.hr

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=11

[EdgarFranjul]

Da se ne zaboravi

(VIDEO) KONAČNA BITKA ZA OBRANU LIVNA – Tenkovsko pješački napad na Livno 23.4.1992




S uzvisine iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica promatrali su taj slom svoje vojske što su je u bijeg natjerali junaci iz Avlije i golobradi maljutkaš iz Osijeka. Hrvatsko srce izvojevalo je još jednu veliku pobjedu nad neprijateljskim čelikom.
Tri dana nakon zauzimanja Kupresa, Srbi su udarili na prijevoj Korićina, a onda, deset dana kasnije, u odlučujućoj bitci na Rujane i Čelebić. Cilj srpskog napada bio je ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve, istodobno izbiti na Vaganj i pod topničko-raketnu kontrolu staviti Split, Makarsku i Sinjsku krajinu. Spajanje srpskih snaga na Neretvi dovelo bi u vrlo težak položaj sve Hrvate u Hercegovini, srednjoj Bosni, kao i Dalmaciji. Dubrovnik bi bio doveden u praktički bezizlazan položaj, a deblokada je upravo trebala započeti.

A onda je u Livno došlo oko 200-tinjak Crnih Mambi

Crne Mambe su u Livno došle netom uoči najvećeg napada na grad, ali njihov dolazak nije bio nimalo nepripremljen i nagao, naprotiv. Kako su se u Hrvatskoj smanjile borbene aktivnosti potpisivanjem Sarajevskog primirja 1.pb povučena je iz Sunje na odmor, ali nije dugo mirovala. Intenziviranjem borbi u BiH, unutar postrojbe sve više pripadnika koji porijeklo vuku iz tih krajeva željelo je što prije krenuti u pomoć, braniti domove. Zamoljeni su od zapovjednika Jacovića da pričekaju, da ne odlaze individualno u uvjete koji će sigurno biti kaotični kao i prethodne jeseni u Hrvatskoj. U nekoliko dana formirana je Taktička grupa od dragovoljaca iz Prve bojne kojoj se pridružilo i 40-ak momaka iz Treće bojne i 20-ak pripadnika PZO-a iz Podsuseda. Jako dobro naoružani, kompletirani opremom, tehnikom, prekaljeni i s iskustvom nekoliko briljantno dobivenih bitaka iza sebe, Taktička grupa od 222 dragovoljca krenula je za Livno. Snagu Mambi i pridruženih dragovoljaca možda najbolje dočaravaju riječi Borisa Jacovića, zapovjednika skupine: ”Da se prema mojem terenu približavala ovakva utrenirana skupina, izvrsno opremljena, neizmjernog iskustva, puna motiva i odlučnosti, moram priznati da bih razmišljao da je zaustavim svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima da ne prijeđe državnu granicu!”.

Prvotni je plan bio krenuti napadnutom Kupresu u pomoć, no kako je Kupres 10. 4. pao, 16. 4. kolona od 56 vozila iz Dugoselske vojarne krenula je put Livna i u ranojutarnjim satima 17. 4. ušla u Livno. Smjestivši se u Zagoričanima, Taktička grupa preuzima sektor Cincara prema Glamočkom polju, jedan od šest sektora obrane golemog livanjskog područja. Obranom grada u samom početku zapovijedaju ljudi bez ratnog iskustva, a nakon pada Kupresa obrani Livna stavljaju se na raspolaganje Rosso i Gotovina. U samom početku svog djelovanja Taktička grupa dragovoljaca 2.A brigade ZNG-a sudjeluje u neutraliziranju dizanja srpske pobune unutar samog Livna u Zastinju i Guberu gdje su pronađene velike količine naoružanja bunkeri i ratna bolnica. Da su Srbi uspjeli u svom naumu zauzeli bi glavne prometne komunikacije i u Livno niti bi se moglo ući niti bi se iz njega moglo izaći.


Prsa o prsa, zarobljavanje tenkova i… Pobjeda!

Tog 23. travnja 1992. uslijedio je napad na Rujane i Čelebić i započela je odlučujuća bitka na livanjskoj bojišnici. Srpske su snage udarile iz pravca Bosanskog Grahova, i to istodobno na Donje Rujane na jugu i na Čelebić, na sjeveru. U rano jutro započeo je vatreni udar po livanjskom polju haubicama 152, 130 i 122 mm. Bila je to strašna vatrena kanonada i u artiljerijskoj pripremi napada Livanjsko je polje doslovno preorano. Stotine granata padale su izravno po prvoj crti obrane, ali i po okolnim hrvatskim selima. Nije se moglo podići glavu, a nije se imalo čime ni uzvratiti. Mnogi su momci prvi put osjetili blizinu daha smrti našavši se u gotovo bezizlaznoj situaciji. Strah i panika uvukli su se u kosti slabo naoružanih branitelja pogotovo kada se pojaviše tenkovi, a za njima oko 1200 pješaka. Jedna tenkovska kolona kretala se južnim rubom Polja, cestom iz pravca Sajkovići – Čaprazlije, imajući na nišanu Donje Rujane, a druga se spuštala sjevernim rubom, iz pravca Bojmunte – Vrbica, udarajući na Čelebić. Nešto iza 10 sati Jurić iz zapovjedništva livanjske obrane dolazi Jacoviću u Zastinje s viješću da je nekoliko tenkova probilo prvu crtu obrane na Glavici. Zapovijed je da Donji Rujani ne smiju pasti četnicima u ruke ni po koju cijenu. To jutro jedna skupina mambi krenula je u izviđanje prema Kupresu, dok se druga nalazila u podnožju Cincara na protuoklopnoj obuci. Jacović obavještava ljude na terenu i ne oklijevajući sa 17 ljudi kreće prema Rujanima.

Stigavši u Rujane, skupina se suočila sa cijelom satnijom tenkova i velikom grupom pješaka, i što je još gore, povlačenjem branitelja s položaja. Kako braniteljima koji su se povlačili nitko nije javio tko im dolazi u susret, zapucali su i prema mambama, no na sreću bez posljedica. Odmah po dolasku kod Perića kuća razvija se bitka prsa o prsa, mambe svim raspoloživim sredstvima zastrašujućom žestinom udaraju na četnike i zarobljavaju tenk T55. Pripadnik 3. Brigade ZNG-a s obližnje uzvisine uništava maljutkom tenk T84 i oklopni transporter M 60. U pomoć pristiže nekoliko pripadnika HOS-a iz Nuštra, uključuje se i 15-ak domaćih boraca, a u narednih sat vremena i desetak mambi i 30-ak pripadnika treće bojne i bitka se okreće. Hrvatski ratnici dobiše krila, demoraliziranima vratila se vjera i crta se počela stabilizirati. U isto vrijeme grupa mambi u izviđanju prema Kupresu upada u četničku zasjedu koja je neutralizirana uz pet ranjenih boraca. Iako se još oko podne činilo da je bitka izgubljena i da je na redu još samo konačna egzekucija, do kraja dana neprijatelj je natjeran na povlačenje i gonjen sve do iza Čaprazlija. Zbog noći i nepreglednosti terena da bi izbjegli moguće eventualne gubitke Jacović povlači mambe u Rujane na fortifikacijski uređenu liniju. Tijekom sljedećeg dana linija je predana domaćim snagama, a mambe odlaze na zasluženi odmor. S uzvisine iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica promatrali su taj slom svoje vojske što su je u bijeg natjerali junaci iz Avlije i golobradi maljutkaš iz Osijeka. Hrvatsko srce izvojevalo je još jednu veliku pobjedu nad neprijateljskim čelikom.

Dovoljno je reći da nakon ovog poraza agresor više nije poduzimao ovakva napadna djelovanja na području Livna, a Crne mambe preživjele su još jednu tešku bitku. Naravno da oni nisu nikakvi ”Supermeni”, ali tog dana u Rujanima razbijeni protivnik ih je upravo takvima doživio! Rezultat uspješne obrane: uništeni tenk T84 i oklopni transporter M60, nekoliko tenkova je oštećeno dok su zarobljena dva tenka T55 i T34 te više minobacača. Priznatih od neprijatelja blizu stotinu poginulih, više zarobljenih vojnika i oficira JNA te, što je najvažnije, lekcija nakon koje se neprijatelj više nikad nije usudio na ovakav proboj ka Livnu! Sav ovaj nevjerojatni uspjeh Mambe su platile gubitkom jednog suborca, momka iz 3. bojne koji je stradao u minobacačkoj osveti i nekoliko lakše ranjenih. Treba jasno naglasiti da je okršaj bio krajnje neizvjestan, ali Mambe su uz pomoć nekolicine domaćih ljudi, i kasnije pridošlih boraca, polučile veličanstvenu pobjedu zbog koje će ih se Livnjaci zauvijek sjećati.

Osramoćena i poražena srpska vojska kažnjena skidanjem do gola!

Uloga livanjske bojišnice u proljeće 1992. bila je od strateškog značaja jer su na tom području hrvatske snage uspjele zaustaviti snažan napad velikosrpskih snaga te obraniti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Jednako tako, događaji na Livanjskoj bojišnici, uz ostala bojišta, pokazali su da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište te da se samo suradnjom i zajedništvom Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine moglo oduprijeti tada daleko nadmoćnijem neprijatelju. Crta razdvajanja uspostavljena uspješnom obranom Livna u proljeće 1992. ostala je nepromijenjena sve do kraja 1994. godine. Ukupno 325 hrvatskih vitezova svoje živote je položilo u obrani Livna od 1992. do konačnih oslobađajućih operacija pokrenutih na livanjskoj bojišnici.

Sve sljedeće oslobađajuće operacije HV-a i HVO-a nazvane: Cincar, Južni potez, Maestral, Zima 94, Skok 1 i 2, Ljeto 95 i Oluja, pokrenute su upravo s Livanjskog polja. To su operacije koje su išle s livanjskih bojišnica, a rezultat su obrane Livna 1992. S pravom možemo reći, kad se gledaju povijesna događanja da je zapravo Oluja započela u Livnu. Livanjska bojišnica bila je zadnja linija obrane hrvatske i prva linija oslobađajućih operacija.

Slavko Lisica, pisanjem autobiografskog romana ”Komandant po potrebi” ostavio je hvalevrijedne podatke o ovom napadu. Na Kupresu je polučio uspjeh, kod Livna je polomio zube. Lisica smatra kako su bili ”samo jedan korak do cilja”, ali se pojavom Mambi i pomagača sve raspalo:

”Zbog pojave straha, zavladala je panika”. ”Jedna tenkovska jedinica” pobjegla je iz borbe ”ne zaustavljajući se […] Štaviše, čuda Božijeg, oni se nisu zaustavili ni u Glamoču, prosto su protutnjali kroz grad”, što je rezultiralo ”haosom” Glamočana koji se počeše pripremati za ”veliku bježaniju”. S bojišta se vratio kako bi prijetnjama zaustavio paniku, ali je zbog iste pojave morao pohitati natrag na bojište. Tamo je prijetio uhićenjima, prijekim sudom, vješanjima. Jednom je ”krnji bataljun” (!) izbjeglih livanjskih Srba zamalo kaznio skidanjem do gola: ”O, Bože, rezervisti počeše da se skidaju!” i tjeranjem s bojišta, a drugi put je to doista i učinio! U nadi kako će ponižavanjem motivirati (!?) cijelu minobacačku postrojbu koja je pobjegla, zapovjedio je skidanje ”časne uniforme”. Na njegov šok, ”oni počeše istog momenta da skidaju pantalone i bluze”, a kad je pomislio da će ih naredba za skidanjem gaća zaustaviti, Lisica se opet gorko razočarao: ”stoje onako goli kao od majke rođeni […] bez ponosa, bez gaća”, samo jedan se pobunio, ostali su brže-bolje goli pošli kućama.

http://www.portaloko.hr/clanak/video-ko ... 2/0/72825/

[EdgarFranjul]

NA DANAŠNJI DAN
Prije 20 godina napadnut Zagreb – osveta za operaciju ‘Bljesak’

Na današnji dan prije 20 godina, 2. svibnja 1995. godine, pobunjeni Srbi napali su središte Zagreba raketnim sustavom “Orkan” s kasetnim punjenjem s tzv. “zvončićima”. Učinili su to kako bi se osvetili za vojni poraz dan prije u operaciji “Bljesak” u zapadnoj Slavoniji. U samom centru Zagreba tada je poginulo 6 osoba.

Kako je riječ o osveti priznao je pred televizijskim kamerama tadašnji vođa pobunjenih Srba Milan Martić, a u tom napadu, koji je ponovljen i sutradan, poginulo je šestero ljudi, 39 je teško, a 136 lakše ranjeno.



2. svibnja u 10,23 sati čule su se prve eksplozije, kada je nekoliko projektila sa “zvončićima” ispaljeno iz raketnog sustava “Orkan” na zagrebačko gradsko središte u Šoštarićevu ulicu, u blizini križanja Vlaške i Draškovićeve ulice.

Idućeg dana, 03. svibnja, su projektili pali i na Dječju bolnicu u Klaićevoj ulici, Dom umirovljenika “Centar” te na dvoranu Hrvatskoga narodnog kazališta u kojoj su vježbali baletani, nekoliko stranih izvođača.


Opasnost su predstavljali i neeksplodirani “zvončići”, njih oko 500, koje je deaktivirala policija, pri čemu je jedan policajac poginuo.

Međunarodni sud u Haagu zbog zapovijedi da se napadne Zagreb pravomoćno je osudio Milana Martića na 35 godina zatvora.

U znak sjećanja na taj dan, Zagreb od 2007. godine ima Trg svibanjskih žrtava 1995.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/video-prije-20 ... ju-bljesak

[EdgarFranjul]

Kako je hrvatska vojska za samo 32 sata razbila srpsku vojsku u zapadnoj Slavoniji

Objava: 01.05.2015 | 10:03 Povijest



Početak je 1995. godine. Ulazimo u tu godinu s osvjedočenom vjerom u svoj narod i svoju vojsku, s nadom u okončanje ratne krize i oslobađanje svojih okupiranih područja. Washingtonskim sporazumom u ožujku 1994. učinkovito je završio zlosretni bošnjačko-hrvatski sukob. Srbi, koji su do tada vješto manipulirali vojnom situacijom u Bosni i Hercegovini, morali su posegnuti za nekim novim rješenjima.

Ekonomski i vojno u sve su goroj situaciji, odlučili su iskoristiti sukob muslimana u Cazinskoj krajini i uz pomoć Fikreta Abdića slomiti otpor Armije BiH u Bihaćkome džepu. Nakon toga uz pomoć UN-a vojno bi riješili enklave u istočnoj Bosni. Da im je to uspjelo, kompletna srpska vojna sila bila bi na granicama prema Hrvatskoj.

Svesrpska komanda u pokušaju ovladavanja Bihaćem

Koliko je za Miloševića bilo značajno uspostavljanje ‘Abdićeve države’, vidi se po tomu što je na tada okupiranome području Hrvatske, uz samu granicu s tzv. Autonomnom pokrajinom Zapadna Bosna (APZB), u selu Šamarice oformio poseban stožer koji su činili probrani kadrovi. Za operaciju vraćanja Abdića u Kladušu i Bihać bili su zaduženi vodeći ljudi srpske tajne službe Jovica Stanišić sa svojim pomoćnicima Frankom Simatovićem i Draganom Filipovićem, časnici tzv. Vojske Republike Srpske Krajine (VRSK) i časnici tzv. Vojske Republike Srpske (VRS).

Ovaj stožer imao je izravnu vezu s Glavnim štabom Vojske Jugoslavije (GŠ VJ) i generalom Perišićem u Beogradu, s vrhovnim zapovjednicima tzv. VRS-a – generalom Mladićem i VRSK generalom Čeleketićem. Ta ‘svesrpska komanda’ napala je bihaćku zaštićenu zonu sa šakom ‘abdićevaca’, specijalnim jedinicama Resora državne bezbednosti Srbije (RDB) pod komandom Milorada Ulemeka – Legije, jedinicama tzv. VRSK-a s okupiranoga hrvatskog teritorija pod komandom generala Novakovića i jedinicama tzv. VRS-a pod komandom generala Milovanovića iz Bosne. Operacija je trebala trajati desetak dana, no ni nakon mjesec dana srpske snage nisu postigle svoj cilj.

Hrvatski obavještajci omogućili NATO udare na srpske položaje

Srpski oficiri u Bosni i Hrvatskoj govorili su da će nakon uspješnoga završetka operacije Pauk i osvajanja Bihaćke zaštićene zone Vojska Jugoslavije preuzeti komandu na ukupnome prostoru i imenovati oficire u glavne štabove u Banjoj Luci i Kninu. Taj srpski plan ne će se nikada ostvariti zahvaljujući hrvatskoj obavještajnoj zajednici. Danas je poznato da su hrvatske obavještajne službe zajedno s elektroničkim izviđanjem uspješno prisluškivale sve komunikacije toga srpskog stožera. Hrvatski su obavještajci tijekom ove operacije oko Bihaća razotkrili sramnu ulogu zapovjednika snaga UN-a britanskoga generala Michaela Rosea.

On je u više navrata radio usluge ratnome zločincu Ratku Mladiću opstruirajući zračne napade NATO-ovih zrakoplova oko Bihaća. Upravo su neoborivi dokazi, koje je o tomu imala hrvatska obavještajna zajednica, iskorišteni za diplomatske pritiske koje je Hrvatska poduzela preko svojih saveznika, prije svega Amerike.

Pritisnuti tim dokazima, snage UN-a bile su prisiljene zatražiti intervenciju NATO-ova zrakoplovstva pa je zbog sudjelovanja u napadu na zaštićenu zonu Bihać bombardirana zračna luka u Udbini kojom su se koristili krajinski Srbi u tome napadu. Nakon što je general Milovanović obaviješten od Engleza da slijede zračni udari po snagama bosanskih Srba oko Bihaća, oni se povukli. Bihać je bio spašen.


Bljesak

Dok traje ovaj obavještajni rat, u Zborno područje Bjelovar 7. prosinca dolazi Načelnik Odjela za Ratno planiranje i uporabu Oružanih snaga RH. On će zapovjedniku Zbornoga područja Bjelovar uručiti strogo čuvani plan čiji je tajni naziv Bljesak-1. Bio je to plan za oslobođenje Zapadne Slavonije. Intenzivnom diplomatskom djelatnošću sukobljenih strana, uz posredovanja međunarodne zajednice potpisan je 2. prosinca 1994. gospodarski sporazum između Republike Hrvatske i tzv. ‘Republike Srpske Krajine’.

U skladu sa sporazumom o normalizaciji odnosa, trebalo je obnoviti i pustiti u pogon veći broj elektroenergetskih i vodovodnih sustava, otvoriti autocestu Zagreb-Lipovac koja je dijelom prolazila kroz dio zapadne i istočne Slavonije pod srpskim nadzorom, popraviti i otvoriti dio Jadranskoga naftovoda Omišalj – Rafinerija Sisak na dijelu koji je prolazio kroz tzv. ‘Krajinu’, otvoriti i pustiti u pogon dijelove pruge Zagreb-Beograd na području zapadne Slavonije pod srpskim nadzorom itd.

Ova diplomatska djelatnost bila je usklađena s planovima hrvatske vojske zbog toga što će se u sklopu sporazuma i priprema za otvaranje autoceste i pruge kroz zapadnu Slavoniju morati izvesti radovi na razminiranju srpskih minskih polja. Uklanjanja tih minskih polja bit će od velike koristi hrvatskoj vojsci u operaciji Bljesak.

Tuđman prima Plan Z4 „na znanje” jer zna da će ga Srbi odbiti

Bez obzira na sporazume, teror nad Hrvatima na okupiranim područjima nije prestajao, a Unprofor nije ništa poduzimao da ispuni svoju zadaću u provođenju rezolucija UN-a. Stoga je predsjednik Tuđman krajem siječnja (31.1 1995.), sukladno svojim ustavnim ovlaštenjima, donio odluku o prestanku mandata mirovnih snaga na teritoriju Republike Hrvatske. Bio je to smion potez visokoga rizika, ali u isto vrijeme i korak koji će nas dovesti do rješenja problema okupiranih područja.

Predsjednik Tuđman odlučio se na taj korak na temelju sigurnosnih i vojnih procjena hrvatske obavještajne zajednice. Paralelno s ‘gospodarskim sporazumom’, skupina veleposlanika zemalja kontaktne skupine predala je 30. siječnja 1995. u Predsjedničkim dvorima Predsjedniku Tuđmanu plan Z-4. Plan kontaktne skupine Z-4 napravili su veleposlanici Peter Galbraith (SAD), Leonid Kerestedžijanc (Rusija), Jean-Jacques Gaillarde (Francuska), Geert Ahrens (Ženevska konferencija), Alfredo Mattcota Cordella (Ženevska konferencija), a glavni mu je dio ‘Ustavni sporazum o Krajini’, koji praktički daje Srbima ‘državu u državi’.

Tuđman je plan ‘primio na znanje’. Zahvaljujući hrvatskoj obavještajnoj zajednici, on je već znao da je Milošević naredio Martiću da ne prihvati taj plan. Potvrdu obavještajnih podataka nije trebalo čekati dugo, kada su veleposlanici skupine Z-4 došli u Knin i sastali se sa srpskom stranom koju su zastupali Milan Martić, Borislav Mikelić, Milan Babić, Lazar Macura i Rajko Ležajić, dogodilo se upravo onako kako su tvrdile hrvatske tajne službe; oni su odbili primiti Plan Z-4 od američkoga veleposlanika Petera Galbraitha dok ne dobiju garanciju da se Unprofor ne će povući iz Hrvatske.

Veleposlanike skupine Z-4 nije htio primiti ni Slobodan Milošević, koji je još uvijek smatrao da vojno može osigurati Jugoslaviji i Srbiji bolje pregovaračke pozicije. Time je stvorena nova situacija iz koje skupina Z-4 nije mogla naći izlaz.


Milošević bijesan na Martića i Karadžića koji se međusobno nadmeću

Bilo je jasno da je Hrvatska odgovorna članica međunarodne zajednici nasuprot Srba koji se i dalje ponašaju kao cestovni razbojnici. Tu srpsku bahatost i vjeru u Miloševića potvrdila je i tzv. Skupština RSK u Kninu početkom veljače kada je na prijedlog tzv. ‘predsjednika’ Milana Martića i uz podršku Milana Babića prihvatila stav da se Plan Z-4 ne uzme u razmatranje. Istodobno, nekoliko dana kasnije, (20.2.1995), Srbi su formirali Savjet narodne odbrane Republike Srpske i Republike Srpske Krajine.

‘Savjet’ će, kako se navodi, biti odgovoran za obranu naroda i teritorija dviju srpskih zemalja zapadno od Drine. Formiranje ‘Savjeta’ bila je logična posljedica Prijedorske deklaracije iz listopada 1992. godine u kojoj se navodi da će svaki teritorij, bilo da se radi o teritoriju krajinskih Srba ili bosanskih Srba, u slučaju napada braniti vojske obiju srpskih ‘država’. Formiranje ovoga ‘Savjeta’ razljutilo je Miloševića.

Postajalo je jasno da su se Karadžić, Martić, Mikelić i Babić u borbi za dio slave oteli kontroli srpske tajne službe. U jednome od razgovora između Miloševića i Mikelića, koje su snimile hrvatske službe, Milošević kaže da Martić slijedi politiku Radovana Karadžića i da što se njega tiče ‘Martić slobodno može kod njih na Pale (misli na Krajišnika i Karadžića) i da im služi kao dvorska budala!’

Srbi mislili da imaju državu pa se posvađali zbog položaja

Dok su se srpski moćnici borili za prevlast, kriminal je cvjetao. Teški uvjeti života i opća nestašica na okupiranome području doveli su do stanja opće nesigurnosti. Ljudi odjeveni u odore srpske vojske presretali su i pljačkali kamione, otimali robu, maltretirali ljude. Milošević je stoga početkom ožujka pozvao na sastanak ‘krajinsko državno vodstvo’. U Beograd su došli Martić, Mikelić, Babić i ‘predsjednika skupštine RSK’ Ležajić kako bi ‘raščistili međusobne odnose’. No Miloševićev pokušaj nije uspio.

Tijekom i poslije tih razgovora hrvatske su obavještajne službe prateći telefonske razgovore došle do podataka koji će se pokazati ključnim za provođenje pobjedničkih operacija. Podatci su ukazivali da su osobni interesi političkih i vojnih vođa hrvatskih i bosanskih Srba nepomirljivi. Spajanje srpskih ‘država’ u jednu republiku učinilo bi većinu takozvanih ‘vođa’ suvišnim. Imajući u vidu da ne postoji jasna razlika između njihove političke i ekonomske moći, nitko nije bio siguran u svoj položaj. A većina ljudi koji su se nalazili na važnim političkim i vojnim pozicijama u Kninu i Banjoj Luci nije imala nikakvu namjeru odreći se svojih položaja.

Tuđman ponovno kombinira diplomatske i vojne aktivnosti

Tuđman se nakon otkazivanja mandata snagama UN-a našao pod snažnim međunarodnim pritiskom. No nije čekao. Velikom diplomatskom ofenzivom objasnio je hrvatskim saveznicima i međunarodnoj zajednici pod kojim uvjetima prihvaća novi mandat UN-a. Prvi uvjet bio je da ime operacije sadržava riječ Hrvatska, izrijekom potvrđujući činjenicu da nova operacija ima biti provedena na suverenome teritoriju Hrvatske države.

Drugi uvjet bio je da se osiguraju mehanizmi aktivne kontrole međunarodnih granica hrvatske države na dijelovima koji u tom trenutku nisu bili dostupni hrvatskim vlastima. Nakon burnih konzultacija u Vijeću sigurnosti gotovo svi hrvatski zahtjevi uvaženi su, a u toj rezoluciji prvi put spominju se okupirana područja pod srpskom kontrolom kao nedjeljivi dio hrvatske države. Novom rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a (Rezolucija 981. 31. ožujka. 1995) završila je misija Unprofora u Hrvatskoj, a uspostavljena je nova misija UNCRO (United Nations Confidence Restoration Operation in Croatia) ili Operacija Ujedinjenih naroda za obnovu povjerenja u Hrvatskoj.

Dok je tekla ova diplomatska ofenziva, Hrvatska je vojska ušla devet kilometara duž granice s BiH u dio UNPA sektora Jug, osvojivši tako područje između Peručkoga jezera i Livanjskoga polja. Saznanje da je Hrvatska vojska manje od 20 kilometara od Knina dodatno je uznemirilo krajinske Srbe. Zahvaljujući dugoj pripremi operacije, u periodu od siječnja do travnja, postupnim dovođenjem postrojbi u prostor oko zapadne Slavonije izvršeno je operativno maskiranje. Već krajem travnja hrvatska vojska spremno je čekala zapovijed za napad.


Nisu ozbiljno shvatili hrvatske zahtjeve pa su dobili Bljesak

Temeljem gospodarskoga sporazuma, autocesta Zagreb-Lipovac ponovno je otvorena za promet 21. prosinca 1994. Nakon pune tri godine dionicom dugom 27 kilometara između Novske i Nove Gradiške pod kontrolom srpskih paravojnih snaga prošli su automobili s hrvatskim registracijskim oznakama. Odmah po otvaranju autoceste, Srbi su – pritisnuti teškim uvjetima života i općom nestašicom – pohrlili u trgovine koje su otvorene na benzinskim postajama. Odjednom, mogli su kupiti sve potrepštine i neograničene količine goriva.

Rijeka švercera počela je odvoziti robu i gorivo u Okučane, Pakrac i Bosansku Gradišku. U šverc se uključuju i mnogi pripadnici srpske vojske i milicije, pljačkajući u zasjedama švercere. Već 24. travnja pobunjeni Srbi zatvorili su autocestu u znak prosvjeda protiv međunarodne zajednice ‘jer ne uvažava njihove zahtjeve’, iako su tim činom kršili Sporazum od 2. prosinca i rezolucije UN-a. Gotovo da nije bilo dana kada srpski pobunjenici ne bi napravili neko terorističko djelo na autocesti. No pripadnici UNCRO-a nisu protiv njih ništa poduzimali.

Nakon što je autocesta ponovo otvorena 28. travnja na benzinske postaji Novska dolazi do incidenta u kojemu je poginuo jedan Srbin. Nakon toga srpski su teroristi na autocesti ubili troje hrvatskih državljana, četvero ranili i isto toliko oteli. Hrvatska je vlada zbog toga poslala zahtjev posebnome izaslaniku tajnika UN-a Akashiju, da UNCRO u skladu s Rezolucijom 981. ukloni postavljene zapreke sa autoceste, a ako se to ne dogodi, da će hrvatska policija sama otvoriti autocestu u cilju osiguravanja sigurnoga prometa.

Srpska strana nije ozbiljno shvatila hrvatske zahtjeve. Tako izazovno terorističko djelovanje Hrvatska nije više htjela tolerirati. Prkoseći Hrvatskoj i cijeloj međunarodnoj zajednici, srpski su ekstremisti ubijanjem hrvatskih civila otklonili svaku mogućnost mirne reintegracije pa je predsjednik Tuđman 30. travnja odlučio da će autocestu otvoriti Hrvatska vojska i policija prema planu Bljesak-1.

Tuđman: „Ne bubnjajte topništvom svih šest sati. Od onda kada počnete, za deset minuta zvat će Washington i Bonn!”

Sastanak u Uredu predsjednika s časnicima vojske i policije počeo je 30. travnja 1995. u 9 sati. Predsjednik Tuđman pozorno je saslušao izlaganje generala o ostvarenim pripremama te što će biti izvršeno tijekom poslijepodneva i po noći, tako da snage budu spremne za napad u 5 ujutro. Nakon što je saslušao zadnje obavještajne podatke o neprijatelju, zatražio je od časnika da operacija izgleda što više policijski, s malom uporabom zrakoplovstva, oklopnih snaga i topništva zbog očekivanih reakcija međunarodne zajednice.

Operacija Bljesak počela je 1. svibnja u 5.30, a završena je već sljedećega dana, 2. svibnja, u poslijepodnevnim satima. Hrvatskoj vojsci i policiji bio je potreban samo 31 sat da cijeli hrvatski narod riješi trogodišnje frustracije zaobilaženja Okučana. Oslobođena je cijela zapadna Slavonija, oko 500 četvornih kilometara teritorija, a uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac.

Zarobili smo 6 tenkova, 4 oklopna transportera, 42 topa, 2 netaknuta skladišta strjeljiva, a uništili 6 tenkova i 3 oklopna transportera. U akciji Bljesak sudjelovalo je oko 7200 hrvatskih vojnika i policajaca. U borbama su poginula 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 pripadnika su ranjena. Tijekom operacije 2. svibnja 1995. godine, u ranim jutarnjim satima srušen je MiG 21 hrvatskog ratnog zrakoplovstva: izvršavajući borbenu zadaću kod Stare Gradiške poginuo je pilot Rudolf Perišin.

Hrvatski narod sad zna što njegova vojska može!

Našim snagama pokušalo se suprotstaviti oko 5500 srpskih terorista. Gubitci terorista procijenjeni su na oko 350 do 450 mrtvih i oko 1000 do 1200 ranjenih. U toj operaciji potpuno je razbijen 18. korpus tzv. VRSK-a. Većina njegovih pripadnika pobjegla je u susjednu BiH, a ostaci su se predali pobjedničkoj hrvatskoj vojsci.

Nakon potpunog poraza na zapadno-slavonskome ratištu, pokušavajući podići moral poraženih srpskih terorističkih postrojba, ratni zločinac Mile Martić osobno je naredio 2. i 3. svibnja teroriziranje Karlovca, Siska i Zagreba topničkim i raketnim napadima, zbog kojih je kasnije osuđen pred Haaškim tribunalom. U tim terorističkim napadima poginulo je i ranjeno više civila. Akcijom Bljesak promijenjen je strateški odnos snaga, a hrvatskome narodu prikazane su operativne sposobnosti Hrvatske vojske.

Za preobrazbu hrvatske vojne sile od golobradih mladića i skupine civila do vrijednih časnika, dočasnika i vojnika bilo je potrebno samo nekoliko godina. U operaciji Bljesak zaista je bljesnuo suvremeni vojni nauk, izravno je dokazana hrvatska vojna moć, a mit o srpskoj nepobjedivosti istopio se za samo 32 sata. Hrvatska vojna sila ostvarila je strateško i taktičko iznenađenje na svim razinama, a psihološko-propagandni rat i moderni elektronički rat bio je jedan od odlučujućih čimbenika ove operacije i svih narednih operacija Hrvatske vojske.

Autor: Joško Buljan/Hrvatski tjednik

http://www.sloboda.hr/kako-je-hrvatska- ... iji-video/

[EdgarFranjul]

LUDA HRABROST U BOGDANOVCIMA O KOJOJ SE NE PRIČA: ‘Imala sam 12 godina kad smo tijelima spriječili prolazak tenkova za Vukovar!’

18584_684317215030062_2531559704579060584_n-660x413.jpg (104.32 KiB) Viewed 3156 times

Autor: Snježana Vučković
Utorak, 05. Svibanj 2015. u 20:19

Nikada neću zaboraviti to ljutito "šlajdranje" tenkovima koji su dobili naređenje da se okrenu i vrate nazad prema Vinkovcima. Naročito neću zaboraviti jednog koji je na odlasku kazao: "Ovo ćete zapamtiti i platiti!" I zapamtili su, a i platili... Bogdanovci su nedugo nakon ovog povijesnog događaja bili sravnjeni do temelja...

Ivana Batas ne zaboravlja 5. svibnja 1991. godine kada su svi stanovnici Bogdanovaca, uključujući djecu, starce i invalide, spriječili kolonu od dvadesetak tenkova koja je iz Vinkovaca krenula prema Vukovaru:

– Ne znate za to? Pa, naravno da ne znate… Većina Hrvata ne zna jer se ovaj datum niti u Bogdanovcima neće posebno obilježiti. Središnja proslava će se, međutim, održati u Petrovcima, a Bogdanovčani šute. Tužna sam, zbog politike i njezinih prstiju u obilježavanju ovoga povijesnoga događaja bitnog za cijelu Republiku Hrvatsku! Zamislite što bi se dogodilo da su ti tenkovi prošli u svibnju za Vukovar? Kakav bi bio tijek rata? Zamislite hrabrost i ponos malih ljudi koje nitko ne spominje nigdje, a oni i danas šute! – dijeli s nama Ivana koja je odlučila ispraviti nepravdu prema hrabrim stanovnicima Bogdanovaca za koju su, kaže, i sami djelomično krivi. Jer, ne budu li podsjećali na ono što se tog dana dogodilo, povijest će na svoj način ispisati netko drugi. Evo istine o 5. svibnju 1991. kroz oči Ivane Batas koja je tada imala 12 godina:

– Sjećam se, kao da je bilo danas… Bila je krizma, moja sestra je bila kuma pa smo svi bili na ručku. Moj otac koji je stalno bio na radiovezi kazao nam je ako čujemo crkvena zvona i sirene istovremeno, da svi dođemo u centar Bogdanovaca. Zvona i sirene su se oglasili točno u 13 sati i mi smo svi krenuli, iako nismo znali prave razloge. A onda smo čuli zaglušujuću buku i uočili 20-ak tenkova JNA koji idu prema nama. Krenuli su iz Vinkovaca prema Vukovaru ne sluteći da će im put prepriječiti djeca, starci i odrasli. Nisu ni slutili da će im se suprotstaviti cijelo jedno mjesto, bez iznimke… Počela je glasna prepirka koja se pretvarala u žestoku raspravu… Tvrdili su da se moramo maknuti. Sjećam se čika Pere koji je tada radio u “miliciji”… Legao je pred one tenkove i bio spreman umrijeti samo da im spriječi prolazak. Sjećam se i čovjeka u invalidskim kolicima, nas djece… Svi kao jedno. Mi djeca držali smo zapaljene svijeće, a onda su nas odrasli dizali na ramena. Te svijeće smo ubacivali u tenkovske cijevi i tako pokušali odaslati poruku mira. I ja sam ubacila jednu zapaljenu svijeću – prisjeća se Ivana Batas odvažnosti svojih sumještana, ali i svoje vlastite.

– Pamtim da je u tim tenkovima bila mlada vojska, a među njima i Hrvata, Albanaca… Nije im se sviđalo to što čine pa su nam neki potiho davali podršku. Jedan mi je vojnik naslonio dva prsta na obraz, a jedan je plakao… Pretpostavljam da je zapovijednik te tenkovske jedinice bio Hrvat. Iako je galamio i vikao na nas, potajno nam je govorio da se ne mičemo. Voljela bih da mi se ti dečki, ti mladi vojnici, jave ako pročitaju članak. Želim da znaju kako se na njih ne ljutim. Ali sam jako ljuta na one koji su nas bili spremni pregaziti. Nikada neću zaboraviti to ljutito “šlajdranje” tenkovima koji su dobili naređenje da se okrenu i vrate nazad prema Vinkovcima. Naročito neću zaboraviti jednog koji je na odlasku kazao: “Ovo ćete zapamtiti i platiti!”

I zapamtili su, a i platili… Bogdanovci su nedugo nakon ovoga povijesnoga događaja bili sravnjeni do temelja… Na današnji dan stanovnici Bogdanovaca stali su zajedno s djecom pred topovske cijevi. Ne zaslužuju li naklon?

http://www.dnevno.hr/domovina/luda-hrab ... za-vukovar

[EdgarFranjul]

PRIČA
ZAŠTO JE U DACHAU SVE SAČUVANO, A U JASENOVCU JE SVE PORUŠENO?
Svibanj 7, 2015

Da je ostalo kako je bilo otkrile bi se komunističke laži

Piše: Ante Matić

Poslije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. godine, nazvao me Marijan Ferković iz Argentine, točnije iz Buenos Airesa i rekao, da će doći u Hrvatsku ulagati u šport. Malo mi je zazvonila u uhu riječ šport, jer je prije nisam nikad čuo. Pomislio sam naivno i u neznanju, da čovjek ima problema pri izgovu slova s. Desetak dana nakon tog nenadanog razgovora preko telefona, pojavio se markatan starac u mojem uredu u općinskoj zgradi Susedgrad gdje sam tada bio predsjednik te zagrebačke općine. Dok smo uz kavu razgovarali, on me iznenadio otvorenošću i silnom radošću što smo obnovili hrvatsku državnost, pa je rekao da je rođen u zagrebačkom Stenjevcu, da je bio športaš u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, da je bio prvak u skoku u dalj i u vis. Starac se raspričao, a ja sam ga pozorno slušao i nije mi padalo na pamet prekidati ga I uskakati mu u riječ, sve do jedne čudne i, gotovo nevjerojatne izjave, da je prošao križni put i da je pobjegao iz Jasenovca 1947. godine, uskočio sam mu u priču, prekinuo ga s nevjericom i čuđenjem.

- Logor Jasenovac i 1947. godine. Gospodine, molim vas, o čemu govorite, zaboga, nemojte pričati takvo nešto.

Hrvatski narod iz 1942.

On se gotovo uvrijedio i odlučno kazao da je pobjegao iz Jasenovca 1947. godine, pod okriljem noći preskočio je s motkom žicu.

- Mladi gospodine ja govorim istinu i vidim da mi ne vjerujete i mislite da pričam izmišljotine. Kunem se živim Bogom da sam u jesen 1947. godine pobjegao iz Jasenovca skokom preko žice. Tada sam uganuo desnu nogu u gležnju i nekako uspio pobjeći preko granice i nakon raznih muka i nevolja uspio prebaciti se u Argentinu, gdje sam živio sve do ovih dana i sad sam došao u moju dragu Hrvatsku, gdje sam rođen prije 80 godina.

-Kako je to moguće – otelo mi se, a starac je nastavio svoju životnu priču, koju ja, evo, prvi put povjeravam nepoznatu čitatelju. Znam da neće lako povjerovati, jer nisam ni ja lako povjerovao, dok Ferković nije upitao:

- Zašto je sve u Jasenovcu uklonjeno?

- Ne znam – odgovorio sam nevoljko.

- Jeste li bili u Dahau? – pitao me, pa kad sam odgovorio da sam bio, on je počeo otvarati mi oči i govoriti istinu, koju ja nisam znao.

- E vidite tamo su ostale barake i sve kako je bilo onda kad su ubijani ljudi na razne načine, pa tamo imaju peći u kojima su spaljivani ljudi, imaju komore u kojima su trovani plinom, imaju radionice i klaonicu, a zašto u Jasenovcu nema ništa. Vi trebate znati, mladi gospodine, da je Jasenovac bio radni i sabirni logor.

Zašto je sve srušeno i uklonjeno, pitam Vas?

- Ne znam, gospodine, stvarno ne znam.

- Znam ja – odgovorio je on i nastavio – Da je ostalo kako je bilo, onda bi došla na vidjelo komunistička laž i partizanski zločini u miru, kao što su bili ustaški u ratu. Naši su ubijali u ratu, a njihovi u miru. Ima tu neke razlike. Naš sabirni i radni logor u ratu, partizani su poslije rata pretvorili u logor smrti, gdje se nije ništa radilo, nego samo ubijalo. Sve strojeve i sve alatke su prebacili u Srbiju. Ostali su samo goli zidovi, koje su porušili i sve sravnili sa zemljom, kako bi zataškali svoje zločine u Jasenovcu poslije rata.

Potom je iz aktovke izvadio izblijedjele novine i pružio mi da pogledam. Bio je to dnevni list Hrvatski narod od 23. kolovoza 1941. godine. Letimično sam preletio poduži novinski napis i ostao bez riječi. Pitao sam ga mogu li kopirati, a on kaže, da mi daruje te stare novine, starije od mene 4 godine. U rečenim novinama, između ostaloga, pisalo je i ovo:Dana 23. kolovoza 1941.godine počinju veliki javnih radovi, među kojima je i isušivanje Lonjskog polja. Već su izgrađeni objekti u koje će se smjestiti radnike, te da će se odmah početi s radovima na proširivanju, pročišćavanju i produbljivanju korita riječica Veliki Strug, Trebež i Lonja, te na izgradnji sabirnog- odvodnog kanala uz istovremeno podizanje velikog obrambenog nasipa prema riječici Trebež. Uz to najavljeno je i jačanje nasipa uz Savu i Veliki Strug. Pošto je za ove radove bilo potrebno mnogo radne snage, koje u to vrijeme nije bilo na raspolaganju, jer je dosta ljudi bilo u vojsci, a još više u raznim pripremnim postrojbama, te nešto i na radu u Njemačkoj, bilo je odlučeno da bi radove izvodili osuđenici iz državne kaznionice Stara Gradiška. Zbog udaljenosti gradilišta od kaznionice Stara Gradiška bilo je izgrađeno novo naselje za osuđenike. Iskoristivši staru ciglanu u blizini sela Jasenovac i još neke obrtničke objekte, koji su tu od ranije postojali, na površini od 12 hektara izgrađen je 1941. niz baraka, koje su služile za smještaj zatvorenika. Tako stvoreni prostor nosio je naziv Radni i popravni logor Jasenovac.

Obrambeni Zdrug Jasenovac

Onda je nastavio pričati nešto što sam morao davno znati. Zašto se sve to od nas krilo, od nas koji smo rođeni u ratu i poraću, zašto su prokleti hrvatski komunisti i partizani nas generacije i generacije rođenih poslije Drugog svjetskog rata, šopali lažima u školama. Šopali su nas svojim službenim lažima kao guske.

Već 1941. došlo je do četničke i boljševičke pobune protiv državne vlasti i poredka, te je bilo potrebno i te prostore osigurati od vanjskih možebitnih napada i unutarnjih mogućih pobuna i bijegova. Kako za to nisu bili dovoljni dotadašnji obrambeni mehanizmi države, uznički stražari, policija i oružništvo, osnovan je Obrambeni Zdrug Jasenovac, kao posebna vojno-redarstvena postrojba u nadležnosti Ravnateljstva za javni red i sigurnost Ministarstva unutarnjih poslova NDH. Ta se nova postrojba sastojala od dva strogo odvojena dijela, čije su nadležnosti bile potpuno odvojene. Bile su to: postrojbe koje su pored administrativnih poslova obavljale i neposredno osiguranje zatvoreničkih objekata Stare Gradiške i novo nastalog Jasenovca, te postrojbe koje su vojno osiguravale širi prostor, od područja Dubice do Novske, Okučana i Stare Gradiške.

Kako su četničke bande, a poslije i ilegalni komunisti, bili aktivni na ilegalnom radu ugrožavanja javnog reda i mira, te su djelovali protiv ustavnoga poretka NDH, mnogi od njih bili su uhićivani, te su nakon sudske odluke i na osnovu Zakonske odredbe od 25. studenog 1941., o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore, bili upućivani na izdržavanje određene kazne. Izjave svjedoka, npr. u slučaju Šakić, upravo potvrđuju tu istinu, jer svi svjedoci u svojim izjavama navode da su bili članovi ili da su pomagali komuniste i partizane, što znači da su bili neprijatelji tadašnje Hrvatske države. Kao i u svakoj drugoj državi u svijetu, kako prije tako i danas, mora se odgovarati za postupke kojima se ugrožava sigurnost i poredak jedne države, a takvi se postupci posebno strogo kažnjavaju u vremenu kad je država u ratu, kao što je tada bila NDH. Kako u Radnome i popravnom logoru Jasenovac više nisu bili samo osuđenici sitnog kriminala, nego i aktivisti ilegalnih i terorističkih skupina koje su ugrožavale red i mir u NDH, logor je odlukom RAVSIGUR-a preimenovan u Sabirni i radni logor Jasenovac (Sabirni logor br.III). Dolaskom novih zatvorenika došlo je i do potrebe proširenja logora. Proširivali su se i obrtnički pogoni, koji su zapravo bili intenzivni industrijski pogoni. U sastavu tih pogona bile su: ciglana, kožara, rafinerija, pilana, električna centrala te lančara. Osim tih industrijskih pogona bilo je tu i mnoštvo drugih zanatskih pogona: stolarija, krojačnica, kovačnica, postolarija, bravarija, strojobravarija, limarija, precizna mehanika, automehanika, kolarija, ugljenara, krečana, alatnica, krpara, tokarija, puškara, montaža, remenarija, drvara, keramika i sl. K tome postojao je i dio zvani Ekonomija, u čijem su sastavu bili: mesnica, hladnjača, pekara, pčelarnik, vrtlarija, štale, svinjci i konjušnica. U svim tim radionicama samo su glavni majstori bili vanjsko osoblje, unutarnja samouprava je bila u rukama osuđenika u cijelosti. Jednako je tako i u stambenom dijelu tog novoizgrađenog naselja uprava bila isključivo u rukama osuđenika. Zatočenička unutarnja samouprava sastojala se od logoraša koji su upravljali ishranom, nastambom, slobodnim aktivnostima, primanjem paketa i pošte, redom i čistoćom itd. Unutarnja samouprava sama je organizirala i raspoređivala poslove i radnike. Zatočenička je unutarnja uprava također sama priređivala i dijelila hranu, te pregledavala i dijelila pakete koje su zatočenicima slali: Crveni križ, Židovska općina, obitelji i rodbina. Ako među zatočenicima nije bilo potrebnih stručnjaka, radne službe su uzimale civilne namještenike koji su dobijali stanove u mjestu Jasenovac, kamo su dovodili i svoje obitelji. To je isto vrijedilo i za zatočenike – slobodnjake koji su radili u logoru a spavali van logora. Zatočenici, čija je stručna pomoć bila logoru potrebna i nakon isteka njihove kazne, bili su, ukoliko su to sami htjeli, preseljavani u samo mjesto Jasenovac, te više nisu bili zatvorenici nego slobodnjaci koji su samo dolazili u logor na posao.

Upravi radne službe bilo je u interesu da sva postrojenja normalno rade, da se proizvodnja odvija bez ikakvih zastoja, a to se moglo postići prvenstveno dobro ishranjenom i odmornom radnom snagom, pa su oni koji su radili teže ili posebne poslove dobivali dopunske obroke, a hrana se je općenito dopunjavala i plodovima s obližnjih poljoprivrednih imanja na kojima su radili zatočenici odjela ekonomije. Cjelokupno unutarnje poslovanje logora vodili su zatočenici. Administraciju i upravu vodili su ustaški časnici, koji su strogo morali poštovati zakon i pravila. Uprava logora bila je podređena upravi Ustaške nadzorne službe u Zagrebu koja je donosila važnije odluke. Zatočenicima su prigodom puštanja iz logora, vraćane sve stvari koje su im bile oduzimane pri ulasku u logor.

Inače, u NDH nikada nije postojao „logor smrti“ pa to nije bio ni Jasenovac, kako se to pokušava tumačiti unutar jugoslavenskoga mita o „genocidnosti“ Hrvata. Jasenovac je bio radni i sabirni logor u kojem se intenzivno proizvodilo kako za civilne tako i vojne potrebe NDH. To je ta istina s kojom se ne mogu pomiriti komunisti i antifašisti.

Čak i kad se uzme u obzir: trajanje rata, postojanje raznih bolesti i epidemija koje prate svaki rat, te prirodne smrti, nesretne slučajeve na radovima i pogubljenja za osvetu koja su tada bila u skladu s postojećim ratnim zakonima, proizlazi da u Sabirnom i radnom logoru Jasenovac nije bilo, niti je moglo biti niti izdaleka onoliko žrtava koliko mu se lažno pripisuje.

Jasenovac nakon 1945.

Onda je pričao kako je večeri postrojio zarobljenike logoraše neki kapetan Nikolić i upro bi prstom u nekoga ustašu i rekao: „Kapija te čeka!“

- Taj jadnik mora se sutra ujutro, zorom, sam objesiti kod porte, gdje je omča visjela o gredi, a ispod je bio neki stari, dotrajali stolac i svaki je morao stavit sebi omču oko vrata, gurnuti stolac i sam sebi presuditi. I tako svake nedjelje ujutro osvanuo bi obješenik , punih dvije godine i više, koliko je Marijan bio u radnom jasenovačkom logoru. Ako se nebi sam objesio, onda su slijedile razne muke i vješanje, pa je svaki od tih jadnika, mora se sam objesiti kako bi izbjegao mjučenja. Ma, kako je moguće da su hrvatski komunisti i partizani uspjeli zatajiti, sakriti godinama, decenijima, sve te strahote i grozote, koje se počinili hrvatskim vojnicima, zarobljenicima, ustašama i domobranima, logorašima.

Onda je stari športaš Ferković, prvak NDH u skoku u vis i u dalj, rekao:

- Sve su u Jasenovcu srušili i uklonili, da prikriju svoje zločine. Naši su bili očiti, a oni su svoje godinama skrivali od javnosti. Da nisu makli barake i sve što je bilo tamo, svaki onaj tko bi došao u taj Jasenovac, ostao bi u čudu, jer bi na istoj dasci ili zidu vidio Davidovu zvijezda, srp i čekić, zvijezdu petokraku, slovo U i hrvatski grb, pa bi se čovjek pitao kako to može biti na istoj dasci, na istom zidu, urezano u drvo i kamen. Istina je jednostavna i svima bi bila očita, u vrijem rat Židovi su upisivali, urezivali svoje znakovlje i imena na daske i zidove, komunisti svoje, a poslije rata, ustaše i domobrani svoje.T

http://www.tjedno.hr/zasto-je-u-dachau- ... -poruseno/

[EdgarFranjul]

VELIKAN IZ LIBIJE

-
HRVATSKA ZABORAVILA HEROJA IZ LIBIJE: ‘Gadafi’ je umro od metka u srce. Njegovog imena nema ni na jednom spomeniku, a bio je zapovjednik Lipika!

slika2-617x413.jpg (49.27 KiB) Viewed 3154 times

Autor: Snježana Vučković
Petak, 08. Svibanj 2015. u 19:33

Gadafija je u Hrvatsku dovela ljubav prema Zorici Jurki koja je u Libiji radila kao medicinska sestra. Zajedno s njenim povratkom, u Hrvatsku je došao i Gadafi ne znajući da će u njoj i okončati svoj život.

Marija Tomljenović sjeća se “Martina” još od prije rata… Tako su Ibrahima Abushaala Gadafija, “lipičkog zeta”, zvali njegovi sugrađani i hrvatski prijatelji. Gadafija je u Hrvatsku dovela ljubav prema Zorici Jurki koja je u Libiji radila kao medicinska sestra. Zajedno s njenim povratkom, u Hrvatsku je došao i Gadafi ne znajući da će u njoj i okončati svoj život. Stanovnici Lipika, zajedno s Marijom Tomljenović koja je priču o “Martinu” i otvorila, u jednom su složni: Lipik je imao svog heroja. I to velikog… Bio je jedan od zapovijednika Lipika, a do danas nije dobio spomen ploču. Na zajedničkom spomeniku, njegovog imena nema. Sramota prema ovom velikom čovjeku i njegovoj obitelji….

Marija Tomljenović kazala je i ovo: “Pokušali su ga čak proglasiti plaćenikom. Ja, kao njegova prijeratna susjeda, jednostavno znam da to nije tako…”

Jedan od najjačih napada na Lipik otpočeo je 27. studenog 1991. godine. Stigli su niški specijalci koji su stvorili određenu vojnu prevagu u uličnim borbama. Već tog dana hrvatske snage trpjele su gubitke. Ranjeni su hrvatski branitelji Goran Lukić i Siniša Grubišić. Sljedeći dan bio je još teži. Borbe su se vodile po cijelom Lipiku. Neprijatelj je već ušao u dio Crkvene i Frankopansku ulicu. Skupina hrvatskih branitelja iz pravca mjesnog groblja, krenula je u akciju na neprijatelja u južnom dijelu Crkvene ulice. Spuštala se potkućnicama između Crkvene i Frankopanske ulice. U jednom trenutku, otvorena je na njih unakrsna vatra iz dijela Crkvene, te iz Frankopanske ulice. Tijekom borbe, hrvatski branitelj Branko Marinčić – Đinac iz Čakovca, pokušao je zoljom eliminirati neprijateljskog strijelca u susjednoj kući, no tom je prilikom pogođen. Uvidjevši da mu je suborac mrtav, a ostanak na ovim položajima opasan, počeli su se povlačiti prema groblju. Izvlačili su se jedan po jedan dok su ih ostali štitili vatrom iz pješadijskog naoružanja. Posljednji su ostali Josip Komljenović, Zvonko Novokmet i Robert Klasnić. Prvi se od njih do susjednog dvorišta povukao Zvonko Novokmet i od tamo nastavio vatrom štiti ostale suborce. Robert i Josip odlučili su se povući istovremeno. Kada su izašli iz zaklona i potrčali, Robert je odmah pogođen metkom. Josip je samo okrznut kroz hlače, dok je drugi metak pogodio drvenu oplatu kalašnjikova. Ne vjerujući da je Robert mrtav, vukao ga je još deset metara, a potom se povukao prema groblju.

Smrt Gadafija: Poljubio je privjesak na lančiću i izdahnuo…

– Kad smo se vratili do groblja, vatra je bila sa svih strana. Neki su pokušavali gađati s „osama“ i protutenkovskim ručnim bacačima tenkove, međutim nisu ih mogli pogoditi. Snajperisti su isto dolazili s dva kraja, pucali su, paljba je bila stvarno jaka. Gadafi je prvi izašao istureno do bandere na kutu kod Melićeve kuće. Odatle je u dva pokušaja pucao na njihovog snajperista, tromblonima, i kod trećeg pokušaja bio je pogođen. Tu je jedna grupa naših potrčala do njega i sklonila ga do bandere u zaklon. Metak mu je probio bočno kroz ruku, kako je stajao, i između spoja pancirke što je bila u dva dijela pogodila ga direktno u srce. Nakon toga smo se povukli.“, podijelio je svojevremeno za medije sudionik obrane Lipika Zvonko Novokmet detalje o pogibiji zapovijednika Lipika.

– Gadafi je prije nego li je izdahnuo uspio samo poljubiti privjesak na lančiću – tvrde suborci libijskog heroja i velikog zapovijednika čije su tijelo s groblja uspjeli izvući tek nakon nekoliko dana. Gadafi je posmrtno unaprijeđen u čin bojnika Hrvatske vojske, a sahranjen je u Libiji, u rodnoj Mysurati. Na spomen obilježje heroja Gadafija, Lipik i cijela Hrvatska još čekaju. Njegovo ime ne nalazi se – nigdje…

Ibrahim Milad Salem Abushaala rođen je 28. srpnja 1955. godine Mysurati u Libiji, po zanimanju bio je medicinski tehničar, a u Libiji je kao vojnik sedam godina služio vojsku. Za vrijeme služenja vojnog roka sudjelovao je u libijsko-čadskom ratu stekavši zavidno vojno iskustvo kojeg je kasnije koristio u obrani Lipika. U dokumentarnom filmu “Lipik je naš”, slikovito ga je opisao jedan njegov suborac:

“Najteže mi je bilo kada je Gadafi poginuo. On nam je bio zapovjednik prilikom pada Lipika. Gadafi je lipički zet. On vam je strašan borac. Išao je kada nitko nije mogao. Svatko se bojao ići s njime. Na primjer navečer, ode on oko 10 sati u izviđanje sam sa IC uređajem. Nakon toga dođe i traži čovjeka koji će ići s njime, samo da mu nosi rakete za osu. Dečki su većinom odustajali na pola puta; on je nastavljao sam. Uvijek se vraćao, no taj put nije. Nije to bila greška, nego sudbina. On je znao reći: Ako te Bog neće – neće, al’ kad te hoće – hoće!” Zadnju noć prije pogibije proveo je na punktu u Ulici Nikole Tesle. Imao je predosjećaj da će poginuti. Okupljenima je tada rekao: “Ja ću sutra poginuti.” I poginuo je 28. studenog 1991. godine. Bog ga je tog dana, jednostavno htio…

http://www.dnevno.hr/domovina/hrvatska- ... nik-lipika

[EdgarFranjul]

Crveni fašizam ili boljševički antifašizam; krivotvorine oko pripajanja Istre i otoka matici Hrvatskoj

Subota, 9 Svibanj 2015 0:02


Pravi antifašisti su u Hrvatskoj izgubili rat, pa i mnogi partizani kao pravi antifašisti i to od onih antifašista kojima treba dodati naziv boljševici ili staljinisti. Prvi partizanski odred, možda, u Sisku i jest onaj koji je ušao u borbu ne za oslobađanje Hrvatske od fašizma nego u pomoć spašavanju Staljina ili dragi im Sovjeta od nacističke Njemačke koju je“ utjelovio“ Adolf Hitler.

A prave partizane kao antifašiste u Hrvatskoj je predvodio ili bio im na čelu, iako ondašnji komunist, Andrija Hebrang kojeg je Tito dao likvidirati u Beogradu jer se nije uklapao u boljševički antifašizam odnosno komunističku revoluciju kojoj je malen prostor samo Hrvatska, jer Jugoslavija je ipak nešto značajnije za velikog diktatora ili komunističkog monarha.

Lakše je izgovoriti: crveni fašisti nego boljševički ili komunistički antifašisti odnosno staljinistički. Naši današnji, takozvni, antifašisti, ali oni s crvenom zvijezdom na kapama su zapravo crveni fašisti. Oni se hvale i tvrde da nebi bilo ovakove današnje Hrvatske da nije pobjedio antifašizam, ovakove ili slobo-dne RH kako oni kažu. Da, evo i ja stajem na njihovu stranu i kažem: zaista nebi bilo ovakove Hrvat-ske, tj. umanjene brojem stanovništva već u mjesecu svibnju i lipnju 1945. za nekoliko stotina tisuća ubijenih Hrvata od Bleiburga do Đevđelije, poslije protjeranih proganjanih zatvaranih i sl. od crvenih fašista ili antifašista koji pripadaju našem SABH-e. A isti se hvale kako je Tito ponovo pripojio Istru, Rijeku, neke otoke i dio Dalmacije Jugoslaviji. Toj priči nasjedaju toliki naši intelektualci, kao „veliki“ novinari.

Više puta, u svojim člancima, gospodin Gojko Borić hvali Tita za pripojenje Istre Hrvatskoj u sastavu Jugoslavije,. A citiram što je napisao u broju 539 od 22. siječnja 2015. gdje predsjedničku izbornu pobjedu gospođe Kolinde Grabar Kitarović naziva“ pravim malim čudom“, a radi se o slijedećem: „Za Josipovića glasovali su uglavnom oni djelovi Hrvatske koji nisu osjetili užase Domovinskog rata, potom u golemoj većini domicilni Srbi i stanovnici Istre koji su još uvijek zahvalni Titu zašto je njihov poluotok uključio u Jugoslaviju“.

A kad je riječ o uključivanju onda se nameće i pitanje kakav je status Istre, otprije, bio da bi se „uključila“ u Jugoslaviju? Ne znam kako stoji sada u školskim udžbenicima, ali sijećam se da sam u kla-sičnoj gimnaziji šesdesetih godina učio iz povijesti( a sada sam i provjerio na internetu) kako je tako-zvanim Rapalskim ugovorom(Rapall gradić kraj Genove) 12. studenoga 1920. Između kraljevine SHS i kraljevine Italije došlo do podjele teritorija odnosno utvrđenje granica a:

Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka. Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS. Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.(Wikipedija).

Iz ovoga je vidljivo da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevno političke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musolinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. A ustupke je bilo, prisilom, učiniti za dijelove Dalmacije, Gorskog kotara i još neke djelove ondašnje Banovine Hrvatske da bi konstituirali novu državu, i naravno jaku vojsku u toj državi. Ta zar to nije iracionalno i apsurdno ratno okruženje da bi mogao bilo što uvjetovati protivničkoj strani? A raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapalskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. odnosno dan kasnije. Istog mjeseca, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom. U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda. Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti. Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije gospodine Boriću? Ali drugovi iz Jugoslavije dođeše kao hijene na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listoapadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu. No to bijaše sve mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe. Na toj konferenciji su bili istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih djelova o kojima je bila ovdje riječ.

A među tim svećenicima monsinjor Božo Milanović najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Jugoslaviji u čijem se sastavu tada nalazila Hrvatska.


Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj. Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. A 1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.(Wikipedija).

A, usput, napominjem kako je drug Tito prepustio veliki dio Srijema (Banata i Bačke) i Boku Kotorsku, djelove Hrvatske, da bi udovoljio drugovima komunistima u Srbiji i Crnoj Gori, tj. da mu ne ugroze apsolutnu vlast komunističkog vođe i vladara-diktatora u novoj FNRJ, a da nam nije poznato kako je to učinjeno nekakvim ugovorom poput onoga Rapallskog ili možda srpskocrnogorskog ?

Ovo prepustiti znači odcijepiti i uključiti od nekoga ka nekome. Za očekivati je od, makar nekih, stanovnika Istre da se oglase, pogotovo mislim na sadašnje svećenstvo, da se oglase kako se slažu s pisanjem gospodina Gojka Borića ili se ograđuju od toga, ili pak i drugih izjava, navoda i tvrdnji kako je gore navedeno, tj. nekih naših „vrhunskih“ intelektualaca ili visoko pozicioniranih društvenih djelatnika.

Nikola Bašić, Vis

http://croative.net/?p=32645

[EdgarFranjul]

Tko je zaklao don Mira Bulešića, istarski antifašisti ili njihovi navijači?

Autor Damir Kalafatić
Subota, 09 Svibanj 2015 17:51


Četvrta Titina armija pod komandom mahnitog generala Petra Drapšina (Odrapiš Petra!), narodnog heroja(samoubojice po Titinu nalogu!?), stigla je do Istre tek u proljeće 1945. i tada je u Istri nastao pravi 'antifašistički urnebes': Tisuće ljudi, najviše Talijana i čakavskih Hrvata, ukupno oko 17.000 osoba, u poratnoj Istri su Titini jugo-partizani pobacali u te ponore žive ili mrtve.

Nadnevka, 13. rujna 1943. u Pazinu, Narodno oslobodilački odbor Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji(Hrvatskoj, tada NDH!) i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom.

U proglasu pod nazivom 'Istarski narode' stoji da je „Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda.“

Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti.

Nigdje ovdje ni spomena druga Tite niti Jugoslavije.

Tek mjesecima kasnije drugovi antifašisti daleko od Pazina i Istre pripojenje virtualno provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listopadu iste godine, a kroz AVNOJ tek krajem studenoga te godine u Titinu Jajcu(Nikola Bašić, 'hr.svijet').

No, to bijaše samo mrtvo slovo na papiru sve do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe, definirane godinu dana kasnije, 1947.g.

A evo što se događalo prilikom 'oslobođenja' Istre:

Četvrta Titina armija pod komandom mahnitog generala Petra Drapšina (Odrapiš Petra!), narodnog heroja(samoubojice po Titinu nalogu!?), stigla je do Istre tek u proljeće 1945. i tada je u Istri nastao pravi 'antifašistički urnebes':

Tisuće ljudi, najviše Talijana i čakavskih Hrvata, ukupno oko 17.000 osoba, u poratnoj Istri su Titini jugo-partizani pobacali u te ponore žive ili mrtve.

U Istri su genocidni masakri u fojbama dosegli vrhunac u svibnju i lipnju 1945, kada su partizani prodrli sve do Trsta(i natrag!), što se nastavilo sve do 1947., kad su mirom u Parizu završila ratna neprijateljstva, ali su terorom izazvali izbjeglištvo mnogih Talijana i dijelom hrvatskih čakavaca u Italiju.

A evo kako je Istra i de iure pripala Jugoslaviji odnosno RH…

Najpoznatiju ulogu glede pripojenja Istre Hrvatskoj imao je, ali ne drug Tito i njegov AVNOJ nego monsignor don Božo Milanović kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se je, de iure, odlučivalo o sudbini Istre nakon rata.

Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra tada pripala Jugoslaviji u čijem se sastavu tada nalazila Hrvatska.

Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj.

Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je 'Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine' donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine.

'Spomenicu' je donio 'Zbor svećenika sv. Pavla za Istru', a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik don Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u 'Spomenici' prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.

Sve bi to bilo u redu da Titina antifašističko-komunistička vlast nije svećenike proglasila narodnim neprijateljima-klerofašistima, pa tako i navedenog istarskog svećenika, don Miroslava Bulešića…kojeg je OZNA u stopu pratila! U kolovozu 1947. pratio je don Miroslav, kao službeni pratitelj, delegata Sv. Stolice mons. Jakoba Ukmara, koji je dijelio sv. krizmu na području oko Buzeta (rodnog mjesta saborskog zastupnika i veeeelikog Titoljupca, antifašiste Damira Kajina, o. a.). Nakon što antifašističko-komunističke pristalice nisu uspjele spriječiti krizmu u Buzetu 23. kolovoza 1947. (izgrednici su onemogućili obred u župnoj crkvi u Buzetu), krizmanici i kumovi prema uputi svećenika otišli su u crkvu u obližnjem selu Črnici.

Međutim, već naredni dan razjareni 'antifašistički' pristalice okupiše se pred župnom kućom u obližnjem Lanišću, opet pokušavajući spriječiti krizmu. Mještani Lanišća su složno čuvali crkvu i svećenike u Lanišću, sve dok nije došla antifašizmom nabildana Narodna milicija; potom su se razišli kući držeći da neće biti daljnjih nereda.

Kada je župnik Stjepan Cek otvorio vrata župnog dvora drugu komandiru milicije, upali su napadači, pred očima milicajaca i njihovog komandira, u župni dvor, pretukli nasmrt mons. Ukmara (tek je liječnik-mrtvozornik prepoznao da svećenik još diše), te brutalno pretukli i naposljetku nožem zaklali (ubodom u grlo) Miroslava Bulešića; narodna milicija je sve to pasivno promatrala…..negdje iz prikrajka. Krv Miroslava Bulešića prskala je po zidu župnog ureda u kojem je on ubijen, te je tekla sve do predsoblja lanišnog župnog ureda. Nije dopušteno da bude pokopan u svojoj rodnoj župi u Svetvinčentu, nego je pokopan u Lanišću. Tek će 1958. njegovo tijelo biti preneseno na groblje u Svetvinčenat, a 2003. godine u posebnu kriptu u zidu župne crkve u Svetvinčentu. Počinitelji zločina i inicijatori ubojstva(istarski antifašisti!?, o. a.) dobili su smiješno male kazne - i to za banalno kazneno djelo protiv javnog reda i mira, za razliku od osoba koje su pokušale spriječiti zločin, koje su dobile višegodišnje zatvorske kazne. Lanišćanski župnik don Stjepan Cek, koji nikoga nije fizički udario, osuđen je od prijekog antifašističkog suda na čak šest i pol godina zatvora; u presudi je stajalo 'uime naroda' i obvezno 'Smrt fašizmu-sloboda narodu'! Tadašnji je papinski nuncij Joseph Harley rekao: „Vi ste više dobili smrću tog mladog svećenika, nego li ste izgubili, jer ste dobili blaženika i mučenika.“ Na obljetnicu njegove smrti, 1997. župljani laniške župe su postavili spomen-ploču na zgradi doma gdje je don Miroslav Bulešić ubijen.

Istog dana su postavili i spomen-ploču na zidu ispred same crkve, s tekstom „Dne 24. kolovoza 1947., na ovoj posvećenoj zemlji, dok se dijelila sv. potvrda, branili smo Crkvu i svećenike, svjedočili vjeru svojih otaca, narodni identitet i slobodu.“ Beatifikacija Miroslava Bulešića održala se 28. rujna 2013. u antifašističkoj Puli. Miroslav Bulešić je tako postao novi hrvatski blaženik.

Eto, to je samo djelić istine o postratovskom 'antifašizmu' u Kajinovoj Istri koja još i danas veliča druga Titu-pljunutog antifašistu!

Tko zna, možda istarski antifašisti proglase i druga Titu blaženikom!?



damir kalafatić

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=33

[EdgarFranjul]

NE ZNATI ISTINU UVREDA JE ZA ŽRTVE

Britanski povjesničar i rođak slavnog ruskog pisca, Nikolaj Tolstoj: Na Bleiburgu su svi ubijeni bili nevini, a Britanci su znali da ih šalju u smrt!


Nikolaj Tolstoj (80), ruski grof i engleski povjesničar, koji je posljednjih 30 godina života posvetio istraživanju Križnog puta i razloga zašto su Britanci na kraju Drugog svjetskog rata u Austriji predali Titovim partizanima stotine tisuća Hrvata, dao je intervju Jutarnjem listu, u kojem je približio svoje teze i misli.

Dugo i na trenutke mukotrpno znanstveno putovanje

“Moj interes za bleiburški masakr dogodio se sasvim slučajno. Osamdesetih godina objavio sam knjigu o kozacima, nakon čega me je jedan prijatelj iz Srbije pitao zašto ne pišem o tragediji koja se dogodila tamošnjim ljudima koji su izručeni Titu. Tada mi se činilo da je to ipak posao za jugoslavenske povjesničare. No u meni se ipak probudila znatiželja i kako sam počeo čitati i istraživati, otkrio sam da priča nije samo tragedija, već i veliki misterij”, govori Tolstoj.

Tako je počelo dugotrajno i na trenutke mukotrpno znanstveno putovanje, tijekom kojeg je naišao na mnoga zatvorena vrata, mučna svjedočanstva, ekscentrične likove, ponešto prijetnji i jedan veliki sudski proces. Kao britanskog povjesničara, grofa Tolstoja je prije svega zanimala uloga koju su Britanci imali u izručenju stotina tisuća Hrvata koje je zadesila stravična i nikada u potpunosti odgonetnuta sudbina koja se obilježava idući tjedan, kada će moj sugovornik gostovati u Zagrebu.

“Moja pozornost je koncentrirana na događaj koji do dana današnjeg ostaje čudan i mračan misterij; odluka britanskih vojnih zapovjednika da predaju Hrvate u pokolj nikada nije dobila zadovoljavajuće objašnjenje. To je enigma kojom se bavim više od 30 godina”, govori.

Tužba zbog prve knjige

Teme se prvi put javno dotakao u knjizi “Ministar i masakr” 1986. kojom je otvorio Pandorinu kutiju. Ono što otkriva naišlo je na burne reakcije i indirektno iniciralo tužbu Lorda Aldingtona, bivšeg čelnog čovjeka konzervativne stranke. U svojoj knjizi Tolstoj, naime, tvrdi da je upravo Lord Aldington dao ključnu odluku Britanaca koja je rezultirala masakrom hrvatskih žrtava. Pošto ga je de facto prozvao ratnim zločincem te njegova djela usporedio sa zločinima nacista, Lord Adlington ga je tužio, pri čemu je Tolstoj izgubio pravnu bitku te mu je sud dodijelio kaznu od dva milijuna funti koju je Europski sud za ljudska prava kasnije povukao. Tolstoj danas komentira da je čitava stvar bila farsa i dokaz da je Ujedinjeno Kraljevstvo (bilo) u rukama aristokracije.

Nitko se ne može praviti da se tragedija nije dogodila

Ipak, u svojoj potrazi za povijesnom istinom grof Tolstoj nije se dao smesti. Trenutno radi na novoj knjizi o Bleiburgu. Za razliku od 80-ih kada su događaji bili prekriveni velom tajne i uglavnom svedeni na svjedočanstva emigracije, što je njegovo istraživanje činilo šturim i teško dokazivim, danas je u posjedu dokaza koji stavljaju novo svjetlo na događaje tog proljeća 1945.

“Danas se naravno više nitko ne može praviti da se tragedija nije dogodila”, govori.

Fokus Tolstojevog djela u nastajanju još jednom su Britanci, odnosno razlog zbog kojeg su izručili stotine tisuće Hrvata Titu. Grof Tolstoj nastoji nam približiti atmosferu: “Pola milijuna ljudi nastoji pobjeći i predati se Britancima. Većina njih je prestravljena od Tita koji je već počeo ubijati ljude. Među njima ima nešto domobrana, ali veliku većinu čine obični uplašeni civili, žene i djeca koji se nadaju da će ih Britanci zaštititi. Nadaju se da će ih se primiti u prenamijenjene logore odakle će se otisnuti u Kanadu, Australiju i Argentinu i ostale prekooceanske zemlje koje su slale pozive za radnom snagom. Britanci im obećaju da će ih poslati u Italiju. Umjesto toga, pruga je promijenjena i oni su poslani u smjeru Jugoslavije, u smrt”, govori.


Britanski ministar Harold Macmillan izručio nevine ljude u ruke Titu

“Važno je znati da je naredba visokog zapovjedništva Saveznika bila da se ni jedan Jugoslaven ne pošalje mimo svoje volje u Jugoslaviju. Važno je shvatiti, također, da vrhovno zapovjedništvo Britanije nije donijelo ovu odluku. General Alexander nije ni znao što se događa, jer to što se događalo bilo je protivno njegovim naredbama. Dakle, o svemu se odlučilo u Austriji. Ključ svega je trenutak u kojem britanski ministar Harold Macmillan – kasnije premijer Ujedinjenog Kraljevstva – slijeće u Klagenfurt 13. svibnja. Danas imam dokaze da je upravo on dao tajne instrukcije da se svi ti nevini ljudi izruče Titu, o čemu pišem u svojoj novoj knjizi. Jedino pitanje koje još ostaje jest zašto je Macmillan to napravio. Ja mogu dokazati da je to učinio, ali ne mogu dokazati zašto je to učinio”, govori.

Britanci su znali da će ljudi biti smaknuti

Intuicija mu, ipak, govori: “Mislim da su ga pritisnuli Sovjeti. Bio je čudan, neiskren čovjek. Imao je čudne seksualne navike. Jedna od mogućnosti jest da je bio ucijenjen od strane Sovjeta koji su u to vrijeme podržavali Tita. To je ono što me u cijeloj priči intrigira. Da nema tog britanskog misterija, vjerojatno bih se bavio drugim temama i više ne bih pisao o tome”, govori.

Na svom putu upoznao je niz živopisnih likova, uključujući jednog pravoslavnog svećenika koji je u opisanom razdoblju komunicirao s Britancima i Tolstoju potvrdio sve sumnje.

“On i ljudi slični njemu bili su polaskani da sam u tolikoj mjeri zainteresiran za njihovo svjedočenje, stoga su vrlo otvoreno govorili o tome što se dogodilo. On mi je tada rekao da Britancima nije izrečena laž o tome gdje vode sve te ljude, odnosno da su Britanci znali da će biti smaknuti”, govori Tolstoj.

Bleiburg nema veze s ustašama, to je masakr nad nevinim civlilima

Bleiburg i Križni put Nikolaj Tolstoj vidi isključivo kao masakr nad nevinim civilima. “Bleiburg nema veze s ustašama i ratnim kriminalcima, to su gluposti. Kako djeca mogu biti ratni zločinci? Osim toga, nitko od njih nije stavljen pred sud; da su bili ratni kriminalci, zašto im se ne bi sudilo? To je kao da su Saveznici nakon rata ubili stotine tisuća Nijemaca, samo zbog sumnje da su mogli biti uključeni u zločine”, poručuje.

Stoga svako isticanje kontroverze vezane uz obilježavanje Bleiburga smatra neutemeljenom.

“One su ili laž ili puko neznanje. Ne postoji nijedan dokaz da je među žrtvama bio ijedan ratni zločinac. Ja sam to proučavao najpozornije što sam mogao i ni u jednom trenutku nisam naišao na nekoga tko je bio ratni zločinac. Upravo zato što stvari nisu u potpunosti razriješene, ljudi danas mogu reći što god žele te se uvjeriti u nešto, pogotovo ako ne znaju dovoljno. Kako u Rusiji, tako i u bivšoj Jugoslaviji – ljudi koji imaju simpatije prema komunizmu jednostavno ne mogu priznati da su ikada bili u krivu”.

Nema razlike između Staljina, Hitlera i Tita

U tjednu u kojem je obilježena godišnjica Titove smrti, grof Tolstoj vrlo je isključiv kad govori o jugoslavenskom predsjedniku.

“Tito je bio u jednakoj mjeri loš kao Hitler ili Staljin. Proporcionalno gledano, s obzirom na veličinu zemlje, ubio je jednak broj svojih ljudi poput njih. Sve njegove zasluge su preuveličane. Doprinos partizana u Drugom svjetskom ratu bio je neznatan, oni zasigurno nisu porazili stotine tisuća njemačkih trupa. Prikazivati Tita kao osloboditelja ili heroja je preuveličano ili krivo”, inzistira.


“Tita bi se moglo usporediti s Francom, s tim da je u njegovo vrijeme Španjolska postala prosperitetna, dok Titova Jugoslavija uopće nije bila prosperitetna. Tito je bio prosperitetan sa svojom jahtom i dvorcima, ali samo on”, dodaje.

Ne znati istinu uvreda je za nevine žrtve

“Jako je važno da u potpunosti otkrijete svoju povijest. Ne da budete opsesivni, ali da znate istinu. Istina je jedino što je važno. Život na krivoj povijesti se u komunističkim državama koristio kako bi se manipuliralo sadašnjošću. Ne znati istinu je grozna uvreda ljudima koji su izgubili živote, ljude poput dobrih, poštenih, nevinih žrtava Bleiburga na koje prvenstveno mislim kada radim na svojoj knjizi. Moja empatija vjerojatno proizlazi iz činjenice da sam ja osobno imao sreće”.

Izvor: Narod.hr/jutarnji.hr



http://narod.hr/hrvatska/britanski-povj ... lju-u-smrt